REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] G 5

Poslovni broj: Us I-891/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja GS iz [adresa] **.**.1990. 4., OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreza na promet nekretnina, 3. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-20/22-01/694, URBROJ: 513- 04-24-2 od 10. travnja 2024. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Gospić, Ispostave Gospić, KLASA: UP/I-410-20/2022-001/01302, URBROJ: 513-007-09-01-2022-0002 od 23. rujna 2022.

Obrazloženje

1. Privremenim poreznim rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Gospić, Ispostave Gospić, KLASA: UP/I-410-20/2022-001/01302, URBROJ: 513-007-09-01-2022-0002 od 23. rujna 2022., tužitelju je na poreznu osnovicu od 112.674,76 kn, utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina po stopi od 3% u iznosu od 3.380,24 kn / 448,63 eura.

2. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj je podnio žalbu koju je tuženik rješenjem, KLASA: UP/II-410-20/22-01/694, URBROJ: 513-04-24-2 od 10. travnja 2024., odbio kao neosnovanu.

3. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost tuženikova rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te u bitnome navodi da je tijekom postupka sasvim pogrešno utvrđeno da se radi o prometu nekretnina u smislu primjene zakonskih odredbi o oporezivanju, a tuženik da se u pobijanom rješenju nije niti jednom osvrnuo na ključne odredbe Ovršnog zakona koje reguliraju institut fiducijarnog vlasništva, na koje je upućivao u žalbi. Fiducijarni prijenos vlasništva da je predmet Sporazuma kojeg je tužitelj sklopio s dužnikom MS i po prirodi tog instituta se radi o nepravom i privremenom prijenosu vlasništva radi osiguranja novčane tražbine. Suština tog prijenosa je osiguranje tražbine i u slučaju ispunjenja tražbine po dospijeću, fiducijarni vjerovnik da je dužan, u smislu članka 323. Ovršnog zakona, bez odgode vratiti protivniku osiguranja vlasništvo stvari. Učinak izjave o povratu vlasništva kod nekretnina je da se u zemljišnim knjigama izvrši povrat u prijašnje stanje, tj. briše se upis fiducijarnog vjerovnika u listu B i zabilježba da je prijenos izvršen radi osiguranja, a ponovno se upisuje fiducijarni dužnik, dakle da se ne radi o konačnom prijenosu vlasništva. U konkretnom slučaju da se to i dogodilo i da je tužitelju dužnik podmirio obvezu 23. studenog 2022. i tuženik da mu je izdao ovjerenu izjavu o povratu vlasništva, temeljem koje je u zemljišnim knjigama provedeno vraćanje vlasništva nekretnina u korist dužnika, te da nije došlo do punopravnog prijenosa vlasništva u korist tužitelja, kada bi temeljem članka 324. stavak 4. Ovršnog zakona došlo do nastanka porezne obveze. U stavku 1. članka 324. Ovršnog zakona da je regulirano pitanje poreza kod fiducijarnog vlasništva i izričito je i nedvosmisleno navedeno da se na prijenos vlasništva radi osiguranja ne plaća porez na promet. Porez na promet se plaća tek u slučaju iz članka 324. stavak 4. istog zakona kad fiducijarni vjerovnik postane punopravni vlasnik stvari i to na temelju potvrde javnog bilježnika o posvjedočenju činjenica, a sve tek kada se dogodi situacija iz članka 322. Ovršnog zakona. U pobijanom rješenju da se tuženik poziva na to da tužitelj nije na vjerodostojan način dokumentirao navode iz žalbe da nije stekao vlasništvo nekretnine, odnosno da nije ostvaren promet nekretnina. Navodi da je žalbu protiv prvostupanjskog rješenja podnio 27. rujna 2022., kada još nije dospjelo potraživanje prema dužniku po osnovi pozajmice i još nije izdao dužniku ispravu o vraćanju vlasništva. Međutim, to nije niti bitno, da se moglo raditi o pozajmici na višegodišnji rok, a porezna uprava da je porez na promet nekretnina razrezala mjesec dana nakon sklopljenog sporazuma. Bitno je u svemu da niti prvostupanjsko porezno tijelo niti tuženik nisu primijenili materijalni zakonski propis koji su morali primijeniti, a to da je članak 324. Ovršnog zakona, koji da je ujedno i lex specialis u odnosu na Zakon o porezu na promet nekretnina, te stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a koji odgovor zbog svog sadržaja nije tražio posebno očitovanje tužitelja.

5. Kako stranke u tužbi odgovoru na tužbu nisu izrijekom zatražili održavanje rasprave, pri čemu je sporna primjena prava, to je Sud, primjenom članka 98. točka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, dalje ZUS), ovaj upravni spor riješio bez održavanja rasprave.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da osnovu za oporezivanje u predmetnoj upravnoj stvari čini Ugovor o pozajmici sa sporazumom o prijenosu vlasništva nekretnine radi osiguranja novčane tražbine, Broj: OU-133/2022 od 26. kolovoza 2022., zaključen između tužitelja, kao davatelja pozajmice i predlagatelja osiguranja i MS iz [adresa], kao korisnika pozajmice i protivnika osiguranja. Navedenim ugovorom je tužitelj dao protivniku osiguranja pozajmicu u iznosu od 15.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, uz obvezu vraćanja beskamatne pozajmice odjednom i to najkasnije do 14. veljače 2023., te obvezu isplate zakonske zatezne kamate za svaki dan zakašnjenja do isplate. Korisnik pozajmice se obvezao davatelju pozajmice (tužitelju), vratiti iznos od 15.000,00 eura odjednom i to najkasnije do 26. veljače 2023.

8. Odredbom članka 4. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ broj: 115/16, 106/18, dalje: ZPPN), propisano je da je promet nekretnina svako stjecanje vlasništva nekretnina u Republici Hrvatskoj, a pod stjecanjem nekretnine smatra se kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnine iz trgovačkog društva, stjecanje dosjelošću, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluka suda ili drugog tijela, stjecanje temeljem zakona te ostali načini stjecanja nekretnine od drugih osoba.

9. Prema odredbi članka 13. točka 1. ZPPN-a, porez na promet nekretnina ne plaćaju Republika Hrvatska, jedinice lokalne i područnu (regionalne) samouprave, tijela državne vlasti, ustanove čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalnu i područnu (regionalnu) samouprave, zaklade i fundacije, sve pravne osobe čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska, Crveni križ i neprofitne pravne osobe registrirane za pružanje humanitarne pomoći sukladno posebnom propisu.

10. Odredbom članka 9. ZPPN-a, propisano je da je osnovica poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze (stavak 1.). Ministarstvo financija, Porezna uprava (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) utvrđuje osnovicu poreza na promet nekretnina kao tržišnu vrijednost nekretnine, u pravilu, iz isprave o stjecanju ako je ukupan iznos naknade koju daje ili isplaćuje stjecatelj približno jednak cijenama koje se postižu ili se mogu postići na tržištu (stavak 2.). Ukupnim iznosom naknade smatra se sve ono što stjecatelj ili druga osoba za stjecatelja da ili plati za stjecanje nekretnine, kao što je isplata u novcu, ustupljene druge nekretnine, stvari ili prava, preuzeti dugovi bivšeg vlasnika i drugo (stavak 3.).

11. Među strankama ovog upravnog spora je sporno je li u odnosu na nekretnine stečene Ugovorom o pozajmici sa sporazumom o prijenosu vlasništva nekretnine radi osiguranja novčane tražbine, Broj: OU-133/2022 od 26. kolovoza 2022., tužitelj u obvezi plaćanja poreza na promet nekretnina.

