P o s l o v n i b r o j . P - 4 3 3 8 / 2 0 2 1

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Draganu Ramljaku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva "Santica & Đapić" iz Splita, protiv tuženika OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva "Anić & Anić" iz Splita, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 27. siječnja 2025 u nazočnosti tužiteljice osobno sa zamjenikom punomoćnika TD odvjetničkom vježbenicom u Splitu te zamjenikom punomoćnika tuženika Dražena Čuljka odvjetnika u Splitu na ročištu za objavu dana 03. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o namjenskom kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora 14599/06 od 20.02.2006., zaključenog između prednika tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF na način da se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 124.000,00 CHF, u dijelu kojim je ugovoreno da se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru izvršavaju u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora vrijedeći na dan plaćanja, u dijelu u kojem korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost s mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaje ne moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena na HRK, članak 10. istog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta i to u 179 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 934,43 CHF i jednom preostalom anuitetu u iznosu od 934,15 CHF, u dijelu u kojem stoji kako se mjesečni anuiteti izraženi u CHF valuti ugovora podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom

P-43382021

tečaju, prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća, te članak 2. Dodatka ugovoru o kreditu broj 14599/06 od 14.09.2010., zaključenog između prednika tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kojom se ostatak glavnice kredita veže uz valutu CHF na način da ona iznosi u kunskoj protuvrijednosti 49.614,52 CHF, u dijelu u kojemu svi mjesečni anuiteti iznose 1.062,38 CHF, osim posljednjeg koji iznosi 1.051,95 CHF, a podmiruju se u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju Kreditora na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., 21 000 Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici ČD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana, isplati iznos od 15.047,38 EUR zbog promjene valutne klauzule, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dano polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. obračunata po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.01.2023. do 31. 12. 2023. god. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. god. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

iznos

dospijeće

32,72 EUR od 12.04.2010.

56,41 EUR od 14.04.2010.

51,78 EUR od 10.05.2010.

56,63 EUR od 10.06.2010.

89,82 EUR od 12.07.2010.

58,76 EUR od 10.08.2010.

119,55 EUR od 10.09.2010.

3.090,84 EUR od 13.09.2010.

130,31 EUR od 11.10.2010.

137,42 EUR od 10.11.2010.

164,61 EUR od 10.12.2010.

6.207,15 EUR od 27.12.2010.

4.851,38 EUR od 29.12.2010.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 6.953,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja 03. ožujka 2025 do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje

P-43382021

referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

O b r a z l o ž e nj e

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 08. prosinca 2021 tužitelj je naveo da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu u iznosu od 124.000,00 CHF te da je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te da je predmetni kredit u cijelosti isplaćen. Isto tako je navedeno da su ništetne odredbe vezano za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu a sve prema odluci Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P-7129/13 te da je tuženik stekao bez osnove utuženi iznos.

2. U svom odgovoru na tužbu od 13. siječnja 2022 tuženik je naveo:

Tuženik u roku koji mu je određen podnosi ovaj pisani odgovor na tužbu kojim predlaže spajanje parnica, a u svakom slučaju protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

Pred Općinskim sudom u Splitu, između istih stranaka, pod poslovnim brojem P- 1087/2020 već teče parnica povodom tužbe tužitelja od 03.04.2020.

Tužba u tom kao i u ovom predmetu temelji se na gotovo potpuno identičnom činjeničnom i pravnom stanju. Naime, riječ je o tužbama radi isplate na temelju preplate anuiteta po osnovi navodno ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope dvaju ugovora o kreditu, sklopljenih između istih stranaka, jednog broj 43999/06 od 06.06.2006., a drugog broj 99780/05 od 27.12.2005. Oba kredita nisu konvertirana i otplaćena su istoga dana – 02.10.2012. Jednako tako, za istaknuti je kako su obje tužbe podnijete Sudu istoga dana, te da su oba postupka u fazi pripreme za glavnu raspravu.

Slijedom navedenoga, tuženik je uvjeren kako bi se spajanjem navedenih parničnih postupaka ubrzalo raspravljanje i ostvarile značajne uštede u vidu troškova postupka, odnosno da su ispunjeni svi uvjeti za spajanje parnica, pa predlaže sudu da na temelju odredbe čl. 313. st. 1. ZPP-a spoji navedene parnice radi zajedničkog raspravljanja.

Što se merituma spora tiče, tuženik ističe kako je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i ovaj odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle

P-43382021

kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ovaj ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.

Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti.

Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a potpisom i solemnizacijom ugovora potvrdio je upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim.

Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik

P-43382021

„…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“

Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2005.g. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

P-43382021

Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

PRIGOVOR ZASTARE

Tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev na isplatu 6.255,57 kn iz točke II., koji je, kako proizlazi iz točke IV. tužbenih navoda, utemeljen na navodno ništetnim odredbama o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, ističe prigovor zastare.

Naime, predmetni Ugovor o kreditu otplaćen je 02.10.2012., dok je ova tužba podnesena 03.04.2020., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijednom navedenoga, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovom osnovu. Nadalje, važno je istaknuti kako je prekid zastare koji je nastupio donošenjem presude u predmetu VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014 godine (slučaj Franak) irelevantan, zato što je zastarni rok od 5 godine (nakon prekida zastare) protekao s 13.06.2019. pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 03.04.2020., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019).

Na posljetku, za slučaj da se tužitelj glede zastare pozove na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2, od 30.01.2020., a prema kojem shvaćanju zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva “počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora”, tuženik ukazuje na to kako se glede zastare ima smatrati da je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom banke utvrđena odlukom VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014 godine, odnosno na to da ta odluka VTS-a predstavlja „drugi način ustanovljenja ništetnosti“ u kontekstu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2, od 30.01.2020.

Slijedom navedenoga, valja kao neosnovan odbiti i tužbeni zahtjev na isplatu u dijelu u kome je on utemeljen na navodnoj ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, odnosno preplati anuiteta po tom osnovu.

Na posljetku opreza radi tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. . Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu, prvi otplatni plan, cjelokupni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, karticu prometa po kreditu, promjenu, pregled promjena kamatnih stopa, specifikaciju uplata, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

P-43382021

5. Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo tražiti isplatu više uplaćenih anuiteta zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te da li je nastupila zastara potraživanja.

8. Sukladno odredbama Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13) te judikaturi suda Europske unije, koja predstavlja sastavni dio u primjeni prava Unije, sud ovakvu odredbu, u kojoj se na štetu potrošača u tipski ugovor implementira odredba kojom se mjesna nadležnost suda želi odrediti u mjestu koje je daleko od prebivališta potrošača i na njegovu štetu, ne smije primijeniti. Konkretno na nepoštenost i ništetnost sporne odredbe, a slijedom primjene Direktive 93/13, ukazuje presuda Suda Europske unije, u predmetu C-243/08, Pannon, a koja jasno navodi kako sud ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu mora izuzeti iz primjene. Štoviše, ovakvo obvezujuće pravno stajalište Suda Unije, je u cijelosti sukladno i pozitivnim propisima RH, konkretno Zakonu o zaštiti potrošača (dalje ZZP), čl. 49.1 kojim je propisano:

Članak 49.

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. odnosno da se ovakva odredba smatra nepoštenom izričito ukazuje čl. 50. ZZP-a, st. 1, točka 19.:

Članak 50.

9. Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga

Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice:

- odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom

. Sporna ugovorna odredba čl. 12. Ugovora o kreditu dakle izravno je suprotna čl. 81. i 82. ZZP03/čl. 96. i 97. ZZP07 (49. i 50. ZZP-a), a gotovo je izlišno posebno elaborirati kako bi

Ranije se radilo se o sadržajno identičnim odredbama čl. 81. i 82. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP03), odnosno čl. 96. i 97. st. 1. kasnijeg ZZP07. eventualno vođenje sudskog postupka čak u Zagrebu, tužitelju koja prebiva u [adresa], predstavljalo izniman ekonomski izdatak, kako u pogledu troškova zastupanja, troškova pristupa sudu itd. čime mu se ostvarenje prava otežava.

Posebice se ističe kako je tuženik ovu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugradio u tipski Ugovor o kreditu, dakle u ugovor koji je bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika i to na direktnu štetu tužitelju, sve pored činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora imao, pa i danas ima, čitav niz

P-43382021

poslovnih jedinica u [adresa], imao podružnicu u Splitu, kao i da je Ugovor o kreditu i nesporno zaključen u Splitu.

Uostalom kao potpisnik Ugovora o kreditu od strane tuženika jasno se navodi:

- OTP BANKA d.d., Podružnica Split,

U konkretnom slučaju dakle radi se o poslovnoj jedinici tuženika izvan njegova sjedišta, a upravo je u toj poslovnoj jedinici u [adresa] tuženik i pružao svoje usluge tužitelju pa je sud imao primijeniti čl. 59. ZPP-a koji jasno navodi:

Nadležnost po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica

pravne osobe

Članak 59.

Za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi..

Sukladno tome neosnovan je prijedlog tuženika o nekakvom oglašavanju mjesno nenadležnim ovog suda pošto se, u skladu s čl. 59. ZPP-a, postupak ima voditi upravo pred sudom u Splitu, kao mjestom u kojem je tuženik putem svoje poslovne jedinice nedvojbeno spornu uslugu tužitelju pružio.

Tužitelj dodatno napominje, a na što ukazuje Direktiva 93/13 implementirana u Zakon o zaštiti potrošača, kako postupovna pravila ne smiju nikada biti primijenjena na način da potrošaču onemogućuju ili pristup sudu ili uspostavu početne pravne i činjenične situacije kao da nepoštene odredbe nije ni bilo, a ovdje kao da nema nepoštene ugovorne odredbe o nadležnosti suda daleko od mjesta prebivališta potrošača.

Suprotno shvaćanje, kakvo promovira tuženik protivno je pravu Unije te u konačnici umanjuje i pravo na djelotvornu pravnu zaštitu, koju jamči čl. 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, sudska praksa Suda EU (kao u predmetima 33/76 Rewe- Zentralfinanz, 45/76 Comet, 199/82 San Giorgio, C-432/05 Unibet), odnosno Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje Konvencije) i to čl. 6. i , povezano sa primjenom prava Unije, Direktive 93/13 koja potrošaču jamči efektivnu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi uspostavom početne pravne i činjenične situacije (presuda C-145/15, Č, t. 61.-63), na što posebice ukazuje presuda C- 432/05, Unibet, t. 44.:. Da je tome tako ukazuje i već ustaljena sudska praksa, kako Suda Unije, tako i sudska praksa u Republici Hrvatskoj.

Tužitelj je već gore naveo kako obvezujuće odluke Suda Europske unije, prije svega odluka C-243/08, Pannon, jasno navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba:

Isto stajalište zauzima i sudska praksa u Republici Hrvatskoj pa tužitelj primjerice ukazuje na odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25.4.2016.:

P-43382021

Tužitelj ukazuje na odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018- 2 od 4.5.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti

Tužitelj ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019- 2 od 19.3.2019. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti:

Tužitelj ukazuje i na odluku Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž 2066/2017-2 od 15.11.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti:

Tužitelj ukazuje i na odluku Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3.12.2018. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti:

Tužitelj ukazuje i na odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28.1.2019. godine koja također navodi kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja se ne smije primijeniti: :

10.Tužitelj ističe kako je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju Franak“, donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/18-11 kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. godine te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.

Konkretno izreka presude u odnosu na tuženika RBA d.d. glasi:

„Utvrđuje se da je OTP BANKA d.d. . u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“

Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP) te Zakonu o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima.

Tužitelj u ovom postupku naime ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini,

P-43382021

kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl. 138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.

Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.

11. Suprotno tumačenje koje promovira tuženik i način na koji bi tuženik vodio ovaj postupak dovodi naprotiv do apsurdnih zaključaka kako zaštita u kolektivnom sporu nema apsolutno nikakvo značenje za potrošača, koji bi sada pored pravomoćne odluke valjda imao ponovno voditi identičan postupak i utvrđivati i dokazivati sve ono što je dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite, što je izigravanje i ignoriranje smisla i svrhe samog propisa.

Zakonske odredbe nisu same sebi svrha već se iste donose u svrhu i cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže, s svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na strani trgovca.

Da je tome tako jasno ukazuju odredbe ZPP-a koje propisuju:

Članak 502.c

Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju: Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove

Članak 118.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. O primjeni ovih odredbi u praksi očitovali su se i sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. jasno navodi:

P-43382021

„Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a 09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena.“ te navodi:

„Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.“

Konačno, Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.

. O izravnom učinku presuda iz spora kolektivne pravne zaštite Vrhovni sud RH izričito navodi:

Istovjetno Vrhovni sud RH utvrđuje i u svojoj revizijskoj odluci poslovni broj Rev- 18/2018- 2 od 26.5.2020. u kojoj jasno navodi:

U konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi OTP banka d.d. i u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje

Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite te stajalište kako u pojedinačnim parnicama nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih dokaza osim dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

Pojednostavljeno rečeno, presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, u svom pravomoćnom dijelu, kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutne klauzule švicarski franak i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, a to je defacto cijela presuda, obvezujuća je za ovaj sud.

Ova presuda potvrđena je odlukom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 u kojom je potvrđeno nezakonito postupanje tuženika u dijelu u kojem je u ugovor o kreditu ugradio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak koja je cjelokupnu obvezu tužitelja, kako mjesečnu tako i obvezu povrata glavnice, vezala uz špekulativnu valutu švicarski franak,

odnosno već je ranije u sporu kolektivne pravne zaštite sudski okončana priča o odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama te je također pravomoćno

P-43382021

utvrđeno kako je i ta odredba o kamati, kao cijeni kredita, nezakonita i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom odlukom VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.

. Ovom je pak presudom nesporno utvrđeno kako je tuženik unaprijed pripremio i sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja kamatnu stopu kao cijenu i bitan sastojak ugovora o kreditu te je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova vezivanja otplate kredita uz valutu švicarski franak, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice, a sve to je novčano iskazano kao razlika koja je predmet ovog postupka i koji je tuženik neosnovano stekao od tužitelja.

12. Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Tužitelj ističe kako iz gore iznesenog obrazloženja jasnim proizlazi da su svi navodi tuženika u ovom postupku potpuno netočni te da tuženik općenito, niti neopćenito, nije upozoravao na ništa, a što je razvodno iz bogate arhive reklamnih materijala koje se dostavljaju u prilogu ovog podneska, a iz kojih je sasvim jasno potpuno izjednačavanje kredita u euru i kredita u švicarskim francima gdje se krediti u francima predstavljaju kao„akcije“ kao „najpovoljniji“ itd., sve usporedno sa osjetno nižom i istaknutom kamatnom stopom.

13. U svom nalazu i mišljenju od 01. lipnja 2023.

Za potrebe izrade ovog nalaza uručen mi je spis predmeta broj P-4338/2021 kojem prileži slijedeća dokumentacija:

- Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 14599/06 od 20. veljače 2006. godine zaključen između HVB - SPLITSKA BANKA d.d. Split (kreditor), GD (korisnik kredita i protivnik osiguranja) i ČD (sudužnik), list 9 - 15 spisa,

- Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 14599/06 uz izračun kamata po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,20% (list 27-32 spisa).

- otplatni plan izrađen 25. listopada 2021. na glavnicu 100.624,32 CHF po stopi od 6,40% (list 33-34 spisa),

- Promet po računu: 40563368009, s evidentiranim prometom (zaduženja, odobrenja i salda) u kunama, od 28. veljače 2006. do 09. srpnja 2018. godine (list 38-46 spisa),

- zahtjev za smanjenje glavnice i roka otplate kredita od 12. siječnja 2010. godine,

- Dodatak ugovoru o kreditu broj 14599/06 od 14. siječnja 2010. godine (list 84 spisa),

P-43382021

- Dodatak ugovoru o kreditu broj 14599/06 od 14. rujna 2010. godine (list 85 spisa). Ugovorom o kreditu broj 14599/06 od 20. veljače 2006. godine zaključen između HVB

-SPLITSKA BANKA d.d. Split (kreditor), GD (korisnik kredita i protivnik osiguranja) i ČD korisniku kredita odobren je kredit u visini od 124.400,00 CHF s rokom otplate u 180 mjeseci uz obračun kamate po godišnjoj stopi od 4,20%, koja je promjenjiva (u daljnjem tekstu Ugovor).

Otplata kredita regulirana je u čl. 10. na način da je visina 179 mjesečnih anuiteta utvrđena u iznosu od po 934,43 CHF a jedan preostali 180-ti anuitet iznosi 934,15 CHF.

Istim člankom utvrđeno je da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom deviznom tečaju prema tečajnoj listiKreditora na dan dospijeća.

Prvi anuitet dospijeva 10. ožujka 2006. a zadnji 10. veljače 2021. godine. Isplata kredita izvršena je 28. veljače 2006. godine.

Spisu prileži „Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 14599/06“ u kojem je tuženik utvrdio visinu anuiteta na odobreni iznos kredita od 124.400,00 CHF, otplatu u 180 mjeseci i uz primjenu kamatne stope od 4,20% (u daljnjem tekstu Prvi otplati plan). Visina anuiteta utvrđena prvim otplatnim planom iznosila je za 179 anuiteta od 934,43 CHF a 180-ti anuitet iznosi 934,15 CHF.

Spisu prileže dva Dodatka ugovoru o kreditu broj 14599/06 u kojima se utvrđuje dug s osnova glavnice, broj i iznos mjesečnih anuiteta i to Dodatak zaključen:

- 14. siječnja 2010. godine u kojem je utvrđeno da ostatak glavnice na dan zaključenja ovog Dodatka iznosi 77.456,77 CHF, novi anuitet iznosi 1.062,07 CHF, broj nedospjelih anuiteta 92 te dospijeće zadnjeg anuiteta 10. listopada 2015. godine,

- 14. rujna 2010. godine u kojem je utvrđeno da ostatak glavnice na dan zaključenja ovog Dodatka iznosi 49.614,52 CHF, novi anuitet iznosi 1.062,38 CHF, broj nedospjelih anuiteta 54, a kao dospijeće zadnjeg anuiteta naveden je 10. ožujka 2015. godine.

U ovom dodatku ugovoru vjerojatno omaškom je navedeno da je Ugovorom o kreditu broj 14599/06 korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 124.000,00 CHF umjesto 124.400,00 CHF.

Spisu prileži „Promet po računu: 40563368009“ na ime klijenta GD (u daljnjem tekstu Promet), s evidentiranim prometom (zaduženja, odobrenja i salda) za razdoblje od 28. veljače 2006. do 30. studenoga 2018. godine (list 38-46 spisa), sve iskazano u kunama.

Iz Prometa računa 40563368009 utvrdila sam koliko je i kada plaćeno s osnova otplate kredita.

Tijekom otplate kredita izvršene su četiri povećane uplate i to:

Zadnjom povećanom uplatom 29. prosinca 2010. godine u iznosu od 70.000,00 kn odnosno 11.669,39 CHF, tužitelj je prijevremeno otplatio kredit u cijelosti. Tuženik je isplatu kredita izvršio 28. veljače 2006. godine.

Prodajni tečaj tuženika za CHF utvrđen na dan isplate kredita 28. veljače 2006. godine iznosio je 4,7045 kn za 1,00 CHF.

Tužitelj od tuženika potražuje 125.877,45 kuna koliko da je, u razdoblju od 10. ožujka

P-43382021

2006. do 29. prosinca 2010. godine, zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule po Ugovoru više platio.

U nastavku daje se, za razdoblje od dospijeća 1. anuiteta 10. ožujka 2006. do prijevremene otplate kredita u cijelosti 29. prosinca 2010. godine, izračun razlike između iznosa koje bi tužitelj platio da je otplatu kredita vršio uz obračun kamata po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,20% i bez primjene valutne klauzule. Iznose koje bi tužitelj trebao platiti da je otplatu kredita vršio po početno ugovorenoj godišnjoj kamatnoj stopi od 4,20% izvršila sam na način da sam nakon povećanih uplata tužitelja utvrdila visinu anuiteta na preostali iznos duga s osnova glavnice te na broj anuiteta utvrđenih u Dodatcima ugovoru.

Tako utvrđeni iznos anuiteta u CHF preračunala sam u kune po prodajnom tečaju tuženika za CHF utvrđenom na dan isplate kredita 28. veljače 2006. godine od 4,7045 kn za 1,00 CHF.

Tako utvrđene iznosa anuiteta u kunama umanjila sam za plaćene iznose i utvrdila razliku u kunama.

Razlika u pregledu iskazana s predznakom minus (-) predstavlja iznos više plaćenog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule u odnosu na anuitete utvrđene u CHF Prvim otplatnim planom s preračunom u kune po tečaju na dan isplate kredita. Utvrđenu razliku u kunama preračunala sam u € po tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1,00 €.

Tužitelj je u razdoblju od dospijeća 1. anuiteta 10. ožujka 2006. do prijevremene otplate kredita u cijelosti 29. prosinca 2010. godine:

- 683.812,72 kune platio bi da je otplatu kredita vršio uz izračun kamata po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,20% i bez primjene valutne klauzule,

- 831.059,05 kn platio,

- 147.246,33 kn razlika (831.059,05 - 683.812,72) koliko je tužitelj zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule po Ugovoru više platio.

Razlika više plaćenog od ukupno 147.246,33 kune, preračunato po tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1,00, € iznosi ukupno 19.542,95

M I Š L J E N J E

Tužiteljica ČD (ranije ) GD je, u razdoblju od dospijeća 1. anuiteta 10. ožujka 2006. do prijevremene otplate kredita u cijelosti 29. prosinca 2010. godine, zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj 14599/06 od 20. veljače 2006. godine, više platila ukupno 147.246,33 kune, odnosno 19.542,95 €, preračunato po tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1,00, €. Ako se u mjesecima kad je tužitelj platio manje uzme da nije bilo razlike tj. da razlika iznosi 0,00 kn tada razlika iznosi 19.594,61 €.

14. U svojoj dopuni vještva od 04. ožujka 2024 sudski vještak Matija Trogrlić je navela:

Za potrebe izrade ove dopune nalaza uručen mi je spis predmeta broj P-4338/2021.

P-43382021

U ovom predmetu dana 2. lipnja 2023. godine sačinila sam knjigovodstveno financijsko vještačenja (u daljnjem tekstu Nalaz).

Na raspravi održanoj 14. prosinca 2023. godine punomoćnik tužitelja predlaže da stalni sudski vještak odvojeno „… iskaže preplatu u valuti i kamati zbog istaknutog prigovora zastare.“.

U nastavku daje se, za razdoblje od dospijeća 1. anuiteta 10. ožujka 2006. do konačne otplate kredita 29. prosinca 2010. godine, usporedni pregled anuiteta, glavnice i kamata utvrđenih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,20% (Prvi otplatni plan) i zaduženja s osnova anuiteta, glavnice i kamata utvrđenih po promjenjivim kamatnim stopama (Drugi otplatni plan) te razlike, sve iskazano u CHF.

Razlika u pregledu iskazana s predznakom minus (-) predstavlja iznos više zaduženog i plaćenog u odnosu na Prvi otplatni plan.

Tužiteljica je zbog promjene kamatne stope po Ugovoru više platila ukupno 5.761,14 CHF, sve kako je to iskazano u gornjem pregledu.

U nastavku daje se preračun naprijed utvrđene razlike više plaćenog zbog promjene kamatne stope od ukupno 5.761,14 CHF u kune po prodajnom tečaju kreditora na dan isplate kredita.

U Nalazu (pregled na str.3-4) utvrdila sam da je tužiteljica zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule više platila ukupno 147.246,33 kn odnosno 19.542,95 €.

Ukupno više plaćeno zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule (stupac 8 donjeg pregleda) umanjeno za više plaćeno zbog promjene kamatne stope od 5.762,14 CHF iskazano u € (stupac 7) predstavlja iznos više plaćenog zbog primjene valutne klauzule

Razlika više plaćenog zbog promjene kamatne stope od 5.762,14 CHF odnosno 27.107,99 kn, preračunato u kune po tečaju na dan isplate kredita, iskazana u € iznosi 3.597,87 €,sve po anuitetima kako je iskazano u stupcu 7 pregleda.

Iznos više plaćenog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule od ukupno 19.542,95 € (stupac 8) umanjeno za više plaćeno zbog promjene kamatne stope (stupac 7) od ukupno 3.597,87 €, iznosi 15.945,08 € (19.542,95 - 3.597,87) i predstavlja razliku više plaćenog zbog primjene valutne klauzule, sve po datumima i iznosima kako je to iskazano u stupcu 9 gornjeg pregleda.

M I Š L J E N J E

Tužiteljica ČD (ranije GD) je, u razdoblju od dospijeća 1. anuiteta 10. ožujka 2006. do prijevremene otplate kredita u cijelosti 29. prosinca 2010. godine, zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj 14599/06 od 20. veljače 2006. godine, više platila ukupno 147.246,33 kune, odnosno 19.542,95 € od čega:

- 3.597,87 € zbog promjene kamatne stope,

- 15.945,08 € zbog primjene valutne klauzule.

15. U svojoj dopuni vještva od 30. listopada 2024 sudski vještak Matija Trogrlić je navela:

Za potrebe izrade ove dopune nalaza uručen mi je spis predmeta broj P-4338/2021. U ovom predmetu dana 02. lipnja 2023. sačinila sam knjigovodstveno financijsko vještačenja te 04. ožujka 2024. godine dopunu nalaza (u daljnjem tekstu Nalaz).

P-43382021

Na raspravi održanoj 11. lipnja 2024. godine punomoćnik tuženika predlaže ispravku Nalaza „…poglavito kao u podnesku od 07. lipnja 2024….“.

U podnesku od 07. lipnja 2024. godine tuženik navodi da je preplata po predmetnom kreditu po osnovi tečajnih razlika u Nalazu pogrešno utvrđena jer da je vještak „…kod ukupnih uplata uvrstio određene uplate koje nisu raspoređene na kredit, odnosno koje ne mogu biti uključene…u ukupne upate po kreditu.“ .

Naime tuženik smatra da se iznos od ukupno 20.725,06 kn ne odnosi na otplatu kredita s obzirom da su u vršeni povrati novca tužitelju kao i da su naplaćivane naknade banke i to kako slijedi:

Iznosi preneseni na tekuće račune

Kao što je naprijed navedeno tuženik je uz podnesak od 07. lipnja 2024. godine u spis priložio promet po tekućim računima:

- GD na dan 29. prosinca 2010. godine (list 141 spisa) i

- ČD na dan 10. prosinca 2010. godine (list 142 spisa).

Tuženik navodi da je od ukupnih uplata tužitelja na račun 40553358009 (iskazanom na Prometu) iznos od 6.763,75 kn prebačen na tekuće račune i to:

- 4.463,75 kn 12. prosinca 2007. godine na ime ČD i

- 2.300,00 kn 29. prosinca 2010. godine na ime GD.

Uvidom u promet po tekućem računu ČD broj HR46 23300033200449176 od 10. prosinca 2007. godine (list 142 spisa) vidljivo je da je s ovog tekućeg računa na račun kredita 40553358009 (na koji su vršene uplate za otplatu kredita) isplaćeno 4.454,00 kn te je istog dana evidentirana uplata od 4.463,75 kn kao „POVRAT SREDSTAVA“.

Iz prometa po tekućem računu GD broj HR59 23300033241927015 od 29. prosinca 2010. godine (list 141 spisa) proizlazi da je s računa 40553358009 (na koji su vršene uplate za otplatu kredita) na tekući račun GD izvršen „PRIJENOS SREDSTAVA …“ od 2.300,00 kn.

Iz svega naprijed navedenog proizlazi da je od ukupno uplaćenog iznosa s osnove otplate kredita, evidentiranog na Prometu, iznos od 6.763,75 kn vraćen na tekuće račune tužitelja JD odnosno ČD.

Iznos od 6.763,75 kn preračunat u € po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kn za 1,00 € iznosi 897,70 €.

Iznosi naplaćeni s osnova naknade banci

Iz Prometa kredita tj. evidencija tuženika dostavljenih u spis, koje sam koristila prilikom izrade Nalaza (list 38-46 spisa), nije vidljivo da je te kada i u kojim iznosima tuženik od uplaćenih iznosa koristio za plaćanje naknada banci.

Za potrebe izrade ove dopune Nalaza tuženik je dostavio dodatne evidencije tj. promet po „računu 40553358009 JD“ (list 140 i 143-146 spisa).

Iz spomenutih evidencija tuženika dostavljenih uz podnesak od 07. lipnja 2024. godine proizlazi da je tuženik od ukupno uplaćenog iznosa, evidentiranog na Prometu, iznos od 13.891,84 kn naplaćen s osnova naknada banci

1. 12.01.10. 4.594,91 609,85 NAPLAĆENA NAKNADA ZA SMANJENJE GLAVNICE

2. 13.03.10. 3.611,58 479,34 NAPLAĆENA NAKNADA ZA SMANJENJE GLAVNICE

3. 29.12.10. 5.685,35 754,58 NAPLAĆENA NAKNADA ZA PRIJEVREMENO ZATVARANJE KREDITA

P-43382021

UKUPNO 13.891,84 1.843,77

Ukoliko sud ocijeni da iznose koje je tuženik koristio za naplate naknada prilikom smanjenja glavnice odnosno prijevremene otplate kredita u iznosu od 13.891,84 kn tada bi, u Nalazu iskazanu preplatu trebalo umanjiti i za iznos od 13.891,84 kn. Iznos od 13.891,84 kn preračunat u € po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kn za 1,00 € iznosi 1.843,77 €.

Vraćeni iznos tužitelju od 6.763,75 kn odnosno 897,70 € uvećan za iznos naplaćen s osnova naknada banci od 13.891,84 kn odnosno 1.843,77 € iznosi 2.741,47 € (897,70 € +1.873,77 €).

Preplata po kreditu

Na Prometu, kao posljednji zapis, na dan 09. srpnja 2018. godine iskazana je isplata od 69,47 kn, u opisu navedeno „PREPLATA PO KREDITU 049574“.

Da li je tužitelju 09. srpnja 2018. godine, tj. nakon nešto manje od osam godine što je kredit u cijelosti otplaćen, isplaćen iznos od 69,49 kn iz dokumentacije tuženika nije vidljivo.

U dopuni Nalaza utvrdila sam da je tužitelj zbog primjene valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj 14599/06 platio 15.945,08 € više, sve po anuitetima

U nastavku daje se, za razdoblje od dospijeća 1. anuiteta 09. ožujka 2006. do konačne otplate kredita 29. prosinca 2010. godine, koliko iznosi razlika više plaćenog zbog primjene valutne klauzule od 15.945,08 € umanjena za 897,70 € (stupac 5 donjeg pregleda) a koliko nakon umanjenja za 2.741,47 € tj. vraćenih 897,70 € i 1.873,77 € naplaćene naknade banke

U ranijem Nalazu utvrdila sam da je tužitelj je zbog primjene valutne klauzule po Ugovoru više platio ukupno 15.945,08 €, sve kako je to iskazano u stupcu 2 gornjeg pregleda.

Ako se iznos više plaćenog zbog primjene valutne klauzule od 15.945,08 € umanji za:

- 897,70 € vraćenih tužitelju razlika više plaćenog iznosi 15.047,38 € (15.945,08 – 897,70), - 2.741,47 € (897,70 +1.873,77) tj. iznos vraćen tužitelju uvećan za naplaćene naknade, razlika više plaćenog iznosi 13.203,61 € (15.945,08 – 897,70 – 1.873,77).

M I Š L J E N J E

Tužiteljica ČD (ranije GD) je, u razdoblju od dospijeća 1. anuiteta 10. ožujka 2006. do prijevremene otplate kredita u cijelosti 29. prosinca 2010. godine, zbog primjene valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj 14599/06 od 20. veljače 2006. godine, više platila:

- 15.047,38 € ako se ukupno uplaćeni iznos umanji za iznos vraćen tužitelju,

- 13.203,61 € ako se ukupno uplaćeni iznos umanji za iznos vraćen tužitelju i naplaćene naknade banci.

16. Tužitelj ističe kako je svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka te je na ovaj način postupio u skladu s čl. 190. stavak 2. ZPP-a koja odredba tužitelju omogućava preinaku tužbe do zaključenja glavne rasprave i tu u svim okolnostima u kojima preinaka nije rezultat skrivljenog ponašanja tužitelja, a što u navedenoj stvari svakako nije slučaj pošto je tužbeni zahtjev preciziran odmah i to u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka u ovom sudskom postupku, pogotovo

P-43382021

i imajući na umu tuženikovo opstruiranje u smislu odbijanja dostave dokumentacije tužitelju.

Posebno se napominje kako je mogućnost preinake tužbenog zahtjeva omogućena izmjenama Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku iz 2019. godine (ZID ZPP 2019) konkretno čl. 39. ZID ZPP 2019, te je čl. 117. stavak 2. tog zakona propisano kako se ova odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku, odnosno i na postupke pokrenute prije 1.9.2019. godine, kao dana stupanja na snagu ZID ZPP 2019.

Navedena izmjena ZPP-a i jest upravo izvršena s ciljem kako bi se strankama, konkretno tužiteljima, omogućilo da svoje tužbene zahtjeve usklade i konačno preciziraju u skladu s provedenim nalazima i mišljenjima sudskih vještaka u sudskim postupcima, a upravo je to slučaj u konkretnom predmetu.

17. U tom smislu, ne bi trebalo biti sporno, tužitelj je bio ovlašten preinačiti tužbeni zahtjev sve do zaključenja glavne rasprave što je, u skladu s postupovnim odredbama, i učinio.. Nadalje, zakonodavac je propisao kako, bez obzira na činjenicu protivljenja tuženika preinaci tužbenog zahtjeva, a ukoliko bi se tuženik preinaci protivio, odluku o dopuštenju preinake, sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a, donosi sud i to primjenom načela „svrsishodnosti konačnog rješenja odnosa među strankama“, kao jedinog relevantnog kriterija u primjeni ove odredbe. . Imajući ovo na umu i primjenjujući upravo propisani kriterij svrsishodnosti, tužitelj ističe kako je tužba preinačena na način da je tužbeni zahtjev tek u svojoj visini povećan, a radi se o istovjetnom potraživanju koje je od početka ovog spora predmet postupka, dakle više plaćenim mjesečnim iznosima po kamati i po valuti kao i više plaćenom po glavnici kredita, pa je jasno kako je odlučivanje u ovom postupku o ovako konačno postavljenom tužbenom zahtjevu uistinu svrsishodno za konačno rješenje konkretnog ugovornog odnosa među strankama jer se radi o potpuno istom ugovoru, istim činjenicama, odnosno istom ugovornom odnosu između istih stranaka.

Da je tome tako ukazuje uostalom i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, zauzeto nasjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH, posl. broj Su IV–162/2021 od 26.11.2021. koje glasi:

18. U pogledu neosnovanosti prigovora zastare po preinaci istovjetnog tužbenog zahtjeva također je zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, u presudi poslovni broj Rev- 382/2024-2 od 5.6.2024. godine u kojoj se navodi:

19. Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića iz kojeg nalaza i mišljenja bi nedvojbeno proizlazilo da je tužitelj platio više anuitete zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a isto vještvo je stručno i argumentirano i u skladu s dostavljenom dokumentacijom.

20. U svom iskazu tužiteljica ČD je navela:

Mogu kazati da je moj pok,. suprug GD zaključio ugovor o kreditu s Splitskom bankom na iznos od 124.000,00 CHF protuvrijednost u kunama. Mogu kazati da sam ja bila sudužnik predmetnog ugovora o kreditu,. Mogu kazati i to da smo tada ja i moj pok.suprug JD imali tekući račun kod Splitske banke a imali smo i štednju kod Splitske banke te smo upravo odabrali Splitsku banku da bi podigli kredit za izgradnju kuće na Braču i tako rješili svoje stambeno pitanje. Isto tako mogu kazati da kada smo mi došli u banku naš je sačekao već sačinjeni ugovor , radilo se o tipskom ugovoru i

P-43382021

nama ga je djelatnik banke pročitao a ne mogu se sjetiti da li nam je taj ugovor pročitao javni bilježnik.

Isto tako mogu kazati da je ugovor o kreditu zaključen 02.02.2006 a otplaćen 2010 god. Mogu kazati i to da je nama dosta porasla rata kredita od one početne , također mogu kazati i to da na s djelatnik banke kao ni javni bilježnik nije upozorio na rizike promjenjive kamatne stope i tečaja CHF niti smo mi znali što je rizik promjenjive kamatne stope i što je rizik promjene tečaja. Mogu kazati i to da je namjena ovog kredita bila isključivo ta da mi rješimo svoje stambeno pitanje i i izgradimo kuću na Braču:_ Na toj a adresi ja stanujem dan danas i nikada se ta kuća nije iznajmljivala u turističke svrhe i niti se davala u najam trećim osobama. Isto tako mogu kazati da nam u banci nisu nuđeni krediti u drugim valutama nego isključivo u CHF i t ada su nam kazali da je to najpovoljniji kredit što se tiče kamata. Mogu kazati da je moj suprug preminuo **.**.2021. ia sam temeljem rješenja o nasljeđivanju njegov isključivi nasljednik iz razloga štio su se djeca odrekla od nasljedstva.

21. Sud u cjelosti poklanja vjeru iskazu tužiteljice ČD u kojem iskazu je navela da se radi o tipskom ugovoru , da se nije moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora , da ugovor nije pročitan niti od djelatnika banke niti od javnog bilježnika te da je namjena kredita bila da se sagradi kuća na Braču za stanovanje, a da se ista nije iznajmljivala ni u turističke svrhe ni u najam trećim osobama.

22. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a, a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe, sastava podneska od 16.02.2022, pristupa na ročište od 04.10.2022, sastava podneska od 22.07.2023, pristupa na ročište od 14.12.2023, sastava podneska od 30.05.2024, pristupa na ročište od 11.06.2024, pristupa na ročište od 25.09.2024, pristupa na ročište od 28.11.2024, pristupa na ročište od 27.01.2025, svaka radnja po 250 bodova, pristupa na ročište za objavu – 50 bodova, odnosno ukupno 2.550 bodova što uz vrijednost bod a s paušalom od 2,00 eura daje iznos od 5.100,00 eura koji iznos je uvećan na ime 25% PDV-a odnosno 1.275,00 eura , sudskih pristojbi tužbe 106,76 eura , troškova vještačenja 265,45 eura te pristojbe presude 205,90 eura pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa od 6.953,11 eura.

U Splitu, 03. ožujka 2025.

S U D A C

Dragan Ramljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u 3 primjerka.

P-43382021

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis