Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: Ovr-73/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

I

Z A K LJ U Č A K

Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, na temelju prijedloga sudske savjetnice Doris Horvat Gerić, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja Credo banka d.d. u stečaju, OIB: 94141384086, Split, Bihaćka 2, zastupanog po stečajnoj upraviteljici Ankici Čenić iz Splita, Pupačićeva 1/3, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv ovršenika KN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Rožman & Oredić u Karlovcu, radi odlučivanja o prijedlogu ovršenika za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava i proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, 3. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog ovršenika kojim se nalaže Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava.

i

z a k lj u č i o  j e

Upućuje se ovršenik KN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja, radi proglašenja postupka izravne naplate nedopuštenim zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona.

Obrazloženje

1. Ovršenik u svom prijedlogu navodi kako je od Privredne banke d.d. Zagreb zaprimio obavijest da je 10. siječnja 2025. od Financijske agencije zaprimljen zahtjev za izravnu naplatu zapljene sredstava po svim računima ovršenika po osnovi ovršne isprave – bjanko zadužnice od 25. ožujka 2010., ovjerovljene kod javnog bilježnika Marijana Jurića, istog dana, pod brojem OV-3265/2010, koja je postala ovršna 25. ožujka 2010., a radi naplate ukupnog iznosa glavnice od 2.234,85 EUR, kamata i troškova od 132,72 EUR. Nadalje navodi kako se predmetna izravna naplata provodi na temelju zadužnice koja je sastavljena prije 1. siječnja 2011. i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika, a zadužnica nije potvrđena (solemnizirana) kod javnog bilježnika. Također pojašnjava da je ta zadužnica izdana i da je postala ovršna 25. ožujka 2010., a da je zahtjev za izravnu naplatu podnesen 10. siječnja 2025., po proteku zastarnog roka, pa ovršenik podnosi prigovor zastare. U prilog navedenom navodi pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici građanskog odjela održanoj 19. studenog 2018. prema kojem na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnica sastavljena prije 1. siječnja 2011.) i koja nije potvrđena kod javnog bilježnika (solemnizirana), kao u ovom slučaju, primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO/05, dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz članka 233. ZOO/05. Prema tome, ovršenik smatra kako su od ovršnosti tražbine protekla oba zastarna roka. Također, navodi kako nema na raspolaganju predmetnu zadužnicu koja je predana Financijskoj agenciji, pa predlaže da se ista službenim putem zatraži na uvid. U prilogu podneska dostavlja i specifikaciju izvršenja svih osnova za plaćanje sa specifikacijom naplate od strane ovršenika, kako bi se utvrdilo kada je dolazilo do prekida zastare i kada je ista ponovno počela teći. Obzirom da ovršenik smatra da je nastupio uvjet iz članka 50. stavka 1. točke 11. OZ-a, predlaže da sud pljenidbu i prijenos sredstava u ovom slučaju proglasi nedopuštenim. Također, sukladno članku 209. stavku 7. OZ-a, a vezano za supsidijarnu primjenu članka 65. stavka 1. točke 5. OZ-a, ovršenik moli da sud odmah obavijesti Financijsku agenciju o odgodi ovrhe u ovom predmetu jer bi provedbom ovrhe trpio znatnu i teško nadoknadivu imovinsku štetu. Naime, ukoliko bi se u ovom trenutku nastavila provedba ovrhe pljenidbom sredstava ovršenika, isti bi, kao umirovljenik, bez drugih primanja, bio doveden u položaj da ne može izvršavati svoje ostale obveze na vrijeme i u rokovima dospijeća, te bi istome daljnje zaduživanje ugrozilo u potpunosti egzistenciju, a smatra da je evidentno da je u ovom slučaju nastupila zastara. Pojašnjava da je ovršenik star 70 godina, lošeg zdravstvenog stanja, samo s mirovinskim primanjem, te da zbog poodmakle dobi ne može više raditi, a zbog fizičkih ograničenja uzrokovanih starosnom dobi, od novčanog iznosa sa zaštićenog računa neće moći podmiriti osnovne životne troškove i potrebe. Također navodi da je predmetno dugovanje nastalo kao rezultat jamstva trgovačkom društvu ABSUM d.o.o. Karlovac, koje je prestalo postojati u stečajnom postupku, a da vlasnica tog trgovačkog društva IN nije ovršeniku dužna regresno vratiti zaplijenjeni iznos jer članovi društva ne odgovaraju za obveze društva s ograničenom odgovornošću. Nadalje navodi da sve naplate iz priloženog očevidnika, koje su po ovoj i drugim osnovama već izvršene na teret ovršenika, proizlazi iz jamstva tom trgovačkom društvu koje je on dao kao njihov tadašnji zaposlenik. Također navodi da je ovrhovoditelj u stečaju te da iz javno objavljenog izvješća stečajne upraviteljice proizlazi da je stečajni postupak koji se vodi od 2012. pri kraju, što znači da se u slučaju utvrđenja ove ovrhe nedopuštenom temeljem presude suda u parničnom postupku po proteklu nekoliko godina, ovršenik više neće moći naplatiti po osnovi stečenog bez osnove, jer tada više tog pravnog subjekta neće biti, niti će postojati stečajna masa, pa smatra kako to znači da će ovršenik, ako se ne dopusti odgoda ovrhe, trpjeti nenadoknadivu štetu.

2. Prijedlog ovršenika dostavljen je ovrhovoditelju zastupanom po stečajnoj upraviteljici Ankici Čenić na očitovanje u roku od 8 dana, te se isti u bitnome očitovao na način da navodi kako je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj St-770/11 od 16. siječnja 2012. otvoren stečajni postupak nad Credo bankom d.d. u prisilnoj likvidaciji te da je za stečajnu upraviteljicu imenovana spomenuta Ankica Čenić. Navodi da je predmetna zadužnica instrument osiguranja za kredit po kojem kreditu je dužnik upravo ovršenik, pa ističe kako su navodi ovršenika o tome da je zadužnica instrument osiguranja za kredit društva ABSUM d.o.o. neistiniti i netočni. Nadalje navodi da je točno kako je zastarni rok 5 godina za zadužnice na kojima je sam ovjeren potpis dužnika prije 1. siječnja 2011., no da takav zastarni rok nije nikada nastupio jer da je ovrhovoditelj svaki put, a nakon isknjiženja zadužnice sa FINE, istu podnosio ponovno na FINU, čime je prekidan tijek zastare, te se poziva na odredbu članka 241. ZOO-a o prekidu zastare podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja, ili ostvarenja tražbine. Također, pojašnjava da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u navedeni zastarni rok, stoga smatra prigovor zastare činjenično netočnim i pravno neosnovanim. Nadalje smatra kako ovršenik nije dokazao postojanje zakonski predviđenih razloga za odgodom ovrhe, pa smatra kako njegov prijedlog za odgodu ovrhe, odnosno prijenosa, treba biti odbijen. Pojašnjava kako se nenadoknadivost štete u kontekstu odgode ovrhe ne odnosi na štetu koja je izravni rezultat provedbe ovrhe, a što se tiče štete koju isti trpi predmetnom ovrhom, naglašava da svako provođenje ovrhe na neki način oštećuje ovršenika. Ističe kako je ovršenik dužan učiniti vjerojatnim postojanje opasnosti nastanka nenadoknadive štete uslijed provedbe ovrhe, ali i to da bi se odgodom ta opasnost otklonila ili barem bitnije ublažila, jer bi u suprotnom ovršeniku nedostajao pravni interes u traženju odgode, a što je upravo slučaj u ovoj situaciji. Pojašnjava kako pojam nenadoknadivosti štete i teško nadoknadive štete ima prvenstveno kvalitativno značenje jer upućuje na vrstu štete, njezinu ireparabilnost, o čemu bi se moglo govoriti onda kad se određena šteta ne bi uopće mogla naknadno reparirati. Napominje kako se ovrha provodi u korist ovrhovoditelja i da bi njenu provedbu trebalo spriječiti samo ako bi se njome ovršeniku prouzročila štetu koju on protuovrhom ili restitucijskom parnicom ne bi mogao nadoknaditi od ovrhovoditelja, a što ovršenik ničim nije dokazao. Naime, smatra kako su navodi ovršenika o postojanju takve nenadoknadive štete obzirom da je ovrhovoditelj pravna osoba u stečaju, promašene. Pojašnjava kako zakonsko uređenje stečajnog postupka nalaže da stečajni dužnik osigura u stečajnoj masi sredstva koja bi radi određenih postupaka protiv stečajnog dužnika i u slučaju gubitka istih, bili potrebni za namirenje protivne strane. Smatra kako sama činjenica što je ovrhovoditelj pravna osoba u stečaju ne dokazuje samo po sebi potencijalnu nenadoknadivost štete te da je nebitna za odlučivanje o odgodi prijenosa. Ističe kako imovinske prilike ovrhovoditelja nisu takve da bi iz njih proizlazilo prvo insolventnost ovrhovoditelja, a onda posljedično i ireparabilnost štete ovršeniku. Naime, navodi kako ovrhovoditelj kao stečajni dužnik kroz rad svojih tijela i na način propisan stečajnim zakonom u stečajnom postupku osigurava normalno funkcioniranje stečaja, namiruje ostale troškove stečajne mase, kao i stečajne vjerovnike. Prema tome, smatra kako činjenica što je ovrhovoditelj pravna osoba u stečaju, ničim ne dokazuje da nema ili da u budućnosti neće imati rezervirana sredstava za konkretno ovog ovršenika, kao potencijalnog vjerovnika stečajne mase ili za neke druge. Ukazuje da su stručnost, odgovornost i profesionalno vođenje stečajnog postupka od strane svih njegovih tijela doveli upravo do solventnosti, odnosno do normalnog funkcioniranja ovrhovoditelja i do redovnog namirivanja svih njegovih obveza, pa smatra kako su zbog svega navedenog pogrešni i netočni navodi ovršenika o tome da su ispunjeni uvjeti za odgodom ovrhe, odnosno prijenosa. Stoga, a kako smatra da ovršenik nije učinio izvjesnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu štetu, kao niti u čemu bi se ista sastojala, njegov prijedlog za odgodu, odnosno prijenos sredstava, treba odbiti kao neosnovan. Također, a kako smatra da nije nastupila zastara potraživanja ovrhovoditelja te da dug korisnika kredita postoji, smatra da nije ostvaren žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točka 11. OZ-a, pa predlaže da sud odbije prijedlog ovršenika za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim kao pravno neosnovanim.

3. Odredbom članka 210. stavka 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024. – dalje: OZ) propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 209. stavka 1. ovoga Zakona, odnosno obračuna poslodavca prema odredbi članka 209. stavka 5. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim. Stavkom 2. istoga članka propisano je da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.).

4. Odredbom članka 53. stavka 1. OZ-a propisano je kako ovršenik može zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i točaka 9. do 11. ovoga Zakona podnijeti žalbu protiv rješenja o ovrsi i nakon njegove pravomoćnosti ako taj razlog nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti već u roku za žalbu protiv toga rješenja. Člankom 54. stavkom 1. istoga zakona propisano je da će se takva žalba bez odgode dostaviti ovrhovoditelju, koji se o njoj može očitovati u roku od osam dana. Odredbom članka 55. stavka 1. OZ-a propisano je da ako rješenje o žalbi iz članka 53. stavka 1. ovoga Zakona ovisi o utvrđivanju neke sporne činjenice, sud će zaključkom uputiti ovršenika da u roku od petnaest dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, osim u slučaju iz stavka 2. ovoga članka, odnosno ako rješenje o žalbi iz stavka 1. ovoga članka ovisi o utvrđenju spornih činjenica čije postojanje ovršenik dokaže javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako su one općepoznate ili se njihovo postojanje može utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama, u kojem slučaju će sud o osnovanosti žalbe odlučiti u ovršnom postupku.

5. Ovršenik je podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 11. OZ-a, odnosno da je nastupila zastara tražbine.

6. Slijedom navedenog, a sukladno odredbi članka 210. stavka 2. u vezi sa člankom 55. stavkom 1. OZ-a, valjalo je zaključkom uputiti ovršenika da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja te je odlučeno kao u zaključku. Ističe se kako se u konkretnom slučaju ne radi o činjenicama koje su općepoznate, odnosno koje se može utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama.

7. Prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe nije osnovan.

8. Ovršenik u svom prijedlogu predlaže da sud naloži Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava.

9. Odredbom članka 210. stavka 2. OZ-a propisano je da se na prijedlog za odgodu prijenosa na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovog Zakona o odgodi ovrhe.

10. Odredbom članka 65. OZ-a propisano je kako na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu:

1. ako je protiv odluke na temelju koje je određena ovrha izjavljen pravni lijek, 2. ako je podnesen prijedlog za povrat u prijašnje stanje u postupku u kojemu je donesena odluka na temelju koje je određena ovrha ili prijedlog za ponavljanje postupka,

3. ako je podnesena tužba za poništaj presude izbranoga suda na temelju koje je određena ovrha,

4. ako je podnesena tužba za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništavosti, 5. ako je ovršenik protiv rješenja o ovrsi izjavio žalbu iz članaka 52. ili 53. ovoga Zakona ili podnio tužbu iz članaka 52. ili 55. ovoga Zakona,

6. ako je ovršenik izjavio žalbu protiv rješenja kojim je potvrđena ovršnost ovršne isprave, odnosno ako je podnio prijedlog za ponavljanje postupka u kojemu je to rješenje doneseno,

7. ako ovršenik ili sudionik u postupku zahtijeva otklanjanje nepravilnosti pri provedbi ovrhe,

8. ako ovrha, prema sadržaju ovršne isprave, ovisi o istodobnom ispunjenju neke obveze ovrhovoditelja, a ovršenik je uskratio ispunjenje svoje obveze zato što ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu niti je pokazao spremnost da je istodobno ispuni,

9. ako je Vlada Republike Hrvatske proglasila katastrofu sukladno propisu kojim se uređuje sustav zaštite i spašavanja građana, materijalnih i drugih dobara u katastrofama i velikim nesrećama, a ovršenik je na dan donošenja odluke o proglašenju katastrofe imao prebivalište ili sjedište i obavljao djelatnost na području za koje je proglašena katastrofa,

10. ako se vodi kazneni postupak po službenoj dužnosti u vezi s tražbinom zbog čijeg se prisilnog ostvarenja vodi ovršni postupak,

11. ako ovršna javnobilježnička isprava potječe iz ugovora koji je zaključio potrošač te je, ovisno o raspoloživim dokazima, vjerojatna ništetnost jedne ili više ugovornih odredbi, do podnošenja tužbe za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužbe za utvrđenje njezine ništetnosti, a najdulje u trajanju do 30 dana.

11. Dakle, navedeni uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni. Ovršenik je podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i zaključkom je upućen na pokretanje parnice primjenom odredbe članka 210. stavka 2. u vezi s člankom 55. stavkom 1. OZ-a, pa ukoliko isti pokrene parnicu bio bi ostvaren razlog iz članka 65. stavka 1. točke 5. OZ-a. Međutim, u vezi druge pretpostavke koja se odnosi na vjerojatnost da bi provedbom ovrhe ovršenik trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, odnosno da je odgoda ovrhe potrebna da bi se spriječilo nasilje, ističe se kako ovršenik ničime nije dokazao isto. Ovršenik navodi kako je on umirovljenik, bez drugih primanja, starije životne dobi i lošeg zdravstvenog stanja, pa da bi u slučaju da se provedba ovrhe nastavi, isti bio doveden u položaj da ne može izvršavati svoje ostale obveze na vrijeme, te da bi mu daljnje zaduživanje u potpunosti ugrozilo egzistenciju te da zbog fizičkih ograničenja uzrokovanih starosnom dobi od novčanog iznosa sa zaštićenog računa neće moći podmiriti osnovne životne troškove i potrebe. Također, ovršenik navodi kako je ovrhovoditelj u stečaju te smatra kako iz objavljenih izvješća stečajne upraviteljice proizlazi da je predmetni stečajni postupak pri kraju, pa smatra kako se u slučaju utvrđenja ove ovrhe nedopuštenom temeljem presude suda u parničnom postupku po proteku nekoliko godina, ovršenik neće moći naplatiti po osnovi stečenog bez osnove, jer tada više tog pravnog subjekta neće biti, a niti će postojati stečajna masa.

11.1. U odnosu na takve navode ovršenika, ističe se kako je člankom 173. OZ-a određeno ograničenje ovrhe na primanjima te je time propisan tzv. egzistencijalni minimum od dvije trećine prosječne netoplaće u Republici Hrvatskoj, a ako ovršenik prima plaću koja je manja od prosječne netoplaće u Republici Hrvatskoj, od ovrhe je izuzet iznos u visini tri četvrtine plaće ovršenika, ali ne više od dvije trećine prosječne netoplaće u Republici Hrvatskoj. Slijedom toga, ovaj sud navodi kako je zakonom propisan iznos koji se najviše može mjesečno plijeniti ovršeniku kako bi se istog zaštitilo i kako mu ne bi bila ugrožena materijalna egzistencija. Nadalje, u odnosu na navode ovršenika o postojanju stečajnog postupka ovrhovoditelja, ističe se da iz izvješća stečajnog upravitelja kojeg je dostavio na spis upravo ovršenik, proizlazi da bi stečajni postupak ili postupak nad stečajnom masom trebao trajati najkraće do 2031. godine. Također, iz istog izvješća proizlazi kako se stečajni vjerovnici, kao i vjerovnici stečajne mase u predmetnom stečajnom postupku ovrhovoditelja redovito namiruju, pa ovaj sud ne vidi razloga zašto se ovršenik kao eventualni vjerovnik stečajne mase, u slučaju da u parnici u koju je zaključkom ovog suda upućen, uspije, ne bi mogao naplatiti od ovrhovoditelja kao stečajnog dužnika, odnosno iz stečajne mase istoga, pri čemu je sud uzeo u obzir visinu predmetne tražbine i iznos imovine ovrhovoditelja, tj. stečajne mase. Slijedom toga, valjalo je ovršenika odbiti s prijedlogom za odgodu ovrhe i odlučiti kao u izreci rješenja.

12. Slijedom svega navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Karlovcu 3. ožujka 2025.

Prijedlog odluke izradila

Sudac: Zrinka Ban

Sudska savjetnica: Doris Horvat Gerić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv rješenja nezadovoljna stranka može uložiti žalbu. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud, pisanim putem, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku u roku od 8 dana od dana pisanog primitka istog.

Protiv zaključka žalba nije dopuštena.

Dostavljeno:

1. Credo banka d.d. u stečaju, po stečajnoj upraviteljici Ankici Čenić

2. punomoćnici ovršenika, odvjetnici iz OD Rožman & Oredić u Karlovcu