Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-516/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja ĆZ iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Davoru Zimiću, odvjetniku u Varaždinu, Banovinska 13, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 24. veljače 2025. održane glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnika tužitelja i z. punomoćnice tuženika Ive Filipan, odvjetnice u Varaždinu, 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe iz čl. 4. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9012299492, od dana 23.02.2007. godine, koji je dana 23.02.2007. godine potvrđen od strane Javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, pod brojem: OV- 2950/07, a koji glasi:

„koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

te su ništetne i sve kasnije tuženikove jednostrane izmjene kamatne stope i kao takve ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe iz čl. 6.2. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9012299492, od dana 23.02.2007. godine, koji je dana 23.02.2007. godine potvrđen od strane Javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, pod brojem: OV- 2950/07, a koji glasi:

„U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita.“

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9012299492, od dana 23.02.2007. godine, koji je dana 23.02.2007. godine potvrđen od strane Javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, pod brojem: OV- 2950/07, a koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba iz čl. 11.9. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9012299492, od dana 23.02.2007. godine, koji je dana 23.02.2007. godine potvrđen od strane Javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, pod brojem: OV- 2950/07, a koji glasi:

„Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

V. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju CZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati:

- iznos od 3.637,95 EUR (slovima: tritisućešestotridesetsedameura i devedesetpetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 169,69 EUR, od dana 23.02.2007. godine,

- 271,51 EUR, od dana 23.02.2007. godine,

- 2,03 EUR, od dana 31.03.2007. godine,

- 11,61 EUR, od dana 30.04.2007. godine,

- 11,58 EUR, od dana 31.05.2007. godine

- 11,58 EUR, od dana 30.06.2007. godine,

- 11,58 EUR, od dana 31.07.2007. godine,

- 6,49 EUR, od dana 31.08.2007. godine,

- 6,49 EUR, od dana 30.09.2007. godine,

- 6,49 EUR, od dana 31.10.2007. godine,

- 6,49 EUR, od dana 30.11.2007. godine,

- 6,49 EUR, od dana 31.12.2007. godine,

- 6,49 EUR, od dana 31.01.2008. godine,

- 29,27 EUR, od dana 31.07.2010. godine,

- 33,70 EUR, od dana 31.08.2010. godine,

- 33,70 EUR, od dana 30.09.2010. godine,

- 41,00 EUR, od dana 31.10.2010. godine,

- 42,99 EUR, od dana 30.11.2010. godine,

- 42,99 EUR, od dana 31.12.2010. godine,

- 42,99 EUR, od dana 31.01.2011. godine,

- 42,99 EUR, od dana 28.02.2011. godine,

- 42,99 EUR, od dana 31.03.2011. godine,

- 42,99 EUR, od dana 30.04.2011. godine,

- 42,99 EUR, od dana 31.05.2011. godine,

- 42,99 EUR, od dana 30.06.2011. godine,

- 88,78 EUR, od dana 31.07.2011. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.08.2011. godine,

- 95,66 EUR, od dana 30.09.2011. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.10.2011. godine,

- 73,52 EUR, od dana 30.11.2011. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.12.2011. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.01.2012. godine,

- 73,52 EUR, od dana 29.02.2012. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.03.2012. godine,

- 73,52 EUR, od dana 30.04.2012. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.05.2012. godine,

- 73,52 EUR, od dana 30.06.2012. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.07.2012. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.08.2012. godine,

- 73,52 EUR, od dana 30.09.2012. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.10.2012. godine,

- 73,52 EUR, od dana 30.11.2012. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.12.2012. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.01.2013. godine,

- 73,52 EUR, od dana 28.02.2013. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.03.2013. godine,

- 65,79 EUR, od dana 30.04.2013. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.05.2013. godine,

- 73,52 EUR, od dana 30.06.2013. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.07.2013. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.08.2013. godine,

- 73,52 EUR, od dana 30.09.2013. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.10.2014. godine,

- 73,52 EUR, od dana 30.11.2014. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.12.2014. godine,

- 73,52 EUR, od dana 31.01.2014. godine,

- 319,05 EUR, od dana 28.02.2014. godine,

i to po stopi koju do 31.12.2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.7.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim dijelova odredaba iz čl. 1. Ugovora o kreditu od 23.2.2007. broj 9012299492, kojim je kao valuta, uz koju je vezana glavnica kredita, ugovorena valuta u švicarskim francima, te kojim je propisana obveza vraćanja kredita (u anuitetima) uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, te se odbija tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim i svih kasnijih "odnosećih odredbi iz kasnijih isprava tuženika" koje kao takve ne proizvode nikakve pravne učinke.

VII. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju CZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.981,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Konstatira se da je povučena tužba preko iznosa od 3.637,95 EUR do iznosa od 3.684,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi u bitnome da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 23.2.2007. broj 9012299492 koji je istog dana potvrđen od strane javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz [adresa] pod brojem OV-2950/07, da je visina anuiteta kredita iznosila 267,98 CHF i da mu je kredit isplaćen 23.2.2007. Tuženik da je u razdoblju otplate navedenog kredita jednostrano vršio promjene kamatne stope i anuiteta te da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit po navedenom ugovoru. Navodi da ga je tuženik propustio u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Ističe da se tečaj švicarskog franka stalno povećavao od početka otplate kredita što je rezultiralo povećanjem mjesečnih anuiteta. U pogledu ništetnosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017- 10 od 14.6.2018. u dijelovima koji se odnose upravo na tuženiku, kao i na presudu VTS RH PŽ-7129/13-4 od 13.6.2014.. Prema tome da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, o promjeni kamatne stope i odredbe vezane uz valutnu klauzulu s pravnim učinkom ex tunc. Također da je ugovorena ulazna naknada za obradu kreditnog zahtjeva koji je tuženik naplatio 23.2.2007. u iznosu od 169,69 EUR kao i naknadu za osiguranje kredita istog dana u iznosu od 271,51 EUR, a o kojim odredbama ugovora se također nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije mogao utjecati niti na sadržaj te odredbe iz čl. 11. toč. 3. Ugovora, uz okolnost da je Ugovor unaprijed pripremljen od strane tuženika, a nije navedeno niti u kojem iznosu će se naknade naplatiti tužitelju, a osim toga da je ta odredba neodređena, netransparentna i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana isključivo na štetu tužitelja zbog čega je nepoštena, a time i ništetna. Tužitelj traži isplatu preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to u iznosu od 3.242,80 EUR sa zateznim kamatama od svakog mjesečnog preplaćenog iznosa. Također traži isplatu neosnovano naplaćenih naknada za osiguranje kredita i za obradu kreditnog zahtjeva.

2. Tuženik se protivi i osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Navodi da odredba Ugovora o naknadama ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu pa ta odredba ne može biti niti ništetna, a osim toga da je jasna, razumljiva i vidljiva pa je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice te odredbe. Također da je iz Općih uvjeta poslovanja tuženika vidljivo da su naknade regulirane pod toč. 3. toč. 8. i da korisnik kredita plaća sporne naknade utvrđene Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. U pogledu tih naknada ističe prigovor zastare jer su plaćene 2007. godine, a tužba je podnesena 13. lipnja 2023., a zastaru temelji na odredbi čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a. Tuženik tvrdi da se u konkretnom slučaju tužba odnosno presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne može primijeniti na konkretni predmet kraj činjenice da je ugovorni odnos između stranaka okončan. Stoga da u svakoj pojedinoj parnici treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određen slučaj. Tvrdi da su djelatnici tuženika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, upoznali tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK, a koje rizike je tužitelj u cijelosti prihvatio. Također da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao mogućnost izbora između više vrsta Ugovora o kreditu kao na primjer s valutnom klauzulom u EUR, ali je svjesno odabrao upravo predmetni Ugovor o kreditu. U pogledu valutne klauzule da je izričito dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu, otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope, ponudu Automobila Lončar d.o.o.,, Plan otplate, knjigovodstvenu karticu, pregled uplata po kreditu, obavijest o konačnoj otplati kredita, saslušan je tužitelj, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Centar poslovnih analiza d.o.o., pročitana je dopuna nalaza te su pročitani Opći uvjeti poslovanja s građanima Privredne banke Zagreb i pojašnjenje analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom Hrvatske narodne banke objavljene u Biltenu o bankama broj 12.

4. Između stranaka činjenično nije sporno sklapanje Ugovora o kreditu od 23.2.2007. broj Ugovora 9012299492 koji je istog dana potvrđen od strane javnog bilježnika pod brojem OV-2950/07 kojim banka odobrava tužitelju kredit od 18.897,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita. Nije sporno da je tužitelj taj kredit otplatio, nije sporno da su ugovorene i naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 169,69 EUR te naknada za osiguranje kredita u iznosu od 271,51 EUR, obje naknade 23.2.2007.. Nije sporno da je ugovorena kamata po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10% godišnje. Nije sporno da je ugovorena odredba da se kredit otplaćuje u 84 jednake mjesečne rate plative u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a u slučaju promjene kamatne stope, da korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete dok se banka obvezala o izmijenjenom iznosu anuiteta obavijestiti tužitelja kao korisnika kredita. Nije sporno ni to da se i kamatna stopa u odnosu na početnu od 5,10% povećala na 6,10% od 1.8.2007. do 31.1.2008. te na 7,45% za razdoblje od 1.2.2008. do isplate kredita.

5. Spornim se ukazuje i osnova i visina tužbenog zahtjeva, te da li je za utuženu tražbinu nastupila zastara te da li se presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. mogu primijeniti na konkretni ugovorni odnos parničnih stranaka. Sporno je i to da li je ništetna odredba Ugovora o kreditu iz čl. 1., 4. i 6.2. kojim je ugovorena kao valuta u švicarskim francima i propisana obveza vraćanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima.

6. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena je u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je kao takva ništetna.

7. Presudom istog suda Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

8. U odnosu na tvrdnju tuženika da se spomenute presude ne mogu primijeniti na konkretni slučaj jer da je tužitelj bio upoznat sa svim bitnim parametrima koji utječu i na promjenu kamatne stope i na promjenu valute švicarski franak, dakle upoznat sa svim mogućim rizicima, te da tužitelj nije bio stranka tužbe u rečenoj kolektivnoj tužbi, na ovom mjestu tuženika treba uputiti na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), prema kojoj odredbi fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Štoviše, u tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev.

9. Polazeći od čl. 502.c ZPP-a sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužitelj isti sklopio u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe. Tuženik je s druge strane predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu trgovca u okviru svoje poslovne djelatnosti, a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 23.2.2007., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.. Valja napomenuti da u ovome postupku tužitelj ne traži naknadu štete, već zahtijeva povrat stečenog bez osnove zbog utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

10. U odnosu na prigovor zastare:

Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim je presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina (čl. 225. ZOO-a). Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude tog suda broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., dakle nakon 13. lipnja 2014. kada je postala pravomoćna, tužitelj saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 13.6.2023. to bi nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope, međutim, tužitelj niti ne traži tužbenim zahtjevom preplaćene iznose zbog promjene kamatne stope, već isključivo preplaćene iznose zbog promjene u smislu rasta tečaja CHF.

U odnosu na tužbeni zahtjev glede preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom slučaju nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe, obzirom je tužitelj takav zahtjev za isplatu postavio tužbom od 13.6.2023. odnosno precizirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka 10.3.2024.. U konkretnom slučaju tužitelj nije preinačio tužbeni zahtjev jer je prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći time da je za pitanje preinake tužbe mjerodavan glavnični iznos, a ne i tijek zateznih kamata, pa u konkretnom slučaju nije riječ o preinaci tužbe. Naprotiv, tužitelj je povukao tužbeni zahtjev (iako to izrijekom nije naveo), preko iznosa od 3.637,95 EUR do iznosa od 3.684,00 EUR, time da se tuženik nije protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva pa se smatra da je pristao na povlačenje (čl. 193. st. 2. ZPP-a).

11. Tužitelju je plaćanjem anuiteta prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

12. Tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je Ugovor zaključen na standardnom obrascu tuženika kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili ne prihvatiti, te s djelatnikom banke nije pregovarao niti o jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o kamatama niti o valutnoj klauzuli, tako da na sporne odredbe nije mogao utjecati. Naime, Ugovor je unaprijed bio pripremljen od strane tuženika, a auto kuća "Automobil Lončar d.o.o." je sa tuženikom riješila svu potrebnu dokumentaciju za ishođenjem kredita dok je on trebao samo potpisati ugovor i ovjeriti ga kod javnog bilježnika. Točno je da sporne odredbe ugovora o kreditu jesu jasne i uočljive, ali ne i razumljive jer ne sadrže određene parametre vezane za korekciju kamatne stope niti razrađuje što utječe na visinu promjenjive kamatne stope, pa obzirom da su te odredbe unijete na inicijativu tuženika bez utvrđenih parametara za promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF i bez eventualnog objašnjenja metode izračuna tih parametara, a niti opći uvjeti ne daju temelje za ocjenu da se radi o objektivnom kriteriju koji bi se mogao smatrati odredivim predmetom obveze, već na općeniti način promjenu kamatne stope vezuje za odluke banke na čijem je obrascu Ugovor sastavljen i na čiju inicijativu je ta odredba unijeta, kao i odredba o valutnoj klauzuli, a koje kao takve sud smatra nepoštenim i protivnim načelu savjesnosti i poštenja.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 23.2.2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 – nastavno: ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. bio je na snazi novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) koji u čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok, prema čl. 99. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Kada se ima u vidu prethodno citirani sadržaj točke II. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja glasi "2. tužena PBZ d.d…. u razdoblju od 9.10.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 2. tužene P.B.Z. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 2. tužena P.B.Z. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku 2. tužene P.B.Z. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 10.9.2003. godine do 6.8.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", nedvojbeno proizlazi da je u predmetnom Ugovoru o kreditu redovna kamata izražena na bitno jednak način, što znači da je i predmetna odredba o promjenjivoj kamati nepoštena, a kao takva i ništetna. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, pa tako i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu potrošača.

15. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Jednako tako i odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 – nastavno: ZZP/07), propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. U ranije spomenutom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača već je pravomoćno presuđeno da je tužena u ugovorima o kreditu koristila nepoštene i stoga ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora s korisnicima kredita o tome nije pojedinačno pregovarala i utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a čime je tužena upravo i postupila suprotno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Stoga, citirana odluka Trgovačkog suda u Zagrebu obvezuje sudove u ovom parničnom postupku.

17. I Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zaključuje da su banke, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristile činjenicu da nema propisa koji im to nalaže i potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, a isti sud ističe da ako su ugovorne odredbe nepoštene i zato ništetne od samog početka, bez obzira kako ih banke koriste. Nije stoga točna tvrdnja tužene da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete. Naime, osnovna posljedica ništetnosti ugovora prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, to što je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO-a), ali to ne znači da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne obvezuje ostale sudove u ovom parničnom postupku.

18. Odredbe čl. 118. ZZP/14 odnosno 138.a ZZP/07 ne treba tumačiti samo gramatički, nego teleološki, smisleno, vodeći računa o svrsi koju je zakonodavac imao na umu pri donošenju tih odredbi. Njihova je svrha da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Naime, samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači svoja subjektivna prava ne bi mogli konkretno ostvariti u pojedinačnim postupcima, a kada bi svaki pojedini potrošač u takvim postupcima morao iznova dokazivati iste činjenice koje govore o ništetnosti, a u konkretnom slučaju ugovorne odredbe su bitno istovjetne onima na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, bez prave svrhe bila bi presuda kojom je rezultirao postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Jednako tako, obrazlaže i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

19. Tvrdnja tužene da interes za podizanje tužbe iz čl. 131. ZZP/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, u ovom je parničnom predmetu promašena jer se u ovom postupku radi o ostvarenju subjektivnog prava tužitelja na restituciju i upravo je cilj tužbe povrat njegovog imovinskog stanja u ono koje je postojalo prije zaključenja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da se radi o kreditu za kupnju vozila pri čemu je tužitelj kao potrošač bio ograničen uvjetima iz tuženikove ponude, ali i sagledavajući ostale ugovorne odredbe, za zaključiti je da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj nije imao objektivnu mogućnost za pregovaranje oko spornih odredaba ugovora, što je skupno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega tužitelj ima pravo tražiti da mu tužena vrati što je temeljem takvih ništetnih odredaba naplatio. Tužena nije dokazala, niti je na tu okolnost predložila dokaze, da je tužitelj bio u mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama, da je ugovor o kreditu rezultat prethodnog pregovaranja stranaka gdje je tužitelj mogao utjecati na sporne ugovorne odredbe, a teret tog dokaza upravo je na tuženiku, a ne na tužitelju. Jednako tako u pogledu ugovorne odredbe iz čl. 11. toč. 3. Ugovora koja se odnosi na plaćanje naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita u visini od 1,50% odnosno 2,00%, a koje ugovorne odredbe nisu bile predmetom prije spomenute kolektivne tužbe, sud ocjenjuje da su i te odredbe nepoštene, a time i ništetne. To stoga jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a neovisno od toga što su doista odredbe jasne i uočljive, one su unaprijed formulirane od strane banke i na njih tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati te konačno suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana isključivo na štetu potrošača i to neovisno o visini tih naknada od 169,69 EUR odnosno 271,51 EUR, a imajući u vidu da su i druge prije spomenute ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli), a tužitelju nije niti prezentirano o kojim se iznosima naknada radi i koje naknade pruženih usluga plaća. Naime, tužitelju nije objašnjeno, a ni sam tuženi tijekom ovog postupka nije objasnio koji su to stvarni troškovi za obradu kreditnog zahtjeva i na koji način je osiguran predmetni kredit (polica osiguranja ili neki drugi instrument osiguranja kredita), stoga su i te odredbe o naknada utvrđene ništetnima. U pogledu prigovora zastare tražbine tužitelja za navedene tražbine u iznosima od 169,69 EUR i 271,51 EUR koje su naknade doista naplaćene tužitelju 23.2.2007., treba reći da zastara ne teče od dana plaćanja tih naknada nego od dana kada su te ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, a konkretno su utvrđene ništetnima ovom presudom. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva preko kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020.)

20. U odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim dijelova odredaba iz čl. 1. Ugovora, u kojem je kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, ugovorena valuta u švicarskim francima, sud taj dio tužbenog zahtjeva ocjenjuje neosnovanim. To iz razloga što na temelju provedenih dokaza ne proizlazi da bi ova ugovorna odredba bila nepoštena odnosno ništetna, u smislu odredaba čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, niti suprotna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, tim više, kao što to i tuženik pravilno ističe, što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO-a, a što među strankama nije ni bilo sporno. Sam tužitelj ne iznosi nikakve razloge zbog kojih smatra odredbu ugovora kojim je obveza tužene isplatiti kredit u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju tužene važećem na dan korištenja kredita ništetnom. Radi se o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tužene na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/2003 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Upravo prema toj odredbi, tužitelj je utemeljio tužbeni zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorene valutne klauzule vraćanja kredita u švicarskim francima u visini razlike između početno ugovorenog tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita i onog koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta, a koji zahtjev je i usvojen ovom presudom, pa je stoga takav tužbeni zahtjev i proturječan usvojenom zahtjevu za isplatu.

21. Iz nalaza Centra poslovnih analiza d.o.o. proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do razlike kod isplata plaćenih rata kredita osnovnom predmetnog ugovora, a obzirom na razliku između utvrđenog tečaja za CHF na dan isplate kredita i tečaja u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na temelju anuiteta koje je tužitelj isplatio tuženiku, obračunom dolazi do razlike od više plaćenih 3.196,75 EUR, dakle u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od 31. ožujka 2007. do 28. veljače 2014.

22. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun proveden od strane vještaka, već ističe da bi prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva trebalo uzeti u obzir i razdoblja kada je tužitelj plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj i to neovisno o tome jesu li takvi iznosi istaknuti u vidu protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja. Ovakav stav tuženika nije ispravan prije svega iz razloga što za razdoblje kada je tužitelj plaćao manje u odnosu na početno ugovoreni tečaj na dan isplate kredita, tužitelj nije ništa niti stekao. Osim toga, vještakinja je u nalazu odnosno očitovanju od 15.12.2023. (list 172 spisa) jasno naznačila da je prilikom obračuna uzela u obzir i negativne tečajne razlike, a tužitelj je upravo i postavio tužbeni zahtjev u skladu sa takvim obračunom. Također je odgovorila na primjedbe tužitelja da nije uračunala iznos uplate od 347,00 HRK, a da taj iznos doista nije uračunala jer se odnosi na plaćanje interkalarne kamate prije dospijeća prvog anuiteta pa taj iznos nema nikakvog utjecaja na iznos preplate iskazan u nalazu od 4.12.2023. jer bi zaduženje bilo 347,00 HRK i uplata 347,00 HRK. Iako tuženik nije osporavao iznos plaćenih naknada niti mu je to sud stavio u zadatak iz razloga što tuženik visinu naknada nije osporavao, jasno je navela u tom očitovanju da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosila 169,69 EUR, a naknada za osiguranje kredita 271,51 EUR. Međutim, iako predmetom tužbenog zahtjeva za isplatu nije bio preplaćeni iznos zbog promjene kamatne stope, sud je omaškom dao u zadatak vještaku izračunati i tu preplatu, time da je vještakinja jasno razlučila u nalazu preplatu po tom osnovu i preplatu zbog promjene tečaja CHF. Zbog te promašene upute vještaku nalaz vještaka je jasan.

23. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim i sve kasnije odnoseće odredbe iz kasnijih isprava tuženika te kao takve ne proizvode nikakve pravne učinke, nije jasno koje su to kasnije odredbe iz kasnijih isprava tuženika koje su ništetne (a odnose se na promjenu kamatne stope iz točke 4. Ugovora).

24. U pogledu tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnom odredbe iz čl. 11. toč. 9. Ugovora o kreditu, a kojom odredbom tužitelj izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF i potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svih eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, već je ranije u obrazloženju navedeno da tužitelj nije bio upoznat niti sa postojanjem rizika promjene tečaja CHF niti s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, naprotiv, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio je upoznat sa ratama kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja u kojem su anuiteti bili jednaki.

25. Sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok visina zateznih kamata proizlazi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, to mu je naloženo isplatiti zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od datuma njihove uplate, a kako su isti utvrđeni nalazom vještaka Centar poslovni analiza d.o.o.

26. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a imajući u vidu da tužitelj nije uspio sa razmjernom neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 16.10.2023., 29.12.2023., 3.1.2024. i 3.10.2024. u iznosima od po 200,00 EUR, sastav podneska od 3.11.2023. u iznosu od 50,00 EUR i 8.12.2023., a potonje primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife, zastupanja na ročištima 24.10.2023. i 24.2.2025. u iznosima od po 200,00 EUR, zastupanje na ročištu za objavu presude 28.2.2025. 100,00 EUR, trošak vještačenja 331,80 EUR, ili ukupno 1.981,80 EUR.

Varaždin, 26. veljače 2025.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu ovom sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnik tužitelja – Davor Zimić, odvjetnik u Varaždinu, Banovinska 13 2) Punomoćnici tuženika – OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III