12. Odredbom članka 324. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, dalje: OZ), propisano je da se na prijenos vlasništva na stvari ili na prijenos prava radi osiguranja ne plaćaju porez na promet, porez na dodanu vrijednost ili koji drugi porez ili javno davanje koji se inače plaćaju prigodom prijenosa vlasništva na stvari ili prijenosa prava u druge svrhe (stavak 1.). Porezi i druga javna davanja ne plaćaju se ni u slučaju vraćanja vlasništva na stvari odnosno vraćanja prava (članak 321.) (stavak 2.). U slučaju iz članka 322. stavka 7. ovoga Zakona rok u kojem je predlagatelj osiguranja u vezi s plaćanjem poreza dužan prijaviti da je postao punopravni vlasnik stvari ili punopravni nositelj prava koji su na njega bili preneseni radi osiguranja, računa se od dana kada je predlagatelj osiguranja dobio potvrdu javnog bilježnika da je postao punopravni vlasnik stvari ili punopravni nositelj prava (stavak 4.).

13. Analizirajući ukupnost činjenica utvrđenih iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i spisu predmeta ovog upravnog spora, te podvodeći iste pod kontekst gore citiranih zakonskih normi, ovaj Sud nalazi da je donošenjem osporavanog prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

14. Naime, iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka te osporavanog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja proizlazi da je tužitelju utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina koji je nastao na temelju Ugovora o pozajmici sa sporazumom o prijenosu vlasništva nekretnine radi osiguranja novčane tražbine, Broj: OU-133/2022 od 26. kolovoza 2022. Porezno tijelo je u postupku razreza predmetne porezne obveze pribavilo samo povijesni izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] iz kojeg proizlazi da su kao vlasnici predmetnih nekretnina upisani OS i MS, dok je pod brojem Z- 3856/2022 upisana uknjižba prava vlasništva, Ugovor o pozajmici sa sporazumom o prijenosu vlasništva nekretnine radi osiguranja novčane tražbine, Broj: OU-113/2022 od 26. kolovoza 2022., na dijelu nekretnina NS, za korist FS, ovdje tužitelja.

15. Tužitelj pravilno u tužbi ukazuje na to da u slučaju fiducijarnog vlasništva na nekretnini do prometa nekretnine i obveze plaćanja poreza na promet nekretnina dolazi tek u trenutku stjecanja punopravnog vlasništva. Naime, fiducijarni prijenos prava vlasništva je uvjetni prijenos prava vlasništva nekretnine ili pokretnine s fiducijarnog dužnika na fiducijarnog vjerovnika uz ograničenje raskidnim uvjetom da vjerovniku bude ispunjena određena tražbina, a u slučaju da mu osigurana tražbina ne bude ispunjena, vjerovnik može ishoditi uknjižbu „punog“ prava vlasništva na nekretnini. Stoga, fiducijarni vlasnik nije punopravni vlasnik nekretnine i ne smatra se poreznim obveznikom koji je dužan platiti porez na promet nekretnina, sve do trenutka stjecanja „punog“ prava vlasništva. Ovakvo shvaćanje proizlazi i iz mišljenja Ministarstva financija, Porezne uprave, KLASA: 410-01/14-01/1739, URBROJ: 513- 07-21-01/14-2 od 12. rujna 2014., a isti stav zauzeli su i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Usž-4100/17-2 od 8. ožujka 2018. i Usž-3854/19- 2 od 20. veljače 2020.

16. Uostalom i u samom Ugovoru o pozajmici sa sporazumom o prijenosu vlasništva nekretnine radi osiguranja novčane tražbine, Broj: OU-113/2022 od 26. kolovoza 2022., člankom 2. je propisano da se korisnik pozajmice obvezuje vratiti davatelju pozajmice iznos od 15.000,00 eura odjednom i to najkasnije do 26. veljače 2023., a ovdje osporavano prvostupanjsko rješenje je donijeto 23. rujna 2022., prije naprijed navedenog roka.

17. Slijedom svega navedenoga, Sud je odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 117. stavak 1. ZUS-a, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i poništio osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, bez vraćanja predmeta na ponovni postupak čime se smatra da je ova upravna stvar meritorno riješena, te se upravni postupak u navedenoj stvari ima smatrati dovršenim.

18. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, za tužitelja nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi, sukladno odredbi članak 22. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

U Rijeci 3. ožujka 2025.

S u t k i nj a

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijanje presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- tužitelju GS iz [adresa], Ulica 30. svibnja 1990. 4.

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5