REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-3959/2022-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Davoru Radiću, odvjetniku u Splitu, Paraćeva 102, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, Ilica 1/A, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 21.siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Davora Radića, odvjetnika u Splitu, i zamjenika punomoćnika tuženika Jurice Tomića, odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu i uručenje presude 3.ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

1. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj: 216-388/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 6. prosinca 2004. solemniziran od JB Zoje Puljiz, u Splitu dana 9. prosinca 2004. pod posl. br. OU-781/04 te Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 216-388/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16. siječnja 2016., solemniziran od JB Jagode Makelje Šuljić, u Splitu, dana 18. siječnja 2016. pod posl. br. OV-457/16.

II. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj: 216-045/2007 sa Sporazumom osiguranju novčane tražbine od 2. veljače 2007. solemniziran od JB Zoje Puljiz, u Splitu dana 15. veljače 2007. pod poslovnim brojem OU-103/07 te Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 216-388/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16. siječnja 2016., solemniziran od JB Jagode Makelje Šuljić, u Splitu, dana 18. siječnja 2016.g. pod posl. br. OV-458/16.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 38.154,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31. srpnja 2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023. pa nadalje određenoj prema kamatnoj stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja kamatne koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, koja kamata teče na navedeni iznos teče:

- na iznos od 635,65 EUR od 18.6.2014.g.

- na iznos od 682,99 EUR od 28.7.2014.g.

- na iznos od 684,98 EUR od 29.8.2014..g.

- na iznos od 687,77 EUR od 19.9.2014..g.

- na iznos od 689,23 EUR od 21.10.2014.g.

- na iznos od 695,47 EUR od 27.11.2014.g.

- na iznos od 695,07 EUR od 20.12.2014.g.

- na iznos od 696,79 EUR od 15.1.2015.g.

- na iznos od 696,79 EUR od 15.1.2015.g.

- na iznos od 695,48 EUR od 2.2.2015.g.

- na iznos od 695,48 EUR od 2.2.2015.g.

- na iznos od 695,47 EUR od 2.4.2015.g.

- na iznos od 695,47 EUR od 2.4.2015.g.

- na iznos od 683,12 EUR od 1.8.2015.g.

- na iznos od 695,60 EUR od 25.8.2015.g.

- na iznos od 695,47 EUR od 30.9.2015.g.

- na iznos od 695,25 EUR od 2.11.2015.g.

- na iznos od 695,60 EUR od 21.12.2015.g.

- na iznos od 695,60 EUR od 21.12.2015.g.

- na iznos od 308,73 EUR od 29.1.2016.g.

- na iznos od 306,32 EUR od 22.2.2016.g.

- na iznos od 301,94 EUR od 31.3.2016.g.

- na iznos od 300,62 EUR od 30.4.2016.g.

- na iznos od 301,28 EUR od 27.5.2016.g.

- na iznos od 301,28 EUR od 29.6.2016.g.

- na iznos od 301,28 EUR od 18.7.2016.g.

- na iznos od 301,28 EUR od 26.7.2016.g.

- na iznos od 299,82 EUR od 10.8.2016.g.

- na iznos od 50,30 EUR od 19.10.2016.g.

- na iznos od 602,56 EUR od 21.10.2016.g.

- na iznos od 602,56 EUR od 21.10.2016.g.

- na iznos od 602,56 EUR od 21.10.2016.g.

- na iznos od 20.466,24 EUR od 2.1.2017.g., pa sve do konačne isplate.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 25.226,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31. srpnja 2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023. pa nadalje određenoj prema kamatnoj stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja kamatne koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, koja kamata teče na navedeni iznos teče:

- na iznos od 635,65 EUR od 18.6.2014.g.

- na iznos od 682,99 EUR od 28.7.2014.g.

- na iznos od 684,98 EUR od 29.8.2014.g.

- na iznos od 687,77 EUR od 19.9.2014.g.

- na iznos od 689,23 EUR od 21.10.2014.g.

- na iznos od 695,47 EUR od 27.11.2014.g.

- na iznos od 695,07 EUR od 20.12.2014.g.

- na iznos od 696,79 EUR od 15.1.2015.g.

- na iznos od 696,79 EUR od 15.1.2015.g.

- na iznos od 695,48 EUR od 2.2.2015.g.

- na iznos od 695,48 EUR od 2.2.2015.g.

- na iznos od 695,47 EUR od 2.4.2015.g.

- na iznos od 695,47 EUR od 2.4.2015.g.

- na iznos od 683,12 EUR od 1.8.2015.g.

- na iznos od 695,60 EUR od 25.8.2015.g.

- na iznos od 695,47 EUR od 30.9.2015.g.

- na iznos od 695,25 EUR od 2.11.2015.g.

- na iznos od 695,60 EUR od 21.12.2015.g.

- na iznos od 695,60 EUR od 21.12.2015.g.

- na iznos od 308,73 EUR od 29.1.2016.g.

- na iznos od 306,32 EUR od 22.2.2016.g.

- na iznos od 301,94 EUR od 31.3.2016.g.

- na iznos od 300,62 EUR od 30.4.2016.g.

- na iznos od 301,28 EUR od 27.5.2016.g.

- na iznos od 301,28 EUR od 29.6.2016.g.

- na iznos od 301,28 EUR od 18.7.2016.g.

- na iznos od 301,28 EUR od 26.7.2016.g.

- na iznos od 299,82 EUR od 10.8.2016.g.

- na iznos od 50,30 EUR od 19.10.2016.g.

- na iznos od 602,56 EUR od 21.10.2016.g.

- na iznos od 602,56 EUR od 21.10.2016.g.

- na iznos od 602,56 EUR od 21.10.2016.g.

- na iznos od 20.466,24 EUR od 2.1.2017.g., pa sve do konačne isplate.

2. Prihvaća se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja kako slijedi:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. i članka 3. Ugovora o kreditu broj: 216 388/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 6. prosinca 2004.g. solemniziranog od JB Zoje Puljiz, u Splitu dana 9. prosinca 2004.g. pod posl. br. OU-781/04, u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednost 106.500,00 CHF te plaćanje kamata i povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

Djelomično se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je ništetna odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj: 216-388/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 6. prosinca 2004.g. solemniziranog od JB Zoje Puljiz, u Splitu dana 9. prosinca 2004.g. pod posl. br. OU-781/04.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj: 216- 388/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 6. prosinca 2004.g. solemniziranog od JB Zoje Puljiz, u Splitu, dana 9. prosinca 2004.g. pod posl. br. OU-781/04, u dijelu kojim je ugovoreno da je tuženik u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge tuženika.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2., članka 3. i članka 4. Ugovora o kreditu broj: 216-045/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2. veljače 2007.g. solemniziranog od JB Zoje Puljiz, u Splitu, dana 15. veljače 2007.g. pod poslovnim brojem OU-103/07, u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednost 81.200,00 CHF te plaćanje kamata i povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj: 216- 045/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2. veljače 2007.g. solemniziranog od JB Zoje Puljiz, u Splitu dana 15. veljače 2007.g. pod poslovnim brojem OU-103/07, u dijelu kojim je ugovoreno da je tuženik u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge tuženika.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 9.671,20 EUR (slovima: devet tisuća šest stotina sedamdeset jedan euro dvadeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31. srpnja 2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja kamata na navedeni iznos teče:

- na iznos od 28,30 EUR od 31.10.2010.g

- na iznos od 63,99 EUR od 30.11.2010.g.

- na iznos od 113,93 EUR od 31.12.2010.g.

- na iznos od 96,95 EUR od 31.1.2011.g.

- na iznos od 144,22 EUR od 28.2.2011.g.

- na iznos od 92,59 EUR od 31.3.2011.g.

- na iznos od 94,45 EUR od 30.4.2011.g.

- na iznos od 111,73 EUR od 31.5.2011.g.

- na iznos od 141,24 EUR od 30.6.2011.g.

- na iznos od 170,70 EUR od 31.7.2011.g.

- na iznos od 162,95 EUR od 31.8.2011.g.

- na iznos od 139,82 EUR od 30.9.2011.g.

- na iznos od 138,71 EUR od 31.10.2011.g.

- na iznos od 134,70 EUR od 30.11.2011.g.

- na iznos od 140,56 EUR od 31.12.2011.g.

- na iznos od 154,60 EUR od 31.1.2012.g.

- na iznos od 157,16 EUR od 29.2.2012.g.

- na iznos od 151,49 EUR od 31.3.2012.g.

- na iznos od 154,74 EUR od 30.4.2012.g.

- na iznos od 157,87 EUR od 31.5.2012.g.

- na iznos od 155,62 EUR od 30.6.2012.g.

- na iznos od 152,03 EUR od 31.7.2012.g.

- na iznos od 150,52 EUR od 31.8.2012.g.

- na iznos od 137,96 EUR od 30.9.2012.g.

- na iznos od 149,42 EUR od 31.10.2012.g.

- na iznos od 155,00 EUR od 30.11.2012.g.

- na iznos od 151,18 EUR od 31.12.2012.g.

- na iznos od 137,00 EUR od 31.1.2013.g.

- na iznos od 141,28 EUR od 28.2.2013.g.

- na iznos od 142,17 EUR od 31.3.2013.g.

- na iznos od 146,00 EUR od 30.4.2013.g.

- na iznos od 134,48 EUR od 31.5.2013.g.

- na iznos od 136,12 EUR od 30.6.2013.g.

- na iznos od 133,93 EUR od 31.7.2013.g.

- na iznos od 140,64 EUR od 31.8.2013.g.

- na iznos od 145,98 EUR od 30.9.2013.g.

- na iznos od 144,57 EUR od 31.10.2013.g.

- na iznos od 148,34 EUR od 30.11.2013.g.

- na iznos od 153,25 EUR od 31.12.2013.g.

- na iznos od 135,94 EUR od 31.1.2014.g.

- na iznos od 136,93 EUR od 28.2.2014.g.

- na iznos od 139,94 EUR od 31.3.2014.g.

- na iznos od 133,78 EUR od 30.4.2014.g.

- na iznos od 132,49 EUR od 31.5.2014.g.

- na iznos od 130,33 EUR od 30.6.2014.g.

- na iznos od 136,47 EUR od 31.7.2014.g.

- na iznos od 142,36 EUR od 31.8.2014.g.

- na iznos od 141,19 EUR od 30.9.2014.g.

- na iznos od 145,44 EUR od 31.10.2014.g.

- na iznos od 148,33 EUR od 30.11.2014.g.

- na iznos od 147,33 EUR od 31.12.2014.g.

- na iznos od 150,14 EUR od 31.1.2015.g.

- na iznos od 150,14 EUR od 28.2.2015.g.

- na iznos od 149,01 EUR od 31.3.2015.g.

- na iznos od 149,01 EUR od 30.4.2015.g.

- na iznos od 149,01 EUR od 31.5.2015.g.

- na iznos od 149,01 EUR od 30.6.2015.g.

- na iznos od 149,01 EUR od 31.7.2015.g.

- na iznos od 149,01 EUR od 31.8.2015.g.

- na iznos od 149,01 EUR od 30.9.2015.g., pa sve do konačne isplate.

VI. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 594,07 EUR (slovima: pet stotina devedeset četiri eura sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja kamata na navedeni iznos teče od 2. siječnja 2017.

VII. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 13.371,20 EUR (slovima: trinaest tisuća tri stotine sedamdeset jedan euro dvadeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31. srpnja 2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.kolovoza 2015. pa do 31.prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja kamata na navedeni iznos teče:

- na iznos od 0,47 EUR 31.1.2008.g.

- na iznos od 0,63 EUR 30.6.2008.g.

- na iznos od 25,22 EUR 31.10.2008.g.

- na iznos od 8,38 EUR 30.11.2008.g.

- na iznos od 15,11 EUR 31.12.2008.g.

- na iznos od 33,84 EUR 31.1.2009.g.

- na iznos od 39,18 EUR 28.2.2009.g.

- na iznos od 30,84 EUR 31.3.2009.g.

- na iznos od 31,71 EUR 30.4.2009.g.

- na iznos od 24,35 EUR 31.5.2009.g.

- na iznos od 24,91 EUR 30.6.2009.g.

- na iznos od 26,01 EUR 31.7.2009.g.

- na iznos od 25,84 EUR 31.8.2009.g.

- na iznos od 24,75 EUR 30.9.2009.g.

- na iznos od 21,98 EUR 31.10.2009.g.

- na iznos od 28,07 EUR 30.11.2009.g.

- na iznos od 31,87 EUR 31.12.2009.g.

- na iznos od 32,10 EUR 31.1.2010.g.

- na iznos od 37,24 EUR 28.2.2010.g.

- na iznos od 45,19 EUR 31.3.2010.g.

- na iznos od 43,73 EUR 30.4.2010.g.

- na iznos od 46,67 EUR 31.5.2010.g.

- na iznos od 71,01 EUR 30.6.2010.g.

- na iznos od 59,38 EUR 31.7.2010.g.

- na iznos od 57,56 EUR 31.8.2010.g.

- na iznos od 78,33 EUR 30.9.2010.g.

- na iznos od 69,16 EUR 31.10.2010.g.

- na iznos od 75,59 EUR 30.11.2010.g.

- na iznos od 110,94 EUR 31.12.2010.g.

- na iznos od 98,92 EUR 31.1.2011.g.

- na iznos od 102,43 EUR 28.2.2011.g.

- na iznos od 95,83 EUR 31.3.2011.g.

- na iznos od 97,15 EUR 30.4.2011.g.

- na iznos od 109,38 EUR 31.5.2011.g.

- na iznos od 135,85 EUR 30.6.2011.g.

- na iznos od 139,93 EUR 31.7.2011.g.

- na iznos od 145,63 EUR 31.8.2011.g.

- na iznos od 129,27 EUR 30.9.2011.g.

- na iznos od 128,48 EUR 31.10.2011..g

- na iznos od 125,64 EUR 30.11.2011.g.

- na iznos od 129,79 EUR 31.12.2011.g.

- na iznos od 139,73 EUR 31.1.2012.g.

- na iznos od 141,54 EUR 29.2.2012.g.

- na iznos od 137,52 EUR 31.3.2012.g.

- na iznos od 139,83 EUR 30.4.2012.g.

- na iznos od 142,04 EUR 31.5.2012.g.

- na iznos od 140,45 EUR 30.6.2012.g.

- na iznos od 137,91 EUR 31.7.2012.g.

- na iznos od 136,84 EUR 31.8.2012.g.

- na iznos od 127,95 EUR 30.9.2012..g

- na iznos od 136,06 EUR 31.10.2012.g.

- na iznos od 140,01 EUR 30.11.2012.g.

- na iznos od 137,31 EUR 31.12.2012.g.

- na iznos od 127,27 EUR 31.1.2013.g.

- na iznos od 130,30 EUR 28.2.2013.g.

- na iznos od 130,93 EUR 31.3.2013.g.

- na iznos od 133,64 EUR 30.4.2013.g.

- na iznos od 125,48 EUR 31.5.2013.g.

- na iznos od 126,64 EUR 30.6.2013.g.

- na iznos od 125,09 EUR 31.7.2013.g.

- na iznos od 129,84 EUR 31.8.2013.g.

- na iznos od 133,62 EUR 30.9.2013.g.

- na iznos od 132,63 EUR 31.10.2013.g.

- na iznos od 135,29 EUR 30.11.2013.g.

- na iznos od 138,77 EUR 31.12.2013.g.

- na iznos od 151,26 EUR 31.1.2014.g.

- na iznos od 151,98 EUR 28.2.2014.g.

- na iznos od 154,23 EUR 31.3.2014.g.

- na iznos od 149,65 EUR 30.4.2014.g.

- na iznos od 148,69 EUR 31.5.2014.g.

- na iznos od 147,08 EUR 30.6.2014.g.

- na iznos od 151,65 EUR 31.7.2014.g.

- na iznos od 156,03 EUR 31.8.2014.g.

- na iznos od 155,15 EUR 30.9.2014.g.

- na iznos od 158,32 EUR 31.10.2014.g.

- na iznos od 160,47 EUR 30.11.2014.g.

- na iznos od 159,73 EUR 31.12.2014.g.

- na iznos od 161,82 EUR 31.1.2015.g.

- na iznos od 161,82 EUR 28.2.2015.g.

- na iznos od 160,98 EUR 31.3.2015.g.

- na iznos od 160,98 EUR 30.4.2015.g.

- na iznos od 160,98 EUR 31.5.2015.g.

- na iznos od 160,98 EUR 30.6.2015.g.

- na iznos od 160,98 EUR 31.7.2015.g.

- na iznos od 160,98 EUR 31.8.2015.g.

- na iznos od 160,98 EUR 30.9.2015.g., pa sve do konačne isplate.

VIII. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 712,01 EUR (slovima: sedam stotina dvanaest eura jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje od 1.kolovoza 2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja kamata na navedeni iznos teče od 19. listopada 2016.

i

r i j e š i o  je :

I. Dopušta se preinaka tužbe na način kako je tužitelj izvršio podneskom od 24. siječnja 2024.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove ovoga postupka u iznosu od 12.500,00 EUR (slovima: dvanaest tisuća pet stotina eura), zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja kamata teče od dana podnošenja ove presude pa do konačne isplate.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 30.studenoga 2018. navodi se da su tužitelj i tuženik 6. prosinca 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj: 216-388/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziran od strane javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita dana 9. prosinca 2004. pod posl. br. OU-781/2004, kojim je tužitelj uzeo kod tuženika kredit u iznosu od 106.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom kamatnom po stopi od 4,99% dekurzivno godišnje, a vraćanje kredita ugovoreno je u 180 anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 841 ,64 CHF. Nadalje, stranke su 2. veljače 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj: 216-045/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran od strane javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita dana 15. veljače 2007. pod posl. brojem OU-103/07, kojim je tužitelj uzeo kod tuženika kredit u iznos glavnice od 81.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom kamatnom stopi od 3,88 % dekurzivno godišnje, a vraćanje kredita ugovoreno je u 180 anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 595,76 CHF. Tužitelj je prihvatio ponudu tuženika za konverzijom predmetnih kredita u kredit u eurima, tako da je 16. siječnja 2016. s tuženikom zaključio anekse predmetnih ugovora i to Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 216-388/2004 solmeniziran kod javnog bilježnika Jagode Makelje Šuljić iz Splita dana 18. siječnja 2016. pod posl. br. OV-457/16, te Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 216-045/2007 solmeniziran kod javnog bilježnika Jagode Makelje Šuljić iz Splita dana 18. siječnja 2016. pod posl. br. OV-458/16. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja gore navedene valutne klauzule, posebice imajući u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja nalazio blizu svojih povijesnih minimuma. Dapače, predmetni kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF tužitelju je predstavljen kao povoljniji, a CHF (švicarski franak) kao stabilna valuta. Ujedno, odredbama čl. 6. predmetnih ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci o kamatnim stopama tuženika, a o kojoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, i koja nije razumljiva jer ne postoj objektivni kriteriji temeljem kojega se mogla odrediti takva kamatna stopa, niti je tužitelj kao potrošač bio upoznat o kriterijima o kojima bi ovisila promjena ove kamatne stope, odnosno, kriteriji temeljem kojih bi tuženik mijenjao kamatnu stopu. Radi navedenoga ugovorne odredbe kojima je ugovoren kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima, te ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju nepoštene i ništetne odredbe budući su suprotno načelu savjesnosti i poštenja. O ništenosti (nepoštenosti) sličnih odredbi odlučeno je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.Budući da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bitne ugovorne odredbe bez kojih predmetni ugovori ne mogu opstati, ništetan je cijeli ugovor o kreditu. Naime, novčana valuta u kojoj se ugovara isplata i otplata kredita, te kamatna stopa koja u ugovorima o kreditiranju predstavlja cijenu, predstavljaju bitne sastojke ugovora, pa ništetnost ovih odredbi rezultira i ništetnošću samog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga, svaka ugovorna stranka je dužna drugoj vratiti ono što je primila temeljem ništetnog ugovora sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

1.1. Na temelju Ugovora o kreditu broj: 216-388/2004 tuženik je isplatio tužitelju na ime kredita iznos od 517.726,33 kn, a tužitelj je isplatio tuženiku iznos od 804.807,79 kn, slijedom čega je tuženik dužan tužitelju po tom kreditu vratiti iznos od 287.081,87 kn. Na temelju Ugovora o kreditu broj: 216-045/2007 tuženik je isplatio tužitelju na ime kredita iznos od 361.554,14 kn, a tužitelj je isplatio tuženiku iznos od 568.472,55 kn, slijedom čega je tuženik dužan tužitelju po tom kreditu vratiti iznos od 206.918,40 kn. I kada bi pored gore navedenih ništetnih odredbi, sporni ugovori o kreditu mogli ostati na snazi, u svakom slučaju ništetani bi bili sklopljeni Aneksi uz ugovore o kreditu jer su isti zaključeni kao posljedica ogromne neravnoteže u pravima i obvezama stranka na štetu tužitelja kao potrošača, te su navedeni aneksi dodatno narušili prava i obveze stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. U svakom slučaju protivni su načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti stranaka, te načelu jednakovrijednosti činidbi. Izračunom konverzije utvrđenim Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 216-388/2004 ugovara se da je neotplaćena glavnica 27.007,95 EUR-a (206.309,19 kn u kunskoj protuvrijednosti), iako s obzirom na očiglednu ništetnost gore navedene valutne klauzule u CHF, te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na dan 30.rujna 2015., kad je napravljen izračun konverzije, neotplaćena glavnica bi iznosila daleko manje, odnosno 15.549,31 EUR-a. Pri tome, anuitet koji je bez konverzije bio dužan plaćati tužitelj s obzirom na ništetnost valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosio bi 4.117 kn, umjesto cca 4.600 kn (protuvrijednost 608,88 EUR-a), koliko je određeno aneksom. Isto tako izračunom konverzije utvrđenim Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 216-045/2007 ugovoreno je da neotplaćena glavnica iznosi 27.328,11 EUR-a (208.754,84 kn u kunskoj protuvrijednosti), iako s obzirom na očiglednu ništetnost gore navedene valutne klauzule u CHF, te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na dan 30.rujna 2015. kad je napravljen izračun konverzije, neotplaćena glavnica bi iznosila daleko manje, odnosno 10.731 ,66 EUR-a (81.977,34 kn u kunskoj protuvrijednosti). Dakle, predmetni Aneksi protivni su načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu, te jednakoj vrijednosti činidbi, a njime je stvorena dodatna neravnoteža u pravima i obvezama na teret tužitelja kao potrošača, s obzirom da se prilikom zaključenja istoga o izračunu konverzije nije moglo pregovarati te odredbe istoga potrošaču nisu mogle biti razumljive, s obzirom da potrošač nije bio upoznat sa svim činjenicama bitnim za donošenje informirane odluke.

1.2. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će prihvatiti glavni tužbeni zahtjev kojim će:

-pod točkom I. i II. utvrditi da su u cijelosti ništetni ugovor o kreditu broj 216- 388/2024 od 6.prosinca 2004. i Aneks tog ugovora od 16.siječnja 2016., te ugovor o kreditu broj: 216-045/2007 od 15.veljače 2007. i Aneks tog ugovora od 16.siječnja 2016.

- pod točkom III. naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 38.102,31 EUR, a pod točkom IV. naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 27.462,79 EUR, sve sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dospijeća do isplate,

-pod točkom V. naložiti tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.3. Tužitelj je postavio i podredni tužbeni zahtjev koji predlaže sudu prihvatiti ukoliko glavni tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a kojim će se:

- pod točkom I. utvrditi ništetnom odredbu članka 2., članka 3. i članka 4. Ugovora o kreditu broj: 216 388/2004, u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednost 106.500,00 CHF, te plaćanje kamata i povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja,

-pod točkom II. utvrditi ništetnom odredbu članka 8. Ugovora o kreditu broj: 216- 388/2004, u dijelu kojim je ugovoreno da je tuženik u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge tuženika,

-pod točkom III. utvrditi ništetnom odredbu članka 2., članka 3. i članka 4. Ugovora o kreditu broj: 216-045/2007, u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednost 81.200,00 CHF te plaćanje kamata i povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja,

-pod točkom IV. utvrditi ništetnom odredbu članka 8. Ugovora o kreditu broj: 216- 045/2007, u dijelu kojim je ugovoreno da je tuženik u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge tuženika,

-pod točkom V. naložiti tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 14.189,07 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate,

-pod točkom VI. naložiti tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 10.064,12 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog

-pod točkom VII. naložiti tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužitelju trošak ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 24.siječnja 2024. uredio glavni tužbeni zahtjev pod točkom III. u kojoj potražuje isplatu iznosa od 38.154,06 EUR, a pod točkom IV. isplatu iznosa od 25.226,81 EUR. Tužitelj je uredio i podredni tužbeni zahtjev, na način da pod točkom V. potražuje isplatu iznosa od 9.671,20 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, pod točkom VI. isplatu iznosa od 594,07 EUR sa zateznom kamatom od 2.siječnja 2017., pod točkom VII. isplatu iznosa od 13.371,20 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a pod točkom VIII. isplatu iznosa od 712,01 EUR sa zateznom kamatom od 19.listopada 2016.

1.5. Rješenjem od 1.srpnja 2024. naloženo je tužitelju da ispravi i uredi podredni tužbeni zahtjev pod točkom 2./VII. u pogledu zbroja pojedinačnih iznosa koji daje iznos od 13.379,24 EUR, što je u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka za financije, a ne iznos od 13.371,20 EUR koliko tužitelj potražuje u tom dijelu (zbroj pojedinačnih iznosa je veći za 8,04 EUR od 13.371,20 EUR). Međutim, tužitelj je dostavio u spis 26.kolovoza 2024. podnesak kojim nije uredio tužbeni zahtjev u tom dijelu, ali navodeći razloge zbog čega je zahtjev na takav način postavljen.

2. Rješenjem od 29.prosincaa 2020. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja postupka pred Sudom Europske unije koji je pokrenuo Vrhovni sud Republike Hrvatske o tumačenju Direktive 93/13, koji je nastavljen rješenjem od 27.listopada 2022.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, osporavajući osnovu i visinu, kao i navode tužbe, ističe prigovor zastare, te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan uz osudu tužiteljice na naknadu troškova postupka. Tuženik osporava pravni interes tužitelja za podnošenje kondemnatorne tužbe jer je tužitelj pristao na konverziju predmetnih kredita na način da je s tuženikom 16.siječnja 2016.sklopio Anekse Ugovora o kreditu, a kojima je došlo i do izmjene kamatne stope i valutne klauzule. Time je i otpala eventualna ništenost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pod uvjetom da je i postojala, smatrajući da se presuda donesena u sporu radi kolektivnih prava i interesa ne može primijeniti u ovom postupku. Nadalje, tuženik se poziva na utvrđenja iz postupka Gos-1/2019, kao i na brojne odluke županijskih sudova u RH i Europskog suda.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj:216- 388/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 6.prosinca 2004. solemniziranog kod javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita pod brojem OU-781/2004 dana 9.prosinca 2004. (nadalje:ugovor o kreditu/2004), Aneksa uz Ugovor o kreditu broj:216-388/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 6.prosinca 2004. solemniziranog kod javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita pod brojem OU- 781/2004 dana 9.prosinca 2004. sklopljenog 16.siječnja 2016. i solemniziranog od strane javnog bilježnika Jagode Makelja-Šuljić iz Splita pod brojem OV-457/2016 dana 18.siječnja 2016., Ugovora o kreditu broj:216-045/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2.veljače 2007. solemniziranog kod javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita pod brojem OU-103/2007 dana 15.veljače 2007. (nadalje:ugovor o kreditu/2007), Aneksa uz Ugovor o kreditu broj:216-045/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2.veljače 2007. solemniziranog kod javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita pod brojem OU-103/2007 dana 15.veljače 2007. zaključenog 16.siječnja 2016. i solemniziranog od strane javnog bilježnika Jagode Makelja-Šuljić iz Splita pod brojem OV-458/2016 dana 18.siječnja 2016.,specifikacija uplata po kreditima iz 2004. i 2007., obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 31.kolovoza 2018., obavijesti od 2.siječnja 2017. o privremenom zatvaranju kredita iz 2004., obavijesti od 19.listopada 2016. o privremenom zatvaranju kredita iz 2007., potvrde od 2.studenoga 2016., Izračuna konverzije od 5.studenoga 2016. i 6.studenoga 2015., simuliranog otplatnog plana, obavijesti od 18.siječnja 2016 o provedenoj konverziji za oba kredita zasebno, Biltena o bankama iz kolovoza 2006., dopisa tuženika koji je poslan korisnicima kredita i druge dokumentacije priložene uz odgovor na tužbu, Novog zapisnika sa sjednice Kreditnog odbora Kreditnog odjela tuženika za fizičke osobe od 30.siječnja 2007., Izjave ĐZK od 24.kolovoza 2020. ovjerene u potpisu od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-5477/2020 dana 24.kolovoza 2020., financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Ines Lozić i dopunskim financijskim vještačenjem po vještaku Ines Lozić , te saslušanjem tužitelja.

5. Glavni tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan.

6. Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi dvaju ugovora o kreditu sklopljenih između tužitelja i tuženika 2004. i 2007., i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Nadalje, predmet spora je i isplata iznosa koje je tužitelj pretplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, i to po oba kredita. Tužitelj je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postavio u drugom parničnom postupku, dok u ovom postupku potražuje pretplatu po osnovu pretplaćenih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule, promjenjive kamate bez zateznih kamata na pretplaćeni iznos.

8. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da su parnične stranke sklopile Aneks predmetnim ugovorima o kreditu, kojima su sporni krediti konvertirani u eurske, pa tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe.

9. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 6.prosinca 2004. Ugovor o kreditu broj:216-388/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 6.prosinca 2004. solemniziranog kod javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita pod brojem OU-781/2004 dana 9.prosinca 2004., kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 106.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana (čl.2.Ugovora), uz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima od 841,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja, i uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,99 % (čl.3. Ugovora), s tim da tuženik ima pravo obračunati korisniku kredita taksu sukladno odluci tuženika u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita (čl.8.Ugovora). Dakle, nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao i da je dolazilo do promjene kamatne stope. Nadalje, između strankama nije sporno da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključili Aneks ugovora o kreditu dana 16. siječnja 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kojim aneksom su utvrdili da preostala neotplaćena glavnica kredita nakon konverzije valute na dan 30.rujna 2015. iznosi 27.007,95 EUR, da je utvrđen iznos preplate od 18.270,18 kn, a za koji iznos preplate je ugovoreno da će se iskoristiti za namirenje budućih anuiteta.

10. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 2.veljače 2007. Ugovor o kreditu broj:216-045/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 2.veljače 2007. solemniziranog kod javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita pod brojem OU-103/2007 dana 15.veljače 2007., kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 81.200,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije stanova (čl.2.Ugovora), uz otplatu u 180 jednakih mjesečnih anuiteta od 595,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (čl.4.Ugovora), i uz promjenjivu kamatnu stopu od 3,88 % (čl.3. Ugovora), s tim da tuženik ima pravo obračunati korisniku kredita naknadu sukladno odluci tuženika u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita (čl.8.Ugovora). Dakle, nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao i da je dolazilo do promjene kamatne stope. Nadalje, između strankama nije sporno da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključili Aneks ugovora o kreditu dana 16. siječnja 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kojim aneksom su utvrdili da preostala neotplaćena glavnica kredita nakon konverzije valute na dan 30.rujna 2015. iznosi 27.328,11 EUR, da je utvrđen iznos preplate od 44.502,46 kn, a za koji iznos preplate je ugovoreno da će se iskoristiti za namirenje budućih anuiteta.

11. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

12. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (sporni ugovori o kreditu zaključeni su 6.prosinca 2004. i 2.veljače 2007.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

13. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

15. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

16. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

18. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

19. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo Splitska banka d.d. kao petotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora petootuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotuženika.

20. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi.

21. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu iz 2004. i 2007. sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

23. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

24. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.

25. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama predmetnih ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

26. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima/Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim (ŽS u Rijeci, posl.br.Gž-42/2024 od 16.travnja 2024.).

27. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne slijedom čega tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a. Izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetne Ugovore o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a iznesenim u više sudskih odluka.

28.U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da su oba ugovora o kreditu iz 2004. i 2007. u cijelosti ništetni, iz razloga što su naprijed navedene ništetne odredbe ugovora bitni sastojci predmetnog ugovora, pa povlače i ništetnost cijelog ugovora, sud isti smatra neosnovanim. Naime, navedeno je protivno odredbi čl. 324. ZOO-a koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, što u ovoj konkretnoj situaciji nije slučaj. Naime, po nalaženju ovog suda ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu su nepoštene i time ništetne, no one ne čine bitne elemente ugovora o kreditu. Članak 1021. ZOO-a ugovor o kreditu definira kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U postupku je utvrđeno da je tuženik prihvaćanjem zahtjeva tužitelja istom sukladno njegovoj kreditnoj sposobnosti odobrio i isplatio namjenske kredite za kupnju stana i za adaptaciju nekretnine, te radi osiguranja naplate u svoju korist zasnovao založno pravo na nekretninama. Dakle, svrha predmetnih ugovora o kreditu bila je stjecanje novčanih sredstava za kupnju stana i adaptaciju nekretnine, te mu je realizacijom kredita tuženik isplatio ugovoreni novčani iznos u kunama umanjenu za naknade i troškove kredita, a tužitelj se obvezao vratiti primljene iznose kredita u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećan za ugovorenu kamatu koja je promjenjiva.

29. Za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavna je odredba čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora (6.prosinca 2004. i 2.veljače 2007.) kojim je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe te odredba čl. 324. st. 1. ZOO/05 prema kojoj ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen time da će u smislu st. 2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. Stoga po nalaženju ovog suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih ništetnih odredbi jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužitelju omogućeno od tuženika po pravilima o stjecanju bez osnove potraživati preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi. Slijedom navedenog glavni tužbeni zahtjev valjalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci ove presude pod točkama 1./ I. i II.

30. Kako je sudska vještakinja za financije Ines Lozić u pisanoj dopuni svog nalaza i mišljenja izričito navela da je tuženik prilikom konverzije poštovao odredbe čl.19.c st.1.-3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK), te je tuženik postupio po odredbi čl.19.c.st.4. ZIDZPK-a, proizlazi da se radi o valjanim sporazumima o konverziji ugovora o kreditima iz 2004. i 2007. koji proizvode pravne učinke. Tužitelj nije ničim doveo u sumnju navedeni zaključak sudske vještakinje za financije, niti je istom prigovarao u tom dijelu, pa je u cijelosti neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenjem da bi Aneksi uz ugovore o kreditu bili u cijelosti ništetni. Slijedom navedenoga, sud je odbio zahtjev tužitelja i u tom dijelu, te je odlučio kao u izreci ove presude pod točkama 1./ I. i II.

31. Kako je sud odbio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti cijelih ugovora u kreditima iz 2004. i 2007., kao i aneksa sklopljenih uz navedene ugovore, to je odbijen i zahtjev tužitelja za isplatom novčanih iznosa kao posljedica utvrđenja ništetnosti cijelih ugovora i aneksa tih ugovora, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama 1./ III. i IV.

32. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 2. i 3. predmetnih ugovora o kreditu iz 2004. i 2007. koje se odnose na valutnu klauzulu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, kao i odredba čl.4. ugovora o kreditu iz 2007. kojim je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima CHF u kunskoj protuvrijednosti, pa je prihvaćen podredni tužbeni zahtjev i odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkama 2./I. i III.

33. Tužitelj je postavio zahtjev radi utvrđenja ništenosti dijela odredbe čl.4. ugovora o kreditu iz 2004., za koju je utvrđeno da se odnosi na prava tuženika kao banke na raskid ugovora u slučaju tamo navedenih razloga. Na ovu odredbu ne mogu se primijeniti naprijed citirane presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, pa je tužitelj trebao navesti razloge ništetnosti navedene odredbe, u kojem to dijelu se ima smatrati ništetnom i zbog čega je tužitelj kao potrošač navedenom odrednom doveden u neravnopravan položaj s tuženikom kao bankom. Međutim, tužitelj tijekom postupka nije niti spomenuo ovu odredbu iz predmetnog ugovora o kreditu, niti je dokazao da bi ista bila ništetna, pa je sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti čl.4. ugovora o kreditu iz 2004. i odlučio kao u izreci ove presude pod točkom 2./I.

34. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

34.1. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

34.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

34.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 30.studenoga 2018. znači da računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

35. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Tuženik je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ZZ i JZ, ali je naknadno odustao od izvođenja tog dokaza.

36. Sud je odbio prijedlog radi izvođenja dokaza saslušanjem javne bilježnice Zoje Puljiz, koja je solemenizirala predmetni ugovor o kreditu, budući da je izvođenje tog dokaza postalo nemoguće zbog smrti imenovane javne bilježnice.

37. Izjava ĐZK od 24.kolovoza 2020. ovjerena od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-5477/2020 dana 24.kolovoza 2020., nije od značaja za konkretni obveznopravni odnos između tužitelja i tuženika, pa sud nema potrebu istu posebno obrazlagati. Naime, imenovana svjedokinja kao zaposlenica tuženika daje samo općenite izjave o pregovaranju prilikom davanja kredita u CHF i upozoravanju klijenata na pojmove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, dok ne sadrži nikakve relevantne činjenice koje bi se odnosile na uvjete sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, tuženik nije u dokazao da bi se u ovom konkretnom slučaju pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora o kreditu prilikom samog sklapanja, niti je dokazao da je upravo tužiteljicu upozorio na rizik ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu švicarskog franka i čija je kamatna stopa promjenjiva.

38. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, koji u svom iskazu navodi da je s tuženikom sklopio dva ugovora o kreditu, prvi ugovor 2004. sklopio je posredstvom zaposlenice tuženika ZZ, s tim da je prethodno bio klijent tuženika, gdje je imao otvoren tekući račun. Raspitivao se o kreditu za kupnju stana, te mu je gospođa ZZ izračunala ratu uz otplatu od 15 godina, uz preporuku da je najbolji švicarski franak, da je to najstabilnija valuta koja se dugo nije mijenjala. Sve ostalo riješio je tuženik. Novcem dobivenim navedenim ugovora kupio je stan u svrhu stanovanja, a u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bio obrtnik, niti je obavljao nekakvu samostalnu djelatnost ili bio vlasnikom poslovnog udjela. Ne sjeća se da li je pročitao tekst ugovora, najviše ga je zanimao mjesečni iznos rate, koja mu je bila prihvatljiva, dok mu je zaposlenica tuženika rekla da je kamata promjenjiva, ali da je to za tužitelja povoljnije budući da će se mijenjati malo i neznatno, s tim da mu nije razložila na koji način bi se ista mijenjala. Tužitelja nitko od strane tuženika nije obavijestio da će zbog promjene ili mijenjanja tečaja CHF-a dolaziti i do porasta mjesečne rate. Početna rata bila je negdje oko 2.700,00 kn, te je se kroz neke 3 - 4 godine neznatno podizala na 2.900,00 kn i 3.000,00 kn, a kasnije naglo porasla tako da je bila i 4.500,00 kn, odnosno ista je porasla za 100%. Tuženik ga nije pisanim putem izvijestio o razlogu rasta rata kredita, niti je u prostorijama tuženika dobio konkretan odgovor što se događa. Tuženik je ponudio tužitelju konverziju, koju je dočekao kao olakšanje jer više nije trebao plaćati mjesečne iznose. Tužitelj napominje da je naslijedio od majke nekretninu na Visu, koju je prodao, te je novcem od prodaje zatvorio oba kredita. Prilikom ugovaranja kredita iz 2007. kontaktirao je s zaposlenikom tuženika JZ, te sve ono što je naprijed naveo vezano za sklapanje ugovora o kreditu iz 2004. odnosi se i na ovaj kredit, uključujući i visinu mjesečne rate. Novčana sredstva za ovaj kredit trebala su tužitelju u svrhu adaptacije naslijeđene kredite, u naravi stare kuće, koju adaptaciju je okončao. Upravo ovu nekretninu tužitelj je prodao kako bi podmirio i zatvorio kreditne obveze po oba kredita, a i kredit iz 2007. je konvertirao. Upitao je zaposlenicu ZZ da li će mjesečne rate biti proporcionalne, npr. da li će nakon 10 godina otplate kredita znati koliko je točno otplatio, ali je ona izbjegla odgovor na to pitanje, a tek u otplatnom planu tužitelj je vidio da prvih pet godina plaća samo kamatu. U nekoj drugoj banci tužitelj nije imao podignutih kredita.

39. U dopunskom iskazu tužitelj je istaknuo da nije točan navod tuženika da je tužitelj bio vlasnik četiri stana u [adresa] u trenutku sklapanja ugovora, niti je to danas. Naime, bio je vlasnik dva stana u [adresa], i to jedan u današnjoj Stepinčevoj ulici br. 69, koji mu je u vlasništvo ostavio punac. Naime, imao je tri kćeri, ali je taj stan ostavio tužitelju. Drugi stan koji je posjedovao bio je stan u [adresa] u [adresa], u kojem je živjela tužiteljeva punica, a koji je kupio nekoliko godina prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Nakon toga u stan je preselio živjeti sin tužitelja, a punica je preselila u tužiteljev stan. Ovaj stan tužitelj je darovao sinu, koji ga je prodao, tako da nije više u vlasništvu tužitelja. Novčana sredstva iz ugovora o kreditu iz 2004. iskoristio je za kupnju stana u [adresa] u kojoj danas stanuje neprekidno od kupnje tog stana. Naslijedio je jednu nekretninu u [adresa], tako da je novčana sredstva iz ugovora o kreditu od 2007. iskoristio za adaptaciju te nekretnine, i jedan manji dio za sređivanje stana u [adresa], dok je još bio u njegovom vlasništvu. Nekretninu u [adresa] ne iznajmljuje, te osporava navode tuženika da tužitelj posjeduje stanove u kaskadama na Žnjanu, kao i da posjeduje dva apartmana u [adresa], jer se tu radi o obnovljenoj kući od nekih 28 m2. Tužitelj je do mirovine radio u trgovačkom centru na Sirobuji, koji je sada zatvoren, gdje je bio poslovođa na odjelu metalne robe. Nikada u njegovom opisu poslova nakon sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije bio profesionalno bavljenje djelatnošću iznajmljivanja nekretnina. Upitan da se očituje na zapisnik- kreditni prijedlog od 31. siječnja 2007., u kojem je navedeno da je tužitelj vlasnik četiri stana u [adresa] koje iznajmljuje tijekom cijele godine, za vrijeme sezone turistima, a ostatak godine studentima ili djelatnicima tvrtki, dok prihod od iznajmljivanja ne prijavljuje niti je ušao u izračun kreditne sposobnosti, tužitelj izjavljuje da za to ne zna, da to nije izjavio, te ne zna odakle se to našlo u navedenom dokumentu. Tužitelj osporava da bi ikada u Splitu iznajmljivao ikakve stanove.

40. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupovina stana za tužitelja i njegovu obitelji, te adaptacija nekretnine, kako to tužitelj navodi u svojim iskazima, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovore sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju predmetnih ugovora o kreditu. Odlukom Suda Europske unije broj C-347/2023 od 24.listopada 2024. zauzeto je stajalište da ako je tužitelj fizička osoba koja je u trenutku sklapanja ugovora o hipotekarnom kreditu bila zaposlene kao službenik pravosudne policije, odnosno ravnateljica škole, te nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost u području upravljanja nekretninama, i ako je sklopio ugovor o hipotekarnom kreditu kako bi financirao kupnju samo jedne stambene nekretnine namijenjene iznajmljivanju uz naknadu, a prihodi od najma prije svega su služili plaćanju mjesečnih obroka kredita, sklapanje predmetnog ugovora o hipotekarnom kreditu za tužitelja nije imalo profesionalnu svrhu, nego mu je svrha bila povećanje njegove privatne imovine, a stjecanje stambene nekretnine financirane tim kreditom za njega predstavlja oblik ulaganja. Takav zaključak ne dovodi u pitanje činjenica da je tužitelj imao namjeru ostvariti financijske pogodnosti iznajmljivanjem, a niti činjenica da su se koristili uslugama stručnjaka za potrebe kupnje i najma nekretnine. U dosadašnjoj praksi utvrđeno je da pojam "potrošač" obuhvaća i one fizičke osobe koje, koristeći usluge prodavatelja robe ili pružatelja usluge, izvan svoje poslovne djelatnosti ostvaruje određene financijske pogodnosti. Dakle, sve da je tužitelj i iznajmljivao nekretninu kupljenu ugovorom o kreditu, a što tuženik ničim nije dokazao, to mu ne poništava svojstvo potrošača radi svih naprijed navedenih razloga. Slijedom svega navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.

41. Tuženik osporava pravo tužitelju na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija obaju kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

42. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji financijske struke Ines Lozić pri Centru za vještačenja d.o.o, kao i dopunom tog vještačenja, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, a sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

43. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Ines Lozić navodi da je temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, dala mišljenje u odnosu na dva ugovora o kreditu i po dvije varijante za svaki ugovor kako slijedi:

A) Ugovor o kreditu br. 216-388/2004 sklopljen 06.prosinca 2004.- Varijanta I.

1. Ukupan iznos preplata (Tabela 2 nalaza), uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 11.624,51 EUR što je preračunom pojedinačnih iznosa ukupno 87.584,87 kn, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.592,08 EUR (19.530,03 kn) te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 9.032,43 EUR (68.054,84 kn).

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio (Tabela 2 nalaza), uzevši u obzir pad anuiteta zbog pada kamatne stope te pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 1.953,31 EUR što je preračunom pojedinačnih iznosa ukupno 14.717,21 kn, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 381,49 EUR (2.874,34 kn) te je manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 1.571,82 EUR (11.842,88 kn).

3. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 9.671,20 EUR (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno prikazano u Tabela 1 Nalaza) odnosno zbroj ukupno više i manje plaćenog iznosi 72.867,66 kn i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 2.210,59 EUR (16.655,69 kn),

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 7.460,61 EUR (56.211,97 kn).

4. Glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30.09.2015.g. iznosila 188.862,59 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 206.309,19 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja (Tabela 3 nalaza) iznosi 2.315,56 EUR (17.446,60 kn). Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te priznao preplatu tužitelja u iznosu 2.391,75 EUR, odnosno 18.270,18 kn.

5. Prema Varijanti II. Tužitelju je na dan isplate kredita isplaćena glavnica u iznosu 521.008,76 kn. Pod pretpostavkom da je tužitelj bio dužan podmiriti samo primljeni iznos glavnice kredita, izvršenim uplatama, za vrijeme otplate kredita u CHF, u iznosu 604.045,31 kn plaćeno je 11.020,84 EUR (83.036,55 kn) više od primljenog iznosa (Tabela 4 nalaza).

B) Ugovor o kreditu br. 216-045/2007 sklopljen 02.veljače 2007. - Varijanta I.

1. Ukupan iznos preplata (Tabela 6 nalaza), uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 13.460,20 EUR što je preračunom pojedinačnih iznosa ukupno 101.415,88 kn, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 4.623,26 EUR (34.833,95 kn) te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 8.836,94 EUR (66.581,92 kn).

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio (Tabela 6 nalaza), zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 80,96 EUR , što primjenom tečaja konverzije EUR u HRK ukupno iznosi 609,99 kn.

3. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 13.379,24 EUR (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno prikazano u Tabela 5 Nalaza) odnosno zbroj ukupno više i manje plaćenog iznosi 100.805,88 kn i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 4.623,26 EUR (34.833,95 kn),

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 8.755,98 EUR (65.971,93 kn).

4.Glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30.09.2015.g. iznosila 182.840,81 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 208.754,84 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja (Tabela 7 nalaza) iznosi 3.439,38 EUR (25.914,03 kn). Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te priznao preplatu tužitelja u iznosu 5.825,82 EUR, odnosno 44.502,46 kn.

5. Prema Varijanti II. tužitelju je na dan isplate kredita isplaćena glavnica u iznosu 366.130,80 kn. Pod pretpostavkom da je tužitelj bio dužan podmiriti samo primljeni iznos glavnice kredita, izvršenim uplatama, za vrijeme otplate kredita u CHF, u iznosu 377.574,66 kn plaćeno je 1.518,86 EUR (11.443,86 kn) više od primljenog iznosa (Tabela 8 nalaza).

44. U pisanoj dopuni nalaz i mišljenja, sudska vještakinja Ines Lozić očitovala se na detaljno očitovala na primjedbe tužitelja i tuženika, a u odnosu na prigovor da nije da u provedenom vještačenju nije bilo obuhvaćeno razdoblje otplate nakon konverzije kredita, odnosno razdoblje kada je u primjeni bila valutna klauzula EUR. Stoga je u dopuni vještakinja izradila izračune za razdoblje od 30.rujna 2015. do konačne otplate kredita (2017.). Pod pretpostavkom da je tužitelj za cijelo vrijeme otplate kredita po Ugovoru 216-388/2004 i to u razdoblju otplate za vrijeme dok je kredit otplaćivan s valutnom klauzulom u CHF kao i u razdoblju nakon što je kredit konvertiran u valutnu klauzulu EUR bio u obvezi plaćati iznos anuiteta koji bi odgovarao kunskoj protuvrijednosti početnog anuiteta u CHF primjenom tečaja kn/CHF, razlika u visini anuiteta u razdoblju nakon konverzije kredita u EUR iznosi od 19.031,69 kn (2.525,94 EUR). Međutim, u razdoblju nakon provedene konverzije, počevši od uplate 29.01.2016.g. zaključno s uplatom dana 19.10.2016.g., tužitelj je plaćao niži iznos od obveze po anuitetu koji je bio utvrđen po EUR kreditu. Razlog nižeg iznosa stvarnih uplata u odnosu na obvezu, uz priznavanje kao da je plaćen cijeli iznos, proizlazi iz primjene čl. 2. Aneksa uz ugovor o kreditu u kojem se navodi da će se iznos preplate utvrđene po konverziji koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

44.1. Sudska vještakinja je ponovno dala sveukupne izračune po kreditima kako slijedi:

A). Ugovor o kreditu br. 216-388/2004 sklopljen 06.prosinca 2004. - Varijanta 1.

-pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita 216-388/2004 nisu mogle mijenjati kamatna stopa ni tečaj za otplatu, u odnosu na kamatnu stopu i tečaj CHF koji su vrijedili prilikom isplate kredita: Ukupan iznos preplata (Tabela 2. inicijalno danog Nalaza), uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana konverzije iznose 11.624,51 EUR (87.584,87 kn), od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.592,08 EUR (19.530,03 kn) te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 9.032,43 EUR (68.054,84 kn).

-ukupan iznos koji je tužitelj manje platio (Tabela 2 inicijalno danog Nalaza), uzevši u obzir pad anuiteta zbog pada kamatne stope te pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana konverzije iznose 1.953,31 EUR što je preračunom pojedinačnih iznosa ukupno 14.717,21 kn, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 381,49 EUR (2.874,34 kn) te je manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 1.571,82 EUR (11.842,88 kn).

-u razdoblju nakon što je provedena konverzija ne utvrđuje se razlika na štetu tužitelja obzirom da je iznos priznate preplate u konverziji bio veći od iznosa razlike u visini anuiteta, uključivo i iznos razlike prilikom prijevremene otplate kredita, po konvertiranom kreditu u EUR u odnosu na anuitet i ostatak glavnice po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CHF na dan isplate kredita, slijedom čega je tužitelj za iznos priznate preplate manje platio iznos obveze po kreditu u EUR nakon konverzije,

-ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 2.210,59 EUR (16.655,69 kn),

-ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 7.460,61 EUR (56.211,97 kn),

-slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 9.671,20 EUR (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno prikazano u Tabela 1 Nalaza) odnosno zbroj ukupno više i manje plaćenog iznosi 72.867,66 kn i to: prilikom konverzije je došlo do izjednačavanja kredita u CHF sa simuliranim kreditom u EUR, a ne s priznavanjem preplate zbog promjene kamatne stope i tečaja po kreditu u CHF u odnosu na kamatnu stopu i tečaj koji su vrijedili prilikom isplate kredita. U konverziji priznata preplata (koja je korištena za podmirenje obveza nakon konverzije u cijelosti) proizlazi iz razlike u plaćenom po kreditu u CHF u odnosu na obvezu koja bi bila po simuliranom EUR kreditu, a ne iz razlike zbog promjene kamatne stope i tečaja po kreditu u CHF za vrijeme otplate kredita vezano uz valutu CHF.,

-tužitelju je na dan isplate kredita isplaćena glavnica u iznosu 521.008,76 kn, pod pretpostavkom da se uplatama u iznosu od 808.480,69 kn isključivo podmirivao iznos primljene glavnice, tužitelj je platio 38.154,06 EUR (287.471,93 kn) više od iznosa glavnice koja mu je isplaćena (Varijanta 2.)

B) Ugovor o kreditu br. 216-045/2007 sklopljen 02.veljače 2007. - Varijanta 1.

-pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita 216-045/2007 nisu mogle mijenjati kamatna stopa ni tečaj za otplatu, u odnosu na kamatnu stopu i tečaj CHF koji su vrijedili prilikom isplate kredita: Ukupan iznos preplata (Tabela 6 inicijalno danog Nalaza), uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana konverzije iznosi 13.460,20 EUR (101.415,88 kn), od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 4.623,26 EUR (34.833,95 kn) te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 8.836,94 EUR (66.581,92 kn),.

-ukupan iznos koji je tužitelj manje platio (Tabela 6 nalaza), zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 80,96 EUR (609,99 kn),

-u razdoblju nakon što je provedena konverzija ne utvrđuje se razlika na štetu tužitelja obzirom da je iznos priznate preplate u konverziji bio veći od iznosa razlike u visini anuiteta, uključivo i iznos razlike prilikom prijevremene otplate kredita, po konvertiranom kreditu u EUR u odnosu na anuitet i ostatak glavnice po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CHF na dan isplate kredita, slijedom čega je tužitelj za iznos priznate preplate manje platio iznos obveze po kreditu u EUR nakon konverzije,

-ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 4.623,26 EUR (34.833,95 kn),

-ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 8.755,98 EUR (65.971,93 kn),

- slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 13.379,24 EUR (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno prikazano u Tabela 5. Inicijalno danog Nalaza) odnosno zbroj ukupno više i manje plaćenog iznosi 100.805,88 kn i to: prilikom konverzije je došlo do izjednačavanja kredita u CHF sa simuliranim kreditom u EUR, a ne s priznavanjem preplate zbog promjene kamatne stope i tečaja po kreditu u CHF u odnosu na kamatnu stopu i tečaj koji su vrijedili prilikom isplate kredita. U konverziji priznata preplata (koja je korištena za podmirenje obveza nakon konverzije u cijelosti) proizlazi iz razlike u plaćenom po kreditu u CHF u odnosu na obvezu koja bi bila po simuliranom EUR kreditu, a ne iz razlike zbog promjene kamatne stope i tečaja po kreditu u CHF za vrijeme otplate kredita vezano uz valutu CHF,

-pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se na tužitelja prilikom provođenja konverzije mogao primijeniti simulirani otplatni plan, sa simuliranim uvjetima i simuliranim kamatnim stopama, kao da je kredit prilikom ugovaranja bio ugovoren u valuti EUR, ne utvrđuje se razlika na štetu tužitelja,

-tužitelju je na dan isplate kredita isplaćena glavnica u iznosu 521.008,76 kn. Pod pretpostavkom da se uplatama u iznosu 556.202,20 kn isključivo podmirivao iznos primljene glavnice, tužitelj je platio 25.226,81 EUR (190.071,40 kn) više od iznosa glavnice koja mu je isplaćena (Varijanta 2.)

45. S obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule na temelju jednostrane odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom. Naime, tužitelj ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a koji iznosi predstavljaju razliku između ukupnog iznosa koji bi joj pripao po osnovi ništetnosti odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je tužitelju kao potrošaču tuženik kao banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl.19.c.ZID ZPK. Upravo postojanje takve razlike proizlazi iz provedenog financijskog vještačenja, te sud nedvojbeno zaključuje da tužitelj nije u potpunosti obeštećen zaključenjem Aneksa ugovora o kreditu iz 2004. i 2007., odnosno izvršenom konverzijom.

46. Iz nalaza i mišljenja vještaka za financije Ines Lozić proizlazi da je tužitelj na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovora o kreditu broj:216-388/2004 do 30. rujna 2015. pretplatio iznos od 9.671,20 EUR, od čega na ime promjene kamatne stope iznos od 2.210,59 EUR, i zbog rasta tečaja iznos od 7.460,61 EUR, s tim da je ovaj izračun vještakinja dobila nakon što je od ukupne pretplate odbila manje plaćeno uslijed manje kamate i manjeg tečaja CHF-a. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje pretplatu po ugovoru o kreditu broj:216-388/2004 u ukupnom iznosu od 9.671,20 EUR, te je odlučeno kao i izreci presude pod točkom 2./V.

47. Iz nalaza i mišljenja vještaka za financije Ines Lozić proizlazi da je tužitelj na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovora o kreditu broj:216-045/2007 do 30. rujna 2015. pretplatio iznos od 13.379,24 EUR, od čega na ime promjene kamatne stope iznos od 4.623,26 EUR, i zbog rasta tečaja iznos od 8.755,98 EUR, s tim da je ovaj izračun vještakinja dobila nakon što je od ukupne pretplate odbila manje plaćeno uslijed manje kamate i manjeg tečaja CHF-a. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje pretplatu po ugovoru o kreditu broj: 216-045/2007 u ukupnom iznosu od 13.371,20 EUR (tužitelj može tražiti i manje od onoga što mu pripada), te je odlučeno kao i izreci presude pod točkom 2./VII.

48.Nadalje, okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja kojim su utvrđivani preplaćeni iznosi temeljem ništetnih odredbi, a koje je tuženik dužan vratiti tužitelju u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO., uz napomenu da je vještakinja odbila manje plaćeno od naprijed navedenih iznosa. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom zbog ništetnosti, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio odnosno primio. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev- 2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž-650/2023 od 27.rujna 2023.).

49. Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br.Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023. izrazio je stajalište da sud ne može samovoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten prema mišljenju revizijskog suda umanjivati tužiteljevu tražbinu s tzv.negativnim tečajnim razlikama. Dakle, niže tečajne razlike mogu biti prebijene s potraživanjem tužitelja kao potrošača samo u slučaju ako je tuženik to zatražio u konkretnom iznosu po određenim anuitetima, i ako je to zatražio prije zaključenja prethodnog postupka. Međutim, tuženik u ovom postupku nije postupio na opisani način, pa nema mjesta uzimanju u obzir tzv.negativnih razlika prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

50. Tuženiku treba napomenuti da je pretplata priznata tužitelju u konverzijama iskorištena za umanjenje njegovih budućih obveza po kreditu nakon provedene konverzije, o čemu se očitovala sudska vještakinja za financije Ines Lozić, pa samim time nema u tom dijelu nikakve dvostruke naplate tražbine tužitelja na teret tuženika.

51. Tužitelj je konačno specificirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 24.siječnja 2024., nakon što je u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje i dopuna tog vještačenja. Po ocjeni ovog suda tužitelj sve do provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja i dopune tog vještva nije mogao konačno postaviti tužbeni zahtjev. Naime, tužitelj je preinačeni tužbeni zahtjev iz podneska od 24.siječnja 2024. mogao postaviti samo nakon provedenog financijskog vještačenja, koji dokaz je izveden nakon zaključenja prethodnog postupka, pa je sud dopustio preinaku tužbe rješenjem donesenim na ročištu za glavnu raspravu održanom 9.travnja 2024. Kako je određeno da protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba, sud je navedenu odluku unio u izreku, a radi mogućnosti tuženika da pobija istu (točka I. izreke rješenja).

52. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

53. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

54. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 9.671,20 EUR koje je tužitelj pretplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o kreditu iz 2004., i iznosa od 13.371,20 EUR koje je tužitelj pretplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o kreditu iz 2007. do dana konverzije, i to zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom 2./V. i VII.

55. Za navesti je i da je zbroj pojedinačnih iznosa koji tužitelj potražuje u pod točkama V. i VII. manji od ukupnog novčanog iznosa, ali tužitelj je ovlašten zahtijevati isplatu zateznih kamata u manjem obujmu od onog koji bi mu pripadao, što znači da zbroj pojedinih novčanih iznosa na koje je određen tijek zatezne kamate nužno ne mora odgovarati ukupno dosuđenom iznosu tužitelja na ime povrata stečenog bez osnove već može biti i manji.

56. Utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije obuhvaćeno presudom donesenom u sporu po kolektivnoj tužbi na koju se tužitelj poziva u tužbi, pa se o tom dijelu tužbenog zahtjeva ima odlučiti prema općim pravilima o utvrđenju ništetnosti i vraćanju onoga što je stečeno na temelju toga. Pritom se navedena odredba čl.8. ugovora o kreditu ne može promatrati zasebno od ostalih odredbi ugovora koje su utvrđene ništetnim u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača. Tijekom postupka proizlazi da se o naknadi za prijevremenu otplatu kredita kao pojedinačnoj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da iz ugovora nije vidljivo koliko ona će naknada iznositi već njen iznos ovisi isključivo o odluci tuženika, i naplaćena u iznosima od 594,07 EUR i 712,01 EUR-a za oba kredita. Pored nesporne činjenice da se u spornom razdoblju, u koje spada i dan sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj odredbi ugovora, i da je sam tekst ugovora unaprijed sastavljen od strane tuženika, po ocjeni ovog suda odredba prema kojoj tužitelj plaća naknadu za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. I Sud Europske unije u svojim presudama C-84/2019 i C-224/2019 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su isti nastali, koji se netransparentni ili neproporcionalni, a isto se podredno može primijeniti i na spornu naknadu za prijevremenu naknadu za otplatu kredita.

57. Također se napominje i da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanom 5.studenoga 2020. zauzeto pravno shvaćanje da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega će se sastojati naknada, niti je tuženik priložio dokaz na okolnost da je zaista imao troškove i štetu radi toga što je tužitelj prijevremeno otplatio kredite. S obzirom da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu obaju kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a radi se nesporno o tipskom ugovoru koji je prethodno pripremio sam tuženik, navedena odredba ugovora o kreditu prema čl.81.st.1.ZZP/03 je nepoštena, a prema odredbi čl.87.st.1.ZZP/03 i ništetna. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 8. ugovora o kreditu iz 2004. i 2007., kojim je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkama 2./II. i IV.

58. Tužitelj je platio tuženiku iznos od 594,07 EUR na ime na naknade za prijevremenu otplatu kredita broj:216-388/2004 prilikom zatvaranja kredita 2.siječnja 2017., dok je iznos od 712,01 EUR tužitelj platio na ime naknade za prijevremenu otplatu ugovora o kreditu broj:216-045/2007 prilikom zatvaranja kredita 19.listopada 2016. (slit 57-59 spisa), a što između parničnih stranaka nije niti sporno.

59. U odnosu na prigovor zastare za ovaj dio potraživanja tužitelja, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kako naknada za prijevremenu otplatu kredita nije bila predmet parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u ovom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od donošenja prvostupanjske presude (3.ožujka 2025.), jer je ovom presudom utvrđena ništetnost odredbe čl.8. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, pa zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita 2.siječnja 2017. za kredit iz 2004. do isplate, i od 19.listopada 2016. do isplate za kredit iz 2007. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj platio na naknada za prijevremenu otplatu kredita za oba kredita u iznosima od 594,07 EUR i 712,01 EUR-a za, sa zateznom kamatom od dospijeća do isplate, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama 2./ VI. i VIII.

60. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

61. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom glavnom tužbenom zahtjevu od 63.380,87 EUR (glavni i podredni tužbeni zahtjev) za sljedeće radnje: za sastav tužbe 500 bodova, za sastav obrazloženih podneska od 3.studenoga 2023., 24.siječnja 2024. i 26.kolovoza 2024. po 500 bodova (500x3), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 27.listopada 2022., 7.studenoga 2023., 9.travnja 2024., 10.lipnja 2024., 27.studenoga 2024.i 21.siječnja 2025. po 500 bodova za svako ročište (500x6), odnosno ukupno 5 000 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 10.000,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 12.500,00 EUR. Tužitelju nije priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 663,61 EUR jer je tužitelj na poziv suda odbio platiti taj trošak, a naknadno nije dostavio dokaz da bi izravno sudskom vještaku izvršio uplatu nagrade. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29. st. 2. ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.

U Splitu, 3.ožujka 2025.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

- tuženiku putem punomoćnika,

- u spis.