P-2281/2022-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ulica Ivana Gundulića 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužitelja ĆD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ico Škarpa, odvjetniku u Splitu protiv tuženika EOX MATRIX d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB 76674680107, radi proglašenja nedopuštenosti pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate kod Financijske agencije u Splitu, nakon zaključene glavne rasprave 13. studenog 2024. godine u prisustvu zamjenika punomoćnika tužitelja Ivana Bačića, odvjetnika u Splitu, dana 28. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: "I. Proglašavaju se nedopuštenim pljenidba i prijenos sredstava u postupku izravne naplate koji je tuženik pokrenuo kod Financijske Agencije dana 24.03.2022. na temelju zadužnice koju je tužitelj 16.06.2009. izdao IMPULS LEASING d.o.o., a koja je zadužnica ovjerena kod javnog bilježnika Borice Kovačević, OV-2918/09, Split 19.06.2009". II. Dužan je tuženik EOX MATRIX isplatiti tužitelju trošak parbenog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe".

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu (listovi 1 - 4 spisa) protiv tuženika radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate kod Financijske agencije u Splitu.

1.1. Naime, tuženik je 24.03.2022.g. na temelju zadužnice koju je tužitelj 16.06.2009. ispustio vjerovniku IMPULS LEASING d.o.o., (zadužnica ovjerena kod j.b. Borice Kovačević, OV-2918/09, 19.06.2009.), podnio Zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine , (nastavno-Zahtjev), u ukupnom iznosu od 827,56 €, (474,82 € + 172,14 € +180,60 €), kod Financijske Agencije.

1.2. U privitku predmetnog Zahtjeva tuženik je kao ovrhovoditelj priložio specifikaciju kojoj se u bitnom navodi da je tuženik temeljem Ugovora o cesiji zaključenog dana 15. svibnja 2017. godine s IMPULS - LEASING d.o.o., postao zakoniti vlasnik dospjelih, a neplaćenih potraživanja za tužitelja kao ovršenika, te da je dodatkom II. navedenom ugovoru IMPULS - LEASING d.o.o. prenio na tuţenika prava iz svih zadužnica. Slijedom navedenog tuženik je kao ovrhovoditelj u predmetnom Zahtjevu zahtijevao:

- da FINA “osnovu ponovno vrati u redoslijed naplate”;

- da “FINA izvrši promjenu ovrhovoditelja”.

1.3. Zbog opisane ambivalentnosti Zahtjeva u kojem nije bilo jednoznačno definirano da li ovrhovoditelj pokreće novi postupak izravne naplate, (na što je ukazivala forma), ili ovrhovoditelj traži nastavak prethodno započetog postupka izravne naplate, (na što je ukazivao sadržaj, a poglavito zahtjev za „promjenom ovrhovoditelja“), tužitelj je opreza radi naslovljenom Sudu podnio pritužbu, (podredno žalbu), u kojoj je istaknuo prigovor zbog žalbenih razloga u smislu odredbe čl. 210.st.2. OZ koja upućuje na odgovarajuću primjenu odredbe čl.50. OZ/12. (u konkretnom slučaju st.1. t. 7. i 11.)

1.4. Povodom iste pritužbe, (žalbe), tuženik je kao ovrhovoditelj u svom podnesku od 02. svibnja 2022.g., pod točkom V., (str. 2.), decidirano naveo da „je ovrhovoditelj kao novi vjerovnik inicirao novi postupak izravne naplate“.

1.5. Zaključkom pod posl.br. Ovr-1284/2022 od 12. svibnja 2022.g., naslovljeni Sud je na temelju citirane dokumentacije postupio kao povodom prijedloga tužitelja kao ovršenika za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate, te je uputio tužitelja kao ovršenika da u roku od 15, (petnaest), dana pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate pokrenutom kod Financijske Agencije dana 24.03.2022.g. na temelju zadužnice izdane od tužitelja , (jamac platac), potvrđene kod javnog bilježnika Borice Kovačević iz Splita pod OV-2918/09, a što tužitelj i čini podnošenjem predmetne tužbe.

1.6. Pljenidba i prijenos novčanih sredstava u predmetnom postupku izravne naplate su nedopušteni zbog relevantnih činjenica, zakonski odredbi, pravnih shvaćanja i odgovarajuće sudske prakse:

1.7. Relevantne, (a ujedno i nesporne), činjenice su slijedeće:

- Prvotni postupak izravne naplate započet je od strane IMPULS LEASING d.o.o., koji je predmetnu zadužnicu, (OV-2918/09), putem opunomoćenika podnio radi izravne naplate na FINA 01. srpnja 2011.g.; Dokaz: OD Borić & partneri d.o.o.“Dostava zadužnice OV 2918/09” od 01.07. 2011.g.

- tuženik je postao vlasnik predmetnih potraživanja 15. svibnja 2017.;

- navedeni postupak izravne naplate započet 01. srpnja 2011.g., ex lege je okončan kada je FINA prestala s izvršavanjem po predmetnoj zadužnici koja je predmet ovog postupka, a to je bilo 05. kolovoza 2018.g., sve sukladno čl.12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima1; Dokaz: neprijeporno

- Ni izvorni ovrhovoditelj, a ni tuženik, od 05. kolovoza 2018. pa do 24. ožujka 2022. nisu poduzeli ni jednu radnju protiv ovršenika ni pred sudom, a ni pred drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja predmetne tražbine

- predmetni postupak je iniciran 24. ožujka 2022.g. kao novi postupak izravne naplate.

1.8. Odgovarajući materijalni propisi su slijedeći: Čl. 210. OZ , st.2) “….na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.) Čl. 50. OZ, st(1) “Protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu:..11. ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.”. Čl. 242. st (1) ZOO, „Prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo.(2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage. Čl.243, st.(1) ZOO:”Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom.”.

1.9. Dakle, nedvojbeno je da ne postoji pravna norma koja bi se direktno mogla primijeniti na konkretno činjenično stanje jer zakonodavac nije izrijekom predvidio kako na tijek i prekid zastare utječe ako se postupak prisilne naplate obustavi po sili zakona, pa se radi o tzv. pravnoj praznini, antinomiji, te je potrebito teleološkim tumačenjem2 utvrditi cilj i svrhu pravnog pravila, (ratio legis), te shodno cilju i svrsi primijeniti odgovarajuće norme na konkretan slučaj.

1.10. Prema dostupnoj sudskoj praksi, pravno shvaćanje koje se odnosi na podudarano činjenično stanje je Pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda od 29. listopada 2020.g., a na koje se shvaćanje poziva i tuženik kao ovrhovoditelj u svom podnesku od 02. svibnja 2022.g.

1.11. Naime VTS je u navedenom pravnom shvaćanju naveo, citirano: „Rok zastare u slučaju prekida zastare nastalog dostavom zadužnice na naplatu Pravno shvaćanje: Kada je zadužnica ili rješenje o ovrsi dostavljeno na naplatu banci u vrijeme važenja čl. 180.a Ovršnog zakona, samom dostavom na naplatu banci odnosno Financijskoj Agenciji navedenih ovršnih osnova za plaćanje ovrha nije dovršena, ako tražbina nije namirena isplatom vjerovniku zaplijenjenog iznosa, pa od dana dostave zadužnice odnosno rješenja o ovrsi na naplatu ZASTARA N I J E POČELA TEĆI IZNOVA.“

1.12. Nadalje, relevantno je i stajalište koje je zauzeo primjerice Županijski sud u Varaždinu u presudi Gž 163/2020-2, u kojoj se izrijekom navodi:„...do obustave ovrhe u predmetu posl.br. Ovr-528/08 došlo je iz razloga za koji je odgovoran tuženik kao vjerovnik, konkretno zbog njegove pasivnosti u tom predmetu, pa se on ne može pozivati na činjenicu da je pokretanjem te ovrhe u smislu odredbe čl. 241. ZOO došlo do prekida zastare jer zastara ne počinje ponovno teći od dana okončanja tog ovršnog postupka već od dana pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave.“.

1.13. Dakle, u oba citirana slučaja, ovrhovoditelj nije izrijekom odustao od radnje koju je poduzeo, (čl. 242.st.1. ZOO), niti je ovrhovoditeljev zahtjev odbačen ili odbijen, (čl. 242.st.2. ZOO), već je predmetni postupak izravne naplate okončan zbog uzroka koji se ne tiče biti stvari i to baš silom zakona, (čl.12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima).

1.14. Budući je cit. čl. 243.st.1. ZOO, regulirana upravo situacija kada je radnja vjerovnika, (tužba i dr.), odbačena zbog uzroka koji se ne tiče biti stvari, upravo iz navedene odredbe je razvidan „ratio legis“ zakonskih rješidbi sukladno kojem je potrebno protumačiti i na odgovarajući način primijeniti zakonske odredbe na predmetni slučaj.

1.15. Naime, cit. odredbom je u bitnom stipulirano da u slučaju kada je prvotni postupak okončan zbog uzroka koji se ne tiče biti stvari, prekid i računanje zastare ovisi o pravodobnoj aktivnosti vjerovnika nakon što je okončan prvotni postupak, jer ukoliko vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom, pa argumentum a contrario, ukoliko vjerovnik ne podnese ponovno tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da zastara nije prekinuta prvom tužbom, (zastara n i j e počela teći iznova).

1.16. Dakle, “ratio legis” je da se s jedne strane onemogući višekratno prekidanje i računanje tijeka zastare iznova, ali i da se s druge strane zaštite isključivo aktivni i pravodobni vjerovnici.

1.17. Primjenom navedenog „ratio legis“ na predmetni slučaj bi značilo da je tuženik hipotetski bio aktivan kao u smislu odredbe čl. 243.st.1. ZOO te nakon 04. kolovoza 2018., ponovno podnio zahtjev za izravnu naplatu u roku od tri mjeseca, (od dana kada je prvotni postupak izravne naplate ex lege okončan budući je FINA temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima dana 04.08.2018. prestala s izvršavanjem po predmetnoj zadužnici), moglo bi se smatrati da je zastara prekinuta prvim zahtjevom za izravnu naplatu.

1.18. Međutim, budući je ovrhovoditelj bio više od tri godine pasivan, te je novi zahtjev za izravnu naplatu podnio 24. ožujka 2022.g, (dakle, ne u roku od tri mjeseca iz čl. 243. ZOO, već tri i po godine nakon okončanja prvotnog postupka ! ! !), ovrhovoditelj se temeljem cit. zakonskih odredbi i sudske prakse ne može pozivati na činjenicu da je pokretanjem postupka izravne naplate 2011. u smislu odredbe čl. 241. ZOO došlo do prekida zastare jer dostavom zadužnice na FINA, ovrha nije dovršena, pa zastara ne počinje ponovno teći od dana okončanja tog postupka, već je zbog tuženikove pasivnosti zastara počela teći od dana pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave.

1.19. Zaključno, a s obzirom da je zadužnica koju je tužitelj ispustio vjerovniku IMPULS LEASING d.o.o., ovjerena od strane javnog bilježnika 19.06.2009., te nije solemnizirana, predmetna tražbina je sukladno čl. 225. ZOO3 i nedvojbenoj sudskoj praksi zastarijevala za pet godina.

1.20. Budući je nakon okončanja prvotnog postupka izravne naplate zbog uzroka koji se ne tiče biti stvari, tuženik kao vjerovnik bio pasivan, te nije u roku od tri mjeseca ponovno pokrenuo postupak izravne naplate ili bilo koji drugi postupak, već dulje od tri godine nije poduzimao nikakve radnje, zastara je u predmetnom slučaju počela teći od dana pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave, pa je zastara nastupila 19.06.2014., odnosno, znatno prije pokretanja predmetnog postupka izravne naplate, (24.03.2022.), slijedom čega je u predmetnom slučaju obistinjen zakonski uvjet iz čl. 210. st.2. Ovršnog zakona , u vezi s čl. 50.st.1.t.11. OZ, za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zbog nastupa zastare.

1.21. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže naslovljenom Sudu da donese presudu kojom se prihvaća osnovanim tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u svom podnesku od 5. srpnja 2022. godine (listovi 31 – 36 spisa).

2.1. Tuženik se očituje na navode tužbe kako slijedi.

2.2. Naime, tuženik prvotno predlaže, u skladu sa odredbom članka 313. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), u vezi sa odredbom članka 21. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, dalje: OZ), spajanje svih postupaka od posl. br. P-2106/2022, P-2107/2022, P-2240/2022, P-2152/2022, P-2017/2022, P- 2149/2022, P-2231/2022, P-2280/2022, P-2281/2022, P-2120/2022, P-2233/2022, P- 2210/2022, do posl br. P-2212/2022, kao i preostalih parnica (koje tuženik još nije zaprimio ali su izvjesne) koje su nastale iz posl. br. Ovr-1260/22 do posl. br. Ovr- 1295/22, a koji postupci se pred Naslovnim sudom vode između istih stranaka, radi donošenja zajedničke odluke, ubrzanja raspravljanja i smanjenja troškova.

2.3. Odredbom čl. 313. st. 1. ZPP-a propisano je: „Ako pred istim sudom teče više parnica između istih osoba ili u kojima je ista osoba protivnik raznih tužitelja ili raznih tuženika, a za koje je predviđena ista vrsta postupka i u kojima sudi sudac pojedinac, sve se te parnice mogu rješenjem suca pojedinca spojiti radi zajedničkoga raspravljanja ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Spojeni se postupak nastavlja pred sucem koji je odlučio o spajanju. Za sve spojene parnice sud može donijeti zajedničku presudu.“

2.4. Kako je ranije navedeno, u svim postupcima koje je tužitelj pokrenuo protiv tuženika ispunjeni su zakonom propisani uvjeti za spajanje. Tuženik nadalje predlaže u tako spojenoj tužbi, odrediti vrijednost predmeta spora na iznos od 10.000,00 HRK (slovima: desettisuća kuna), kako je uobičajeno sudskom praksom za tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odnosno tužbe radi utvrđenja.

2.5. Nesporno je da je tužitelj podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Kako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, a s obzirom na dosadašnje postupanje tužitelja, postoji realna opasnost da vrijednost predmeta spora koju naznači tužitelj bude postavljena suviše visoko (zbroj vrijednosti dugova, a što je neispravno) na način da utječe na vrstu postupka i na pravo na naknadu troškova postupka, predlaže se Naslovnom sudu primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a, a u vezi s odredbom čl. 40. st. 2. ZPP-a, odnosno po službenoj dužnosti brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora kako je to uobičajeno u ovakvim postupcima.

2.6. U postupku koji je prethodio gore navedenom predmetu, tuženik je kao ovrhovoditelj zaprimio žalbu ovršenika (ovdje tužitelja) i prijedlog za odgodu ovrhe u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom (u daljnjem tekstu: FINA) na temelju zadužnice te je tužitelj (ranije ovršenik) rješenjem i zaključkom, odbijen za odgodu te upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 11. OZ. 2.7. Tuženik ističe kako je odredbom čl. 55. st. 3. OZ predviđeno kako: „Tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu.“

2.8. Tužitelj u tužbi koja je dostavljena tuženiku (ovrhovoditelju) ne ističe razloge na način na koje ih je isticao u pritužbi (žalbi) povodom koje je pokrenut postupak i povodom kojeg je u konačnici i upućen u parnicu. Naime, vidljivo je kako ovršenik (sad tužitelj) odustao od tvrdnji iz pritužbe (žalbe) na kojima je temeljio svoj zahtjev i to nakon očitovanja ovrhovoditelj (tuženika), primjerice pogrešne tvrdnje iznesene pod toč. 3.3. i 3.4. kako je potreban pristanak ovršenika za stupanjem u postupak i to u postupku izravne naplate i ekstenzivnim tumačenjem članaka Ovršnog zakona i Zakona o parničnom postupku. Dok se u naknadno podnesenoj tužbi koja bi trebala biti temeljena na pritužbi (žalbi), Tužitelj jednako neosnovano i pogrešno, poziva na postojanje „pravnih praznina“ i izmišljanjem nekog pravnog tumačenja kojeg pokušava opravdati nevezanom sudskom praksom.

2.9. Predmetno postupanje, zajedno s pokretanjem 34 postupka o istoj stvari, ukazuje na to kako tužitelj obijesno i šikano iskorištava pravosudni sustav, unaprijed znajući da nema na zakonu utemeljenog razloga za njegove tvrdnje, a sve s ciljem odugovlačenja postupka, izbjegavanja svoje odgovornosti kao ovršenika te izravnim nanošenjem štete ovdje tuženiku (ovrhovoditelju).

2.10. Tuženik pojašnjava kako se u konkretnom slučaju radi o postupku izravne naplate pred FINA-om na temelju zadužnice, a koji postupak je reguliran odredbama članaka 209. i 210. OZ-a. Naime, odredba članka 210. stavka 1. OZ-a kao pravna sredstva ovršenika predviđa mogućnost podnošenja prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim te prijedloga za odgodu izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava.

2.11. Istovremeno odredbom članka 284. OZ-a reguliran je postupak izvansudske ovrhe, a na koji se ovršenik u svojoj žalbi pogrešno poziva. U postupku izvansudske ovrhe moguće je podnijeti žalbu nakon proteka roka, prijedloga za odgodu ovrhe i poduzimanje drugih radnji na koje bi ovršenik bio ovlašten tijekom sudske ovrhe. Iz prethodno navedenog proizlazi da OZ razlikuje postupak izvansudske ovrhe u kojem kao pravni lijek predviđa žalbu nakon proteka roka od postupka izravne naplate u kojem pravno sredstvo ovršenika predstavlja prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Isto potvrđuje i sudska praksa u odluci Županijskog suda u Dubrovniku, posl. br. Gž Ovr-24/18 od dana 11. rujna 2019. godine.

2.12. S obzirom na navedeno, a budući da se u ovom predmetu radi o postupku izravne naplate, tuženik (ovrhovoditelj) ističe da tužitelj (ovršenik) nije ovlašten na podnošenje žalbe nakon proteka roka niti prijedloga za odgodu ovrhe, već samo na podnošenje prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim te prijedloga za odgodu izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava.

2.13. Radi navedenih propusta, a primjenom čl. 333. st. 2. ZPP, tuženik predlaže tužbu odbaciti.

2.14. Opreza radi, a u slučaju da tužba ne bude odbačena, tuženik se očituje na navode u tužbi na način da isti u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, a kako je detaljno obrazloženo u nastavku.

2.15. Prvenstveno se ističe da netočno tužitelj navodi kako ne postoji pravna norma koja bi se direktno mogla primijeniti na konkretan slučaj. Odredbom čl. 241 Zakona o obveznim odnosima (NN 32/05, 41/08, 125/11, 78/15; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.“

2.16. Iako tužitelj naprijed citiranu odredbu čl. 241. ZOO navodi i u tužbi, pokušava izmisliti zakonsku odredbu koja bi obvezivala tuženika kao ovrhovoditelja da mora podnijeti tužbu (radnju) protiv ovršenika (u konkretnom slučaju tužitelja) u roku od tri mjeseca. Predmetno pokušava opravdati neosnovanim i neprimjenjivim ekstenzivnim tumačenjem čl. 243. ZOO tvrdeći da u slučajevima, kada bez krivnje ovrhovoditelja dođe do obustave izravne naplate kod FINA-e, a na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (dalje: ZPONS), „moglo bi se smatrati da je zastara prekinuta prvim zahtjevom za izravnu naplatu“ i to samo pod uvjetom ako je ponovni zahtjev postavljen u roku od tri mjeseca, jer je predmetno po shvaćanju tužitelja „pravna praznina, antinomija“.

2.17. Predmetni navodi se protive temeljima instituta zastare. Također, ističe se da zakoni vrijede za sve te se ne donose zakonske norme isključivo za pojedinačan slučaj kako se to pokušava prikazati tužbom. Stoga tuženik smatra da nema potrebe dodatno uređivati institut zastare teleološkim tumačenjem jer tužitelj smatra kako u konkretnom slučaju nije izričito i to zakonskim propisom, navedeno da se zastara ima primijeniti i na odnos tužitelja i tuženika.

2.18. Naime, sama definicija zastare sadržana je u odredbi čl. 214. ZOO koja u st. 1. predviđa da: „Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze“ dok je u st. 2. navedenog članka propisano: „Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze“. Neshvatljivo je stoga, tumačenje punomoćnika tužitelja da tuženik ima rok od 3 mjeseca za poduzimanje radnji kojim zahtjeva ispunjenje obveze, kad jasno kasnije u tužbi navodi da je zastarni rok 5 godina. Opće je poznato da tuženik, u svojstvu ovrhovoditelja i vjerovnika, ima pravo poduzimati radnje radi ostvarenja svojeg prava, a osobito prije isteka zastarnog roka te da isto nije uvjetovano rokom od 3 mjeseca koji je propisan za slučajeve odbacivanja tužbe zbog nenadležnosti suda, kako to predviđa čl. 243 ZOO. U protivnom, da se prihvati neosnovano tumačenje koje iznosi tužitelj, isto bi značilo da bi svaki zastarni rok bio 3 mjeseca, u cilju da se natjera vjerovnika da bude „aktivan“ u svojem potraživanju, što je protivno svakoj pravnoj logici, a osobito institutu zastare.

2.19. U konkretnom slučaju došlo je do prekida zastare od trenutka pokretanja postupka izravne naplate, tj. podnošenjem zadužnice od strane prijašnjeg vjerovnika na FINA-i dana 01. srpnja 2011 pa sve do isknjiženja koje se desilo tijekom kolovoza 2018. godine temeljem odredbe čl. 12. ZPONS.

2.20. O zastari i prekidu zastare, a napose o ponovnoj aktivaciji zadužnice nakon isknjižena primjenom odredbe čl .12 ZPONS postoji opsežna sudska praksa, o kojoj je i Vrhovni sud Republike Hrvatske donio mišljenje.

2.21. Sukladno navedenom, tuženik drži da su zlonamjerne teze tužitelja iznesene u tužbi, na način da su usmjerene isključivo na odugovlačenje postupka i izbjegavanje obveza tužitelja (kao ovršenika), a koje isti ima prema tuženiku.

2.22. Sigurnosti radi, tuženik u ovoj toč. ponavlja navode iz očitovanja na pritužbu (žalbu), a temeljem koje je zaključkom tužitelj i upućen u parnicu, iako ih nije decidirano iznio u tužbi.

2.23. Što se tiče prigovora zastare (žalbeni razlog predviđen odredbom članka 50. stavka. 1. točke 11. OZ-a), tuženik prije svega ističe da se prema odredbi članka 241. ZOO-a zastara prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Slijedom navedenog, podnošenjem zadužnice na izravnu naplatu FINA-i od strane prijašnjeg vjerovnika dana 1. srpnja 2011. godine, za cjelokupnu tražbinu koja je predmet ovog postupka nastupio je prekid zastare.

2.24. Isto tako tuženik ovim putem upućuje na odredbu članka 245. stavka 5. ZOO-a prema kojoj zastara koja je prekinuta zahtjevom ovrhe ponovno počinje teći po okončanju ovršnog postupka (u konkretnom slučaju postupka izravne naplate). Nadalje, tuženik želi istaknuti da je FINA prestala sa postupanjem po zadužnici koja je predmet ovog postupka najranije tijekom kolovoza 2018. godine temeljem odredbe članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18), koji zakon je stupio na snagu dana 4. kolovoza 2018. godine, zbog nedostatka novčanih sredstava na računima tužitelja, odnosno zbog razloga koji leži isključivo na ovršeniku i na koji ovrhovoditelj (tuženik) nije imao nikakvog utjecaja. Slijedom navedenog, provođenje postupka izravne naplate pred FINA-om od srpnja 2011. do kolovoza 2018. godine dovelo je do prekida zastare te je zastarni rok počeo teći ispočetka od prvog sljedećeg dana nakon prestanka postupanja. Isto potvrđuje i sudska praksa u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-943/17 od dana 10. svibnja 2017. godine, u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje iz kojeg se može izvesti zaključak da ovrhovoditelj podnošenjem zadužnice na naplatu FINA-i prekida tijek zastare. U protivnom, kada je bilo koji postupak, pa i onaj pred FINA-om, obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao nikakvog utjecaja, tada pokretanje postupka koji je potom okončan obustavom ili neuspjelim završetkom, ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje teći ispočetka.

2.25. Jednako stajalište zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u pravnom shvaćanju sa sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova održanoj dana 29. listopada 2020. godine.

2.26. Sigurnosti radi, tuženik u ovoj toč. ponavlja navode iz očitovanja na pritužbu (žalbu), a temeljem koje je zaključkom tužitelj i upućen u parnicu, iako ih nije decidirano iznio u tužbi.

2.27. U odnosu na žalbeni razlog propisan odredbom članka 50. stavka. 1. točke 7. OZ-a tuženik ovim putem ponavlja navode kako je sukladno odredbama članka 80. - 87.ZOO, društvo EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, temeljem Ugovora o cesiji zaključenog dana 12. svibnja 2017. godine između IMPULS-LEASING d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 24/1, OIB: 65918029671 i navedenog društva te ovjerenog kod javnog bilježnika Vesne Kelečič iz Zagreba dana 12. svibnja 2017. godine, pod poslovnim brojem OV-7195/17 i dana 15. svibnja 2017. godine pod poslovnim brojem OV-7283/17 te kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba dana 16. svibnja 2017. godine pod poslovnim brojem OV-13623/17, postalo zakoniti vlasnik potraživanja koje se odnosi na dospjelo, a nepodmireno dugovanje društva SENEX d.o.o. „u stečaju“.

2.28. Iz navedenog je jasno kako je trgovačko društvo SENEX d.o.o. „u stečaju“ sa prethodnim vjerovnikom sklopilo Ugovor o leasingu, pri čemu je ovršenik (sada tužitelj) dao izjavu prema kojoj jamči kao jamac platac za obveze iz predmetnog ugovora.

2.29. Iz prethodno navedenog proizlazi da tuženik (ovrhovoditelj) sukladno odredbi članka 32. stavka 1. OZ-a ima pravo tražiti provedbu postupka izravne naplate protiv tužitelja (ovršenika) na temelju zadužnice, a budući da je ovjerovljenom privatnom ispravom dokazao da je tražbina čija je naplata osigurana predmetnom zadužnicom na njega prenesena.

2.30. Nadalje, u odnosu na tuženikov navod iznesen u pritužbi (žalbi) da tuženik (kao ovrhovoditelj) nije ovlašten provoditi postupak izravne naplate protiv ovršenika bez njegovog pristanka, budući da je predmetni postupak pokrenut prije 1. rujna 2014. godine kada su stupile na snagu odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 93/14) koje omogućuju promjenu ovrhovoditelja u ovršnom postupku bez pristanka ovršenika, ovrhovoditelj ističe da je navod ovršenika netočan, s obzirom da je predmetni postupak pokrenut pred FINA-om dana 17. ožujka 2022. godine na inicijativu tuženika (ovrhovoditelja) kao novog vjerovnika. Naime, u konkretnom slučaju nije došlo do promjene vjerovnika tijekom trajanja ovršnog postupka, već je ovrhovoditelj kao novi vjerovnik inicirao novi postupak izravne naplate, a za što mu nije potreban pristanak ovršenika.

2.31. Također, tuženik naglašava da je promjena ovrhovoditelja u postupku izravne naplate moguća neovisno kada je postupak pokrenut, temeljem odredbi članka 209. stavaka 8.-12. OZ-a koje propisuju: „(8) Agencija će provesti ovrhu na zahtjev osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, odnosno protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik u slučaju iz članka 32. stavka 1. i 2. ovoga Zakona. (9) Agencija će nastaviti provoditi ovrhu na zahtjev i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik u slučaju iz članka 32. stavka 3. ovoga Zakona na način da će upisati promjenu podataka o ovrhovoditelju u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje i nastaviti izdavati bankama naloge za pljenidbu, ali će zastati s izdavanjem naloga bankama za prijenos novčanih sredstava. Primjerak zahtjeva za nastavak postupka izravne naplate će Agencija dostaviti prvobitnom ovrhovoditelju sukladno odredbi članka 8. ovoga Zakona. (10) Agencija će nastaviti provoditi ovrhu na zahtjev ovrhovoditelja protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik u slučaju iz članka 32. stavka 4. ovoga Zakona, na način da će osnovu za plaćanje upisati u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje za novog ovršenika s vremenom primitka zahtjeva ovrhovoditelja za nastavak provedbe ovrhe i izdati bankama naloge za pljenidbu novčanih sredstava. Primjerak zahtjeva za nastavak postupka izravne naplate će Agencija dostaviti novom ovršeniku sukladno odredbi članka 8. ovoga Zakona. (11) Prvobitni ovrhovoditelj, odnosno novi ovršenik ovlašten je pred nadležnim sudom tražiti donošenje rješenja kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno rješenje kojim će se nastavak pljenidbe i prijenosa proglasiti nedopuštenim, u kojem slučaju se na odgovarajući način primjenjuje odredba članka 210. ovoga Zakona. (12) Ako Agencija u roku od 60 dana od dana kada joj je dostavljena isprava iz stavka 9. i 10. ovoga članka ne zaprimi drukčiju odluku suda, nastavit će s izdavanjem naloga bankama za prijenos sredstava.“

2.32. Tuženik također ističe da je dana 3. kolovoza 2017. godine na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 73/17; u daljnjem tekstu ZIDOZ-17), čijom je odredbom članka 27. izmijenjena trenutno važeća odredba članka 209. OZ-a, pri čemu je odredbom članka 44. stavka 5. ZIDOZ-17 propisano: „Članak 27. (trenutno važeći članak 209. OZ-a) ovoga Zakona primjenjivat će se na postupke u tijeku bez obzira na to kada su pokrenuti i po kojem zakonu bi se trebali dovršiti osim u dijelu koji se odnosi na provedbu ovrhe radi naplate dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine prije ovrhe radi naplate svih drugih tražbina po tom računu neovisno o vremenu njihovog nastanka, osim ovrhe radi ostvarenja djetetove tražbine uzdržavanja, a koji se ne primjenjuje na tražbine iz osnova za plaćanje koje su upisane u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje prije 1. siječnja 2015.“

2.33. Prethodno navedeno potvrđuje i sudska praksa u odluci Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl. br. Gž Ovr-74/20, od dana 12. veljače 2020. godine kao i u odluci Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, posl. br. Gž Ovr- 421/20, od dana 8. siječnja 2021. godine

2.34. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovnom sudu odbaciti tužbu, odnosno podredno odbiti tužbu radi proglašenje ovrhe nedopuštenom, kao i sve druge podredne zahtjeve tužitelja.

3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 6-28 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 37 do 68 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 28. prosinca 2023. godine (listovi 75 do 85 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 26. srpnja 2024. godine (listovi 91 do 143 spisa).

4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenim pljenidbe i prijenosa sredstava u postupku izravne naplate, a koji je tuženik pokrenuo na temelju zadužnice koju je tužitelj 16. lipnja 2009. izdao predniku tuženika, ovjerena od javnog bilježnika Borice Kovačevića pod brojem OV-2918/09 od 19. lipnja 2009..

7. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj u svojstvu jamca platca izdao zadužnicu radi naplate tražbine društva Impuls Leasing prema dužniku Senex d.o.o. u iznosu od 9.960,00 eura, koja je ovjerena od javnog bilježnika Borice Kovačević br. OV-2925/09, Split 19. lipnja 2009., kao ni to da je 1. srpnja 2011. Impuls Leasing d.o.o. temeljem naprijed navedene zadužnice zatražio od FINA-e namirenje tražbine prenošenjem sredstava s računa dužnika na račun vjerovnika, odnosno pljenidbu novčanih sredstava ĆD po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama koje se vode pod njegovim osobnim identifikacijskim brojem. Također nije sporno da je između tuženika i Impuls Leasinga d.o.o. 12. svibnja 2017. zaključen ugovor o cesiji radi prijenosa tražbina koje se odnose na dugove njegovih klijenata nenaplaćene po dospijeću (dospjelih, a neplaćenih dugovanja), što se odnosi na dugovanja Senex d.o.o. u stečaju, među kojima je i predmetno dugovanje po ugovoru br. 03641 od 16. lipnja 2009. zaključen između Impuls Leasinga i tužitelja radi kupnje motornog vozila. Nije sporno i to da je postupak izravne naplate pokrenut 1. srpnja 2011. okončan kada je FINA prestala s izvršavanjem po predmetnoj zadužnici koja je predmet ovog postupka 5. kolovoza 2018., iz razloga insolventnosti dužnika, na temelju odredbe članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18, dalje: ZOPNS), u konačnici ni to da je tuženik kao ovrhovoditelj 24. ožujka 2022. podnio novi zahtjev za izravnu naplatu protiv ovršenika ĆD temeljem predmetne zadužnice.

8. Kao sporno je u postupku utvrditi je li tuženik kao ovrhovoditelj ovlašten tražiti ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika temeljem zadužnice od 16. lipnja 2009. ovjerene kod javnog bilježnika Borice Kovačević br. Ov-2918/09, kao i to je li nastupila zastara potraživanja koje je predmet ovrhe.

9. Čitanjem rješenja ovog suda poslovni broj Ovr-1284/2022 od 12. svibnja 2022. odbijen je prijedlog ovršenika (ovdje tužitelja) za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ovršenika koja su zaplijenjena temeljem zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja podneseno kod FINA 24. ožujka 2022. temeljem zadužnice potvrđene 19. lipnja 2009. kod javnog bilježnika Borice Kovačevića iz Splita br. Ov-2918/09, te je istim Zaključkom upućen ovršenik da u roku 15 dana pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate, pokrenutog kod FINA-e 24. ožujka 2022. na temelju predmetne zadužnice.

10. Odredbom članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22) propisano je da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika; ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe, ili sastavljanja ili potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave (točka 9.) i ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (toč.11.).

11. Ovršnu isprava u ovom postupku predstavlja bjanko zadužnica ovjerena kod javnog bilježnika Borice Kovačević pod Ov-2918/09 od 19. lipnja 2009., izdana od strane dužnika –tužitelja vjerovniku – predniku sadašnjeg tuženika.

12. Na predmetnu ovršnu ispravu primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina, sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO), jer se radi o tražbini iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika. Naime, predmetna zadužnica je izdana prije 1. siječnja 2011. pa se primjenjuje i Ovršni zakon ("Narodne novine" broj 139/10, u daljnjem tekstu: OZ).

12.1. Sukladno odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a zastarni rok počinje teći prvoga dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prema odredbi članka 245. stavka 1. ZOO-a nakon prekida, zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Prema stavku 3. navedenog članka kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, a prema stavku 5. isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja. Prema stavku 6. toga članka zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta.

12.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (koji je zauzet na sjednici građanskog odjela tog suda održanoj 19. studenog 2018.) na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika [zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ („Narodne novine“ br. 139/10)] i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz članka 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz članka 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05). Predmetna bjanko zadužnica izdana je prije 1. siječnja 2011., na njoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika, odnosno ista nije solemnizirana. Među strankama nije sporno kako je ista 2011. podnesena na izravnu naplatu od strane prijašnjeg vjerovnika, te je najranije 5. kolovoza 2018. isknjižena iz očevidnika uslijed stupanja na snagu ZPONS-a, a temeljem čl. 12. i 33. tog Zakona, iz razloga nemogućnosti izvršenja, odnosno insolventnosti dužnika.

12.3. Pritom je za istaknuti da je prestanak prisilne naplate, odnosno obustave izvansudske ovrhe posljedica je primjene članka 12. ZOPNS koji je stupio na snagu 4. kolovoza 2018. jer je tom odredbom propisano: „Ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti, dok je člankom 423. stavkom 1. ZOO propisano: „Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastara prekinuta prvom tužbom.“. U konkretnom slučaju obustava izvansudske ovrhe je posljedica nastupa pretpostavki propisanih odredbom članka 12. stavka 1. ZOPNS pa se stoga ne može ta situacija poistovjetiti s odbačajem tužbe zbog nenadležnosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari. Navedena situacija prije bi bila usporediva sa situacijom kad je ovrha obustavljena iz razloga što se nekretnina nije prodala ni na drugoj javnoj dražbi sukladno članku 102. stavku 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka USRH 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – Odluka USRH – dalje u tekstu: OZ) ili kad je ovrha obustavljena ako je postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti (članak 72. stavak 2. OZ) u kojem potonjem slučaju se prema dosadašnjoj sudskoj praksi, pa i u presudi Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: Gž-163/2020-2 od 15. listopada 2020. na koju se poziva tužitelj, odlučno da li je do obustave ovršnog postupka došlo krivnjom ovrhovoditelja, pa u slučaju da je do takve obustave došlo zbog pasivnosti ovrhovoditelja odnosno odustankom od radnje koje je poduzeo tada se sukladno članku 242. stavku 1. ZOO, smatra da do prekida nije došlo.

12.4. S obzirom na to da u konkretnom slučaju prestanak izvršavanja osnove za plaćanje (Zadužnice) od strane FINA-e, odnosno obustave izvansudske ovrhe nije posljedica pasivnosti prednika tuženika odnosno njegovog postupanja već je posljedica nastupa pretpostavki iz članka 12. stavka 1. ZPONS na koje tuženik nije mogao utjecati, to je i po ocjeni ovog suda podnošenjem Zadužnice na naplatu FINA- i 1. srpnja 2011. došlo do prekida zastare sukladno članku 241. ZOO koji prekid je trajao do početka kolovoza 2018. kada je FINA prestala s izvršavanjem te osnove za plaćanje, te je sukladno članku 245. stavku 1. ZOO nakon prekida zastara počela teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Budući da od kolovoza 2018. do ponovnog podnošenja Zadužnice na naplatu FINA-i 24. ožujka 2022. nije protekao zastarni rok od pet godine u kojem roku zastarijevaju tražbine iz zadužnica koje nisu potvrđene (solemnizirane) po javnom bilježniku, to je osnovan zaključak da tražbina iz Zadužnice nije zastarjela.

13. Stoga, prema shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja jer je ista prekinuta u trenutku kada je prijašnji vjerovnik 1. srpnja 2011. FINA-i podnio zahtjev za izravnu naplatu te je ponovno počela teći najranije od 5. kolovoza 2018. pa od tog dana do 24. ožujka 2022., kada je podnesen novi prijedlog za naplatu, u tom razdoblju nije istekao naprijed navedeni rok od 5 godina.

14. Odredbom čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 73/17) mijenjan je čl. 209. OZ/12 na način da čl. 209. st. 8. OZ/12 glasi: "Agencija će provesti ovrhu na zahtjev osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, odnosno protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik u slučaju iz čl. 32. st. 1. i 2. ovog Zakona. Odredbom čl. 32. st. 1. OZ/12 između ostalog je propisano da se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla.

15. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi da ovrhovoditelju nije bio potreban pristanak ovršenika za provođenje postupka izravne naplate. Tuženik kao ovrhovoditelj postao je zakoniti vlasnik potraživanja koje se odnosi na dospjelo a nepodmireno dugovanje društva Senex d.o.o. u stečaju temeljem ugovora o cesiji od 12. svibnja 2017. sukladno odredbama članka 80. -87. ZOO. Nesporno je kako je Trgovačko društvo Senex d.o.o. u stečaju s prednikom tuženika zaključilo ugovor o leasingu, te da je ovršenik (ovdje tužitelj) dao izjavu prema kojoj jamči kao jamac platac za obveze iz tog ugovora.

16. Kako je ovjerovljenom privatnom ispravom potraživanje s prethodnog vjerovnika prešlo na novog temeljem spomenutog ugovora o cesiji, to je tuženik kao ovrhovoditelj ovlašten na pokretanje postupka izravne naplate u smislu naprijed citirane odredbe čl. 32. st. 1. OZ-a. U konkretnom slučaju ne radi se o promjeni vjerovnika tijekom trajanja ovršnog postupka, već je podnošenjem prijedloga za postupak izravne naplate od 24. ožujka 2022. iniciran novi postupak izravne naplate od strane novog vjerovnika, odnosno ovrhovoditelja, radi čega nije bio potreban pristanak tuženika (ovršenika) na promjenu ovrhovoditelja.

17. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je otklonio prigovore tužitelja da bi nastupila zastara potraživanja kao i prigovor da tuženik ne bi bio ovlašten na pokretanje postupka ovrhe prema tužitelju, pa su samim time pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate dopušteni.

18. S obzirom na iznijeto, valjalo je u cijelosti odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno odlučiti kao u izreci.

U Splitu 28. veljače 2025. god.

S U D A C

ŽELJKO BORIĆ

POUKA O PRAVU NA ŽALBU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- tužitelju, po punomoćniku;

- tuženiku;