Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-3013/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perica, zapisničarki, upravnom sporu tužiteljice UGN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Ana – Marija Leško Blažić, odvjetnica u Zagrebu, Ulica Klenova 2, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa opunomoćenica UG, radi novčane pomoći za roditelja odgojitelja, 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/1207, URBROJ: 251-02-01/001-23-2 od 22. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551- 06/23-014/1207, URBROJ: 251-02-01/001-23-2 od 22. svibnja 2023. odbija se prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22-013/2779, URBROJ: 251-09-22-1/002-23-02 od 23. ožujka 2023. Istim rješenjem odbacuje se žalba tužiteljice izjavljena protiv naznačenog prvostupanjskog rješenja od 23. ožujka 2023., kao nedopuštena, te odbija zahtjev za naknadu troška (točke I. do III. izreke).

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 23. ožujka 2023. zamijenjen je dio izreke rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport KLASA: UP/I-551-06/17-13/166, URBROJ: 251-10-01-17-2 od 25. siječnja 2017. u dijelu koji se odnosi na visinu novčane naknade, trajanje i razloge prestanka, sve na način kako je izrekom toga rješenja određeno.

2. Tužiteljica tužbom osporava zakonitost rješenja tuženika u cijelosti u bitnome navodeći da je protiv prvostupanjskog rješenja podnijela prigovor i žalbu, a da je i prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje donijelo faktički isto tijelo, što potvrđuje oznaka OIB [osobni identifikacijski broj]a donositelja rešenja, navodeći dalje da je navedeno protivno načelima Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), a time je povrijeđeno njeno pravo na pravni lijek, te onemogućeno nadležno Ministarstvo da po ovom pitanju zauzme stav. Smatra da za navedeno postoji uporište u odredbama propisa kojima je uređena lokalna i područna (regionalna) samouprava, te odredbama ZUP-a o žalbi kao pravnom lijeku.

2.1. Nadalje, tužiteljica ističe da su rješenja nezakonita i zbog činjenice izostanka odgovarajućih razloga, odnosno obrazloženja u odnosu na navode iznesene kako u prigovoru tako i u žalbi.

2.2. Tužiteljica smatra da se radi o stečenom pravu nje ali i njezine djece, o čemu tuženik nije ponudio obrazloženje, dok pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske i presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usoz- 143/22, odnosno Usoz-8/22 tužiteljica drži takvima da ne može zamijeniti obrazloženje odluke. Ističe da je odluka da uđe u ovu mjeru utemeljena na propisanom trajanju iste, a to je sve dok najmlađe dijete ne navrši 15 godina života. Na toj okolnosti i donesenim rješenjem zagarantiranom pravu organizirala je život i odgoj u to vrijeme svoje troje, a potom i svoje petero djece. Stoga smatra da joj pravo može prestati samo ostvarenjem uvjeta u skladu s rješenjem o priznatom pravu, pa tuženik nije imao zakonskog utemeljenja za donošenje pobijanih rješenja.

2.3. Tužiteljica naglašava da javnopravno tijelo pravomoćnu odluku ne može ni poništiti, ni ukinuti, niti izmijeniti novom odlukom. U takvom slučaju materijalne pravomoćnosti, odnos o kojem je odlučeno u upravnom postupku definitivno je riješen, i javnopravno tijelo ne može ponovo rješavati istu upravnu stvar. Iznimni slučajevi u kojima se materijalno pravomoćne odluke mogu poništiti ili ukinuti mogu se predvidjeti samo zakonom (dakle nikakvim odlukama javnopravnog tijela), što ovdje nije slučaj. Pozivanje javnopravnog tijela u obrazloženju na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske o „kvazi retroaktivnosti“ tužiteljica drži neopravdanim jednoznačnim i pravno neutemeljenim.

2.4. Predlaže provesti dokazni postupak njenim saslušanjem, te naložiti tuženiku dostaviti dokaze o postojanju kompenzacijskih mjera s učinkom na dan donošenja pobijanog prvostupanjskog rješenja, a kako je tuženik započeo s izvršenjem ršenja odmah po donošenju navodi da joj je počinjena šteta u iznosu od 173,24 eura mjesečno, što je razlika dobivena u odnosu na iznos koji joj je u prethodnom razdoblju isplaćivan i iznosa koji se isplaćuje mjesečno po navedenom rješenju, kao i daljnju štetu za razdoblje nakon prestanka ostvarivanja prava po pobijanom rješenju do 15-te godine starosti djeteta u odnosu na koje je pravo priznato. U tom smislu predlaže naložiti tuženiku dostaviti podatke o isplatama novčane naknade do i nakon donošenja pobijanog prvostupanjskog rješenja.

2.5. Tužbom zahtjeva poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje, te naložiti tuženiku da joj isplati naknadu štete te naknadu troškova spora na teret tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju rješenja. Osporava osnovanost tužbe navodeći kako je pobijano rješenje doneseno na temelju odredbe članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba, 10/18., 20/21. i 25/22., dalje: Odluka) te članka 6. Odluke/22. Poziva se na dijelove obrazloženja pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. kojima su cijenjeni neosnovanima pojedinačno naznačeni prigovori koje tužiteljica sada ponavlja u tužbi, te dalje obrazlaže kako su promašeni navodi tužiteljice kada sa predmetnom upravnom stvari povezuje neproporcionalnost retroaktivnog ukidanja socijalnog prava, budući da su prvostupanjskim rješenjem usklađeni iznosi novčane pomoći i razlozi prestanka sukladno odredbama na koje se poziva.

3.1. Tuženik ističe da ovlast za donošenje prvostupanjskog rješenja proizlazi, iz naprijed navedene odredbe članka 6. Odluke/22. Navedena Odluka bila je predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske koji je 27. veljače 2023. donio presudu, broj: Usoz-143/22 kojom je navedenu Odluku ocijenio zakonitom. U navedenoj presudi taj je Sud, ponovno, kao i u ranijoj presudi, broj:

Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. zaključio, da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke/16 i Odluke/17 nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj. Također je ocijenio legitimnim pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladnim s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Dakle, ocijenjeno je od strane nadležnog suda u ocjeni zakonitosti općeg akta, legitimnim pravo Gradske skupštine Grada Zagreba na uređivanje odnosno modificiranje predmetne novčane pomoći te je pobijano rješenje donijeto upravo na temelju Odluke kojom se uređuje odnosno modificira predmetna novčana pomoć.

3.2. Tuženik se poziva na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022., te u tom smislu citira točke 124., 146., 147. i 163. obrazloženja te presude. Ističe da je pravomoćno rješenje o priznatom pravu zamijenjeno samo u dijelu koji se odnosi na iznose novčane pomoći i razloge prestanka novčane pomoći sukladno naprijed navedenom zaključku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Dakle, pojedinačni akt kojim je podnositeljica stekla pravo na novčanu pomoć i dalje je na snazi i pravomoćan u dijelu koji se odnosi na njezino pravo, dok se prvostupanjsko rješenje odnosi na usklađivanje iznosa novčane pomoći i razloga prestanka novčane pomoći. Nadalje, u odnosu na prigovor retroaktivnosti tuženik u cijelosti ostaje kod navoda iz obrazloženja pobijanog rješenja te se poziva na obveznost pravomoćne presude suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta, navodeći da pravomoćnost sudske odluke ima obveznu snagu u smislu prava i snagom tog svojstva priječi tužiteljicu na uspješno isticanje prigovora retroaktivnosti u ovom sporu.

3.3. Nadalje, u odnosu na povredu prava tužiteljice na pravni lijek tuženik navodi da je Odlukom 25/22 propisano pravno sredstvo protiv prvostupanjskog rješenja. Ujedno, izjavljivanje prigovora ne priječi korisnicima sudsku zaštitu, pa tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u točci 57. presude broj:Usoz-143/22 od 27.veljače 2023. Prigovor vezan uz kompenzacijske mjere nije od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja, pa se podredno tuženik poziva na obrazloženje iz presude VUSRH broj: Usoz-143/22 pod točkama 51., 52., 53., 54., 55. i 56. U odnosu na prigovor troška upravnog postupka u tuženik se poziva na obrazloženje pobijanog rješenja.

3.4. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Sud je 14. veljače 2025. održao usmenu i javnu raspravu, na koju je pozvao stranke spora, pa je time strankama, u skladu s odredbom članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje u tekstu: ZUS) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

4.1. Na navedenoj raspravi stranke spora u bitnome navode kao u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu. Tužiteljica predlaže provesti dokazni postupak na način kako je predloženo u tužbi, potražuje naknadu troškova, a tuženik se poziva na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3412/2024 te se poziva na stajališta suda iz te presude.

5. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis predmeta i uz odgovor na tužbu priloženi spis tuženika.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. U ovom predmetu nije sporno da je pravomoćnim rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17-013/166, URBROJ: 251-10-01-17-2 od 25. siječnja 2017. tužiteljici temeljem Odluke/16 priznato pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja na način kako je izrekom tog rješenja određeno, počevši od 24. siječnja 2017. uz određenje da novčana pomoć prestaje sukladno odredbama članka 6. navedene odluke.

8. Prvostupanjskim rješenjem od 23. ožujka 2023. izmijenjeno je rješenje iz točke

7. u dijelu koji se odnosi na iznos mjesečne novčane pomoći i razloge prestanka na način da se novčana pomoć za dijete MG, isplaćuje mjesečno i to:

-do 31. ožujka 2023. u iznosu od 65 % prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje I. - VIII. mjesec prethodne godine;

-od 1. travnja 2023. do 30. lipnja 2023. u iznosu neto minimalne plaće za 2023. u Republici Hrvatskoj;

-od 1. srpnja 2023. do prestanka novčane pomoći sukladno članku 7. ove odluke, u iznosu od 50 % neto minimalne plaće za tekuću godinu u Republici Hrvatskoj.

8.1. Istim rješenjem utvrđuje se da novčana pomoć prestaje:

- 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina;

-posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.;

-posljednjeg dana u mjesecu u kojem je odjavljeno prebivalište u [adresa] ili je evidentiran privremeni odlazak iz Republike Hrvatske korisnika ili djece;

-posljednjeg dana u mjesecu u kojem je podnesen zahtjev za prestankom novčane pomoći od strane korisnika;

-posljednjeg dana u mjesecu u kojem su dijete za koje je ostvarena novčana pomoć ili ostala djeca ispisana iz osnovne škole na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije;

-posljednjeg dana u mjesecu u kojem se navršava šest mjeseci od kada je preminulo dijete za koje je ostvarena novčana pomoć.

8.2. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže da je Gradska skupština donijela Odluku/22 koja je stupila na snagu 17. rujna 2022., a da je člankom 6. Odluke/22 propisano da će o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka gradsko upravno tijelo po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s tom odlukom do 31.12.2022, da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske rješenjem Usoz-143/22-15 obustavio izvršenje Odluke/22 do donošenja odluke u postupku zakonitosti općeg akta, da su presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usoz-143/22-19 od 27. veljače 2022. odbijeni prijedlozi za ocjenu zakonitosti Odluke/22 i stavljeno izvan snage ranije navedeno rješenje o obustavi izvršenja Odluke/22.

8.3. Stoga, prvostupanjsko tijelo navodi da nije moglo postupati ranije, da je rok iz članka 6. Odluke/22 instruktivan rok čije propuštanje direktno ne dovodi do štetnih posljedica, pa se radi o radnji koja se može obaviti i naknadno, navodeći dalje da se ne dira u ostvareno pravo, već se usklađuju iznosi novčane pomoći i razlozi prestanka u skladu s člancima 3. i 4. Odluke/22. Također se obrazlaže da će o prestanku novčane pomoći nadležno tijelo odlučiti po službenoj dužnosti, a da je korisnik dužan prijaviti promjenu podataka koji utječu na ostvarenje prava u roku od 15 dana od nastanka promjene uz upozorenje daće iznos ne pripadajuće primljene naknade korisnik biti dužan vratiti, u suprotnom će tijelo povrat ostvarivati tužbom pred nadležnim sudom.

