Poslovni broj: P-1949/2019-38

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja UV, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnicama iz OD Santica & Đapić odvjetnici u Splitu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 6. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, 3. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe, članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu broj 9011103901 od 23.03.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. i članku 7. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 77.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke, važeće na dan korištenja kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit u iznosu od 77.000,00 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora otplaćuju u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (uz valutnu klauzulu), članci 4., 5. i 6. u dijelu u kojem se navodi kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.

II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj 9011103901 od 23.03.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana te u dijelu u kojem je ugovoreno kako visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja Korisnika kredita, članak 7. stavak 7.2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope iz točke 4. Ugovora Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, u dijelu u kojem se navodi kako su stranke suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te da se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci, kao i u dijelu u kojem se navodi da je ova obavijest sastavni dio ovog Ugovora.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, s osnova preplaćenog iznosa s osnova ništavih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 3.910,28 EUR , sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 31.08.2010.g. do 31.07.2015.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dano polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31. 12. 2023. god. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. god. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 11,00 EUR od 31.08.2007 do isplate

- na iznos od 36,48 EUR od 30.09.2007 do isplate

- na iznos od 36,46 EUR od 31.10.2007 do isplate

- na iznos od 36,45 EUR od 30.11.2007 do isplate

- na iznos od 36,43 EUR od 31.12.2007 do isplate

- na iznos od 36,41 EUR od 31.01.2008 do isplate

- na iznos od 64,93 EUR od 29.02.2008 do isplate

- na iznos od 64,91 EUR od 31.03.2008 do isplate

- na iznos od 64,88 EUR od 30.04.2008 do isplate

- na iznos od 64,85 EUR od 31.05.2008 do isplate

- na iznos od 64,83 EUR od 30.06.2008 do isplate

- na iznos od 64,80 EUR od 31.07.2008 do isplate

- na iznos od 64,76 EUR od 31.08.2008 do isplate

- na iznos od 64,73 EUR od 30.09.2008 do isplate

- na iznos od 64,70 EUR od 31.10.2008 do isplate

- na iznos od 64,67 EUR od 30.11.2008 do isplate

- na iznos od 64,64 EUR od 31.12.2008 do isplate

- na iznos od 68,34 EUR od 31.01.2009 do isplate

- na iznos od 68,31 EUR od 28.02.2009 do isplate

- na iznos od 54,96 EUR od 31.03.2009 do isplate

- na iznos od 13,31 EUR od 14.04.2009 do isplate

- na iznos od 55,04 EUR od 30.04.2009 do isplate

- na iznos od 13,20 EUR od 14.05.2009 do isplate

- na iznos od 52,15 EUR od 31.05.2009 do isplate

- na iznos od 16,05 EUR od 15.06.2009 do isplate

- na iznos od 48,13 EUR od 30.06.2009 do isplate

- na iznos od 20,03 EUR od 14.07.2009 do isplate

- na iznos od 46,10 EUR od 31.07.2009 do isplate

- na iznos od 22,02 EUR od 14.08.2009 do isplate

- na iznos od 68,08 EUR od 31.08.2009 do isplate

- na iznos od 68,04 EUR od 30.09.2009 do isplate

- na iznos od 68,01 EUR od 31.10.2009 do isplate

- na iznos od 67,96 EUR od 30.11.2009 do isplate

- na iznos od 67,91 EUR od 31.12.2009 do isplate

- na iznos od 67,88 EUR od 31.01.2010 do isplate

- na iznos od 67,83 EUR od 28.02.2010 do isplate

- na iznos od 47,05 EUR od 31.03.2010 do isplate

- na iznos od 20,74 EUR od 14.04.2010 do isplate

- na iznos od 45,60 EUR od 30.04.2010 do isplate

- na iznos od 22,13 EUR od 14.05.2010 do isplate

- na iznos od 39,49 EUR od 31.05.2010 do isplate

- na iznos od 28,20 EUR od 14.06.2010 do isplate

- na iznos od 40,19 EUR od 30.06.2010 do isplate

- na iznos od 27,45 EUR od 14.07.2010 do isplate

- na iznos od 37,52 EUR od 31.07.2010 do isplate

- na iznos od 30,07 EUR od 02.08.2010 do isplate

- na iznos od 67,54 EUR od 31.08.2010 do isplate

- na iznos od 67,49 EUR od 30.09.2010 do isplate

- na iznos od 67,44 EUR od 31.10.2010 do isplate

- na iznos od 54,82 EUR od 30.11.2010 do isplate

- na iznos od 54,77 EUR od 31.12.2010 do isplate

- na iznos od 54,72 EUR od 31.01.2011 do isplate

- na iznos od 54,67 EUR od 28.02.2011 do isplate

- na iznos od 14,06 EUR od 31.03.2011 do isplate

- na iznos od 40,55 EUR od 15.04.2011 do isplate

- na iznos od 8,78 EUR od 30.04.2011 do isplate

- na iznos od 45,80 EUR od 16.05.2011 do isplate

- na iznos od 4,26 EUR od 31.05.2011 do isplate

- na iznos od 41,39 EUR od 15.06.2011 do isplate

- na iznos od 2,32 EUR od 30.06.2011 do isplate

- na iznos od 43,28 EUR od 14.07.2011 do isplate

- na iznos od 45,55 EUR od 16.08.2011 do isplate

- na iznos od 6,95 EUR od 31.08.2011 do isplate

- na iznos od 29,74 EUR od 26.09.2011 do isplate

- na iznos od 9,69 EUR od 30.09.2011 do isplate

- na iznos od 26,96 EUR od 28.10.2011 do isplate

- na iznos od 2,82 EUR od 31.10.2011 do isplate

- na iznos od 33,78 EUR od 15.11.2011 do isplate

- na iznos od 3,92 EUR od 30.11.2011 do isplate

- na iznos od 32,64 EUR od 15.12.2011 do isplate

- na iznos od 3,15 EUR od 31.12.2011 do isplate

- na iznos od 33,37 EUR od 16.01.2012 do isplate

- na iznos od 0,84 EUR od 31.01.2012 do isplate

- na iznos od 35,64 EUR od 17.02.2012 do isplate

- na iznos od 36,43 EUR od 23.03.2012 do isplate

- na iznos od 36,39 EUR od 27.04.2012 do isplate

- na iznos od 72,64 EUR od 11.06.2012 do isplate

- na iznos od 36,25 EUR od 30.06.2012 do isplate

- na iznos od 36,21 EUR od 31.07.2012 do isplate

- na iznos od 36,16 EUR od 31.08.2012 do isplate

- na iznos od 36,11 EUR od 30.09.2012 do isplate

- na iznos od 36,06 EUR od 31.10.2012 do isplate

- na iznos od 36,01 EUR od 30.11.2012 do isplate

- na iznos od 35,96 EUR od 12.01.2013 do isplate

- na iznos od 35,91 EUR od 13.02.2013 do isplate

- na iznos od 35,86 EUR od 14.03.2013 do isplate

- na iznos od 35,80 EUR od 11.04.2013 do isplate

- na iznos od 71,46 EUR od 08.06.2013 do isplate

- na iznos od 35,65 EUR od 11.07.2013 do isplate

- na iznos od 35,59 EUR od 14.08.2013 do isplate

- na iznos od 35,54 EUR od 11.09.2013 do isplate

- na iznos od 35,48 EUR od 14.10.2013 do isplate

- na iznos od 35,43 EUR od 11.11.2013 do isplate

- na iznos od 35,37 EUR od 28.12.2013 do isplate

- na iznos od 35,31 EUR od 16.01.2014 do isplate.

IV.Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, s osnova preplaćenog iznosa s osnova ništavih odredbi o valutnoj klazuli iznos od 6.142,38 EUR, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 04.05.2006.g. do 31.07.2015.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dano polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. obračunata po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.01.2023. do 31. 12. 2023. god. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. god. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 0,59 EUR od 04.05.2006 do isplate

- na iznos od 0,99 EUR od 31.05.2006 do isplate

- na iznos od 0,24 EUR od 30.06.2006 do isplate

- na iznos od 0,27 EUR od 30.09.2006 do isplate

- na iznos od 17,49 EUR od 31.10.2008 do isplate

- na iznos od 0,05 EUR od 14.11.2008 do isplate

- na iznos od 18,84 EUR od 31.12.2008 do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 15.01.2009 do isplate

- na iznos od 21,60 EUR od 31.01.2009 do isplate

- na iznos od 0,54 EUR od 16.02.2009 do isplate

- na iznos od 22,67 EUR od 28.02.2009 do isplate

- na iznos od 0,52 EUR od 16.03.2009 do isplate

- na iznos od 13,84 EUR od 31.03.2009 do isplate

- na iznos od 4,05 EUR od 14.04.2009 do isplate

- na iznos od 14,31 EUR od 30.04.2009 do isplate

- na iznos od 4,61 EUR od 14.05.2009 do isplate

- na iznos od 10,13 EUR od 31.05.2009 do isplate

- na iznos od 3,36 EUR od 15.06.2009 do isplate

- na iznos od 6,60 EUR od 30.06.2009 do isplate

- na iznos od 4,24 EUR od 14.07.2009 do isplate

- na iznos od 7,26 EUR od 31.07.2009 do isplate

- na iznos od 3,05 EUR od 14.08.2009 do isplate

- na iznos od 13,32 EUR od 31.08.2009 do isplate

- na iznos od 12,90 EUR od 30.09.2009 do isplate

- na iznos od 0,08 EUR od 14.10.2009 do isplate

- na iznos od 10,18 EUR od 31.10.2009 do isplate

- na iznos od 15,14 EUR od 30.11.2009 do isplate

- na iznos od 0,34 EUR od 14.12.2009 do isplate

- na iznos od 18,18 EUR od 31.12.2009 do isplate

- na iznos od 0,76 EUR od 14.01.2010 do isplate

- na iznos od 23,52 EUR od 31.01.2010 do isplate

- na iznos od 1,12 EUR od 15.02.2010 do isplate

- na iznos od 21,90 EUR od 28.02.2010 do isplate

- na iznos od 1,25 EUR od 15.03.2010 do isplate

- na iznos od 20,87 EUR od 31.03.2010 do isplate

- na iznos od 8,92 EUR od 14.04.2010 do isplate

- na iznos od 19,59 EUR od 30.04.2010 do isplate

- na iznos od 11,87 EUR od 14.05.2010 do isplate

- na iznos od 21,23 EUR od 31.05.2010 do isplate

- na iznos od 13,34 EUR od 14.06.2010 do isplate

- na iznos od 36,09 EUR od 30.06.2010 do isplate

- na iznos od 17,64 EUR od 14.07.2010 do isplate

- na iznos od 32,44 EUR od 31.07.2010 do isplate

- na iznos od 11,99 EUR od 02.08.2010 do isplate

- na iznos od 5,48 EUR od 13.08.2010 do isplate

- na iznos od 53,54 EUR od 31.08.2010 do isplate

- na iznos od 10,18 EUR od 14.09.2010 do isplate

- na iznos od 49,65 EUR od 30.09.2010 do isplate

- na iznos od 9,06 EUR od 15.10.2010 do isplate

- na iznos od 41,71 EUR od 31.10.2010 do isplate

- na iznos od 10,10 EUR od 15.11.2010 do isplate

- na iznos od 53,33 EUR od 30.11.2010 do isplate

- na iznos od 13,20 EUR od 15.12.2010 do isplate

- na iznos od 69,55 EUR od 31.12.2010 do isplate

- na iznos od 14,67 EUR od 14.01.2011 do isplate

- na iznos od 59,04 EUR od 31.01.2011 do isplate

- na iznos od 12,12 EUR od 15.02.2011 do isplate

- na iznos od 62,57 EUR od 28.02.2011 do isplate

- na iznos od 13,29 EUR od 15.03.2011 do isplate

- na iznos od 40,55 EUR od 31.03.2011 do isplate

- na iznos od 30,31 EUR od 15.04.2011 do isplate

- na iznos od 39,85 EUR od 30.04.2011 do isplate

- na iznos od 35,02 EUR od 16.05.2011 do isplate

- na iznos od 53,81 EUR od 31.05.2011 do isplate

- na iznos od 42,52 EUR od 15.06.2011 do isplate

- na iznos od 54,06 EUR od 30.06.2011 do isplate

- na iznos od 50,41 EUR od 14.07.2011 do isplate

- na iznos od 65,01 EUR od 31.07.2011 do isplate

- na iznos od 64,94 EUR od 16.08.2011 do isplate

- na iznos od 62,07 EUR od 31.08.2011 do isplate

- na iznos od 40,84 EUR od 26.09.2011 do isplate

- na iznos od 55,80 EUR od 30.09.2011 do isplate

- na iznos od 39,82 EUR od 28.10.2011 do isplate

- na iznos od 52,58 EUR od 31.10.2011 do isplate

- na iznos od 40,10 EUR od 15.11.2011 do isplate

- na iznos od 52,19 EUR od 30.11.2011 do isplate

- na iznos od 40,92 EUR od 15.12.2011 do isplate

- na iznos od 54,80 EUR od 31.12.2011 do isplate

- na iznos od 45,43 EUR od 16.01.2012 do isplate

- na iznos od 56,98 EUR od 31.01.2012 do isplate

- na iznos od 47,68 EUR od 17.02.2012 do isplate

- na iznos od 56,38 EUR od 29.02.2012 do isplate

- na iznos od 47,60 EUR od 23.03.2012 do isplate

- na iznos od 30,47 EUR od 31.03.2012 do isplate

- na iznos od 72,72 EUR od 27.04.2012 do isplate

- na iznos od 29,46 EUR od 30.04.2012 do isplate

- na iznos od 180,37 EUR od 11.06.2012 do isplate

- na iznos od 102,27 EUR od 30.06.2012 do isplate

- na iznos od 103,23 EUR od 31.07.2012 do isplate

- na iznos od 101,63 EUR od 31.08.2012 do isplate

- na iznos od 97,58 EUR od 30.09.2012 do isplate

- na iznos od 101,86 EUR od 31.10.2012 do isplate

- na iznos od 104,22 EUR od 30.11.2012 do isplate

- na iznos od 1,32 EUR od 31.12.2012 do isplate

- na iznos od 99,90 EUR od 12.01.2013 do isplate

- na iznos od 1,27 EUR od 31.01.2013 do isplate

- na iznos od 94,73 EUR od 13.02.2013 do isplate

- na iznos od 2,66 EUR od 28.02.2013 do isplate

- na iznos od 94,71 EUR od 14.03.2013 do isplate

- na iznos od 78,53 EUR od 11.04.2013 do isplate

- na iznos od 91,48 EUR od 06.06.2013 do isplate

- na iznos od 94,25 EUR od 08.06.2013 do isplate

- na iznos od 89,77 EUR od 11.07.2013 do isplate

- na iznos od 92,14 EUR od 14.08.2013 do isplate

- na iznos od 94,32 EUR od 11.09.2013 do isplate

- na iznos od 96,73 EUR od 14.10.2013 do isplate

- na iznos od 98,84 EUR od 11.11.2013 do isplate

- na iznos od 99,89 EUR od 28.12.2013 do isplate

- na iznos od 65,07 EUR od 16.01.2014 do isplate

- na iznos od 46,41 EUR od 13.02.2014 do isplate

- na iznos od 86,11 EUR od 13.03.2014 do isplate

- na iznos od 60,76 EUR od 03.04.2014 do isplate

- na iznos od 130,60 EUR od 13.05.2014 do isplate

- na iznos od 63,08 EUR od 04.06.2014 do isplate

- na iznos od 39,84 EUR od 04.07.2014 do isplate

- na iznos od 53,96 EUR od 07.08.2014 do isplate

- na iznos od 6,24 EUR od 02.09.2014 do isplate

- na iznos od 87,55 EUR od 04.09.2014 do isplate

- na iznos od 6,25 EUR od 31.10.2014 do isplate

- na iznos od 140,86 EUR od 07.11.2014 do isplate

- na iznos od 84,21 EUR od 04.12.2014 do isplate

- na iznos od 70,08 EUR od 08.01.2015 do isplate

- na iznos od 12,36 EUR od 31.01.2015 do isplate

- na iznos od 10,64 EUR od 28.02.2015 do isplate

- na iznos od 5,95 EUR od 06.03.2015 do isplate

- na iznos od 11,73 EUR od 31.03.2015 do isplate

- na iznos od 20,05 EUR od 08.04.2015 do isplate

- na iznos od 10,89 EUR od 30.04.2015 do isplate

- na iznos od 41,77 EUR od 08.05.2015 do isplate

- na iznos od 12,01 EUR od 31.05.2015 do isplate

- na iznos od 43,62 EUR od 05.06.2015 do isplate

- na iznos od 11,68 EUR od 30.06.2015 do isplate

- na iznos od 37,10 EUR od 06.07.2015 do isplate

- na iznos od 9,74 EUR od 31.07.2015 do isplate

- na iznos od 28,99 EUR od 06.08.2015 do isplate

- na iznos od 7,99 EUR od 31.08.2015 do isplate

- na iznos od 34,05 EUR od 07.09.2015 do isplate

- na iznos od 733,35 EUR od 14.09.2015 do isplate.

V.Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, s osnova pogrešno izračunatog iznosa neotplaćene glavnice (nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji) isplati iznos od 2.708,96 EUR, sve sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. do isplate, obračunatoj za razdoblje od 30.09.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.01.2023. do 31. 12.2023. god. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. god. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 2.982,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 3. ožujka 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na dosuđeni dio parničnog troška u visini od 107,00 EUR od 24. svibnja 2019. do presuđenja tužitelj odbija kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 02. listopada 2024.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi koju je podnio ovome sudu 10. lipnja 2019. navodi kako je dana 23. ožujka 2006. godine sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011103901, kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos kredita od 77.000,00 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Dana 04.12.2015. zaključen je dodatak ugovoru o kredit. Tuženik je u navedenom ugovoru unaprijed formuliranom standardiziranom i to čl. 1 istog ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF otplatu kredita je u čl.2, čl.4, čl. 5, č.. 6 i čl. 7 Ugovora vezao uz valutu CHF, te je u čl. 2 naveo visinu kamatne stope od 4,70% godišnje navodeći kako je sita promjenjiva a koja promjena ovisi o jednostranoj odluci banke bez navođenja egzaktnih parametara koji su jasni i provjerljivi na koji način će se ista mijenjati. Postupajući na navedeni način tuženik je u ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja te je time došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj se nadalje poziva n apresude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14.06.2018 kojim presudama je utvrđeno da su banke među ostalima i tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditu ugovorile nepoštenu a time i ništetnu odredbu ugovora o kreditu u kojem je ugovorena da tijekom postojanja ugovorne obveze kamatna stopa je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezan glavnica švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora potrošača nije informirala os svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana ma štetu potrošača te time postupio suprotno odredbama čl., 81, 82 i 90 Zakona o zaštiti potrošača /03 te odredbama čl. 96 i 97 ZZP/07 i Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je neosnovano stekao iznos od 75.536,84 kn zbog primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamate stope te još iznos od 11.015,70 kn s osnova neosnovanog obračun glavnice. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača , čl. 502 c ZPP-a te čl. 1111 ZOO-a te predlaže sudu donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredbe čl. 7, čl.4, čl.5 i čl. 6 u dijelu u kojem je ugovorena valuta obveze CHF , te čl. 4 u kojem je ugovorena da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke , te u čl. 7 u dijelu u kojem je ugovorena kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka snizi ili povisi iznos anuiteta te da se korisnik obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete sve sadržaja pobliže navedenog u točkama 1 i 2 izreke ove odluke, te sukladno takvom utvrđenu isplatu iznosa od 86.552,54 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog mjesečno iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti. Ističe prigovor zastare naime prama niti jedno propisu podnošenje tzv kolektivne tužbe ne prekida zastaru za konkretno potraživanje. Ističe kako je ugovor je konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK-a. Činjenica prihvata konverzija da je odlučna za nastavak ovog postupka. Sklapanjem Anexa ugovora prestao je postojati osnovni ugovor o kreditu, pa je u cijelosti promašen postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, pa na temelju tog ugovora tužitelj ne može ništa niti potraživati od banke. Sve tužiteljeve uplate, s osnove povišenja kamatne stope i tečaja CHF uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate u otplatu usporednog kredita u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK. Konverzija je nastupila na temelju valjano očitovane volje tužitelja, koja konverzija je izvršena sukladno Zakonu, a sklapanjem anexa nastao je novi pravni odnos između tužitelja i tuženika te su time riješili sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan Zakonom. Prihvatom konverzije tužitelje je prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava sve uplate po svim osnovama koje je tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate, a usvajanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj, značilo bi zapravo dvostruku naplatu na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate- preplate te na temelju donijete presude tužitelj bi ponovno naplatio taj isti iznos s osnova kamate.

Navodi da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22 i 26 izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, a osim toga sadržaj Ugovora te njegovo postupanje da su u cijelosti usuglašeni s lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Naveo je da u Ugovoru o kreditu se ne navodi da se kredit uplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama već da u Ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima te da je smisao zakonske odredbe čl. 22 ZOO-a jer da se cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. Naveo je da kako je temeljem čl. 22 ZOO-a valutna klauzula nedopuštena onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati. Naveo je da zbog opstojnosti primjene valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, a s obzirom na regulatorne propise HNB-a gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika i realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio drže u stranoj valuti. Tuženik potom navodi da je Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika i da ima snagu javnobilježničkog akta te da bez obzira na činjenicu da su sklapani ugovori o kreditu i solemnizacija istog odraz stvarne volje ugovornih strana da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima već da je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu pa da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe tog Ugovora neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora da nije izdvojio niti jedno pitanje koje je sporno ili tražio bilo kakva rješenja svojih ugovornih obveza unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika i da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Banke ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, a što da je tužitelj nesporno i učinio i da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Potrošač/korisnik kredita poslovno je sposobna osoba koja je od njega prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom Ugovora, a taj isti Ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik navodi kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da isti očito zaključuje da je temelj te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Sud da nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nego da je nedopuštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Naveo je da kamata koja bi se odnosila na konkretni Ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, dakle da je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Također da je nesporna činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali da su ga do tada obvezivale odredbe tada važećeg propisa na definiranje uvjeta o promjenjivosti kamatne stope čemu da je on u cijelosti udovoljio. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope sukladno odredbama ZOO-a jedino koliko ugovorena visina kamatne stope ne prelazi zakonom dopuštenu visinu stope da se ista može smatrati nezakonitom. ističe kako sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladnosti njima po potrebi korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom, a tužitelj da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima na najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope stoga da nije bilo mjesta primjeni bilo koje druge kamatne stope po kreditu izuzev tako ugovorene. Nadalje navodi da kod ugovaranja promjenjive kamatne stope je riječ o samostalnom određivanju cijene i da tako sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu te da temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva da se izravno dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera pa da navedeno sukladno odredbi čl. 143 st. 1 i 2 ZOO-a i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Naveo je da kriteriji promjene kamatnih stopa odnosno način obračuna kamate s određenim općim uvjetima poslovanja banke, a što da znači da on ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u njegovom postupanju kao i da promjenama kamatne stope nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Naveo je da nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a što da nije bila volja ugovornih strana, a čime bi izazvala povredu načela jednake vrijednosti činidaba. Naveo je da je jedino nedvojbeno što proizlazi iz navoda tužitelja zahtjev na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje kao i da je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku kamata kao i razliku tečaja za CHF koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Naveo je da čak štoviše da je potraživanje tužitelja kao i da je kamatna stopa trebala ostati fiksna da negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojoj se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u Ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te da je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da za čitavo razdoblje trajanja Ugovora o kreditu zaračuna početnu kamatnu stopu. Naveo je da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje prakse Vrhovnog suda RH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom Ugovoru da su određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Naveo je da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, a u konkretnom slučaju da ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamate i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom.

Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti

U podnesku od 31. siječnja 2020. tužitelj u odnosu na konverziju kredita navodi kako potrošači unatoč sklopljenoj konverziji i dalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Ističe kako potrošači iz konvertiranih kredita nisu obeštećeni konverzijom te ima ju pravo na preplaćene anuitete.

Po provedenom vještačenju tužitelj je podneskom od 2. listopada 2024. precizirao tužbeni zahtjev te potražuje na ime preplaćenih kamata iznos od 3.910,28 EUR, na ime preplate tečaja iznos od 6.142,38 EUR te na ime razlike glavnice iz konverzije iznos od 2.708,96 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama pobliže opasnim u točkama III-V izreke ove odluke. Također potražuje i iznos od 107,00 EUR s osnova troškova financijskog vještačenja za potrebe utuženja sa zakonskom zateznom kamatom od 24.05.2019. svu u roku od 15 dana uz naknadu parničnih troškova.

Tuženik je u podnesku od 7. listopada 2024. prigovorio preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska od 2. listopada 2024. navodeći kako se radi o promjeni istovjetnosti tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu u podnesku od 2. listopada 2024., tužitelj je navedenim podneskom tužbeni zahtjev precizirao sukladno nalazu i mišljenju vještaka, postavio sada odvojene zahtjeve glede preplaćenih iznosa kamate, tečaja i razlike glavnice, za razliku od ranije ukupnog jednog zahtjeva te se ne radi o promjeni istovjetnosti tužbenog zahtjeva pa je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored navedenog preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Valja navesti kako tužitelj precizirajući tužbeni zahtjev podneskom od 5.11.2024. nije postavio zahtjev po nekoj drugoj pravnoj osnovi stoga je preinaka dopuštena te je odlučeno ako u izreci rješenja.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marimar-fin d.o.o. Tuženik je odustao od saslušanja osobnog bankara i javnog bilježnika.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje potražuje i razliku glavnice utvrđena na dan 30.09.2015. -dan konverzije u CHF i glavnice koja bi na navedeni dan bila utvrđena da se primjenjivala za period otplate početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj CHF-a.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 90118103901od 23.03. 2006. kojim je u čl. 1. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 77.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski (čl. 2. Ugovora) izgradnju i dovršenje stambenog objekta, te da je čl. 4. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,70% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 7 obvezao predmetni kredit otplatiti u 300 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke- kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavala svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivala predmetni kredit, te je istog u cijelosti otplatila. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope 4,70% godišnje. Nadalje nije sporno da su stranke sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 04.12.2015. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi 38.429,64 eur, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30.09.15. pa ta razlika predstavlja preplatu u visini od 15.358,40 kn–čl 5 dodatka ugovora o kreditu, koja će se koristiti za namirenje budućih obroka prema čl. 19 c ZID ZPK.

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelji se pozvao na utvrđenja iz navedenih presuda

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 2 ugovora o kreditu i iskaz tužitelja kako je kredit odobren izgradnju jedne etaže na kući njegovih roditelja, za rješavanje stambenog pitanja njegove obitelji u kojoj i dana s obitelji, živi jasno proizlazi kako pravni posao nije zaključen u svrhu poslovne djelatnosti,a suprotno tome tuženik nije dokazao.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 4. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (4,70 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,70% godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužitelj u iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno od strane službenika u banci. Nadalje tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelj prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao te nije niti predložio provođenje dokaza saslušanjem službenika banke koji je pregovarao s tužiteljem. Također nije dokazano niti pojedinačno pregovaranje odnosu na odredbu čl. 7.2 ugovora kojim korisnik kredita pristaje plaćati izmijenjene anuitete do kojih dođe u slučaju promjene redovne kamate stope iz čl. 4 ugovora.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke , a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 4. i 7.2 ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke te u dijelu u kojem korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi anuitete te da se obvezuje plaćati tako izmijenjeni anuitet je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1 izreke odluke.

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.).

Tužitelj, kako to proizlazi iz njegovog iskaza nije imao saznanja da HNB ne štiti tečaj kune naspram CHF kako što štiti tečaj kune naspram EUR, da je CHF valuta utočišta u gospodarskim krizama koja je uslijedila krajem 2008 godine , dakle ima tendenciju rasta u gospodarskim krizama. Njemu je jedino bilo rečeno da je CHF stabilna valuta i da je taj kredit povoljniji zbog niže kamate stope . Anuiteti su brzo počeli rasti i to za 40% do 50% sve su teže plaćali kredit njegova plaća je tro jedva pokrivala.

Dakle iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da tužitelj kao prosječni potrošač nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informiransvim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Saznanje tužitelja da mjesečni anuitet ovisi o kretanju tečaja kune i valute CHF nije dovoljno da potrošač sagleda ukupnu sliku temeljem koje bi mogao donijeti odluku o svom zaduženju u budućnosti.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz čl 1 i čl. 7 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita i čl. 4, čl. 5 i čl. 6 u dijelu u kojem se navodi kako se kamata obračunava u valuti CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja ništetan pa je odlučeno kao u točki 1 izreke odluke.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužitelju zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu dakle nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe to uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da je pravo tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi nije zastarjelo jer je tužba podnesena 10. lipnja 2019., jer je zastara nastupila tek 15. lipnja 2019. jer je odluka Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129 /2013 donesena 13. lipnja 2014.

Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž- 6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev također nije osnovan prigovor zastare, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Marimar-fin d.o.o. proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora iznosi 3.910,28 EUR. Razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 6.142,38 EUR, U odnosu na konverziju navodi kako je na dan 30.09.2015. razlika nedospjele glavnici u eur u konverziji po tečaju na dan 30. rujna 2015. i nedospjele glavnice po početnom otplatnom planu i početnom tečaju 2.708,96 EUR. Tuženik je konverziju izvršio ispravno i u skladu s odredbama zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranja. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog ugovora nije uzeta u obzir valuta CHF-EUR već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk Uu CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračun su uzeti u obzir svi kunski iznosi koje je tužitelj platio sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, dakle isti sadrže i preplate anuiteta s osnove tečaja i promjene kamate stope koje su utvrđene osim vještačenje. Nadalje zakonska zatezna kamata na utvrđene iznose preplate kamata do 30.09.2015 iznosi 2.525,89 EUR, na utvrđene iznos preplate tečaja 1.958,67 EUR, ukupno 4.484,56 EUR. Preplata utvrđena u konverziji iznosi 18.697,44 kn, primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 2.481,58 EUR.

Tužitelj nije istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te je precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka te potražuje na ime preplaćenih kamata iznos od 3.910,28 EUR, na ime preplate tečaja iznos od 6.142,38 EUR te na ime razlike glavnice iz konverzije iznos od 2.708,96 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama pobliže opasnim u točkama III-V izreke ove odluke, sve u roku od 15 dana uz naknadu parničnih troškova.

U odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je iznio primjedbu navodeći kako je isto bespredmetno, a zbog činjenice da je među strankama sklopljen dodatak ugovoru o kreditu te da bi prihvaćanjem zahtjeva tužitelja isti bio dva puta obeštećen kao i da vještak nije uzeo u obzir efekte konverzije-preplatu.

Sud nalaz i mišljenje vještaka Marimar-fin d.o.o. u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Primjedbe tuženika ne odnose se na matematični izračun vještaka već na pravna tumačenje zahtjeva tužitelja o čemu se sud već ranije očitovao.

Kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja (iznose i datume plaćanja) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika i to na ime nepripadnog plaćenog iznosa s osnove preplaćenih kamata iznos 3.910,28 EUR te zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 6.142,38 eur. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove presude.

Nadalje tužitelju pripada i iznos od 2.708,96 EUR na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015. a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice u CHF na dan 30.09.2015. vršio po tečaju na taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Na navedeni iznos tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015 kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki V izreke. Dodatak ugovora o kreditu tužitelj je potpisano i to nije sporno, no u tom trenutku tužitelj nije znao da je ništena odredba osnovnog ugovora kojim je ugovoreno kako je valuta obveze švicarski franak ništetan, a primjenom te ništene odredbe tuženik je nezakonito obračunao preostalu glavnicu na dan 30.09.2015.

Na posljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i ništetnoj odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen. Radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati paramater od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR što nije sporno među strankama . U obzir su uzete sve uplate tužitelja do konverzije pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose preplaćene kamate, preplaćenog tečaja i razlike glavnice.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Stoga nema osnove niti umanjiti tražbinu tužitelja za preplatu priznatu u konverziji u visini od 2.481,58 EUR.

U odnosu na tzv. negativne tečajne razlike i razlike kamate kada su tečaj i kamata bili niži od početnih navodi se kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi u tom smislu do zaključenja prethodnog postupka nije postavio materijalno pravni prigovor prijeboja niti procesno pravni prigovor radi prebijanja, pa sud nije niti ovlašten umanjit tužiteljevu tražbinu s tzv potplaćenim iznosima. No da je takav prigovor prijeboja i postavio ovaj sud je mišljenja da za te iznose ne treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a , ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je i

za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati

za postojanje uzroka ništetnosti.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe

u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 31.01.2020, 16.11.2021, 31.10.2023 i 02.10.2024. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1),

za zastupanje na ročištima 22.05.2023. 03.22.2023, i 06.12.2024 svako u visini od

po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati trošak preliminarnog financijskog vještačenja u visini od 107,00 EUR koje je bilo nužno radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva u tužbi, zatim trošak financijskog vještačenja u iznosu od 700,00 EUR, te sudsku pristojbu na tužbu u visini od 175,52 EUR, stoga sveukupno trošak u iznosu od 2.982,52 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Odbija se tužitelj sa zahtjevom da na dosuđeni iznos troška od 107,00 EUR-preliminarni trošak vještačenja kamata teče od 24. svibnja 2019. do presuđenja jer se radi o parničnom trošku na koji kamate mogu teći samo od presuđenja.

Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci VI. izreke ove presude.

U Rijeci 3. ožujka 2025.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika