REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž R-165/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa Darko Milić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženog Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o., Rijeka, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-721/2023-14 od 26. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i tuženika te se u pobijanom dijelu - točka I. i II. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr- 721/2023-14 od 26. travnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-721/2023-14 od 26. travnja 2024. u dijelu točke III. izreke kojom je odlučeno da tužitelj snosi svoje troškove postupka, osim u dijelu troškova financijskog vještačenja, u kom dijelu se odluka o troškovima postupka preinačava na način da se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 265,45 eur s zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 3. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijeće:

„I. Tuženik je dužan tužitelju, na ime dužnih plaća, isplatiti iznos od 7.652,40 Eur bruto sa zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 02. 2016. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 03. 2016. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 04. 2016. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 05. 2016. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 06. 2016. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 07. 2016. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 08. 2016. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 09. 2016. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 10. 2016. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 11. 2016. do isplate

osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom navedenom pojedinom bruto iznosu, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenim zahtjevom koji glasi:

„I Tuženik je dužan tužitelju, na ime dužnih plaća, isplatiti iznos od 30.529,72 Eur bruto sa zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 12. 2016. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 01. 2017. do isplate,

- na iznos od 765,82 Eur od 15. 02. 2017. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 03. 2017. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 04. 2017. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 05. 2017. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 06. 2017. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 07. 2017. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 08. 2017. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 09. 2017. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 10. 2017. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 11. 2017. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 12. 2017. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 01. 2018. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 02. 2018. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 03. 2018. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 04. 2018. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 05. 2018. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 06. 2018. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 07. 2018. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 08. 2018. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 09. 2018. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 10. 2018. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 11. 2018. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 12. 2018. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 01. 2019. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 02. 2019. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 03. 2019. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 04. 2019. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 05. 2019. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 06. 2019. do isplate,

- na iznos od 553,86 Eur od 15. 07. 2019. do isplate,

- na iznos od 553,86 Eur od 15. 08. 2019. do isplate,

- na iznos od 553,86 Eur od 15. 09. 2019. do isplate,

- na iznos od 553,86 Eur od 15. 10. 2019. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 11. 2019. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 12. 2019. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 01. 2020. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 02. 2020. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 03. 2020. do isplate,

- na iznos od 765,24 Eur od 15. 04. 2020. do isplate,

osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom navedenom pojedinom bruto iznosu, po stopi koja se do 31. 12. 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 1. 01. 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja bankaoprimijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak, sa zateznim kamatama po stopi koja se do 31. 12. 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 1. 01. 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, sve u roku od 15 dana.“

III. Svaka stranka snosi svoj prouzročeni parnični trošak.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobija tužitelj u odnosu na odbijajući dio točku II. i III. izreke, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je sud neosnovano odbio njegov tuženi zahtjev koja se odnosi na naknadu plaće za razdoblje od 1. studenog 2016. do povratka na rad 7. travnja 2020. (ili točnije do 30. ožujka 2020.) obrazlažući to razlozima da je tužiteljevo radno mjesto „Voditelj grupe“ ukinuto odlukom uprave tuženika od 6. listopada 2016., koja je stupila na snagu 1. studenog 2016. Tvrdi da odluka uprave tuženika o ukidanju tužiteljevog radnog mjesta nije od utjecaja na njegov radnopravni status nakon 1. studenog 2016. pa samim niti na isplatu punih naknada plaće nakon tog perioda, a to stoga što je njegov radni odnos na radnom mjestu „Voditelj grupe“ prestao tek 2020., temeljem tuženikove Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 30. ožujka 2020. Ukazuje da je pravomoćnom presudom suda prvoga stupnja poslovni broj Pr-20/2016 od 7. ožujka 2018., među ostalim, utvrđeno je da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te je tuženiku naloženo da tužitelja vrati na rad na radno mjesto „voditelj grupe u organizacijskoj jedinici koja se bavi poslovima prodaje osiguranja, šifra C386“, po kojoj presudi je tuženik postupio i tužitelja vratio na rad i to upravo na radno mjesto „Voditelj grupe“, a potom je donio Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 30. ožujka 2020., iz obrazloženja koje je vidljivo da je razlog njena donošenja činjenica da je radno mjesto Voditelj grupe ukinuto, a kod tuženika nema zaposlenih radnika na tom radnom mjestu „osim Radnika“ (odnosno tužitelja). Zaključuje da bez obzira na ukidanje radnog mjesta, tužitelj je kontinuirano od 1. rujna 2014. do 30. ožujka 2020. bio zaposlen na radnom mjestu „Voditelj grupe“, pa mu shodno tomu i nakon 1. studenog 2016. pripada naknada plaće kao za prethodno razdoblje. Posebno ističe da u predmetnom slučaju nije relevantan dan donošenja odluke tuženika o ukidanju radnog mjesta (1. studenoga 2016.), već dan kada je odluka provedena a to je 30. ožujka 2020. Smatra da je njegov zahtjev u tom spornom dijelu valjalo u cijelosti prihvatiti kao osnovan. Osporava i odluku o troškovima postupka, a sve to obzirom na uspjeh tužitelja u ovom postupku, a također da je sud tužitelju trebao priznati troškove vještačenja koje je platio. Obzirom na navedeno, predlaže se da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači u pobijanom dijelu sukladno njegovim žalbenim navodima. Potražuje troškove žalbe.

