REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5697/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari tužitelja TĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima Damiru Rudešu, Mariju Rođaku i NĆ iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 03. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 7 Ugovora o kreditu br. 918-50- 2612087 od 29.12.2004., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 343,04 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznos

11,25 € od 4.12.2005

0,38 € od 25.03.2009

1,38 € od 23.04.2009

1,84 € od 22.05.2009

0,59 € od 24.06.2009

0,83 € od 26.07.2009

0,34 € od 31.03.2010

1,96 € od 1.06.2010

1,59 € od 1.06.2010

3,77 € od 1.07.2010

3,36 € od 02.09.2010

4,17 € od 02.09.2010

4,98 € od 02.09.2010

2,83 € od 26.10.2010

14,13 € od 1.12.2010

12,61 € od 23.12.2010

10,16 € od 22.02.2011

15,33 € od 23.02.2011

21,90 € od 22.04.2011

17,25 € od 03.06.2011

5,60 € od 12.08.2011

16,80 € od 12.08.2011

17,17 € od 12.08.2011

25,98 € od 18.09.2011

26,84 € od 19.11.2011

34,20 € od 19.11.2011

30,42 € od 19.11.2011

26,28 € od 19.11.2011

25,84 € od 11.12.2011

pa sve do isplate, sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

III Utvrđuju se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. br. 918-50-2612087 od 29.12.2004. sadržana u čl. 3 Ugovora o kreditu koja nosi naziv „Naknada“, a koja glasi: „3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 221,75 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 08.01.2005. do isplate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 375,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03.03.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom, 29.12.2004. Ugovor o kreditu br. 918-50-2612087, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu 10.347,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a koji kredit se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na CHF važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu uz kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama tuženika, pri čemu je kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosila 7,45%. Navodi kako mu je sukladno čl. 3 Ugovora o kreditu, naplaćena i jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita.

Nadalje tužitelj navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu, a kojima je tuženik ugovorio promjenjivost redovne kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je tuženik valutu u CHF uz koju je vezao glavnicu, ništetne i nepoštene jer su istima povrijeđena potrošačka prava tužitelja budući da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje ne sadrže egzaktne parametre i metodu izračuna, a niti su ugovorne stranke o predmetnim odredbama pojedinačno pregovarale već je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom standardnom obrascu, čime je tužitelj doveden u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na KUNA na što kao mogućnost nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF.

Da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjenjivost redovne kamatne stope temelji na jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF, nerazumljive, a time ništetne te da je takvo postupanje tuženika protupravno dokazuje i Presuda i Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. godine posl.br. P-1401/12 koja odluka je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13 u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17 u dijelu valutne klauzule CHF te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 09.04.2015. godine posl.br. Revt-249/14 i od 03.09.2019. godine posl.br. Rev-2221/2018.

Navedenim odlukama utvrđeno je

-kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao redovnu kamatnu stopu koja se tijekom postojanja obveze mijenjala sukladno jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a o čemu stranke ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali kako prije zaključenja ugovora o kreditu tako niti tijekom trajanja ugovora o kreditu, a niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa

-kako je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao valutu uz koju je vezao glavnicu u CHF, pri čemu niti prije zaključenja niti tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka, tuženik nije informirao korisnike kredita o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede prava i interesa tužitelja kao potrošača te u pogledu utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula. Tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu bez učinka i ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula.

Nadalje navodi kako je obveza ugovorena odredbom čl. 3 Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, na temelju nepoštene ugovorne odredbe budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a koja stvara neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja jer mu nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu s obzirom na to da je obrada i odobravanje kredita u opisu radnog mjesta zaposlenika banke i tuženik nije jasno i nedvosmisleno predočio tužitelju strukturu navedenih troškova.

1.1. Slijedom navedenog tužitelj traži od suda donese odluku kojom će

-utvrditi ništetnom odredbu čl. 7 Ugovora o kreditu broj 918-50-2612087 od 29.12.2004. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF

-naložiti tuženiku da tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule isplati 343,04 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate,

-utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu br. 918-50-2612087 od 29.12.2004. i to čl. 3 koja glasi: „Naknada“, „3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

-naložiti tuženiku da tužitelju na ime jednokratne ulazne naknade isplati 221,75 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 08.01.2005. do isplate

sve to uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio osnovanost tužbe navodeći kako se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 budući se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini te tvrdi da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Nadalje navodi kako se u ovom postupku tužitelj neosnovano poziva na ranije navedene odluke budući da se odluke iz postupka kolektivne zaštite odnose na neotplaćene stambene kredite i na zahtjeve za naknadom štete, što je u ovom postupku izostalo jer je tužitelj kredit u cijelosti otplatio. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je odredba bila potrošačima jasna i lako uočljiva, ali i razumljiva, jer su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe da materijalno pravo izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je točno i eksplicitno ugovoreno na koji način se mijenja kamatna stopa. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, uočljiva i razumljiva i ne čini neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Tužitelju nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na ugovorenu naknadu, navodi kako je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da stoga nije dopušteno utvrđivati njezinu poštenost, pri čemu se radi o odredbama koje ne stvaraju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Nadalje navodi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade niti je postojala obveza tuženika da navede koji su se troškovi kreditora namirivali iz nje, odnosno koje su se njegove usluge njome plaćale. Stoga tuženik , priznajući tijekom postupka visinu tužbenog zahtjeva , ali osporivši osnovanost istog te istaknuvši prigovor zastare i nedostatak aktivne legitimacije, predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u potvrdu o otplati kredita, Ugovor o kreditu br. 918-50-2612087 od 29.12.2004., Kontrolni ispis unosa korištenja, Otplatni plan, Prijepis knjigovodstvene kartice, Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju rabljenih automobila (dalje u tekstu Promotivni uvjeti) te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena glavnica kredita vezana za CHF valutu te u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada kao i zahtjev za isplatom 343,04 eur na ime preplate uslijed primjene valutne klauzule te zahtjev za isplatom 221,75 eur na ime ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi, sve to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

5. Nadalje, između stranaka nije sporno

-kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu br. 918-50-2612087 od 29.12.2004., (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1065 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 dalje ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu 10.347,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, koji iznos se tužitelj, uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 7,45% godišnje, obvezao vratiti tuženiku u 84 mjesečna obroka i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan dospijeća

-da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti

-visina tužbenog zahtjeva.

6. Međutim, sporno je da li su ranije navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojima je ugovoreno vraćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF valute na dan dospijeća uz promjenjivu kamatnu stopu te da li je ovaj sud u tom dijelu zahtjeva vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kao što je sporno da li odredba čl. 3 Ugovora o kreditu podliježe testu poštenosti u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03).

S tim u vezi sporno je i pitanje zastare novčanih potraživanja kao i aktivna legitimacija tužitelja.

7. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, ukazuje se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 104 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 110. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 109. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

7.1. Prigovor tuženika o pomanjkanju aktivne legitimacije tužitelja, jer da nije dokazana povezanost tužitelja s uplatama za otplatu kredita, cijeni se neosnovanim. Naime, iz Prijepisa knjigovodstvene kartice razvidno je kako je EĆ izvršila uplate 6 anuiteta tijekom 2008., 5 anuiteta tijekom 2009. te jedan u 2010.. Međutim iz Prijepisa knjigovodstvene kartice također je razvidno kako su i te uplate izvršene na račun ovdje tuženika i to u ime i za račun tužitelja. Stoga je tužitelj aktivno legitimiran potraživati i isplatu preplaćenih iznosa.

8. Nadalje, Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, utvrđeno je:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO.

8.1. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

8.2. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

9. Nastavno na navedeno, a budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, to je sud nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9.1. Naime, odredbom čl. 6 Ugovora o kreditu stranke su ugovorile namjenski kredit za kupnju motornog vozila, a kojeg vozila je tužitelj kao korisnik kredita postao vlasnikom tek otplatom kredita obzirom da je upravo tuženik do otplate kredita na predmetnom vozilu imao upisano pravo vlasništva radi osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu.

Dakle, iz navedenog jasno proizlazi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba radi kupnje motornog vozila, vlasništvo kojeg je stekao otplatom kredita.

10. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 29.12.2004., dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

11. Nadalje, iz Ugovora o kreditu kao i ostale spisu priležeće dokumentacije, ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

11.1. Pri tome se navodi kako, a obzirom da niti u Ugovoru o kreditu nije unesen specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli kao niti egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, to isti nisu niti mogli biti rastumačeni od strane Javnog bilježnika u smislu odredaba čl. 57-čl. 59 sve ZJB, a niti ga je na postojanje predmetnog rizika tuženik upozorio, stoga je kao irelevantan odbijen dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika, dok tuženik nije niti predlagao provođenja dokaza saslušanjem osobnog bankara.

11.2. Nastavno na navedeno, ukazuje se kako je iz Uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila (dalje u tekstu Uvjeti), razvidno kako je bila ponuđena opcija financiranja kupnje vozila putem kredita i to jedino u valuti CHF. Dakle, promovirajući takve uvjete kreditiranja, pri čemu niti u Uvjetima nisu navedeni specifični rizici koje nosi valuta CHF, logično je i životno da je tužitelj kao i veliki broj građana prihvatio takve uvjete financiranja kupovine vozila kreditom u CHF valuti, u prilog čemu govori veliki broj sudskih postupaka kao što je i ovaj.

11.3. S tim u vezi, a unatoč tome što se tužitelj nije odazvao pozivu suda radi saslušanja pri čemu svoje nedolaske nije niti opravdao, ukazuje se kako niti tuženik nije predlagao saslušanje osobnog bankara koji je sudjelovao u pregovorima s tužiteljem oko sklapanja Ugovora o kreditu, radi čega je odbijen dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja.

Naime, kada se ima u vidu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III/5458/2021 od 30. lipnja 2022., iz sadržaja koje proizlazi da je Ustavni sud prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povreda načela jednakosti oružja, tada je jasno kako u ovom konkretnom slučaju, kada tuženik nije niti predlagao saslušanje osobnog bankara, kako se samo saslušanjem tužitelja ne ostvaruje načelo jednakosti u oružju (tako i ŽS Rijeka od 16.02.2023. posl.br. Gž-2971/20).

12. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda te pozivom i na odredbu čl. 3 st. 1 i čl. 5 sve Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993, nalazi ništetnost odredaba Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kredita i način otplate kredita u valutnoj klauzuli s promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci tuženika. Stoga se, a obzirom da je kao valjani dio ugovora preostao samo dio odredbe iz kojeg je razvidan početan tečaj CHF u odnosu na kune u trenutku korištenja kredita, temeljem odredbe čl. 105 ZOO-a ima primijeniti preostali dio navedenih ugovornih odredaba.

13. Nadalje, a u odnosu na odredbu čl. 3 u Ugovora o kreditu, ukazuje se na slijedeće.

14. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

15. Nastavno na navedeno, a uz nespornu činjenicu kako je odredbom čl. 3 Ugovora o kreditu, ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, to je predmetna odredba jasno sastavljena, pa ista tužitelju, a da je tužitelj postupio s pažnjom uobičajeno savjesnog potrošača, nije mogla ostati nepoznata.

15.1. Slijedom navedenog, a budući da je naknada određena Ugovorom o kreditu, u kojem iznosu je i plaćena, to neosnovano tvrdi tužitelj da je riječ o neodređenoj ili neodredivoj činidbi. Te su tvrdnje bespredmetne kad nije sporno da je naknadu platio u visini od ugovorenih 3,30% odobrene glavnice kredita obračunate prema tečaju na dan datuma ugovora kako je među strankama ugovoreno, što znači da je odredba čl. 3 Ugovora o kreditu omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85 ZZP/03.

16. Međutim, iako je je odredba čl. 3 Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

17. Odredba čl. 84 ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84 ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

18. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

18.1. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koja se obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenici da je odredbom čl. 3 Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 3 Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

19. Nadalje, tekst čl. 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

19.1. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

20. Slijedom navedenog odredba čl. 3 Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 81 st.1 ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

21. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu čl. 83 ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 st.1 ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 3 ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

23. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24. Odredbe članaka 1065 do 1068 ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, predmetno je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

25. U skladu s čl. 59 st.1 toč. 3 ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

26. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporne naknade odnose odnosno što je istima obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.).

Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

Nastavno na navedeno, a budući da u spornim odredbama Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je stoga da se sporne naknade nisu koristile za troškove nastale izradom, potpisom i prijevremenom kredita.

27. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 st.1 toč. 3 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužitelja čl. 3 Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 st.1 toč. 3 ZZP/07 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovo štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužitelju omogućeno pregovaranje.

28. Valja istaknuti da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

29. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa ovisno o odluci banke te naknada u visini 3,30% to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi.

30. Stoga, a budući da je odredba čl. 3 Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom to je temeljem odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03, odlučeno kao u izreci.

31. Slijedom navedenog, a budući da je tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva kao i utuženo dospijeće, to je osnovano potraživanje tužitelja na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita u iznosu 343,03 eur te na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu u iznosu 221,75 eur.

31.1. Tužitelj, a sukladno odredbi čl. 104. st. 1., čl. 105 i 214. st. 1. ZOO-a, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate te na ime plaćene jednokratne naknade od dana plaćanja, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem, i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. ZOO-a u vezi Uredbe o visini stope zatezne kamate.

32. U odnosu na prigovor zastare ukazuje se na slijedeće.

32.1. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine

-u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014. godine, jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13

-u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine

to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014. godine, a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. godine.

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241 ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

32.2. Stoga, a budući da je tužba predana sudu 08.06.2023., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 371 ZOO-a, to se prigovor zastare na ime isplate uslijed razlike između stvarno plaćenih anuiteta po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, cijeni neosnovanim.

32.3 . Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka o ništetnosti odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa) i zatraženom trošku. Tužitelju je tako priznat trošak za sastav tužbe, pristupa na ročište 23.04.2024. i 11.02.2025. za svaku radnju u iznosu po 100,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 375,00 eur. Tužitelju kao irelevantan za vođenje postupka nije priznat trošak za sastav podneska od 07.02.2024. budući da u istom ne iznosi nove činjenice koje nije mogao iznijeti već u tužbi kao niti za pristup na ročište 27.09.2024. jer je isto odgođeno upravo radi nedolaska tužitelja pri čemu tužitelj svoj dolazak nije niti opravdao.

Na tako određen trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate sukladno odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu 03. ožujka 2025.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika