REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJGORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj: Kž-474/2024-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivane Dubravke Kovačević kao predsjednice vijeća, te Gordane Paljevec i Ivane Bilušić kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Slavice Horvačić, u kaznenom predmetu protiv optuženika NO, zbog kaznenog djela iz članka 212. Kaznenog zakona ("Narodne novine“ broj: 125/11 i 144/12 - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj K-3191/2015 od 31. svibnja 2023., u sjednici održanoj 4. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

1. Pobijanom, uvodno navedenom presudom Općinskog suda u Dubrovniku optuženi NO je na temelju članka 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 - dalje: ZKP/08) oslobođen optužbe za počinjenje kaznenog djela protupravne gradnje iz članka 212. KZ/11, činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci presude.

1.1. Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08 oštećenici FO i UO su s imovinskopravnim zahtjevom upućeni u parnicu.

1.2. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Pravodobnu žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu je podnio optuženik po branitelju Mihi Peroviću, odvjetniku iz Dubrovnika, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije u cijelosti.

4. Spis predmeta je dostavljen na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08 Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

6. Žalitelj ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer je presuda „nerazumljiva, proturječna i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama“, čime se sadržajno ističe počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. No, žalitelj ne konkretizira u čemu se sastoje navedeni oblici istaknute bitne povrede niti se to može razabrati iz žalbe. Stoga je pobijana presuda ispitana po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08 i nije utvrđeno da bi bila počinjena istaknuta niti koja druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

7. U argumentaciji žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (nepotpuno se ne argumentira) žalitelj osporava vrijednosnu ocjenu dokaza, kao i zaključak prvostupanjskog suda da u činjeničnom opisu nisu navedene blanketne norme koje je optuženik prekršio izvodeći predmetne radove. Tako žalitelj ističe da se optuženiku stavlja na teret postupanje protivno odredbi članka 62. stavaka 2. i 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“ broj 69/99, 151/03, 157/03, 87/09, 88/10, 61/11 i 25/12) i članka 125. stavka 1. točke 3., članka 128. i članka 45. stavaka 1. i 3. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“ broj 153/13), koji su propisi bili na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Nadalje, žalitelj navodi da iz rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područna jedinica Dubrovnik od 7. srpnja 2014. i rješenja Ministarstva kulture, Konzervatorskog odjela u Dubrovniku od 27. lipnja 2014. proizlazi da se predmetna nekretnina nalazi na području koje je proglašeno kulturnim dobrom i zaštićeno je u sklopu rješenja o zaštiti urbane cjeline Malog Stona (RST 1274) određen člankom 45. Zakona o prostornom uređenju. Iz položaja samog spornog objekta, priloženih fotografija i iskaza svjedoka ĐO, DO, CO i LO, kao i zapisnika Državnog inspektorata jasno proizlazi da se radi o građenju u zaštićenom području radi čega je Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenje, Uprava za inspekcijske poslove, Područna jedinica Dubrovnik 7. srpnja 2014. donijela rješenje o uklanjanju sporne građevine, kao što je Konzervatorski odjel u Dubrovniku rješenjem od 27. lipnja 2014. donio rješenje kojim se obustavljaju svi radovi. Po žalitelju, pogrešno se prvostupanjski sud poziva na Pravilnik o zahvatima u prostoru koji se ne smatraju građenjem („Narodne novine“ broj 105/17) jer se opis radnji propisanih Pravilnikom ne odnosi na predmetni slučaj. Uz navedeno se ukazuje da se pogrešno prvostupanjski sud poziva na izmijenjenu odredbu članka 125. stavka 3. Zakona o prostornom uređenju koja je izmijenjena i objavljena i stupila je na snagu 2017. kada i ranije spomenuti Pravilnik. Žalitelj ponavlja da prema važećem Zakonu o prostornom uređenju u vrijeme počinjenja kaznenog djela je odredbom članka 125. stavka 1. točke 3. propisano “Lokacijska dozvola se izdaje za zahvate u prostoru koji se prema posebnim propisima koji uređuju gradnju ne smatraju građenjem“. Jednako tako se ukazuje da pogrešno prvostupanjski sud utvrđuje da u činjeničnom opisu nije precizirano koje zaštićeno obalno područje obuhvaća čestica 2094/5 k. o. [katastarska općina] jer iz same zakonske odredbe članka 45. Zakona o prostornom uređenju proizlazi da je 1) zaštićeno obalno područje mora područje od posebnog interesa za državu i pod 3) planiranje i korištenje prostora zaštićenog obalnog područja mora se radi zaštite, ostvarenja ciljeva održivog, svrhovitog i gospodarski učinkovitog razvoja provodi uz ograničenja u pojasu kopna i otoka u širini 1000 metara od obalne crte i pojasu mora u širini 300 metara od obalne crte, pa iz položaja objekta je razvidno da se nalazi u navedenom području.

8. Po ocjeni drugostupanjskog suda državni odvjetnik je prigovorima doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da zbog toga što u činjeničnom opisu nisu navedene odluke na temelju kojih je određeno područje proglašeno kulturnim dobrom i da se radi o području od posebnog interesa za državu, se opisane radnje optuženika ne mogu podvesti pod zakonski opis kaznenog djela iz članka 212. KZ/11 i pritom se pogrešno poziva prvostupanjski sud na Pravilnik o zahvatima u prostoru koji se prema posebnim propisima koji uređuju gradnju ne smatraju građenjem („Narodne novine“ broj 105/17) jer navedeni Pravilnik je donesen nakon počinjenja kaznenog djela i ne primjenjuje se retroaktivno. S tim u svezi se ukazuje prvostupanjskom sudu s obzirom da, između ostalog, smatra da se radilo o jednostavnoj građevini za koju nije bila potrebna građevinska dozvola, da se to optuženiku niti ne stavlja na teret, već da nije ishodio lokacijsku dozvolu i potrebna odobrenja. Naime, treba razlikovati lokacijsku dozvolu od građevinske dozvole. Lokacijska dozvola je dokument koji potvrđuje da su planirani radovi u skladu s propisima, uvjetima, zakonima i pravilima i ona se izdaje na temelju idejnog projekta koji je sastavni dio lokacijske dozvole. Za razliku od toga građevinska dozvola je dokument na temelju kojeg se može započeti gradnja.

8.1. Nadalje, a kako to pravilno prigovara državni odvjetnik, u činjeničnom opisu izreke presude, a prethodno tome i u optužnici, navedene su sve potrebne blanketne norme koje ukazuju da se radi o zaštićenom području, da se radi o kulturnom dobru i na temelju čega se radi o području od posebnog interesa za državu (obalno područje i pojas), a ujedno su to i blanketne norme koje se optuženiku stavljaju na teret da je postupio protivno istima i imaju se promatrati povezano.

8.2. Tako odredba članka 62. stavka 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnog dobara, na koju se poziva i državni odvjetnik u žalbi, propisuje da radnje koje bi mogle prouzročiti promjene na kulturnom dobru, odnosno koje bi mogle narušiti cjelovitost kulturnog dobra, mogu se poduzeti uz prethodno odobrenje nadležnog tijela, a stavkom 2. je propisano da radnje iz stavka 1., između ostalog, predstavlja i građenje na području gdje se nalazi kulturno dobro. Jednako tako se ova odredba treba razmatrati u svezi s člankom 61. gore navedenog zakona (što nije bilo nužno navoditi u činjeničnom opisu) kojom je propisano da za poduzimanje radnji u zaštićenoj kulturno-povijesnoj cjelini, za koje je prema posebnim propisima potrebna lokacijska dozvola, tijelo uprave nadležno za izdavanje je dužno propisati posebne uvjete zaštite kulturnog dobra.

8.3. Nadalje, odredbom članka 125. stavka 1. točkom 3. Zakona o prostornom uređenju koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, propisuje potrebu lokacijske dozvole za zahvate u prostoru koji prema posebnim propisima uređuju gradnju koja se ne smatra građenjem (jednostavne građevine), a članak 128. tog Zakona daje definiciju idejnog projekta, dok je člankom 45. definirano zaštićeno obalno područje.

8.4. Dakle, iz gore navedenog je razvidno, a imajući u vidu zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 212. KZ/11 i razmatrajući propise koji su bili na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, da su u činjeničnom opisu jasno navedene potrebne blanketne norme, a tako i odluka na temelju koje je nekretnina čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] zaštićena u sklopu rješenja o zaštiti urbane cjeline Malog Stona, a to je odluka RST 1274., kao što u trenutku kada je optuženik kao investitor započeo s radovima nije imao odobrenje nadležnih tijela, a s obzirom na položaj svoje nekretnine znao je da se ista nalazi u području unutar širine 1000 metara od obalne crte i da se njegova nekretnina nalazi uz samu staru jezgru grada koja je zaštićena kulturno-povijesna cjelina.

8.5. Naime, optuženik ne osporava da je istog dana, 20. lipnja 2014., kada je službeno sa zemljišta maknuta drobilica i provedena ovrha, s dva radnika firme Capitalis d.o.o. koju je angažirao, započeo graditi zid, a 24. lipnja 2014. su došle gospođe CO i DO iz Konzervatorskog odjela i upozorile ga da radi na zemljištu koje je pod zaštitom i da treba njihovu suglasnost, a da je 30. lipnja 2014. došla gospođa LO, sastavila zapisnik i stavila ploču za obustavu radova. Sukladno dobivenim uputama idejni projekt je odnio u Konzervatorski odjel koji mu je odobrio projekt, s time da prilikom kontrole 24. rujna 2014. je gospođa N izjavila da nije sve u skladu s projektom jer su tamo bila i dva betonska stupa te je u konačnici zid srušen 2015.

8.6. Vezano za obranu optuženika kojom želi prikazati da mu je naknadno odobren projekt i da smatra da je sve poduzeo po zakonu, treba istaknuti da kao prvo je prvostupanjski sud trebao utvrditi je li prije poduzimanja bilo kakvih radnji optuženik ishodio potrebne dokumente i lokacijsku dozvolu, imajući u vidu odredbu članka 125. stavka 1. točke 3. Zakona o prostornom uređenju koji je tada bio na snazi i je li 20. lipnja 2014. imao idejni projekt bez kojeg ne može dobiti lokacijsku dozvolu. Naime, kao što je uvodno navedeno, ukoliko se radi o jednostavnim građevinama tada nije potrebna građevinska dozvola, no u zaštićenom području se ne mogu poduzimati nikakve radnje bez lokacijske dozvole za zahvate u prostoru koji prema posebnim propisima uređuju gradnju koja se ne smatra građenjem (jednostavne građevine). S tim u svezi je propušteno cijeniti da naknadna odobrenja ne isključuju kaznenu odgovornost ukoliko se pri početku izvođenja radova postupalo protivno gore navedenim propisima.

8.7. Nadalje, iz iskaza svjedokinje ĐO proizlazi da su ČO i DO, službenice Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, po dojavi o bespravnoj gradnji izašle na teren i obavile očevid te je zatečen investitor i utvrđeno je da su izgrađeni zidovi bez da je prethodno ishodio potrebna odobrenja, a iz iskaza svjedokinje DO proizlazi da je prilikom očevida optuženik upućen da treba tražiti od njihovog Odjela odobrenje koje do tada nije tražio. Također je iskazala da prilikom provjere u 11. ožujka 2015. je uočila da zid nije dovršen jer pored zida mora biti nasuta zemlja i uočila je dva betonska stupa koji su nelegalno izgrađeni. Također, iz rješenja Konzervatorskog odjela od 27. lipnja 2014. proizlazi da su prilikom očevida usmeno obustavili gradnju, i u tom je rješenju navedeno da se čestica optuženika nalazi u kontaktnoj zoni (ona koja okružuje kulturno dobro) uz glavni pristup povijesnoj jezgri Malog Stona i taj je dio zaštićen u sklopu rješenja o zaštiti urbane cjeline Malog Stona (RST 1274), a iz iskaza svjedokinje LO, iz inspektorata, proizlazi da je 30. lipnja 2014. došla na gradilište i utvrdila da se izvode radovi i tamo su bila i dva djelatnika iz firme Capitalis d.o.o., pa iz gore navedenog proizlazi da usprkos tome što nije imao potrebna odobrenja niti idejni projekt 20. lipnja 2014., koji treba biti sastavni dio lokacijske dozvole, kao i usprkos tome što mu je od strane službenica Konzervatorskog odjela 27. lipnja 2014. usmeno rečeno da se obustavljaju radovi, isti je nastavio s radovima koji su obustavljeni 30. lipnja 2014. postavljanjem ploče o obustavi radova od strane LO. Dakle, sve gore navedeno treba imati u vidu kod zaključivanja je li optuženik bio svjestan da postupa protivno blanketnim propisima i na području koje je zaštićeno kulturno dobro i od posebnog je interesa za državu i je li životna i logična obrana optuženika da je sve poduzeo kako bi poduzeti radovi bili sukladni propisima. Pritom se ukazuje, da naknadno odobrenje uz zadovoljavanje određenih uvjeta, što proizlazi iz rješenja Konzervatorskog odjela u Dubrovniku od 30. srpnja 2014., ne utječe na pitanje kaznene odgovornosti ako se utvrdi da je optuženik postupao protivno propisima.

9. Kako je žalitelj doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da se radnje koje se optuženiku stavljaju na teret ne mogu podvesti pod bitna obilježja kaznenog djela iz članka 212. KZ/11, to je odlučeno kao u izreci, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08.

10. U ponovljenom postupku će prvostupanjski sud obnoviti izvedene dokaze, brižljivo i kritički ih vrednovati, pri čemu će posebno imati u vidu ovo drugostupanjsko rješenje i ukloniti nedostatke na koje je ukazano, odnosno cijeniti će što je navedeno vezano za blanketne norme, a tako i sve ono vezano za vrijednosnu ocjenu dokaza. Po učinjenom će donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku koju će obrazložiti na način kako to nalaže odredba članka 459. ZKP/08., pa tako i u dijelu na temelju čega se UO i FO dalo svojstvo oštećenika u ovom postupku, imajući u vidu zaštitni objekt kod kaznenog djela iz članka 212. ZKP/08.

U Velikoj Gorici 4. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Dubravka Kovačević