REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3853/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić u pravnoj stvari tužitelja HN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Križanec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupano po predsjedniku Uprave VN i članu Uprave UN, a oni po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Odvjetničkom uredu CN u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice njegova punomoćnika Lucije Car Pavlic, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika Melite Grozaj, odvjetnice, 3. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništave odredbe čl. 8. st. 2. i čl. 8. st. 3. Ugovor o kreditu, broj: 016- 1099/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potpisanog/sklopljenog 20. lipnja 2005. od strane tuženika (tada HYPO ALPE- ADRIA BANK d.d.), kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, NN i FN, kao sudužnika te AN, kao založnog dužnika, koji je solemniziran dana 21. lipnja 2005. godine od strane Javnog bilježnika Ignaca Vugera, pod posl. brojem: OU-913/2005, a koje odredbe glase:
„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.“
II. Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 12. st. 2. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016- 1099/2015 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog 08. lipnja 2016., između tuženika (tada HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d.), kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika, NN, kao sudužnika i založnog dužnika, TN, kao sudužnika, te BN, kao sudužnika, koji je solemniziran istog dana od strane Javnog bilježnika Stanislave Galović, pod posl. brojem: OV-4561/2016, u dijelu u kojem navedena odredba glasi:
„Potpisom na ovom Aneksu ugovorne strane u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih uvjeta poslovanja Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke iz Osnovnog ugovora i eventualnih Aneksa uz isti.“
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju HN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 707,49 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od 14. srpnja 2018. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju HN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.100,20 EUR sa zateznim kamatama, tekućim od 3. ožujka 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su 20. lipnja 2005. tuženik (tada HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d.), kao kreditor, tužitelj, kao korisnik kredita, NN i FN, kao sudužnici te IN, kao založni dužnik, sklopili Ugovor o kreditu, broj: 016-1099/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine - zasnivanjem založnog prava na nekretnini (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), koji je solemniziran 21. lipnja 2005. od strane Ignaca Vugera, Javnog bilježnika iz [adresa], pod posl. brojem: OU-913/2005 (dalje: Ugovor o kreditu). Sukladno odredbi čl. 8 st. 2 Ugovora o kreditu određeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed, uz obvezu korisnika kredita da izvrši uplatu prema obračunu Banke, dok je odredbom čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu određeno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke te da je Korisnik kredita obvezan snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.
1.1. Tužitelj je 13. srpnja 2018. prijevremeno jednokratno otplatio navedeni kredit, plativši tuženiku jednokratnu naknadu za konačnu otplatu kredita u iznosu od 5.330,57 kn (sada 707,49 EUR). Napominje se da su 08. lipnja 2016. ugovorne strane (tuženik i tužitelj), uz NN i TN, kao sudužnike, odnosno, HN, BN i NN, kao založne dužnike, sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 016-1099/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje– "Aneks ugovora o kreditu"). Tužitelj ističe da se sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu tužitelj nije odrekao tražbine prema tuženiku, koju ima na temelju ništetnosti konkretne/sporne odredbe Ugovora o kreditu, uz napomenu da je u čl. 10 Aneksa ugovora o kreditu određeno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da sve ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualnih Aneksa uz isti koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog Aneksa ostaju nepromijenjene. Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio tužitelju plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema Odluci o naknadama Banke, pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe.
1.2. Nadalje, na temelju gornje odredbe Ugovora o kreditu samo jedna ugovorna strana – tuženik je bila ovlaštena svojim aktom odrediti iznos naknade za prijevremenu otplatu, što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana, pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik, prije sklapanja Ugovora o kreditu, nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je tužitelj na bilo koji način bio upoznat s Odlukom o naknadama Banke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim toga, navedena obveza/naknada prema tako stipuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, koju je pripremio tuženik, nije uopće za tužitelja bila određena, a ni odrediva, što je protivno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), a posljedica čega je ništetnost navedene ugovorne odredbe, temeljem čl. 270 st. 1 Zakona o obveznim odnosima. Nastavno, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2 istog članka Zakona o zaštiti potrošača određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost (čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača).
1.3. Zaključno tužitelj ističe da, odredba čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima određuje da, u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, pa je postupanje tuženika protivno navedenoj prisilnoj zakonskoj odredbi ništetno, u smislu čl. 322 st. 1 Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1 Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima). S obzirom na navedeno, osim utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kredita, tužitelj potražuje od tuženika povrat isplaćene naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 707,49 EUR sa zateznim kamatama od 14. srpnja 2018. do isplate, a kako je to pobliže navedeno u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe kako u vezi s predmetnim ugovorom o kreditu tužitelj već vodi parnični postupak protiv tuženika pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1995/2024 i predlaže predmete spojiti radi zajedničkoga raspravljanja na spis P-1995/2024 kako bi se ubrzalo raspravljanje i smanjili troškovi postupka. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi. Tuženik ne spori da je 20. lipnja 2005. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 016-1099/2005 (dalje: ugovor o kreditu) i da je tužitelju, prilikom isplate kredita, naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu označenom u tužbi. Međutim, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene pretpostavke - da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik također napominje da tužitelj ničime ne obrazlaže zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Aneksa uz ugovor o kreditu 016-1099/2015 od 8. lipnja 2016. pa se niti ne može detaljnije očitovati o istom.
2.1. U odnosu na savjesnost i poštenje tuženikovog postupanja tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena, sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1068. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno.
2.2. U odnosu na (ne)ravnotežu u pravima i obvezama tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima, što tuženik detaljno elaborira. Dalje obrazlaže da je stoga razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da, prilikom prijevremene otplate kredita, tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1068. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
2.3. Još ukazuje da je o pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita, a što tuženik detaljno elaborira i smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osim toga, iz sadržaja čl. 1068. st. 4. ZOO-a proizlazi da bi sporni čl. 8. mogao biti ništetan samo ako bi u postupku bilo sa sigurnošću dokazano da sporni iznos naknade predstavlja nedospjelu kamatu, a što tužitelj nije dokazao. Isti stav zauzela je sudska praksa i tuženik upućuje na rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. broj Gž-464/2019 od 24. rujna 2020., koje djelomično citira.
2.4. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade, pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome, nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata, a što potvrđuje i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P- 2563/18 od 23. listopada 2020. i posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021., koje djelomično citira.
2.5. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare. U odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja i osporava kao bespredmetno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, donesenoj na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena. Tuženik naglašava da je osnovna zadaća suda suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare, ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba. Stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev te tužitelja obvezati da tuženiku naknadi troškove postupka.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: preslike Ugovora o kreditu broj 016-1099/2005 (list 8-19 spisa), izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (list 20-31 spisa), pregled prometa za klijenta (list 32-53 spisa), otplatni plan (list 54-55 spisa), specifikaciju uplata (list 56-57 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 58-59 spisa), zahtjev za dostavu podataka (list 60 spisa), presliku Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-1099/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 62-74 spisa), preslike ovjerenih izjava svjedoka DN i UN (list 110-113, 173-175 spisa), simulacija nedospjele kamate (list 289-293 spisa), saslušan je tužitelj (list 305-306 spisa) te je pročitana i priložena sudska praksa, Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u" (list 104-109, 114-172, 176-201, 207-283, 294-304 spisa). Tužitelj je odustao od prijedloga da se saslušava svjedokinja ON, a tuženik od prijedloga da se vještače troškovi financiranja, koje je obrazlagao u odgovoru na tužbu pod točkom VI.
4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan kao što to stoji u izreci ove presude.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništavosti dijela odredbe Ugovora i njegova Aneksa, sklopljenih između stranaka, a kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa primljenog na temelju ništave odredbe.
6. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno da su 20.6.2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 016-1099/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (l-8-19) i to tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao davatelj kredita. Nije sporan niti sadržaj predmetnog ugovora, a time niti sadržaj spornog dijela odredbi čl. 8. Ugovora kojim je u stavku 2. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. korisnik se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke. Nadalje, nesporno je da stavak 3. istog čl. 8. određuje da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe Adria Bank d.d. Korisnik kredita se obvezuje snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.