9. Tuženik je odbio kao neosnovan prigovor tužitelja potvrđujući rješenje prvostupanjskog tijela pravilnim i zakonitim, u bitnome uz obrazloženje koje je sadržano i u odgovoru na tužbu.

9.1. Otklanjajući pojedinačno navedene prigovore tuženik obrazlaže da se o istima očitovao Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi Usoz-143/22 od 27. veljače 2023., te Usoz 8/22 od 5. srpnja 2022. navodeći da se ne radi novčanoj pomoći u klasičnom smislu već financijskoj pomoći koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koje se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego solidarnosti zbog čega adresati Odluke/16 i Odluke/17 nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj, a da je ocijenjenim i legitimno pravo Gradske skupštine Grada Zagreba na uređivanje odnosno modificiranje predmetne novčane pomoći. Ističe da je rješenje o priznatom pravu zamijenjeno u dijelu koji se odnosi na iznose novčane pomoći i razloge prestanka sukladno zaključku Visokog upravnog suda u citiranim presudama.

9.2. U odnosu na prigovor zabrane retroaktivnosti tuženik obrazlaže da je u prethodno navedenim presudama Visoki upravni sud Republike Hrvatske jasno zaključio da Odluka nema povratno djelovanje koje je za opće akte beziznimno zabranjeno, već je riječ o kvaziretroaktivnosti to jest pravnom učinku općeg akta koji je pod određeni uvjetima dopušten.

9.3. Vezano za uputu o pravnom lijeku tuženik se poziva na odredbu članka 10. Odluke kojom je kao pravni lijek propisan prigovor gradonačelniku Grada Zagreba u roku od 8 dana od dostave pojedinačnog akta, pa je iz tih razloga, obzirom na navedenu odredbu žalba odbačena.

9.4. Ostale prigovore tuženik cijeni takvima da ne dovode do drugačije odluke u predmetnoj upravnoj stvari, a u odnosu na troškove upravnog postupka ističe da se radi o postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, ali je prigovor tužiteljice odbijen, pa nema pravo na naknadu troškova.

10. Odlukom o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj: 10/18., 20/21., 29/21. i 25/22. – dalje u tekstu Odluka) uređuju se uvjeti, način i postupak ostvarivanja novčane pomoći za roditelja odgojitelja.

10.1. Budući da je navedena Odluka više puta mijenjana izmjenama i dopunama u pozivanju na pojedine članke sud će u daljnjem dijelu presude iste definirati i oznakom Odluke te broja Službenog glasnika u kojemu je objavljena, ukoliko se radi o člancima koji su Odluci dodani (npr. čl. 6. Odluke/22.).

10.2. Člancima 2. i 3. Odluke propisani su uvjeti pod kojima novčanu pomoć može ostvariti roditelj odgojitelj, dok su člankom 7. Odluke propisane okolnosti koje imaju za posljedicu prestanak novčane pomoći.

11. Člankom 5. stavkom 2. Odluke propisano je da se novčana pomoć isplaćuje mjesečno, i to:

- do 31. ožujka 2023. u iznosu od 65 % prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje I. - VIII. mjesec prethodne godine;

- od 1. travnja 2023. do 30. lipnja 2023. u iznosu neto minimalne plaće za 2023. u Republici Hrvatskoj;

- od 1. srpnja 2023. do prestanka novčane pomoći sukladno članku 7. ove odluke, u iznosu od 50 % neto minimalne plaće za tekuću godinu u Republici Hrvatskoj.

12. Imajući u vidu činjenicu da je tužiteljici prvostupanjskim rješenjem od 25. siječnja 2017. priznato pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja, proizlazi da je predmetnim prvostupanjskim rješenjem od 23. ožujka 2023. zamijenjeno rješenje o priznatom pravu samo u dijelu koji se odnosi na iznose novčane pomoći i razloge prestanka novčane pomoći, a sve sukladno odredbi članka 6. Odluke/22. a koja Odluka/22 je i bila predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske i presudom toga suda Usoz-143/22 od 27. veljače 2023., ocijenjena zakonitom.

13. Sud prihvaća obrazloženja i razloge koje je tuženik iznio u odgovoru na tužbu i obrazloženju rješenja, a kojima je otklonio prigovore tužiteljice u dijelu koji se odnose na intervenciju u pravomoćni upravni akt, jer je pravilno tijelo izmijenilo rješenje samo u dijelu koji se odnosi na iznose novčane naknade i vrijeme trajanja novčane pomoći, te razloge zbog kojih prestaje isplata novčane pomoći, a sve u skladu s naprijed navedenom Odlukom i pravnim shvaćanjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iznesenog u svojoj odluci od 27. veljače 2023.

13.1. Pri tom se napominje da je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku U- III/1744/2023 od 21. studenoga 2023., kojom je odbio ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. i rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj:

Usoz-149/22-12 od 13. ožujka 2023., dakle, Odluku je ocijenio ustavnopravno prihvatljivom.

14. U pogledu prigovora tužiteljice o zadiranju u pravomoćni upravni akt o priznatom pravu, Sud još jednom ukazuje na točku 124. presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022. u kojoj taj sud ističe da Odluka 29/21. ni na koji način ne zadire u prava ostvarena do njezina stupanja na snagu (ne zadire ni u pravo, kao takvo, ni u njegov opseg), već utječe na opseg prava i trajanje prava u budućnosti te zaključuje da djeluje na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti. Nastavno na navedeno za napomenuti je da se odredbama Odluke 25/22. ponovno usklađuje visina mjesečnih novčanih iznosa, ali se i nadalje ne dira u pravomoćnost upravnog akta u dijelu koji se odnosi na ostvarivanje prava na novčanu pomoć.

14.1. Nadalje, ističe se da je u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. taj sud utvrdio kako (pod točkom 35. obrazloženja) su stajališta toga Suda izražena u prethodnoj odluci Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022. u potpunosti primjenjiva na osporenu Odluku, stoga Sud nalazi neodlučnim navode podnositelja o zabranjenom povratnom djelovanju Odluke i gubitku stečenih prava korisnika mjere, jer se radi o istovjetnim navodima iz ranijeg sudskog spora, a u presudi Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022. jasno je zaključeno da Odluka/21 nema povratno djelovanje koje je za opće akte beziznimno zabranjeno, već je riječ o kvaziretroaktivnosti, tj. o pravnom učinku općeg akta koji je pod određenim uvjetima dopušten.

15. Napominje se da nije postojala obveza donošenja odluka o novčanoj pomoći roditeljima odgojiteljima s obzirom na činjenicu da prava koja su uređena tim odlukama nisu zakonom zajamčena prava niti je jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna urediti pitanja koja su uređena tim odlukama. Polazeći od navedenoga kao i neupitne ovlasti jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da autonomno uređuje dodjelu novčane pomoći u okviru svog samoupravnog djelokruga, prema mišljenju ovog suda nadležnost za donošenje odluke o dodjeljivanju novčane pomoći, visini novčane pomoći i prestanku novčane pomoći u nadležnosti je jedinice lokalne samouprave. Time što je člankom 10. navedene Odluke propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije.

16. Vezano za odredbu članka 6. Odluke/22, napominje se da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi Usoz-254/2023-7 od 19. prosinca 2023. naglasio da je Sud zakonitost tih odredbi razmatrao u povodu prijedloga zasnovanih na istim prigovorima kao i u ovom postupku, pri tom se pozivajući na odredbe članka 10. stavka 2. ZUS-a kojim je propisano da je pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta obvezna za sve, navodeći da je Odlukom, koju su zakonitom i ustavnopravno prihvatljivom ocijenili taj Sud, a tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, Grad Zagreb na drugačiji način riješio uvjete i način dodjele novčane pomoći za roditelje odgojitelja, slijedom čega ima pravo pojedinačnim aktima odrediti trajanje novčane pomoći i njenu visinu u skladu s pravilima uspostavljenima novom Odlukom (točke 21. do 23. obrazloženja presude).

17. Sud prihvaća pravilnim obrazloženje tuženika o neposrednom rješavanju predmetne upravne stvari (članak 49. stavak 1. ZUP-a), jer se činjenično stanje u konkretnoj upravnoj stvari moglo utvrditi na temelju podataka koji imaju službeni karakter i kojima raspolaže tijelo i nije bilo potrebno posebno izjašnjavanje stranke, a posebice u situaciji kada tijelo u donošenju rješenja postupa po spomenutim odlukama kako Visokog upravnog suda Republike Hrvatske tako i Ustavnog suda Republike Hrvatske.

18. Naime, člankom 49. stavkom 1. točkom 1. ZUP-a propisano je da službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti ako se pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa.

18.1. Imajući u vidu citiranu odredbu kao i činjenice konkretnog predmeta iz kojega nedvojbeno proizlazi da se radi o usklađivanju novčane pomoći prethodno priznate korisnicima mjere roditelj odgojitelj na identičan način u dijelu koji se odnosi na visinu novčane pomoći i računanje trajanja, kako je propisano odredbama Odluke, te da nisu od utjecaja na opseg priznatog prava individualne okolnosti svakog korisnika osim podatka o djetetu/djeci korisnika za koje je pravo priznato, a koje je utvrđeno već ranijim rješenjem o priznatom pravu (kod tužiteljice rješenjem od 25. siječnja 2017.) te se nedvojbeno mogu iz tih podataka utvrditi relevantne činjenice, sud prihvaća stajalište upravnih tijela da je prvostupanjsko rješenje moglo biti doneseno primjenom citirane odredbe, neposrednim rješavanjem, bez posebnog ispitnog postupka. Dakle, ne radi se o okolnostima i činjenicama koje bi se utvrđivanje saslušanjem stranke u postupku.

18.2. Pravilnost donošenja rješenja o usklađivanju novčane pomoći za roditelje odgojitelje neposrednim rješavanjem potvrdio je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u sporu iste činjenične i pravne stvari presudom poslovni broj: Usž- 3412/2024-2 od 8. listopada 2024. (obrazloženje presude, točka 11.).

19. Ostali navodi tužbe ponovljeni su navodi prigovora, na koje se na sudu prihvatljiv način očitovao tuženik u osporenom rješenju, odnosno radi se i o ponovljenim navodima koje su korisnici mjere isticali u postupku zakonitosti Odluke pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, s kojima je tužitelj kroz odluke tuženika u njegovom predmetu upoznat, a na koje se pozvao i ovaj Sud u presudi.

20. Još jednom se ističe, vezano za prigovor povrede stečenih prava i legitimnih očekivanja te zabrane retroaktivnosti da su ta pitanja bila razmotrena i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske u prethodno navedenoj odluci U-III-1744/2023 te je detaljna analiza i razlozi ne prihvaćanja prigovora podnositelja ustavne tužbe izneseni pod točkama 47. do 52. obrazloženja.

20.1. Ustavni je sud također razmatrao pitanje položaja roditelja odgojitelja u kontekstu primjene i obveze Grada Zagreba u realizaciji kompenzacijskih mjera, kako u pogledu proširenja kapaciteta gradskih vrtića tako i potpore za samozapošljavanje i druge mjere usmjerene lakšem povratku na tržište rada roditelja odgojitelja, te iznio razloge zbog kojih smatra osnovanim zaključak i ocjenu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske da je kompenzacijskim mjerama Grad Zagreb uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke/22, olakšavajući im povratak na tržište rada (točka 60. obrazloženja).

21. Imajući u vidu navedeno, u postupku koji je prethodio ovom sporu pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i isto navodima tužbe i tijekom spora nije dovedeno u pitanje. Na isto je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a povrede postupka na koje ukazuje tužitelj sud nije našao.

21.1. Stoga sud nije cijenio osnovanim provoditi daljnji dokazni postupak, budući da su stranke spora dostavile dokumentaciju na koju se pozivaju, a saslušanjem tužiteljice na predložene okolnosti ne bi se moglo utvrditi drugačije činjenično stanje, jer su relevantne činjenice od kojih ovisi primjena prava utvrđene, a Odlukom nisu propisane iznimke od primjene imajući u vidu individualne, specifične okolnosti korisnika mjere roditelj odgojitelj.

21.2. Izvođenjem dokaza pozivanja tuženika da dostavi dokaze o postojanju kompenzacijskih mjera s učinkom s danom donošenja pobijanog prvostupanjskog rješenja, ne bi se mogle utvrditi relevantne činjenice za odluku u predmetnoj upravnoj stvari. Ovo zato, jer činjenice koje su relevantne za odluku u predmetnoj upravnoj stvari niti nisu niti sporne, pa je izvođenje i ovog dokaza sud raspravnim rješenjem odbio, cijeneći isti nepotrebnim i neekonomičnim te suprotnim načelu učinkovitosti spora propisnim članom 8. ZUS-a.

22. Stajališta suda iznesena u ovoj presudi vezana za retroaktivnost, neposredno rješavanje predmetne upravne stvari te pravnu prirodu roka iz odredbe članka 6. Odluke/22, u skladu su sa stajalištem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izraženima i u presudi poslovni broj: Usž-3412/2024-2 od 8. listopada 2024. u istoj činjeničnoj i pravnoj stvari, usklađenja novčane pomoći za roditelja odgojitelja. Pri tom se ističe da je odredbom članka 10. stavka 2. ZUS-a propisano da je pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta obvezna za sve.

22.1. I odluka o odbačaju žalbe (točka II. izreke osporenog rješenja) prema ocjeni suda pravna je i zakonita. Ovo zato, jer je člankom 10. Odluke propisano da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju te odluke podnosi gradonačelniku Grada Zagreba u roku od 8 dana od dostave pojedinačnog akta, preko nadležnog gradskog upravnog tijela, te da je Gradonačelnikova odluka o prigovoru konačna. Slijedom navedenog, pravilno je tuženik odbacio žalbu kao nedopuštenu, jer osnov za navedeno postupanje postoji u odredbi članka 114. stavka 1. ZUP-a. Navedena odredba daje ovlaštenje drugostupanjskom tijelu da ispita, između ostaloga, dopuštenost izjavljene žalbe kao pravnog lijeka, te istu odbaci ukoliko nije dopuštena, ako je to propustilo učiniti prvostupanjsko tijelo na temelju odredbe članka 113. stavka 1. ZUP-a. U konkretnom upravnom predmetu i ovakvoj pravnoj situaciji nema osnova za zaključak da je žalbu trebalo dostaviti na rješavanje, kako navodi tužiteljica, nadležnom ministarstvu.

22.2. Ostali navodi tužbe ponovljeni su navodi prigovora na koje se na sudu prihvatljiv način očitovao tuženik i s kojim je ovaj Sud suglasan.

23. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice , pa se to rješenje ne može ocijeniti nezakonitim.

24. Razlozi ništavosti pojedinačne odluke, propisani člankom 128. stavkom 1. ZUP-a na koje sud, u skladu s člankom 47. stavkom 3. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti, nisu utvrđeni.

24.1. U pogledu zahtjeva tužiteljice za naknadom štete ističe se da je odluka o istoj vezana za odluku o glavnoj stvari, pa kako je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev za poništavanjem osporenog rješenja neosnovan, nema osnova za zaključak da je u konkretnom slučaju tuženik tužiteljici prouzročio štetu, koju potražuje.

25. Slijedom navedenog na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci, pod točkom I.

26. O zahtjevu tužiteljice za naknadom troškova spora za radnje poduzete po opunomoćeniku odvjetniku, odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojemu stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

26.1. Stoga, kako je odbijen tužbeni zahtjev za poništavanjem osporenog rješenja, tužiteljica je izgubila spor, pa nema osnova za zaključak da bi joj troškove spora imao nadoknaditi tuženik.

26.2. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci, pod točkom II.

U Zagrebu 28. veljače 2025.

Sutkinja

Mirjana Harapin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvjetnica Ana – Marija Leško Blažić, [adresa] Zagreb, Ulica Klenova 2

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik, [adresa] Zagreb, Trg Stjepana Radića 1

3. U spis