2.1. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik u odnosu na točku I. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je sud počinio bitnu povredu odredbi parničnoga postupka iz članka 8. ZPP, jer nije o dokazanosti određenih činjenica odlučio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog prvostupanjskog postupka. U tom smislu u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji se navode kao razlozi su nejasni i proturječni, a i obrazloženje pobijane presude je nejasno i manjkavo. Osim toga, o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, kao i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih zapisnika, pa pobijana presuda jednostavno ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Smatra da ne postoji osnov za dosuđivanje naknade plaće kako je to prvostupanjski sud odlučio u točki I. izreke, a to stoga što u tom dijelu ne postoji nezakonito postupanje tužitelja a niti postoji zakonska odredba koja bi mogla biti temelj takvog odlučivanja. Tvrdi da tužitelju pripada naknada plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca, pri čemu da se usporedna metoda primjenjuje samo u slučaju kada se ne može utvrditi koliko je iznosila prosječna bruto plaća radnika u posljednja tri mjeseca, koja predstavlja iznimku i primjenjuje se samo ukoliko tužitelj dokaže da stvarna plaća ne odgovara plaći iskazanoj u platnim listama. Tužitelj da je imao s tuženikom sklopljen ugovor za radno mjesto Voditelj grupe a sastavni dio plaće Voditelja grupe čini fiksni dio plaće i provizijski dio, pri čemu fiksni dio plaće može a i ne mora biti isti, dok je provizijski dio je u potpunosti personaliziran i individualan te isključivo ovisi o radnim rezultatima svakog pojedinog radnika te se kao takav sastavni dio plaće rijetko podudara između radnika. Stoga smatra da je u predmetnom slučaju trebalo prihvatiti varijantu I. nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, koja varijanta potvrđuje stajalište i izračun tuženika, a ne varijantu II. kako je to pogrešno učinio sud prvoga stupnja, odnosno da se u konkretnom slučaju ima primijeniti prosječna plaća isplaćena tužitelju obzirom je ista poznata i utvrđena, te nema prostora za primjenom prosječne plaće isplaćene drugim radnicima. Stoga smatra da je predmetna presuda suprotna odredbi članka 338. stavka 4. Zakona o parničnom postupku. Donošenjem predmetne presude sud je tužitelju dosudio znatno veći iznos bruto plaće od iznosa bruto plaće isplaćene za posljednje tromjesečje koje je tužitelj radio kod tuženika, a bez da je isto adekvatno obrazložio, dok isto postupanje nema uporišta u pozitivnim propisima Republike Hrvatske, a nije niti životno i logično. Dodatno, tuženik ističe da tužitelj nije ni na koji način dokazao kako bi ostvario visinu plaće na način na koji je to utvrdio prvostupanjski sud. Tvrdi da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka i pogrešno primijenio materijalno pravo zakazujući pripremno ročište i prihvaćajući dokazne prijedloge od strane tužitelja, a sve to stoga što je prethodna prvostupanjska presuda ukinuta primjenom odredbe članka 369. stavak 1. Zakona o parničnom postupku i vraćena je prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, a što za posljedicu ima prekluziju prava na predlaganje novih dokaza. Stoga smatra da je tužitelj prekludiran u odnosu na dokaze i činjenice iznesene postupku nakon takve ukidbene odluke, a što se posebno odnosi na platne liste tužitelja za mjesece koji su prethodili „oduzimanju grupe”, a koji dokaz je sud cijenio i na kojemu je između ostalog i temeljio svoju odluku, a što je vidljivo iz obrazloženja pobijane presude.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da je ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak.

3. Sa žalbama parničnih stranaka postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

4. Žalba tužitelja osnovana je samo u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je žalba tuženika u cijelosti neosnovana.

5. Predmet spora (koji je drugi put u fazi žalbenog postupka) je zahtjev tužitelja za isplatom naknade plaće kroz vremenski period od 18. siječnja 2016. (kada mu je prestao radni odnos po odluci o otkazu ugovora o radu s skrivljenim ponašanjem) do 30. ožujka 2020. (do odnošenja Odluke o otkazu ugovora o radu zbog poslovnih razloga), u kom periodu nije radio zbog nezakonite odluke o otkaza ugovora o radu koja je u odnosu na tužitelja donijeta po tuženiku dana 17. prosinca 2015.

5.1. Pritom, među parničnim strankama nije sporno, a konačno proizlazi i iz stanja predmeta, da je presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-20/2016 od 7. ožujka 2018. utvrđeno da je nedopuštena tuženikova odluka o Otkazu ugovora o radu s skrivljenim ponašanjem, koja je donijeta dana 17. prosinca 2015. kojom tužitelju prestaje radni odnos kod tuženika s danom 18. siječnja 2016., slijedom čega je tuženiku naloženo vratiti tužitelja na radno mjesto C386-Voditelj kandidata, koja odluka je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 539/2018-4 od 11. veljače 2020.

5.2. Nesporno je i da je tužitelj temeljem te odluke vraćen na rad, dakle na radno mjesto voditelja kandidata, te da je tuženik dana 30. ožujka 2020. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora. Tom odlukom tužitelju je ponuđeno radno mjesto zastupnika u osiguranju (šifra G-1265) u Sektoru za osiguranje građanstva, koju ponudu izmijenjenog ugovora o radu tužitelj nije prihvatio te da mu je radni odnos konačno prestao 23. lipnja 2020. Naime, iz sadržaja te Odluke proizlazi da ukoliko tužitelj u roku od 8 dana ne prihvati sklapanje izmijenjenog ugovora o radu radni odnos mu prestaje istekom otkaznog roka od 2 mjeseca i 2 tjedna pri čemu se tijekom otkaznog roka tužitelj oslobađa obveze dolaska na rad a tuženik će mu isplatiti plaću kao da je radio a ima i pravo na otpremninu.

5.3. Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, posljedica je nesporne činjenice da je tuženik Odlukom Uprave od 6. listopada 2015. ukinuo radno mjesto Voditelja grupe (u trenutku kada je tužitelj po pravomoćnoj sudskoj odluci vraćen na radno mjesto Voditelja grupe više nije bilo radnika koji su obavljati te poslove), koja odluka je stupila na snagu 1. studenog 2016.

6. Prema sadržaju žalbi tužitelja i tuženika i nadalje je sporno da li tužitelju pripada u utuženom vremenskom periodu (18. siječnja 2016.) pa do njegova povratka na rad odnosno do donošenja Odluke o poslovnom uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenoga ugovora (30. siječnja 2020.) naknada plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o otkazu (članak 95. stavak 5. ZR), dakle prema nespornoj visini utvrđenoj u varijanti I. nalaza i mišljenja vještaka financijske struke – kako to tvrdi tuženik, ili prema prosječnoj plaći djelatnika tuženika koji su radili na istom radnom mjestu kao tužitelj u utuženom razdoblju, visina koja je utvrđena u varijanti II. nalaza i mišljenja vještaka financijske struke (usporedna metoda) - kako to tvrdi tužitelj.

6.1. O tim spornim pitanjima odlučio je sud prvoga stupnja predmetnom presudom na način da je tuženiku naložio pored nespornog iznosa naknade plaće u visini od 37.142,40 eur / 279.849,42 kroz cijeli utuženi vremenski period (radi se o iznosu koji predstavlja visinu prosječen plaće koja je isplaćena tužitelju u prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu a koja iznosi 6.978,10 kn svakomjesečno a što je sve prikazano varijantom II. nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Petra Blaškovića koji je konačno prihvaćen kao objektivan i stručan), isplatiti tužitelju za period od 18. siječnja 2016. do 1. studenog 2016. iznos od 7.652,40 eur bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao je to pobliže opisano kao u točki I. izreke presude. Radi se o iznosu do kog se došlo usporednom metodom odnosno uzimajući u obzir prosječne plaće radnika komparanata tuženika koji su kod istoga radili tri mjeseca prije otkaza ugovora o radu tužitelju na istim ili sličnim poslovima kao i tužitelj (zaposlenici HDL, ND, RD i DD), a sve to stoga što je sud zaključio da zbog postupanja njegova poslodavca koji je donio nezakonitu odluku o otkazu ugovora o radu, tužitelj nije mogao obavljati radne zadatke Voditelja grupe koje je obavljao prije donošenja nezakonite odluke odnosno da na strani tužitelja ne postoje okolnosti zbog kojih taj posao nije mogao obavljati, slijedom čega mu pripada pravo na naknadu plaće i ostalih materijalnih prava koja bi ostvario prema redovnom tijeku stvari da nije donijeta nezakonita odluka o otkazu, čime dolazi u položaj koji imaju ostali radnici, a sve to kraj činjenice da tužitelj kao radnik ne smije trpjeti posljedice poslodavčeva nezakonita postupanja.

6.2. Sud nadalje zaključuje, da u preostalom razdoblju od 1. studenog 2016. pa do povratka tužitelja na rad 7. travnja 2020. (a po onom sada spornom do 30. ožujka 2020. kada je donijeta Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenoga ugovora) tužitelj ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, obzirom tužitelj u tom vremenskom periodu ne bi radio na radnom mjestu Voditelja grupe jer je to radno mjesto ukinuto, pa tužitelj niti da je radio ne bi ostvarivao primanja s osnove tog radnog mjesta bez obzira na nezakonitost odluke o otkazu ugovora o radu, sve to stoga što tužitelj ne može biti u povoljnijoj situaciji od one u kojoj bi bio da otkaza nije bilo. Dakle, sud utvrđuje da mu za taj vremenski period pripada naknada plaće koja je prikazana u varijanti I. nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, radi se o iznosu koji je pravomoćno presuđen i isplaćen tužitelju, pa je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen kao neosnovan (za iznos od 30.529,70 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznose pojedinačno prikazane kao u točki II. izreke presude). Svoju odluku sud prvoga stupnja utemeljio je na odredbi članka 95. stavak 3. i 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017. i 98/2019. - dalje: ZR).

7. Takva odluka suda prvoga stupnja suprotno žalbenim navodima kako tužitelja tako i tuženika pravilna je i zakonita. Činjenice bitne za odluku pravilno su utvrđene i na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

7.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost i zakonitost.

7.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članak 365. stavak 2. ZPP, pa je žalba tuženika u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

7.3. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 8. ZPP, jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tomu koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svomu uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i za što je dao ovomu sudu u svemu pravilne i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a uvjerljivost kojih žalbenim razlozima tuženika nisu dovedeni u pitanje.

7.4. Nije počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 338. stavak 4. ZPP, budući da obrazloženje pobijane presude sadrži sve elemente propisane tom zakonskom odredbom.

7.5. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka i pogrešno primijenio materijalno pravo zakazujući pripremno ročište i prihvaćajući dokazne prijedloge od strane tužitelja, a sve to stoga što je prethodna prvostupanjska presuda ukinuta primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP i vraćena je prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, a što za posljedicu ima prekluziju prava na predlaganje novih dokaza, valja reći da je prema odredbi članka 377. stavak 1. ZPP nakon ukidanja prethodno donijete prvostupanjske (od dana 13. siječnja 2023.) primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP, sud je bio dužan provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo ako je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Kako je prvostupanjski sud suprotno naprijed citiranoj odredbi nakon ukinute presude proveo novi prethodni postupak, a zatim i glavnu raspravu, time je počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u vezi s člankom 377. stavkom 1. ZPP, međutim navedena postupovna povreda po ocijeni ovoga suda nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane presude, niti je na taj način narušena pravna ravnoteža između stranaka, posebno kraj činjenice da je sud svoju odluku temeljio na dokazima koji su do tada bili predloženi i provedeni, tako da se prigovor prekluzije u odnosu na dokaze i činjenice iznesene u postupku nakon takve ukidbene odluke ukazuje neosnovan.

8. Pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu žalbom niti tužitelja niti tuženika.

9. U odnosu na žalbeni navodi tužitelja da odluka Uprave tuženika o ukidanju tužiteljevog radnog mjesta nije od utjecaja na njegov radnopravni status nakon 1. studenog 2016. pa samim niti na isplatu punih naknada plaće nakon tog perioda, jer je njegov radni odnos na radnom mjestu „Voditelj grupe“ prestao tek 2020., temeljem tuženikove Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 30. ožujka 2020., valja reći da je to točno da je po pravomoćnoj sudskom presudi tužitelj vraćen na radno mjesto Voditelj grupe odnosno ono radno mjesto na kojem se nalazio u trenutku donošenja odluke o Otkazu ugovora o radu s skrivljenim ponašanjem, te da mu je radni odnos kod tuženika prestao donošenjem Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora radu s ponudom izmijenjenog ugovora od dana 30. ožujka 2020., odnosno istekom otkaznog roka od dva mjeseca i dva tjedna točnije 23. lipnja 2020. Međutim, sama ta činjenica ne opravdava tvrdnju tužitelja da mu i nakon donošenja odluke Uprave tuženika koja je stupila na snagu 1. studenog 2016. pripada pravo na isplatu "punih" naknada plaće odnosno one plaće koja predstavlja prosječnu plaću zaposlenika tuženika koji su radili na istom radnom mjestu kao tužitelj u utuženom razdoblju - dok nije ukinuto radno mjesto voditelja grupe (plaća čija visina je utvrđena usporednom metodom), jer i po stavu ovoga suda drugoga stupnja a kako to pravilno zaključuje sud prvoga stupnja, tužitelj ima pravo na naknadu izgubljene plaće koju bi redovito ostvario da nije bilo nezakonitog otkaza, ali sukladno aktima tuženika koji su vrijedili u utuženom razdoblju, sukladno kojima po počev od 1. studenoga 2016. više nije bilo radnog mjesta Voditelja grupe, pa tužitelj ne bi niti da je radio ostvarivao primanja s osnova tog radnog mjesta, a to sve i stoga što tužitelj ne može biti u povoljnijoj situaciji od one u kojoj bi bio da otkaza nije bilo.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da od trenutka donošenja nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju pa do stupanja na snagu odluke Uprave tuženika od 1. studenog 2016. tužitelju pripada pravo na isplatu „punih“ naknada plaće odnosno one plaće koja predstavlja prosječnu plaću zaposlenika tuženika (HDL, ND, RD i DD) koji su radili na istom radnom mjestu kao tužitelj u utuženom razdoblju (plaća koja je u tom periodu utvrđena usporednom metodom a iskazana je varijantom II. nalaza i mišljenja vještaka financijske struke) jer je tužitelj - suprotno žalbenim navodima tuženika, dokazao - a to je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio, da bi njegova plaća u posljednja tri mjeseca prije donošenja nezakonite odluke o otkazu bila veća od one koja je prikazana u platnim listama. Naime, da tužitelju odlukom tuženika nije oduzeta grupa (u travnju mjesecu 2015.), izvjesno je da bi ostvario planirane veličine (stanje predmeta ukazuje da je tužitelj ostvarivao i veću plaću od pojedinih komparanata), jer su predviđeni planovi bili formirani na način da su bili predviđeni za grupu i tužitelj kao voditelja, te je tužitelj kao takav svoje planirane veličine mogao ostvarivati samo kroz ostvarenje svoje grupe. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da se u spornom vremenskom period - onom koji je sadržan u točki I. izreke presude, ima primijeniti prosječna plaća isplaćena tužitelju tri mjeseca prije donošenja nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu, odnosno da u predmetnom periodu nema mjesta za promjenu prosječne plaće isplaćene zaposlenicima komparantima.

10.1. Ovdje se posebno ističe da su usporeni zaposlenici tuženika odnosno komparanti ipak primjenjivi, jer iz materijalne dokumentacije koja prileži predmetu (posebno nalaza i mišljenja vještaka financijske struke) proizlazi da sam staž i ostali odbitci iz bruto plaće komparanata (fiksni dio) nisu od znatnog utjecaja na ukupni iznos plaće tužitelja budući da je vještak utvrdio prosjek primanja istih pri čemu neki imaju više a neki manje staža i odbitaka od tužitelja, a također već je prethodno rečeno da je tužitelj u onom personaliziranom dijelu plaće Voditelja grupe ostvarivao rezultate i veće od pojedinih komparanta.

10.2. Odlukom tuženika o otkazu ugovora o radu s skrivljenim ponašanjem, koja je donijeta dana 17. prosinca 2015. i kojom tužitelju prestaje radni odnos kod tuženika, tužitelju je stavljeno na teret između ostaloga i da nije ostvario planirane veličine, pa kako je i odluka tuženika i iz tih razloga utvrđena nezakonitom, a utvrđenim proizlazi činjenica da planirane rezultate tužitelj nije mogao ostvarivati zbog oduzimanje grupe, tužitelj je osnovano predmetnom tužbom zahtijevao isplatu „pune“ plaće koji su ostvarivali radnici komparanti i s tim svojim pravom nije prekludirao, i suprotno žalbenim navodima tuženika, nije morao u posebnom postupku utvrđivati nezakonitost odluke i postupanja tuženika u pravcu oduzimanja grupe.

11. Dakle, kako je sud prvoga stupnja pravilno presudio da je tuženik dužan tužitelju u razdoblju od 8. siječnja 2016. do 1. studenog 2016. isplatiti naknadu plaće u iznosu od 7.562,40 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno označne iznose (točka I. izreke), te kakao je pravilno postupio kada je zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade plaće od 1. studenog 2016. do povratka na rad u ukupnom iznosu od 30.529,72 eur (točka II. izreke) odbio kao neosnovan, žalbe tužitelja i tuženika valjalo je odbiti kao neosnovane te presudu u tom dijelu potvrditi temeljem članka 368. stavak 1. ZPP i odlučiti kao u izreci ove presude.

12. Sud prvoga stupnja pravilno je odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 158. ZPP (tuženik je učinio nespornim veći dio tužbenog zahtjeva tužitelja), te je pravilno zaključio i u tom dijelu dao valjano obrazloženje razloga koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja, da je svaka stranka, dakle i tužitelj koji pobija predmetnu odluku o trošku, dužan snositi svoje prouzročene troškove postupka. Međutim, sud je propustio cijeniti da su troškovi financijskog vještačenja bili nužni troškovi za odluku o zahtjevu tužitelja, koje je on u cijelosti snosio, pa mu je taj trošak tuženik dužan naknaditi u iznosu od 265,45 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja ima teći od donošenja ove presude, odnosno od 3. ožujka 2025. pa do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP), pa je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu u dijelu u kojem je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, osim u dijelu u kojem je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove financijskog vještačenja u kom djelu je žalbu tužitelja valjalo prihvatiti i odluku o troškovima postupka preinačiti te odlučiti kao u izreci ove presude (članak 368. stavak 1. i članak 373. stavak 3. ZPP).

13. Tužitelju ne pripada trošak žalbeno postupka, obzirom je sa svojom žalbom uspio samo u neznatnom dijelu odluke o troškovima postupka (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP).

14. Tuženiku ne pripada trošak žalbenog postupka obzirom da je njegova žalba u cijelosti odbijena kao neosnovana (166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP).

U Puli-Pola 3. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić