REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 1207/23-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja AĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], zastupanog po pun. Eciji Kuljiš Bajić i Meri Blaslov Pavasović, odvj. u Splitu protiv tuženika pod 1) TĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], pod 2) ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], pod 3) AĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], pod 4) VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], pod 5) DĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], pod 6) KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], pod 7) RĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], pod 8) EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], pod 9) GĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i pod 10) IĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], tuženici pod 1), 2), 3), 4), 5), 6), 7) i 8) zastupani po pun. Marini Matković, odvj. u Splitu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. siječnja 2025. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika od 1) do 8) i odsutnosti uredno pozvanih tuženika pod 9) i 10), dana 28. veljače 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi koji glase:

''1.Utvrđuje se da pismeno proglašeno dana 13. lipnja 2014. g. po javnom bilježniku Daliboru Pavloviću iz Splita kao vlastoručna oporuka pok. TĆK od 12. prosinca 2013. g. nije pravno valjano i ne proizvodi nikakve pravne učinke.

2.Utvrđuje se da u ostavinu pok. ostaviteljice TĆK ne ulazi ½ vlasništva nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica], kuće, Kroz Smdečac od 19-29, ukupne površine 1779 m², z. u. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina] i to 28. ETAŽA: 0/01 stan na IV. katu označen brojem 15, površine 70,71 m² koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika i lođe, [adresa] jer je u tom dijelu bračna stečevina pravnog prednika tužitelja MĆ, pok. A te se ovlašćuje tužitelj temeljem presude u zemljišnim knjigama ovog suda zatražiti i postići uknjižbu svog suvlasničkog dijela za ½ na svoje ime i uz istovremeno brisanje ½ suvlasničkog dijela s imena prednice tuženika TĆK.

3.Utvrđuje se da u ostavinu pok. ostaviteljice TĆK ne ulazi ½ svih pokretnina smještenih u stanu u [adresa] na adresi [adresa], na IV. katu, stan broj 15 i ½ novčanih sredstava koja kod Imex banke d.d. Split glase na ime pok. ostaviteljice TĆK na računima broj: 738-0001-7380012981 i 738-0001-7380014317 kao i novac na štednoj knjižici broj [broj štedne knjižice] jer su predmetne pokretnine u tom dijelu bračna stečevina pravnog prednika tužitelja MĆ.''.

r i j e š i o j e :

I.Ne dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnesku tužitelja od 25. listopada 2024. g. kojim je tužitelj zatražio izdvajanje iz ostavine pok. ostaviteljice TĆK s osnova bračne stečevine prednika tužitelja-oca pok. MĆ ½ nekretnine-stana koji je predmet postupka, izdvajanje iz ostavine ½ svih pokretnina koje se nalaze u stanu i izdvajanje iz ostavine ½ novčanih sredstava položenih kod Imex banke d.d. Split koje glase na ime ostaviteljice.

II.Odbacuje se prijedlog tuženika pod 1), 2), 3), 4), 5), 6), 7) i 8) za donošenje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine i to zabranom otuđenja i opterećenja nekretnine-stana koji je predmet postupka te nalaganje FĆ iseliti iz predmetnog stana, kao nedopušten.

III.Dužan je tužitelj u roku od 15 dana isplatiti tuženicima pod 1), 2), 3), 4), 5), 6), 7) i 8) na ime troškova postupka iznos od 4.406,25 EUR.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 16. lipnja 2015. g., evidentiranoj pod brojem P 8625/15, tužitelja MĆ protiv tuženika pod 1) TĆ, pod 2) ŠĆ, pod 3) ŠĆK, pod 4) VĆ, pod 5) DĆ, pod 6) KĆ, pod 7) RĆ i pod 8) NĆ, tužitelj je naveo da je pred ovim sudom prekinut ostavinski postupak iza smrti TĆK broj O-947/14 jer je rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gžo-276/15 suprug ostaviteljice-tužitelj BĆ upućen pokrenuti parnicu protiv tuženika radi utvrđenja pravne valjanosti vlastoručne oporuke oporučiteljice od 12. prosinca 2013. g. te radi utvrđenja da u ostavinu ostaviteljice ne ulazi ½ imovine koja se vodi na ime ostaviteljice jer se u tom dijelu radi o bračnoj stečevini tužitelja. Prema mišljenju tužitelja oporuka ostaviteljice od 12. prosinca 2013. g. nastala je očito i isključivo kao rezultat psihičke prisile od strane njenog nećaka- tuženika pod 2) zbog čega da pok. ostaviteljica nije bila u stanju vladati svojom voljom niti shvatiti značenje svog očitovanja i njegove posljedice, a s obzirom da je nedugo prije sastava spornog pismena bila doživjela moždani udar te se liječila od posljedica. Pismeno da je sastavila bez svoje volje iznurena višednevnim pritiskom tuženika pod 2), isključivo po njegovoj volji i njegovom diktatu. Nadalje, ostaviteljica da je pismenom od 12. prosinca 2013. g. raspolagala imovinom koja se u trenutku njene smrti vodila na njeno ime i to stanom u [adresa] na adresi [adresa] i zajedničkom ušteđevinom tužitelja i ostaviteljice stečenom od njihovih primanja i prodajom nekretnina u vlasništvu tužitelja kao i pokretninama koje se nalaze u tom stanu, iako se radi o imovini stečenoj za vrijeme dugogodišnjeg trajanja bračne zajednice, počevši od zaključenja braka 23. kolovoza 1986. g. pa do dana smrti ostaviteljice **.**.2014. Tužitelj da ima pravni interes na utvrđenje suvlasništva na predmetnom stanu, koji je pobliže opisan u narativnom dijelu tužbe, za ½ dijela, za ½ dijela zajedničke ušteđevine koja se vodi na ime ostaviteljice kod Imex banke d.d. i svih pokretnina smještenih u predmetnom stanu. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da pismeno proglašeno dana 13. lipnja 2014. g. kao vlastoručna oporuka pokojne TĆK od 12. prosinca 2013. g. nije pravno valjano i ne proizvodi nikakve pravne učinke. Zatraženo je i utvrđenje da u ostavinu ostaviteljice ne ulazi ½ vlasništva nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica], kuća, [adresa] od 19 do 29, ukupne površine 1779 m², z. u. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina] i to 28. etaža: 0/01, stan na IV. katu označen brojem 15 u površini od 70,71 m² koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika i lođe, [adresa] jer je u tom dijelu bračna stečevina tužitelja te tužitelj ovlastiti na temelju presude u zemljišnim knjigama ovog suda zatražiti i postići uknjižbu svog suvlasničkog dijela za ½ na svoje ime uz istovremeno brisanje ½ suvlasničkog dijela s imena ostaviteljice. I konačno, zatraženo je i utvrđenje da u ostavinu pok. TĆK ne ulazi ni ½ svih pokretnina smještenih u opisanom stanu i ½ novčanih sredstava koja se kod Imex banke d.d. vode na ime ostaviteljice na računima i štednoj knjižici, čiji su brojevi navedeni u petitu tužbe, jer predmetne pokretnine u tom dijelu predstavljaju bračnu stečevinu tužitelja.

U odgovoru na tužbu tuženik pod 1) TĆ usprotivio se tužbi i tužbenom zahtjevu te istaknuo da nema govora o bilo kakvoj bračnoj stečevini jer je pok. teta TĆK sve svoje bogatstvo (novac i stan) naslijedila od svog muža VĆK. Dijelom tog novca pok. teta TĆK da je vrlo luksuzno opremila kupljeni stan, oročila preostali novac i bezbrižno sama živjela desetak godina do useljenja tužitelja koji joj je poslije postao suprug. U potpunosti je odbacio tvrdnju da je tuženik pod 2) prisilio ostaviteljicu na pisanje spornog pismena, a s obzirom da je pok. TĆK bila osoba čvrstog karaktera, vrlo bistra i pravična i nitko je nije mogao na nešto prisiliti. Naveo je da je često spominjala nećacima namjere oko svoje imovine ali dok tužitelj nije bio prisutan jer da ga se i pribojavala. Tuženik pod 2) da je mogao eventualno pomoći pok. teti u tehničkom dijelu pisanja ali da prisile u sastavu teksta nije bilo. U spornoj oporuci da je navedena u cijelosti posljednja želja i volja pok. TĆK.

Tužena pod 4) VĆ je u odgovoru na tužbu navela da je ona nevjesta pok. TĆK, da je ostaviteljicu poštivala i cijenila i da je to bilo obostrano. Pok. TĆK da joj je često govorila da će joj ostaviti sve stvari u stanu što da je i napisala u oporuci.

U odgovoru na tužbu tuženik pod 6) KĆ naveo je da su navodi tužbe lažni i tendenciozni. S pok. tetom TĆK da je bio u kontaktu još od 1958. g. kada je u Splitu pohađao Građevinsku tehničku školu. Nadalje, da se pok. teta odlučila udati za jednog starijeg gospodina, a ranije da je kod njega bila podstanar. Suprug pok. tete VĆK da joj je prepisao dio svoje imovine čiju je vrijednost sačuvala sve do svoje smrti. Od 1971. pa se sve do 1976. g. da je živio kao podstanar kod pok. tete TĆK te da je tada i upoznao njenog supruga koji je iznenada preminuo u ožujku 1972. g. Radi rušenja kuće (zbog izgradnje stadiona) pok. teta TĆK da je dobila na trajno korištenje trosobni stan na adresi [adresa]. S obzirom da je građevinske struke da je pok. teti pomogao prilikom odabira stana i procjene vrijednosti kuće. Osim stana teta da je dobila oko 100.000,00 DEM te je dio tog iznosa utrošila na kupnju namještaja i ostale opreme u stanu, a ostatak da je oročila to je glavnicu sačuvala sve do svoje smrti. Kasnije da je sama snosila troškove otkupa stana, zatvaranja lođe i slično. Uz mirovinu i kamate da je živjela sasvim pristojno, da se voljela lijepo obući, da nije štedjela na hrani, da je stan održavala čistim i urednim, da je bila gostoljubiva i velikodušna u darivanju ali da nikome nije htjela pozajmljivati novac. Što se tiče odnosa s tužiteljem da je taj odnos bio korektan, da je tužitelj veći dio vremena provodio u Rašćanima osim zadnje tri godine kada je stalno prešao u Split radi teškog zdravstvenog stanja. Zdravstveno stanje da se pogoršalo i teti TĆK pa da su zadnje tri godine zajedničkog života bili upućeni jedno na drugo, radi starosti i bolesti. Navod tužitelja da je oporuka pok. TĆK rezultat prisile te da ne sadrži njenu volju da je bezočna laž. Ostaviteljica da mu je godinama govorilo kako je odlučila svoju imovinu ostaviti svojoj rodbini te je tražila da joj pomogne oko toga, što da je on odugovlačio ne želeći da teta ima bilo kakve negativne posljedice radi takve odluke. Pričala mu je i da će je o tome razgovarati s tuženikom pod 2). Govorila je da ima želju da njena najbliža rodbina ima koristi od njene imovine, a s obzirom da nema svoje djece. Za tužitelja je govorila da se on ne treba osjećati zakinutim jer da ima svoju imovinu i novac i da će njegov sin dobiti dva stana i imovinu u Rašćanima. Što se tiče prisile da je jedino tužitelj prisiljavao tetu jer joj je u stan doveo odvjetnika s namjerom da sastave oporuku na način da njoj pripadne sve ako on umre prije nje, a njemu sve ako ona umre prije njega, što da je odbila riječima da njoj ne treba njegov stan u [adresa] ni njegova imovina u Rašćanima i da je ostavi na miru. Tužitelj da je pokazao nemoral i nepoštovanje rodbine ostaviteljice jer je kontaktirao s tuženikom pod 2) te se s njim i sastao. Imovina navedena u oporuci pok. tete TĆK da nije zajednička nego samo njena imovina, naslijeđena iz prvog braka. Tužitelj da je od namještaja kupio samo jedan ormar smještan u niši u dnevnom boravku. Tužitelj i ostaviteljica da su imali dogovor da on snosi troškove u Rašćanima, a ona u Splitu. Pok. teta TĆK da je znala za tužitelja reći da je škrt i da nema poštovanja, a posebno prema njenom pok. suprugu VĆK, a da praktično stanuje u njegovom stanu. Naveo je da treba razumjeti i da je teta imala želju biti sahranjena u grobnici na Lovrincu, a ne u Rašćanima, kako je to predlagao tužitelj. Na kraju je dodao da je pok. teta bila pri zdravoj pameti te je kuhala i čistila po stanu sve do zadnjeg odlaska u bolnicu odnosno desetak dana prije smrti.

I tužena pod 3) odgovorila je na tužbu navodeći da je vlastoručna oporuka ostaviteljice napisana u prisutnosti njenog nećaka Ttuženika pod 2) izraz njene želje. S pok. tetom TĆK da je bila u stalnom kontaktu te su komunicirale telefonom i viđale se skoro svake godine kad bi tužena pod 3) došla Split. Par godina prije smrti da joj se ostaviteljica žalila na supruga koji da je pritišće da se dogovore o ostavini. Njegova želja da je bila da tko prije umre ostavi svu svoju imovinu drugom bračnom drugu i da to zavedu kod javnog bilježnika. Teta da je bila protiv toga jer je sva njena imovina, odnosno stan u [adresa] i novac na banci, već bila u njenom vlasništvu u trenutku kad su se njih dvoje vjenčali. Njezin prvi muž pok. VĆK da joj je ostavio kuću na katu u Lori. Povodom rušenja kuće teta da je imala pravo na novac i stan u koji se njen drugi muž-tužitelj doselio. Teta da je uvijek govorila da joj ne treba ništa tužiteljevo i da nije pošteno da njoj odnosno njenoj obitelji pripadne nešto što treba pripasti tužiteljevom sinu iz prvog braka te je oko toga bila poštena. Navela je da je pok. teta imala mirovinu od prvog supruga, da u ničemu nije zavisila o tužitelju, da se žalila na tužitelja da je ''teške ruke'' što se tiče novca i da sve troškove za stan podmiruje samo ona. Kazala je i da je teta bila skromna i vrijedna žena i do zadnjeg dana svjesna što radi te osoba koju se nije moglo na bilo što prisiliti niti prevariti. Sve to da je dobro poznato i tužitelju koji je kod javnog bilježnika i kazao da tetinu volju treba poštovati.

Tuženik pod 2) ŠĆ je u podnesku od 26. travnja 2017. g. izjavio kako se ne protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te je priložio svoju pisanu izjavu u kojoj je naveo da je svoju pok. tetu TĆK doveo u zabludu jer ju je nagovorio da napiše oporuku koju da je napisala na njegovu želju, iako ona to nije željela. Njena posljednja želja da je bila da stan u [adresa], inače stečen u braku s tužiteljem, ostane isključivo u vlasništvu tužitelja, a isto tako i novac na banci. Tetu da je nagovarao na sastavljanje oporuke isključivo radi svojih interesa i interesa rodbine navedene u oporuci. Izjavu da je sastavio zbog savjesti, uvidjevši da to nije pošteno.

Tuženici pod 5), 7) i 8) nisu odgovorili na tužbu u ostavljenom roku ali su angažirali pun. koja se u njihovo ime očitovala na navode tužbe u podnesku od 29. lipnja 2017. g. navodeći da je oporuka ostaviteljice valjana i sačinjena sukladno zakonu. U odnosu na izjavu tuženika pod 2) od 26. travnja 2017. g. navedeno je da su postupci tog tuženika nejasni i kontradiktorni, a budući da je u ostavinskom postupku broj O-947/14, koji se vodio nakon smrti ostaviteljice, dao potpuno suprotnu nasljedničku izjavu, što je ponovio i u postupku pred ovim sudom 5. studenog 2014. g. U nasljedničkoj izjavi priznao je oporuku oporučiteljice i osporio zahtjev tužitelja na izdvajanje bračne stečevine iz cjelokupne imovine. Navedeno je da tužitelju ne pripada pravo na ½ zatraženog stana niti novčanih iznosa položenih u banci na ime ostaviteljice, a s obzirom da je ostaviteljica stan i novac naslijedila od prvog muža nakon njegove smrti. Ta imovina da se ne može smatrati bračnom stečevinom. Osim toga, da su tuženici u ovoj parnici jedinstveni i nužni suparničari jer se spor može riješiti samo na jednak način prema svim tuženicima. Stoga da priznanje tužbenog zahtjeva jednog od tuženika nema učinak ako i ostali tuženici ne priznaju zahtjev.

Rješenjem broj P 8625/15 od 12. svibnja 2020. g. tužitelju je vraćena tužba radi ispravka i dopune jer tužbom nisu bili obuhvaćeni svi zakonski nasljednici pok. TĆK (koji u postupku po tužbi radi utvrđenja da oporuka nije pravno valjana te sastava ostavine na pasivnoj strani imaju pravni položaj nužnih i jedinstvenih suparničara), što je sud uočio nakon pregleda predmeta ovog suda broj O-947/14.

Tužitelj je u podnesku od 25. svibnja 2020. g. obavijestio sud da je protiv nasljednika pok. TĆK: VĆK i IĆ ustao identičnom tužbom pred ovim sudom u predmetu P 1532/20 te je predložio pribavljanje tog predmeta i pripajanje ovom predmetu.

Naredbom od 3. lipnja 2020. g. naloženo je pripajanje predmeta ovog suda P 1532/20 ovom predmetu radi zajedničkog raspravljanja i donošena jedne odluke.

Tuženici pod 9) GĆ i pod 10) IĆ nisu odgovorili na tužbu.

U ovom predmetu doneseno je rješenje broj P 8625/15 od 18. ožujka 2022. g. kojim je utvrđeno da je nastupio prekid postupka, a nakon što je sud obaviješten da je tužitelj preminuo.

U podnesku od 21. travnja 2022. g. tuženici pod 1), 3), 4), 5), 6), 7) i 8) obavijestili su sud da su, nakon saznanja da je tužitelj preminuo, zatražili uredovanje policije jer su imali saznanje kako u stanu njihove pok. tete TĆK, žive nepoznati ljudi, a nisu imali ključeve stana. Tako da su radnici policije utvrdili da je u stanu zatečen FĆ, nećak pok. MĆ koji je izjavio da se brinuo o pok. MĆ posljednjih pola godine, a nakon njegove smrti da je ostao u stanu dok se ne okonča sudski spor oko vlasništva spornog stana. S obzirom da zatečeni nećak pok. tužitelja koristi stan bez ikakve valjane pravne osnove te koristi stvari pok. TĆK (s kojima je pok. TĆK oporučno raspolagala u korist nasljednice VĆ) da predlagatelji osiguranja imaju pravni interes za podnošenje prijedloga za donošenje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine i to zabranom otuđenja i opterećenja nekretnine te nalaganje FĆ iseliti iz predmetnog stana. Ujedno, da su tuženici protiv FĆ pokrenuti sudski postupak radi iseljenja.

Prema eSpisu radi se o predmetu Ps 55/23 koji je u radu.

Postupak je nastavljen rješenjem broj P 8625/15 od 1. veljače 2023. te je kao tužitelj označen nasljednik pok. MĆ: njegov sin AĆ. Nakon pravomoćnosti rješenja predmet je dobio novi broj P 1207/23.

U spis je, nadalje, zaprimljen podnesak pun. tuženika pod 1), 3), 4), 5), 6), 7) i 8) od 26. srpnja 2022. g. u kojem obavještava sud da je i tuženik pod 2) angažirao istu pun. za zastupanje. Ovaj podnesak sadrži i izjavu tuženika pod 2) u kojoj u cijelosti opoziva učinjeno priznanje tužbenog zahtjeva iz podneska od 26. travnja 2017. g. kao i Izjavu od 31. ožujka 2017. g. te se u cijelosti pridružuje navodima iz odgovora na tužbu ostalih tuženika.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 25. listopada 2024. g. te je tužitelj zatražio utvrđenje da pismeno proglašeno dana 13. lipnja 2014. g. kao vlastoručna oporuka pok. TĆK od 12. prosinca 2013. g. nije pravno valjano i ne proizvodi nikakve pravne učinke, izdvajanje iz ostavine pok. ostaviteljice, s osnova bračne stečevine pravnog prednika tužitelja, njegovog pok. oca MĆ, ½ dijela nekretnine-stana koji je pobliže opisan, ovlaštenje da tužitelj, kao jedini i isključivi nasljednik pok. MĆ, temeljem presude zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva ½ dijela predmetne nekretnine (stana) na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava s imena upisane zemljišno-knjižne vlasnice TĆK, pok. DĆ, prednice tuženika, izdvajanje iz ostavine pok. ostaviteljice TĆK, pok. DĆ, s osnova bračne stečevine prednika tužitelja-njegovog pok. oca MĆ, ½ dijela svih pokretnina smještenih u stanu u [adresa] na adresi [adresa] i ½ dijela novčanih sredstava koja su položena kod IMEX banke d.d., a glase na ime pok. ostaviteljice TĆK na računima broj: 738-0001-7380012981 i 738-0001-7380014317 kao i novac na štednoj knjižici broj: [broj štedne knjižice], te utvrđenje da su tako izdvojene stvari vlasništvo tužitelja AĆ, kao jedinog i isključivog nasljednika pok. MĆ.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Izjave od 30. listopada 2014. g., vjenčanog lista za godinu 1986. g. pod rednim brojem 27, Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo ''U Splitu, 8. rujna 1992. g.'', Izjave od 31. ožujka 2017. g., medicinske dokumentacije za pok. TĆK i njenog zdravstvenog kartona i predmeta ovog suda broj Pi 191/14 i O-947/14. Sud je proveo dokaz vještačenjem po vještakinji za psihijatriju dr. Jasminki Šarić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 27. studenog 2017. g. i usmenu dopunu na ročištu od 12. ožujka 2020. g. i vještačenjem po vještakinji za rukopise Ljerki Zdunić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 16. travnja 2024. g. Sud je u dokazne svrhe saslušao pravnog prednika tužitelja MĆ, tuženike pod 1), 4), 6) i 7) i svjedoke JĆ, UĆ i FĆ.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjevi nisu osnovani.

Predmet ovog postupka je zahtjev za utvrđenje da pismeno proglašeno dana 13. lipnja 2014. g. kao vlastoručna oporuka pok. TĆK od 12. prosinca 2013. g. nije pravno valjano te ne proizvodi pravne učinke.

Predmet postupka je i zahtjev tužitelja, kao pravnog slijednika pok. MĆ, za utvrđenje da u ostavinu pok. TĆK ne ulazi ½ trosobnog stana na IV. katu površine 70,71 m² u [adresa], ½ svih pokretnina u tom stanu te ½ novčanih sredstava koja glase na ime ostaviteljice na dva računa i jednoj štednoj knjižici kod Imex banke d.d. Split.

Na ovom mjestu trebalo se osvrnuti na sadržaj podneska tužitelja od 25. listopada 2024. g. jer je, po ocjeni ovog suda, u tom podnesku tužitelj preinačio tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka.

Naime, pravni prednik tužitelja je u tužbi zatražio utvrđenje da u ostavinu pok. TĆK ne ulazi ½ stana, ½ pokretnina smještenih u tom stanu i ½ novčanih sredstava jer se u tom dijelu radi o bračnoj stečevini pravnog prednika tužitelja, te tako postavljen tužbeni zahtjev nije mijenjao do zaključenja prethodnog postupka na ročištu od 3. srpnja 2017. g.

Time što je u podnesku od 25. listopada 2024. g., umjesto utvrđenja da u ostavinu pok. TĆK ne ulazi nekretnina i opisane pokretnine, zatražio izdvajanje iz ostavine te iste nekretnine i pokretnina, tužitelj je, po ocjeni ovog suda, postavio potpuno novi zahtjev, što, u skladu s odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) nije dopušteno.

Stoga je trebalo donijeti rješenje iz točke I. jer je tužitelj izvršio nedopuštenu preinaku tužbe na način da je nakon zaključenja prethodnog postupka istaknuo potpuno novi tužbeni zahtjev. To, nadalje, znači da je u ovoj parnici trebalo ocijeniti osnovanost zahtjeva iz tužbe.

Usput, treba kazati da Zakon o nasljeđivanju (Narodne novine broj 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13, dalje ZN), koji treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari temeljem odredbe čl. 253. st. 1. tog Zakona (koja propisuje da će se prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prosuđivati po Zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva, a pok. TĆK umrla je 10. ožujka 2014. g.), poznaje izdvajanje iz ostavine samo imovine potomaka koji su privređivali s ostaviteljem (odredba čl. 75. ZN- a) i kućanskih predmeta koji služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba nadživjelog bračnog druga i potomaka ostavitelja ako su ti predmeti veće vrijednosti (odredba čl. 76. ZN-a), a ni o jednom ni o drugom se uopće ne radi u ovom postupku.

Nakon smrti TĆK pokrenut je ostavinski postupak pred javnim bilježnikom Daliborom Pavlovićem, kao povjerenikom ovog suda, pod brojem O- 947/14, koji se nakon 25. srpnja 2014. g. nastavio voditi pred ovim sudom kao ostavinskim sudom u kojem je:

-na ročištu od 13. lipnja 2014. g. utvrđeno rodoslovlje te je navedeno da je ostaviteljica prvi put bila u braku s pok. VĆK, koji je preminuo 1972. g., da je drugi brak zaključila s MĆ, da su njeni roditelji imali četvero djece odnosno, osim ostaviteljice, i pok. sina TĆ čiji su potomci sin ŽĆ i kćer DĆK, pok. sina Š čiji su potomci sinovi DĆ, KĆ i TĆ i kćeri LĆ i SĆ koja je umrla i čiji su potomci sinovi RĆ, VĆK i IĆ. Na istom ročištu proglašena je oporuka ostaviteljice od 12. prosinca 2013. g. te su uzete nasljedničke izjave pravnog prednika tužitelja MĆ koji je osporio oporuku navodeći kako smatra da se radi o falsifikatu te zatražio izdvajanje bračne stečevine na cjelokupnoj imovini i nasljedničke izjave tuženika pod 1), 2) i 3), od kojih treba izdvojiti izjavu tuženika pod 2) koji je kazao kako priznaje oporuku pok. tete te se prihvaća nasljedstva, a u odnosu na zahtjev bračnog druga ostaviteljice za izdvajanje bračne stečevine izjavio je da je tete imala i stan i novac prije nego što je BĆ došao ''na gotovo'' te da se radi o njenoj posebnoj imovini koju je naslijedila iza prvog supruga. Teta da je uvijek govorila: ''Što je moje to je i vaše!'' tako da uopće ne sumnja u valjanost oporuke i u rukopis, koji da je uistinu tetin. Izjave ostala dva tuženika su u svemu ne slične nego gotovo identične izjavi tuženika pod 2),

-dopisom od 25. srpnja 2014. g. javni bilježnik je dostavio sudu cijeli spis, a nakon što je postalo jasno da među nasljednicima postoji spor u pogledu valjanosti oporuke i sastava ostavinske imovine,

-na ročištu od 5. studenog 2014. g. pred ostavinskim sudom nasljedničku izjavu dala je i tužena pod 4), nevjesta i osoba kojoj je ostaviteljica u oporuci ostavila pokretnine u stanu kao legat,

-doneseno rješenje broj O-947/14 od 9. prosinca 2014. g. kojim je prekinut ostavinski postupak te je BĆ upućen pokrenuti parnicu protiv oporučnih nasljednika ostaviteljice radi utvrđenja pravne valjanosti oporuke i utvrđenja da ½ imovine predstavlja bračnu stečevinu pok. TĆK i MĆ.

Radi se o tužbi na utvrđenje iz odredbe čl. 187. ZPP-a kojom tužitelj traži utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa.

Prema odredbi čl. 30. st. 1. ZN-a oporuka je valjana ako je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao. Prema st. 2. ovog čl. za valjanost vlastoručne oporuke nije nužno, ali je korisno, da su u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena.

Iz ostavinskog predmeta proizlazi i slijedeće:

Radi spornog pismena javnom bilježniku Daliboru Pavloviću obratio se tuženik pod 2) putem emaila od 8. svibnja 2014. g. te je naveo da je 12. prosinca 2013. g. bio kod svoje tete TĆK jer da su se tajno dogovorili da će ona tuženiku pod 2) napisati jednu vrstu izjave što kome pripada nakon njene smrti, da o tom dogovoru nitko iz familije ne zna, i da tu izjavu, zapravo testament, po dogovoru s tetom, može iznijeti na sud tek kad ona umre, da teta nije željela da se to zove testament ili oporuka pa da zato piše samo izjava. Tu izjavu da je bio zagubio ali da je ipak pronašao te se interesirao ''jel to što vrijedi''. U ostavinskom predmetu je i email od 22. svibnja 2014. g. u kojem tuženik pod 2) obavještava javnog bilježnika da je original testamenta poslao poštom.

U svrhu ocjene valjanosti oporuke, sud je proveo dokaz grafološkim vještačenjem rukopisa i potpisa ostaviteljice na oporuci.

Vlastoručna odnosno holografska oporuka predstavlja oblik oporuke kod kojeg je oporučitelj oporuku svojom rukom napisao i potpisao pri čemu nije potrebno da pismeni sastav o izjavi posljednje volje sadrži i naslov s izričitom oznakom da se radi o oporuci odnosno izjavi posljednje volje ili tome sličnu oznaku (komentar Zakona o nasljeđivanju autora dr. ĆĆ i HĆ). Dakle, to što oporučiteljica nije napisala da je riječ o njenoj oporuci odnosno izjavi posljednje volje nema utjecaja na valjanost oporuke.

Vještakinja za rukopise Ljerka Zdunić je u pisanom nalazu i mišljenju navela:

-da, nakon detaljne stereomikroskopske analize spornog rukopisa nije uočila tragove koji bi upućivali na mogućnost da je netko pokušao podržati (krivotvoriti) rukopis oporučiteljice već je utvrdila da je sporna oporuka u cijelosti ispisana rukom jednog (istog) skriptora oskudnijih grafijskih mogućnosti izražavanja uz prisutnost blažeg propadanja rukopisa uslijed starosti i/ili bolesti,

-da potpis oporučiteljice pripada skupini punih potpisa rukopisnog tipa: ispisan krupnim, razvučenim, grupiranim i čitkim rukopisom blago desnog nagiba grafema,

-da, nakon detaljne analize spornog potpisa nije utvrdila tragove koji bi upućivali na mogućnost da je potpis krivotvoren imitiranjem poznatog uzora već je uočila znakove blažeg tremora,

-da je, nakon uspoređivanja spornog potpisa rukopisnog tipa i rukopisa kojim je ispisan tekst oporuke, utvrdila podudarnosti u općoj slici rukopisa te u načinu oblikovanja i formiranja grafema: B, r, L, b, š i M temeljem čega je donijela zaključak da je tekst oporuke i potpis oporučiteljice ispisan rukom istog skriptora,

-da je, nakon uvida u dostavljeni nesporni materijal s potpisima oporučiteljice utvrdila da nisu dostavljeni potpisi iz vremena kad je sačinjena oporuka (2013. g.) već iz 1992., 2002. i 2003. g., pa da radi toga ne može dati sigurno mišljenje već u stupnju vjerojatnosti,

-da je, nakon uspoređivanja nespornih sa spornim potpisom oporučiteljice, utvrdila postojanje podudarnosti u tipu potpisa, u stupnju ispisanosti rukopisa (slabiji) te u varijaciji načina oblikovanja i formiranja grafema: B, r, M, a, b i č te načinu pisanja dijakritičkih znakova te je u svom konačnom mišljenju navela da je sporna oporuka ispisana i potpisana rukom jednog (istog) skriptora te da je skriptor spornog potpisa oporučiteljice vrlo vjerojatno pok. TĆK.

Stoga je sud, prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještakinje kao stručno i objektivno, zaključio da se ne radi o falsifikatu već da je oporuku sastavila i potpisala pok. TĆK.

Tužitelj, odnosno njegov pravni prednik, je u tužbi ukazao i na drugu spornu okolnost koju je bilo potrebno raspraviti: da li je pok. TĆK bila sposobna shvatiti značaj svog očitovanja volje i posljedice tog očitovanja, a budući da je nedugo prije sastavljanja spornog pismena bila doživjela moždani udar. Osim toga, da je pismeno sastavila iznurena višednevnim pritiskom tuženika pod 2) tako da je napisala to pismeno isključivo po volji tuženika pod 2) i po njegovom diktatu.

Pravni prednik tužitelja je time, zapravo, postavio tvrdnju da je oporučiteljica spornu oporuku napisala kao poslovno nesposobna osoba odnosno osoba koja nije bila u stanju shvatiti značaj takvog raspolaganja, zbog čega je oporuka ništetna. Riječ je o pozivanju na odredbe čl. 276. st. 1., 322. st. 1. i 327. ZOO-a.

Prema odredbi čl. 276. st. 1. ZOO-a za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje tog ugovora. Poslovno nesposobnom osobom smatra se svaka ona osoba koja, u vrijeme sklapanja nekog konkretnog pravnog posla, u ovom slučaju očitovanja posljednje volje, zbog svoje duševne ili neke druge bolesti nije bila sposobna shvatiti značenje svojih djela, tj. nije bila sposobna za rasuđivanje, i to neovisno od toga da li joj je u vrijeme sklapanja tog posla odlukom suda poslovna sposobnost bila oduzeta. Ukoliko neki pravni posao-u ovom slučaju očitovanje posljednje volje izvrši takva osoba smatra se da to očitovanje nije ni nastalo, odnosno ništetno je, sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, jer je protivno prisilnoj zakonskoj odredbi iz citirane odredbe čl. 276. st. 1. ZOO-a.

O sposobnosti oporučiteljice shvatiti značaj svojih postupaka u vrijeme sastavljanja oporuke sudu je govorila angažirana vještakinja dr. Jasminka Šarić koja je svoj pisani nalaz i mišljenje iznijela temeljem medicinske dokumentacije iz spisa i to:

-otpusnog pisma Klinike za unutarnje bolesti KBC Split, u kojoj je oporučiteljica boravila od 14. travnja do 17. travnja 2009. g. te od 12. travnja do 28. travnja 2011. g.,

-cjelovitog zdravstvenog kartona oporučiteljice i

-otpusnog pisma s neurologije gdje je boravila od 5. ožujka do 10. ožujka 2014. g. gdje je 10. ožujka 2014. i preminula doživjevši moždani infarkt.

Vještakinja je temeljem uvida u navedenu medicinsku dokumentaciju utvrdila da je oporučiteljica bolovala od želučanog ulkusa, povišenog krvnog tlaka, šećerne bolesti tip 2, varikoznih vena s trombima, fibrilacije atrija i bolesti srčanog mišića te da je dana 5. ožujka 2014. g. doživjela moždani udar od čijih je posljedica 10. ožujka 2014. g. i preminula. Navela je da iz zdravstvenog kartona koji obuhvaća razdoblje liječenja od 1972. g. pa do smrti oporučiteljice ne nalazi upise psihijatrijskog liječenja, postavljanja psihijatrijskih dijagnoza niti korištenja psihofarmatika koji bi utjecali na rasuđivanje. Utvrdila je i da oporučiteljica nije imala dijagnozu moždanog udara niti posljedice takve bolesti prije ili za vrijeme pisanja oporuke (12. prosinca 2013. g.).

