Poslovni broj: UsI-4351/24-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja tužitelja: KĐ iz [adresa] ([adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Leonu Zrniću, odvjetniku iz Splita, Ivana Gundulića 26 A, protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi poništavanja rješenja, 03. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za oglašavanje ništavim i za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-141- 02/24-03/03328096562, URBROJ: 341-99-06/2-24-2566 od 12. rujna 2024. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 12. rujna 2024. godine, kojim je uvažena njegova žalba, poništeno prvostupanjsko rješenje od 05. ožujka 2024. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. Spomenutim prvostupanjskim rješenjem je počevši od 14. kolovoza 2023. godine tužitelju kao pripadniku Hrvatskog vijeća obrane (HVO) bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, po činu vojnika.

Tužitelj u tužbi iznosi nekoliko prigovora koji će biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao materijalnu dokumentaciju u sudskom spisu.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je kao pripadnik HVO-a 02. studenog 2022. godine podnio zahtjev za priznanje prava na invalidsku mirovinu te je priložio rješenje iz [adresa] od 13. svibnja 2005. godine o trajno utvrđenom statusu ratnog vojnog invalida (RVI) IV. grupe s 80% vojnog invaliditeta po osnovi povrede.

Prvostupanjsko tijelo vještačenja je u nalazu i mišljenju od 16. kolovoza 2023. godine utvrdilo da je kod tužitelja nastupio djelomičan gubitak radne sposobnosti od 14. kolovoza 2023. godine, čiji je uzrok 80% ozljeda u ratu u BiH, a 20% ostale bolesti.

Revizijsko tijelo je 06. rujna 2023. godine dalo suglasnost na ocjenu o djelomičnom gubitku radne sposobnosti, ali je utvrdilo obrnuti omjer uzročnika tog djelomičnog gubitka radne sposobnosti.

Prvostupanjsko tijelo vještačenja je potom 15. rujna 2023. godine prihvatilo stav revizijskog tijela.

Stoga je prvostupanjskim rješenjem od 05. ožujka 2024. godine počevši od 14. kolovoza 2023. godine tužitelju bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti čiji je uzrok 20% ozljeda u ratu, a 80% bolest, po činu vojnika, ali bez isplate te mirovine jer tužitelj u [adresa] prima viši iznos osobne invalidnine.

Drugostupanjsko tijelo vještačenja je u nalazu i mišljenju od 09. kolovoza 2024. godine potvrdilo ranije zauzete medicinske stavove, osim što je kao datum nastanka invalidnosti utvrdilo 02. prosinac 2022. godine.

Revizijsko tijelo je na to dalo suglasnost 29. kolovoza 2024. godine. Osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 12. rujna 2024. godine je tužiteljeva žalba uvažena, prvostupanjsko rješenje od 05. ožujka 2024. godine poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak. Iz obrazloženja ovog drugostupanjskog rješenja je vidljivo da je takva odluka donesena zbog novog datuma nastanka invalidnosti, kao i zbog toga da se određivanje visine invalidske mirovine utvrdi prema tužiteljevom činu satnika, odnosno prema ustrojbenom mjestu zapovjednika satnije.

Tužitelj tužbom traži oglašavanje ništavim, odnosno poništavanje spomenutog drugostupanjskog rješenja od 12. rujna 2024. godine.

Sud u konkretnom slučaju na temelju navoda tužitelja i na temelju dostupne materijalne dokumentacije ne pronalazi ni jedan od propisanih razloga ništavosti iz čl. 128. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 i 110/21).

Također u konkretnom slučaju nisu utvrđeni elementi na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je osporavano drugostupanjsko rješenje od 12. rujna 2024. godine nepravilno ili nezakonito i da bi ga zbog toga trebalo poništiti.

Tim rješenjem je zapravo bila uvažena tužiteljeva žalba, poništeno prvostupanjsko rješenje od 05. ožujka 2024. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

U ponovljenom postupku je (po podacima u sudskom spisu) doneseno novo prvostupanjsko rješenje od 07. studenog 2024. godine (s nešto višim iznosom invalidske mirovine), ali je i to rješenje tuženik kao drugostupanjsko tijelo poništio 19. veljače 2025. godine i predmet vratio na ponovi postupak, uz jasnu uputu da se i po pitanju vrijednosnog boda i po pitanju osnovice primijeni tužiteljevo ustrojbeno mjesto zapovjednika satnije i osobni čin satnika te da se prilikom određivanja polaznog faktora uzme u obzir tužiteljev dragovoljački status.

Neosnovano tužitelj u tužbi navodi da u pogledu utvrđivanja njegovog stupnja radne sposobnosti i u pogledu obveze njegovog pregleda nije primijenjen Ugovor između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji (NN MU 2/06 - Ugovor HVO).

Naime, Ugovor HVO kao takav ne sadrži nikakve posebne odredbe u pogledu načina utvrđivanja radne sposobnosti pred domaćim tijelom mirovinskog osiguranja, kao ni u pogledu obveze pregleda. Stoga se po navedenim pitanjima primjenjuju domaći propisi.

Iz odredbe čl. 14. st. 5. i 10. Uredbe o metodologijama vještačenja (NN 67/17, 56/18 i 16/22) proizlazi da se nalaz i mišljenje može dati i bez pregleda u slučaju boravka osobe u inozemstvu, a u konkretnom slučaju tužitelj boravi u inozemstvu ([adresa]) pa nije bilo obveze njegovog pregleda.

Neosnovano tužitelj ukazuje na to da u osporavanom drugostupanjskom rješenju nije navedena njegova medicinska dokumentacija, jer se ta dokumentacija obvezno navodi u nalazima i mišljenjima tijela vještačenja, a ne u rješenjima. Iako tužitelj u tužbi navodi da je nejasno je li njegova žalba uvažena u cijelosti, sud napominje da iz izreke osporavanog drugostupanjskog rješenja od 12. rujna 2024. godine jasno proizlazi da je cijelo prvostupanjsko rješenje od 05. ožujka 2024. godine poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak.

Tužitelj u nastavku ovog upravnog spora opširno osporava novo prvostupanjsko rješenje od 07. studenog 2024. godine, ali se o tome ne može raspravljati u okviru ove pravne stvari kontrole zakonitosti drugostupanjskog rješenja od 12. rujna 2024. godine. Uostalom, tužitelj je i protiv spomenutog novog prvostupanjskog rješenja u upravnom postupku izjavio žalbu, koja mu je također uvažena tuženikovim drugostupanjskim rješenjem od 19. veljače 2025. godine. Neosnovano tužitelj navodi da mu nije dostavljen nalaz i mišljenje drugostupanjskog tijela vještačenja, s obzirom na to da je u svakom trenutku mogao izvršiti uvid u spis upravnog tijela i potom u upravnom sporu kao sporu pune jurisdikcije iznositi sve činjenične i materijalnopravne prigovore koje smatra relevantnim.

Tužitelj nadalje u tužbi ističe da mu upravna tijela uračunavaju osobnu invalidninu iz [adresa], ali da mu se istovremeno ne valorizira nalaz i mišljenje iz [adresa] o njegovom statusu RVI.

Međutim, tužitelj pritom ne razlikuje invaliditet (kao stupanj oštećenja organizma) od invalidnosti (kao stupnja radne sposobnosti, u odnosu na posljednje poslove koje je osiguranik obavljao).

Iz čl. 142. st. 1., 2. i 4. Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji (NN 121/17, 98/19, 84/21 i 156/23 - ZHB) proizlazi da je invaliditet (status RVI) utvrđen u [adresa] samo jedna od pretpostavki za ostvarivanje prava pripadnika HVO-a na invalidsku mirovinu pred domaćim tijelom mirovinskog osiguranja, jer je u tim odredbama jasno propisano da pripadnici HVO-a kojima je u [adresa] priznat status RVI pravo na invalidsku mirovinu ostvaruju po domaćem propisu o mirovinskom osiguranju, što znači da je potrebno - osim utvrđenog invaliditeta u [adresa] - pred domaćim tijelom mirovinskog osiguranja odgovarajućim vještačenjima utvrditi i stupanj invalidnosti, kao radne nesposobnosti.

S druge strane, iz odredbi čl. 142. st. 1. i 2. ZHB-a također jasno proizlazi da se utvrđen iznos invalidske mirovine umanjuje za iznos osobne invalidnine priznate pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela [adresa].

Iz svega navedenog proizlazi da tužitelj bez uspjeha osporava tuženikovo drugostupanjsko rješenje od 12. rujna 2024. godine pa je tužbeni zahtjev za poništavanje i za oglašavanje ništavim tog rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Sud je na raspravnom ročištu kao nepotrebne i neadekvatne odbio prijedloge za saslušanje tužitelja i njegovog liječnika opće medicine, za uvid u tužiteljev zdravstveni karton i za provedbu medicinskog vještačenja.

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 03. ožujka 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Leon Zrnić

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića