REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] P 5

Poslovni broj: Us I-1286/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja PE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, ŽE, UE, BE, AE i PET, [adresa], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, kojeg zastupa službena osoba- opunomoćenica IE, radi poreza i prireza na dohodak od drugog dohotka, 3. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/23-01/407, URBROJ: 513-04-24-2 od 19. lipnja 2024. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/23-01/199, URBROJ: 513-07-08/23-1, od 14. studenog 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/23-01/199, URBROJ: 513-07-08/23-1, od 14. studenog 2023., tužitelju je utvrđen manje obračunan i plaćen porez i prirez na dohodak od drugog dohotka za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2021., te mu je naloženo da uplati porez i prirez na dohodak od drugog dohotka za 2021. u ukupnom iznosu od 159.621,30 EUR u roku od 8 dana od dana njegove izvršnosti te da plati kamate na manje plaćen porez i prirez na dohodak od drugog dohotka za 2021. u roku od 15 dana od dana njegove izvršnosti, a u protivnom da će se naplata navedenih naloga izvršiti ovrhom. Određeno je i da žalba odgađa izvršenje tog rješenja do donošenja rješenja o žalbi.

2. Protiv navedenog rješenja, tužitelj je izjavio žalbu, a koja je odbijena kao neosnovana osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-471-02/23-01/407, URBROJ: 513-04-24-2 od 19. lipnja 2024.

3. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, a u tužbi te na raspravi 17. veljače 2025., navodi, u bitnom, da se zaključci poreznih tijela u ovoj pravnoj stvari temelje na tvrdnji da tužitelj nije dokazao primitak iznosa od 259.546,83 EUR za 2021., a koji da predstavlja poreznu osnovicu za obračun poreza i prireza na dohodak od drugog dohotka za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2021. Smatra da su za navedeni period porezna tijela trebala uzeti u obzir primitke s osnove ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. kolovoza 2021., kojim tužitelj prodaje LE nekretninu u [adresa], oznake k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], za kupoprodajnu cijenu od 1.350.000,00 EUR, a za što je primljena kapara u visini od 412.300,00 USD, te više ugovora o kreditu zaključenih sa zajmodavcem ME, na temelju kojih je tužitelj primio novčana sredstva u ukupnom iznosu od 1.000.000,00 USD i 452.363,32 EUR, a koje iznose primitaka da su porezna tijela odbila priznati iz razloga što su ustanovila te ugovore nevjerodostojnima. Takvu odluku tužitelj smatra arbitrarnom. Naime, navodi da su navedeni ugovori o kreditu po svojoj pravnoj naravi ugovori o zajmu, no da pogrešno ime ugovora ne šteti njihovoj valjanosti. Nadalje, tužitelj navodi i da je uz tužbu priložio i više aneksa ugovora o kreditu, a uz tužbu te naknadni podnesak od 12. veljače 2025. i novonastale dokaze koje nije mogao ranije dostaviti jer oni nisu postojali, i to dokaz da je na ime povrata zajma 6. veljače 2024. vratio 50.000,000 USD, 28. lipnja 2024. iznos od 50.000,00 USD, 23. srpnja 2024. iznos od 100.000,00 USD, dana 31. srpnja 2024. iznos od 53.500,00 USD, 3. rujna 2024. iznos od 96.500,00 USD te 13. veljače 2025. iznos od 100.000,00 EUR što da označava da je tužitelj ukupno vratio iznos zajama u visini od 550.500,00 USD, a da takav iznos nitko ne bi vraćao po fiktivnom ugovoru. Stoga on navodi da je s osnove zajma primio novčana sredstava u ukupnom iznosu od 1.000.000,00 USD i 452.363,32 EUR, da je o tome predočio i dostavio niz materijalnih dokaza i isprava, a koje porezna tijela nisu uopće ili nisu pravilno cijenila. U odnosu na izjave svjedoka, a koje da je tuženik ocijenio kao nevjerodostojan izvor (sredstava imovine), tužitelj navodi da sudska praksa na koju se poziva nije primjenjiva jer on nije prilagao isključivo izjave svjedoka, već je to dostavio kao dopunski dokaz uz sve ostale dostavljene materijalne dokaze, i to dokaz o prijenosu sredstava na njegov račun na temelju zajma, pisane ugovore. Nadalje, u odnosu na javnobilježničku ovjeru ugovora, navodi da neosnovano tuženik navodi da ugovori o kreditu nisu vjerodostojni jer nisu javnobilježnički ovjereni, a to iz razloga jer niti jednim propisom nije određeno da potpisi na ugovoru o zajmu moraju biti ovjereni ili da bi se ugovor morao sklopiti u formi javnobilježničke isprave. U odnosu na izostanak osiguranja povrata zajma, tužitelj navodi da navod tuženika da su ugovori o zajmu nevjerodostojni jer nisu u niti jednom trenutku aktivirane ugovorne odredbe da se provede uknjižba zaloga na nekretnini kao instrumentu osiguranja njihova povrata i da nije životno ni pravno logično da davatelj pozajmice pristane na davanje pozajmica u značajnim iznosima bez da bi osigurao njihov povrat samo temeljem iznesene činjenice da se radi o međusobnom povjerenju, smatra neodređenim te da porezno tijelo može nešto sumnjati ili ne sumnjati, no da činjenično stanje mora utvrditi sa sigurnošću. Osim toga, da nije točno da za vraćanje zajma nije ugovoreno osiguranje plaćanja jer da je u ugovoru ugovoren upis založnog prava na nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], no da ovlaštenik upisa zaloga u zemljišne knjige-zajmodavac nikada nije zatražio upis tog prava. Osim toga, napominje i da dok zakon ne uvjetuje valjanost ugovora o zajmu postojanjem osiguranja tražbine, ugovori o zajmu koji ne sadrže osiguranje tražbine valjani su i postoje. U odnosu na trenutak prodaje predmetne nekretnine trećoj osobi, tužitelj navodi da se vlasništvo stječe upisom u zemljišne knjige, a ne zaključenjem ugovora o kupoprodaji nekretnine, stoga dok kupac ne upiše svoje vlasništvo, vlasnik je prodavatelj i slobodan je činiti s nekretninom što želi, a u odnosu na vrijeme zaključenja većine ugovora o kreditu, ugovor o kupoprodaji ili nije bio zaključen ili je već bio raskinut. Nadalje, u odnosu na povrat pozajmica ističe da stranke nakon djelomičnog povrata nisu sklapale nove ugovore o kreditu, već anekse postojećim ugovorima o kreditu te da je prema odredbi članka 507. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23) propisano da zajmoprimac može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, ako nije drugačije ugovoreno. U odnosu na svrhu ugovora o zajmu, tužitelj navodi da na realnost ugovora o zajmu ukazuje i činjenica za što je zajam bio potreban i upotrijebljen, odnosno da je primljeni iznos od strane zajmoprimca pozajmljen trgovačkom društvu u vlasništvu tužitelja, a radi financiranja projekta izgradnje većeg stambeno-poslovnog objekta u Opatiji. Tužitelj predlaže u sporu izvesti dokaze uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju, njegovim saslušanjem, saslušanjem svjedoka ME, financijskim vještačenjem na okolnost usporedbe materijalnih isprava s primitkom novčanih sredstava i njihovim utroškom. Nadalje, u odnosu na primitke ostvarene na temelju ugovora o kupoprodaji, tužitelj navodi da je na njegovom depozitnom redovnom deviznom računu evidentirana 16. kolovoza 2021. uplata od strane LE u iznosu od 412.300,00 USD, a koji iznos odgovara iznosu od 350.000,00 EUR kapare ugovorene kao odustatnine. U odnosu na to, tužitelj navodi da je navedena osoba platila predujam u tom iznosu, koji je bio uplaćen kao naknada za raskid ugovora, a da taj kupac zbog COVID krize nije bio u mogućnosti platiti cijeli iznos kupoprodajne cijene u predviđenom roku, a što nije učinio niti na pozive tužitelja, zbog čega je po samom zakonu taj ugovor raskinut te je taj iznos ostao uplaćen na njegovom računu. U odnosu na daljnju prodaju nekretnine, tužitelj navodi da je logički da je kasnije ta njegova nekretnina prodana za nižu cijenu od one ugovorene sa LE jer je on već ostvario visoki primitak (zadržana kapara) te je u daljnjoj prodaji te nekretnine mogao biti popustljiviji sa zatraženom cijenom, a da se tuženik svojim navodima upušta u slobodu ugovaranja i spori cijenu za koju je tužitelj naknadno prodao istu nekretninu trećoj osobi. Slijedom navedenog, predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika od 19. lipnja 2024. i prvostupanjsko rješenje od 14. studenog 2023. Tužitelj potražuje naknadu troškova spora.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, zbog čega ju predlaže odbiti kao neosnovanu.

5. U sporu je održana rasprava 17. veljače 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Opunomoćenik tužitelja u cijelosti je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te naknadno predanih podnesaka.

7. Utvrđeno je da spisu prileži podnesak tužitelja od 12. veljače 2025., te tužitelj navodi da je njime rekapitulirano plaćanje po ugovorima o zajmu između tužitelja i njegovog zajmodavatelja, te da je do sada plaćeno sveukupno 350.000,00 USD i 200.000,00 eura, odnosno sveukupno cca. 550.000,00 USD (zajedno s posljednjom uplatom o kojoj je tužitelj dokaz o plaćanju uložio u spis na današnjoj raspravi). Nadalje ističe da nitko neće toliki iznos plaćati po fiktivnom ugovoru, naime da se radi se postupku koji se vodi zbog greške tuženika jer se ovdje radi samo o njegovoj sumnji u fiktivnost ugovora, a ne o stvarno dokazanim činjenicama, te da postoji stvarni ugovor i uplatnice kojima se dokazuje vraćanje zajma, a koji zajam je dat radi izgradnje nekretnine u Opatiji, a otplata zajma da ide sporije, dakle kako ide prodaja izgrađenih stanova.

8. Opunomoćenik tužitelja predao je u spis podnesak – informacija o nalogu plaćanja, te ugovor o kreditu zaključen između ME i tužitelja od 1. ožujka 2021., aneks br. II. Ugovor o kreditu između istih stranaka od 20. studenog 2023., te je primjerak navedenog podneska uručeno tuženiku.

9. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, te dodatno ističe da se protivi predloženim dokazima tužitelja – saslušanje stranaka, te ističe da su u poreznom smislu relevantne činjenice koje se utvrđuju na temelju isprava i dokumentacija. Sve u smislu članka 88. točke 2. OPZ-a, prema kojem da porezni obveznik mora dokazati činjenice koje umanjuju ili ukidaju poreznu obvezu. Nadalje ističe da navedene činjenice na koje se tužitelj poziva nisu relevantne jer da se radi o privatnim ispravama te da se ne može smatrati da je istinito i vjerodostojno ono što se njima navodi i ukazuje, te da ovdje nema vjerodostojne dokumentacije. Nadalje ugovori o kreditu na koje se poziva tužitelj da se ne smatraju urednim i vjerodostojnim ispravama jer da oni nemaju javnobilježničku ovjeru kojom se dokazuje da su ti ugovori uistinu sklopljeni. Naime za njihov nastanak da se ne traži se da oni budu u pisanoj formi, ali u poreznom smislu oni moraju biti javnobilježničko ovjereni da bi se moglo smatrati da predstavljaju vjerodostojnu dokumentaciju. Nadalje naknadne uplate da su bile predmet ocjene zakonitosti drugostupanjskog rješenja tuženika, a kojim je potvrđeno zakonitost prvostupanjskog rješenja, a svi naknadno dostavljeni dokazi da su irelevantni sa stajališta ovog spora i provedenog poreznog postupka. Na stranici drugoj drugostupanjskog rješenja drugi ulomak da se konstatira da je 28. lipnja 2023., uslijedio djelomični povrat zajma u visini od 50.000,00 USD, te da je taj povrat u tom trenutku bio i jedini djelomični povrat i koji je uslijedio nakon započetog poreznog nadzora. Dakle tek kad se vidjelo u kojem pravcu ide cijela priča. Stoga smatra da su za ovaj postupak svi povrati koji su uslijedili nakon prvostupanjskog, odnosno drugostupanjskog rješenja potpuno nebitni jer da je drugostupanjsko tijelo ocijenilo zakonitost provedenog postupka te sve dokaze koji su bili priloženi uz žalbu.

10. Opunomoćenik tužitelja je naveo da se na sve ove navode anticipirano već očitovao u tužbi ali ipak ovom prilikom rezimira da se ne radi o činjenicama koje umanjuju ili ukidaju porez, već o činjenicama koje postoje i u kojima ovisi postojanje ili nepostojanje porezne obveze. Relevantne činjenice u postupku tuženik da je prvenstveno pogrešno, ali i nepotpuno utvrdio. O pravnom poslu zajma kao i kupoprodaja postoje: pisane isprave o pravnom poslu (ugovori o zajmu o zajmu i ugovori o kupoprodaji, pisane potvrde o primitku novčanih sredstava izdane od banaka, pisana korespondencija između ugovornih strana (sve obrazloženo u tužbi), kao i pisane bankovne potvrde o djelomičnim povratima zajma. Navodi da također postoje i aneksi ugovora o zajmu, a zadnji aneks da je s ovjerom postupka kod javnog bilježnika, te ističe kako je potpuno neosnovan stav tuženika da samo javnobilježnički ovjerena isprava predstavlja prihvatljivu poreznu ispravu, a takav stav da nikada nije, a niti ne proizlazi iz bilo kojeg propisa. U konkretnom slučaju svjedoci i saslušanje stranke predloženom u ovom, kao i ranije u upravom postupku, na okolnost potvrde postojanja zajma, koji proizlazi iz poslanih ugovora o zajmu, te potvrde kupoprodajnog ugovora. Međutim ove dokaze da je odbilo provesti prvostupanjsko tijelo, te da su ponovno predloženi u ovom postupku. Tužitelj smatra da su priložene isprave o pravnom poslu dovoljan dokaz onoga što tvrdi, ali predlaže kao dopunski dokaz provesti navedene personalne dokaze. Dokazi o naknadnim uplatama da su dopunski dokazi u pogledu tvrdnji da se radi o stvarnim poslovnim i pravnim odnosima, jer tko bi plaćao cca. 550.000,00 USD po navodno fiktivnom ugovoru, te da se radi o činjenicama koje su nastale nakon donošenja drugostupanjskog rješenja, kao i dijelom nakon podnošenja tužbe u ovom postupku. Znači da se radi o novim činjenicama i novim dokazima koji su nastali naknadno, a dokazuju već istaknute činjenice u postupku, te da se stoga smatraju dopuštenim novotama.

11. Službena osoba tuženika navodi nastavno na izrečeno od stane opunomoćenika tužitelja da javnobilježnička isprava dokumenta traži se kako bi bilo nesporno da se ne radi o naknadno nastalim ili fabriciranim dokazima. Predmet ovog spora da jeste ocjena zakonitosti pojedinačnog akta u odnosu na predočenu i u tijeku poreznog nadzora dostavljenu dokumentaciju. U odnosu na tvrdnju da je bila priložena i korespondencija, tuženik upućuje na stanicu devet drugostupanjskog rješenja, treći ulomak odozdo, gdje se tvrdi, a tako slijedi i iz spisa predmeta da nikakvi dokazi iz vremena kada su se prikazane transakcije odvijale nisu dostavljeni, primjerice dopisi, elektronička komunikacija itd. Tuženik ostaje na stajalištu da u tijeku prvostupanjskog postupka a niti uz žalbu nisu priloženi uredni niti vjerodostojni dokumenti koji bi doveli u sumnju odluku prvostupanjskog ili drugostupanjskog tijela.

12. Opunomoćenik tužitelje uzvraća da opunomoćenica tuženika implicite tvrdi da bi priloženi ugovori o zajmu, odnosno predmetne isprave bile naknadno pribavljene i ovjerene isprave, čime zapravo tvrdi da postoji osnovana sumnja u krivotvorenje i/ili ovjeravanje neistinitog sadržaja. Svakako takve tvrdnje da nisu točne, a ovom prilikom ističe da niti prvostupanjsko niti drugostupanjsko tijelo nije poduzelo bilo kakvu radnju u smislu utvrđenja takvih činjenica, ako je već i smatralo da postoje, poduzimanje takvih radnji obvezno je za tuženika, ako smatra da su priložene isprave krivotvorene, međutim tuženik to nije učinio , te u potpunosti zanemaruje postojanje isprava kao i pravi smisao poduzetog pravnog posla.

13. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora, a odbio je ostale dokazne prijedloge, osim uvida u spis upravnog postupka, kao suvišne, iz razloga što su se odlučne činjenice za rješavanje ove upravne stvari mogle utvrditi uvidom u spis upravnog postupka te isprave i dokumentaciju u spisu ovog spora. Osim toga, Sud je u vidu imao i načelo dokumentarnosti u poreznom postupku, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje utvrđuje vjerodostojnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnom ispravom, a izjave stranke ili drugih poreznih obveznika u ovoj vrsti postupka mogu biti samo pomoćno dokazno sredstvo, ali bez druge dokumentacije kojom bi se potkrijepili navodi iz istih, ne mogu predstavljati vjerodostojan dokaz o izvorima stjecanja imovine (tako Visoki upravni sud Republike u presudama poslovni broj: Usž-2032/21-3 od 8. prosinca 2021., Usž-2856/21-2 od 13. listopada 2021.), a na što je osnovano tuženik ukazivao tijekom spora. Stoga nije prihvaćen prijedlog da se u sporu saslušaju navedene osobe. Dodatno se ističe i da taj prijedlog nije prihvaćen i zbog toga što se iskazi tih osoba ne bi mogli cijeniti kao nepristrani i neovisni, s obzirom na financijske i sve druge interese i odgovornosti koji proizlaze iz njihovog međusobnog odnosa.

14. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

15. Među strankama spora nije sporno da je prvostupanjsko tijelo obavilo nadzor kod poreznog obveznika-tužitelja prema članku 88. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, dalje: ZPD), pri čemu je utvrđena nezakonitost, odnosno da tužitelj nije platio porez na dohodak od drugog dohotka za 2021. (Grad Opatija) obračunan na poreznu osnovicu od 259.546,83 EUR, što po poreznoj stopi od 60% iznosi 155.728,10 EUR te prirez na porez obračunan na osnovicu od 155.728,10 EUR što po stopi od 2,5% iznosi 3.893,20 EUR.

16. Sporno je, jesu li zakonito porezna tijela utvrdila navedenu nezakonitost, odnosno da je do povećanja osnovice došlo zbog primljenih novčanih iznosa iz Sjedinjenih Američkih država i zadržane kapare za prodaju tužiteljeve nekretnine te da se ta novčana sredstva neće priznati kao dokazani izvor sredstava godine u kojoj su primljena.

17. Odredbom članka 69. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20 i 114/22, dalje: OPZ) propisano je da je porezni obveznik dužan tijekom poreznog postupka sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze.

18. Odredbom članka 88. OPZ-a propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s člankom 6. stavkom 2. ovoga Zakona te 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

19. Odredbom članka 6. stavka 1. ZPD-a propisano je da oporezivi dohodak rezidenta čini dohodak od nesamostalnog rada, dohodak od samostalne djelatnosti, dohodak od imovine i imovinskih prava, dohodak od kapitala i drugi dohodak iz članka 5. ovoga Zakona, koji rezident ostvari u tuzemstvu i u inozemstvu (načelo svjetskog dohotka).

20. Odredbom članka 11. stavka 1. ZPD-a propisano je da su primici sva dobra (novac, stvari, materijalna prava, usluge i drugo) koja su poreznom obvezniku pritekla u poreznom razdoblju.

21. Odredbom članka 12. stavkom 1. ZPD-a propisano je da je dohodak razlika između primitaka priteklih u poreznom razdoblju i izdataka nastalih u istom poreznom razdoblju, osim ako je ovim Zakonom drukčije uređeno.

22. Odredbom članka 76. stavka 1. ZPD-a propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane (dalje u tekstu: stečena imovina) i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane. Stavkom 2. istog članka propisano je da se drugi dohodak iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje na način propisan člancima 88. i 89. ovoga Zakona.

23. Odredbom članka 89. stavka 1. ZPD-a propisano je da podatke o poreznim obveznicima prikupljene na temelju odredaba ovoga Zakona i podatke prikupljene kroz ostale porezne postupke iz nadležnosti Porezne uprave, Porezna uprava je dužna međusobno uspoređivati. Stavkom 2. istog članka propisano je da je radi usporedbe podataka iz stavka 1. ovoga članka Porezna uprava dužna prikupiti javno dostupne podatke o poreznim obveznicima, kao i podatke o imovini dostupne kroz sustave za razmjenu podataka između nadležnih institucija i Porezne uprave. Stavkom 5. propisano je da ako u postupku provjere podataka porezni obveznik dostavi vjerodostojnu dokumentaciju kojom dokazuje izvore sredstava, Porezna uprava će navedene podatke pridružiti već poznatim podacima za poreznog obveznika. Stavkom 9. propisano je da se izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju temeljiti na vjerodostojnim ispravama, u protivnom ih Porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim. Ako porezni obveznik kao vjerodostojne isprave dostavlja isprave iz razdoblja koja su izvan rokova zastare, iste se mogu prihvatiti ako se iz svih objektivnih okolnosti može utvrditi njihova vjerodostojnost.

24. Prema ocjeni Suda pravilno su porezna tijela utvrdila da tužitelj tijekom nadzora nije dostavio vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine, zbog čega su ta tijela utvrdila da tužitelj raspolaže imovinom ili sredstvima za privatnu potrošnju koja višestruko premašuje primitke što ih je ostvario tijekom 2021., te su mu zakonito utvrdili poreznu osnovicu poreza na dohodak te naložili plaćanje manje obračunatog i plaćenog poreza i prireza na dohodak od drugog dohotka za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2021., sve u skladu s mjerodavnim zakonskim odredbama.

25. Dakle, porezna tijela su, u bitnom, ocijenila nevjerodostojnom dokumentaciju koju je tužitelj priložio u prilog svojim navodima te nisu usvojila takve navode. Pa tako nije prihvaćen kao vjerodostojan dokaz ugovor o kupoprodaji označene nekretnine od 4. kolovoza 2021., a kojim je tužitelj dokazivao zadržavanje kapare zbog odustanka kupca od kupnje te nekretnine. I prema ocjeni Suda, tužitelj takvim ugovorom nije pružio vjerodostojan i uvjerljiv dokaz kojim je opravdao primitak iznosa od 350.000,00 EUR na svoj račun, a po toj osnovi. Naime, ne ulazeći u pitanje je li isplata 26% ugovorene kupoprodajne cijene uistinu kapara ili je to već djelomična isplata ugovorene kupoprodajne cijene, uistinu nije izgledno da bi se navedeni iznos isplatio, a da bi se potom taj iznos dobrovoljno prepustio prodavatelju zbog odustanka od kupnje, pravdajući odustanak razlozima COVID krize. Pri tome za odluku o odustanku od kupnje tužitelj nije dao jasne, obrazložene i uvjerljive razloge. To stoga što je COVID kriza na koju se tužitelj poziva već bila globalno proglašena i to duže od godine dana prije sklapanja ugovora, da je kupac unatoč tome isplatio dio ugovorene kupoprodajne cijene. Dakle, za vrijeme te iste krize je sklopio navedeni kupoprodajni ugovor i isplatio kaparu, a potom nakon nešto više od mjesec dana od te isplate, odustao od kupnje, pravdajući to razlozima nastanka te krize i ne zahtijevajući povrat sredstava. Stoga je ocjena Suda da su javnopravna tijela pravilno utvrdila te ocijenila da je navedena narav poduzete transakcije između tužitelja i treće osobe-kupca navedene nekretnine, neistinita i nevjerodostojna te njime nije dokazan izvor i stvarni razlog tako stečene imovine. Osim toga, u prilog vjerodostojnosti tužbenih navoda koji se odnose na navedenu kupoprodaju nekretnine, ne idu niti okolnosti što je tužitelj nakon sklapanja navedenog ugovora o kupoprodaji s trećom osobom 4. kolovoza 2021., ponudio MEosobi zajmodavatelja tužitelja, već 26. kolovoza 2021. i 15. rujna 2021. da na toj istoj nekretnini (dakle za koju je prethodno sklopio ugovor o kupoprodaji) zatraži provedbu uknjižbe založnog prava radi osiguranja povrata danih kredita, budući da iz navedenog nije razvidna stvarna namjera tužitelja da proda tu nekretninu kupoprodajnim ugovorom od 4. kolovoza 2021.

26. Nadalje, tijekom postupka nisu prihvaćeni kao vjerodostojni dokazi niti izjave, odnosno ugovori, o kreditu sklopljenima između tužitelja i ME iz [adresa]. I to iz razloga što je ocijenjeno da se njima ne dokazuje da je riječ o pozajmicama za novčane iznose primljene iz Sjedinjenih Američkih država u visini od 204.168,78 EUR, 208.194,56 EUR, 250.000,00 USD te 250.000,00 USD. Navedeno iz razloga što predočena dokumentacija u obliku izjava nije dovoljan dokaz kojim bi se sa sigurnošću potvrdilo da je riječ o pozajmicama, jer sklopljeni ugovori nisu ovjereni kod javnog bilježnika niti predstavljaju javnobilježničku ispravu, jer zajmodavatelj- EE ne posjeduje OIB u Republici Hrvatskoj, jer uknjižba založnog prava-hipoteke, iako je bila predviđena, na predmetnoj nekretnini nikada nije provedena, a osim toga za tu nekretninu sklopljen je kupoprodajni ugovor 4. kolovoza 2021. od kojeg je kupac odustao, a ona je ipak prodana 29. ožujka 2022. Nadalje, jer nije jasan interes fizičke osobe koja pozajmljuje i ničime ne osigurava povrat novčanih sredstva te jer žalitelj ne vraća sredstva niti plaća ugovorom dogovorenu kamatu, iz kojih su sve razloga porezna tijela ocijenila da se ne radi o pozajmicama danima tužitelju.

27. Prema ocjeni Suda navedena utvrđenja poreznih tijela su pravilna. Naime, tužitelj niti ne spori da ne postoje ugovori zaključeni između njega i ME, a na način da se radi o ugovorima sklopljenim u pisanoj formi, u kojima su potpisi stranka ovjereni po javnom bilježniku (kao što je to učinjeno pri kasnijem sklapanju aneksa ugovora o kreditu), kao i da na temelju tih ugovora nije provedena uknjižba založnog prava na nekretnini tužitelja, kao osiguranje povrata primljenih novčanih sredstava. Sud ističe da se u ovom sporu ne odlučuje o valjanosti tako zaključenih pravnih poslova, niti o valjanosti pojedinih njihovih ugovornih odredbi, već isključivo o tome jesu li navedene isprave vjerodostojan dokaz te, sukladno tome, jesu li donesena rješenja poreznih tijela pravilna i zakonita. Stoga, imajući u vidu da priložena izjava ne omogućuje poreznima tijelima, niti Sudu, da nedvojbeno, jasno i potpuno utvrditi pravnu prirodu odnosa tužitelja i ME, sadržaj njihovog sporazuma te datum sklapanja ugovora, te činjenicu da nisu ovjereni potpisi na sporazumu navedenih stranaka, kao i da nije upisano založno pravo na nekretnini tužitelja, a na što je sve tuženik osnovano ukazivao tijekom spora, ocjena je Suda da takve činjenice u svojoj ukupnosti upućuju na zaključak da je izjava ME i navod tužitelja o pravnoj prirodi sklopljenog sporazuma među njima, nevjerodostojan dokaz zbog čega se ne može na temelju njega izvući valjan i potpun zaključak o tom sporazumu. Dakle, ne ulazeći u valjanost tako zaključenog sporazuma o kreditu među strankama, s obzirom da to nije u nadležnosti ovog Suda, Sud ističe da bez pisane forme ugovora na kojem su potpisi ugovornih stranaka ovjereni, te provedene uknjižbe založnog prava na nekretnini kao osiguranja naplate danih sredstava, ne može se izvesti cjelovit i provjerljiv zaključak te tako sastavljeni ugovor prihvatiti kao vjerodostojan dokaz.

28. Nadalje, na drugačiju odluku u ovom sporu nisu od utjecaja kasnije zaključeni aneksi među tim strankama, kao niti eventualni djelomični povrati pozajmica, s obzirom da je navedeno učinjeno u 2023. i 2024. godini, dakle u vrijeme ili nakon predmetnog provedbe poreznog nadzora, stoga se na temelju tih isprava ne može nedvojbeno utvrditi priroda odnosa među tim strankama u 2021. godini, a na način da se otklone sumnje u pravnu prirodu tako izvršenih novčanih transakcija, odnosno u stvarni izvor i razloge tako isplaćenih novčanih sredstava. Osim toga, zadatak tuženika u žalbenom postupku bio je ispitati zakonitost i ocijeniti svrhovitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva iz žalbe, u skladu s odredbom članka 115. stavka 1. ZUP-a, jednako kao što je predmet ovog spora bio, u skladu s odredbom članka 3. stavka 1. točke 1. ZUS-a, ocijeniti zakonitost pojedinačne odluke kojom su tuženik te prvostupanjsko tijelo odlučili o pravu, obvezi ili pravnom interesu tužitelja u predmetnoj upravnoj stvari, zbog čega na odluku u ovom sporu nisu od utjecaja isprave stranaka koje su nastale nakon donošenja osporavanih rješenja.

29. Nadalje, na drugačiju odluku nisu niti navodi tužitelja te ME o isplaćenim sredstvima u 2020. godini, s obzirom da je relevantan period za odluku u ovoj pravnoj stvari od 1. siječnja do 31. prosinca 2021., za koji je proveden nadzor tužitelja.

30. Stoga, budući da je sukladno citiranim odredbama OPZ-a propisano da poreznom postupku teret dokaza snosi porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez, a da tužitelj priloženim materijalnim dokazima nije dokazao činjenice koje navodi, ocjena je Suda da je predmetni upravni postupak proveden pravilno i da su donesena rješenja zakonita te da nisu osnovani tužbeni navodi da su povrijeđena zakonska prava tužitelja te nisu počinjene bitne povrede pravila poreznog postupka.

31. Slijedom navedenoga, osporavana rješenja ocijenjena su zakonitima pa je Sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

32. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 3. ožujka 2025.

Sutkinja

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje osporavane presude (članak. 126. stavak 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- opunomoćenicima tužitelja odvjetnicima Zajedničkom odvjetničkom uredu GE, ŽE, UE, BE, AE i RE

[adresa]

- tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5