6.1. Čitanjem preslike Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-1099/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 62-74 spisa) utvrđeno je da je čl.12.st.2. istog ugovoreno da potpisom na tom Aneksu ugovorne strane u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih uvjeta poslovanja Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke iz Osnovnog ugovora i eventualnih Aneksa uz isti.
7. Sporno je da li su prethodno navedeni dijelovi odredbe čl. 8. st.2. i 3. Ugovora o kreditu te čl.12.st.2. njegova Aneksa ništavi te je li, posljedično tome, osnovan i zahtjev za isplatu iznosa u visini 707,49 € za koji tužitelj tvrdi da je platio na ime predmetne naknade.
8. Čitanjem preslike pregleda prometa po kreditu (list 32-53 spisa), preslike Otplatnog plana (list 54,55 spisa) i preslike specifikacija uplata (list 56,57 spisa) utvrđeno je da je tužitelju 13.7.2018. naplaćena naknada u iznosu od 707,49 €, a koju okolnost je tuženik učinio nespornom na ročištu 2.12.2024. (list 287 spisa).
9. Iz iskaza tužitelja na ročištu 13. veljače 2025. (list 305-306 spisa) u bitnom proizlazi da mu je kredit bio potreban za kupnju i adaptaciju kuće za stanovanje njega i obitelji, a nikada nije bila u najmu ni zakupu. Naveo je da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva te je ugovor dobio već pripremljen od strane banke i da nije sudjelovao u sastavljanju pojedinih odredbi. Dalje je naveo da o naknadi za prijevremeno vraćanje kredita nije bilo riječi kod sklapanja ugovora, već kad se na to odlučio, prezentirano mu je koliku naknadu mora platiti, a nije bilo mogućnosti da bez te naknade otplati prijevremeno kredit. Naveo je da koliko se sjeća da nije primio odluku banke o naknadama. Iskazao je i da nije pitao da se naknada smanji, već je taj iznos predao u PBZ, pomoću čijeg kredita je zatvorio predmetni kredit.
10. Iskaz tužitelja ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onome čega se sjećao o samom pravnom poslu zaključenim s tuženikom, držanje tužitelja tijekom iskazivanja bilo je sigurno i uvjerljivo bez ikakvih naznaka da bi nešto izmišljao ili lagao, pa mu sud stoga vjeruje.
11. Odredbom čl. 46. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje: ZOO/91), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 47. ZOO propisano da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv - ugovor je ništav.
12. Odredbom čl. 81. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 45/07 i 79/07, dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
13. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredba čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
14. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da su odredbe čl. 8. st.2. i 3. predmetnog Ugovora i čl.12.st.2. Aneksa istog određene, odnosno odredive, a isto tako nije niti dokazao da se, prilikom sklapanja predmetnog ugovora i njegova aneksa, pojedinačno pregovaralo o tim spornim odredbama. Naime, iz čl. 8. st. 2. i 3. predmetnog ugovora i čl.12. st. 2. Aneksa istog, proizlazi da se radi o standardnim stipulacijama, koje sadrže odredbe prema kojima korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed te se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina. Također, u Aneksu stoji općenita stipulacija da potpisom Aneksa ugovorne strane u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih uvjeta poslovanja Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke iz Osnovnog ugovora i eventualnih Aneksa uz isti.
15. Po ocjeni ovoga suda navedene odredbe su neodređene, odnosno neodredive, a to iz razloga, što na temelju navedenih odredbi tužitelj, kako to slijedi i iz njegova iskaza, kod sklapanja nije uopće bio upoznat s tom odredbom i nije imao mogućnost točno utvrditi visinu te naknade, odnosno prema kojim parametrima se ta naknada utvrđuje, a poglavito nije mogao utvrditi što ta naknada točno predstavlja. S druge strane iz čl. 12. st. 2. Aneksa predmetnog ugovora proizlazi da potpisom ugovorne strane izjavljuju da prihvaćaju odredbe Općih uvjeta poslovanja Banke i Tarife Odluke o naknadama za usluge te druge opće akte ne proizlazi da je tužitelj, prilikom sklapanja ugovora i aneksa bio upoznat s odredbama navedenih Općih uvjeta i Tarife Odluka o naknadama Banke kao niti da mu je pri sklapanju ugovora ili aneksa bio uručen primjerak istih. Navedeno proizlazi i iz iskaza samog tužitelja dok tuženik nije suprotno niti tvrdio, već je samo naveo da su svi navedeni akti dostupni svima putem internetske stranice Banke što podrazumijeva da nisu priložene uz sam Ugovor.
16. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i aneksa, pojedinačno pregovarao o spornim odredbama i da ga je upoznao s visinom naknade i od čega se ta naknada sastoji, a niti je dokazao da ga je upoznao s odredbama Općih uvjeta, Tarife Odluke o naknadama banke i da mu je tu dokumentaciju, tom prilikom i uručio.
17. Daljnjom ocjenom predmetnog ugovora i aneksa jasno je da je predmetni ugovor i aneks prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru jer Ugovor ima oznaku broj 016-1099/2005 te je više nego jasno da se da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora, pa tako i o odredbama Tarife Odluke o naknadama banke i Općim uvjetima poslovanja sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema tom ugovoru, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.
18. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporne odredbe nisu određene, a niti odredive to su iste, u smislu odredbe č. 47. ZOO/91 ništave. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporne ugovorne odredbe su zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te su kao takve nepoštene, a time i ništave i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP.
19. Neosnovane su tvrdnje tuženika o tome da bi sporne odredbe ugovora i njegova aneksa bile ugovorene na jasan, uočljiv i lako razumljiv način i to stoga što tuženik nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i aneksa, predočio tužitelju od čega se sastoje naknade i troškovi i o kojim iznosima se točno radi, da bi u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj imao predodžbu o visini troškova ili iznosa koje bi bio dužan platiti kod prijevremene otplate kredita za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a što znači da je tuženik navedenim ugovornim odredbama sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade i troškova, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužitelj mogao utjecati na tu odredbu.
20. Pritom valja navesti da nije sporno kako, sama po sebi, naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ništava jer to proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), ali sve to pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i da ta naknada ne prouzrokuje neravnotežu između prodavača i trgovca, ovdje parničnih stranka. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve naknade tužitelj financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.
21. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio zahtjev kao u točci I. i II. izreke presude s time da je obzirom na važenje ZOO-a naveo pravilan zakonski termin u odnosu na važenje ranijeg Zakona „ništavost“, a ne „ništetnost“. Ovdje treba ukazati i na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ? “Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“
22. U odnosu na prigovor zastare tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020.: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.
23. Tuženik nije tijekom postupka osporio činjenicu plaćanja predmetne naknade i datum plaćanja iste (list 287 spisa), pa je zahtjev za isplatu iznosa od 707,49 € na temelju odredbi čl. 104. u vezi čl. 210. ZOO/91 prihvaćen kao osnovan i odlučeno je kao u toč. III. izreke presude. Naime prema čl. 104. st.1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91, pa je upravo na temelju navedenih odredbi dakle, odlučeno kao u toč. II. izreke.
24. Na temelju odredbe čl. 214. ZOO/91 zatezna kamata suđena je od 14.7.2018., a do 31. prosinca 2022. kamata je suđena po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narode novine" broj 155/2023).
25. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju budući da je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Troškovi se sastoje od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora i priloženim troškovnikom, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 – dalje: Tarifa). Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 29.8.2024. od 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 2.12.2024. i 13.2.2025. za svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 400 bodova što primjenom tbr. 54. Tarife iznosi 800,00 €, a uz PDV od 25%, prema Tbr.46. Tarife i uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu 33,40 € i na presudu 66,80 €, sveukupno iznosi 1.100,20 €. Tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151.st.3. ZPP i po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. Tužitelju nije priznat kao potreban, u smislu čl. 155. ZPP-a, zatraženi trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije od 22.5.2024. jer je tuženik priznao odlučnu činjenicu isplate utužene naknade i datuma naplate iste, a nije mu priznat kao potreban ni zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je to ročište prezakazano u skladu s ovlastima suda i održano unatoč neurednoj dostavi za obje stranke, u smislu čl. 335.st.6. ZPP-a.
26. Tuženik je spor izgubio, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova.
Zagreb, 3. ožujka 2025.
Sudac:
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).
Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. punom. tužitelja uz pristojbu na presudu
2. punom. tuženika