Stoga je u zaključku navela da je pok. oporučiteljica za vrijeme sastava sporne oporuke bila sposobna za rasuđivanje odnosno oporučno sposobna jer u medicinskoj dokumentaciji nije pronašla niti jedna razlog koji bi ukazivao na suprotno.

Na ročištu od 27. svibnja 2019. g. pun. pravnog prednika tužitelja izrazio je sumnju da li je oporučiteljica prema medicinskoj dokumentaciji i kazivanju pravnog prednika tužitelja 2003., 2004. i 2011. g. imala moždani udar. Osim toga da je nejasno da li je bila osoba sklona nagovaranju, poticanju ili dovođenju u zabludu prilikom sastavljanja oporuke od strane treće osobe.

Na ovom mjestu treba navesti da o navodu pravnog prednika tužitelja iz tužbe o tome da je sporna oporuka rezultat pritiska tuženika pod 2) na oporučiteljicu te da ne predstavlja njenu pravnu volju sud u ovoj parnici nije trebao raspravljati, jer nije riječ o razlogu ništetnosti oporuke već se radi o ukazivanju na postojanje neke od mana volje koje bi oporuku mogle činiti pobojnom, a pravni prednik tužitelja tražiti poništenje.

Tako se ni vještakinja Šarić nije trebala očitovati na navode i pitanja pravnog prednika tužitelja da li je njegova pok. supruga bila osoba na koju se mogao vršiti nedozvoljeni utjecaj tako da sačini oporuku koja ne predstavlja njenu pravu volju.

Što se tiče prve primjedbe pravnog prednika tužitelja, koju je sud interpretirao, vještakinja je odgovorila u usmenoj dopuni nalaza i mišljenja na ročištu do 12. ožujka 2020. g. te je navela da i dalje ostaje pri svojim tvrdnjama da oporučiteljica, a prema evidentiranim upisima u zdravstvenom kartonu, ni 2003., ni 2004. kao ni 2011. g. nije doživjela moždani udar. Pojasnila je da upisi u zdravstvenom kartonu iz listopada 2003. svjedoče o upisu dijagnoze za povišeni krvni tlak, a što potvrđuje propisana terapija vezana za upis te dijagnoze. Stoga, da oporučiteljica zasigurno nije imala moždani udar 2003. na 2004. g. ali da je vrlo vjerojatno imala tzv. mali moždani udar koji predstavlja stanje koje bez ikakvih posljedica nastupa zbog prolaznog začepljenja krvne žile mozga trombom, koji se nakon određenog vremena razgradi odnosno ''otplovi'' te se ponovno oslobodi cirkulacija. Radi se o prolaznoj tegobi koja nema za posljedicu promjene u psihičkom stanju osobe kao što to ima ''pravi'' moždani udar. Što se tiče navoda pravnog prednika tužitelja da je njegova pok. supruga pretrpjela moždani udar i 2011. g., navela je da o tome u kompjuterskom ispisu zdravstvenog kartona nema nikakve evidencije. Ponovila je da u otpusnim pismima iz 2009. i 2011. g. nisu evidentirane nikakve tegobe s psihijatrijske i neurološke strane.

Stoga je, prema mišljenju ovog suda, vještakinja u cijelosti odgovorila na prigovor pravnog prednika tužitelja te je dodatno obrazložila svoj zaključak da oporučiteljica u vrijeme sastavljanja oporuke nije bila osoba koja nije sposobna shvatiti značaj svojih postupaka, odnosno osoba nesposobna za rasuđivanje. Iz tih razloga sud je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev kojim je zatraženo utvrđenje da oporuka pok. TĆK od 12. prosinaca 2013. g. nije pravno valjana i ne proizvodi pravne učinke.

U odnosu na tvrdnju pravnog prednika tužitelja da opisani stan u [adresa], sve pokretnine u tom stanu i ušteđevina ostaviteljice na dva računa i jednoj štednoj knjižici kod Imex banke d.d. Split predstavlja bračnu stečevinu bračnih drugova te stoga ne ulazi u ostavinu nakon njene smrti, sud je izveo dokaze saslušanjem pravnog prednika tužitelja, tuženika pod 1), 4), 6) i 7) te svjedoka JĆ, UĆ i FĆ.

Pravni prednik tužitelja je u svom iskazu ispričao sudu da su se on i pok. TĆK vjenčali u kolovozu 1986. g. nakon 6 ili 7 godina poznanstva, da je on bio udovac, a TĆK udovica i da su odmah razgovarali o imovini jer je on pitao što će biti s imovinom ako stupe u brak. TĆK je odgovorila da sin pok. MĆ, odnosno sada tužitelj, može odmah doći živjeti s njima u stan ali da se to nije ostvarilo jer je njegov sin otputovao u [adresa]. g. TĆK da je živjela u tzv. društvenom stanu na kojem je imala stanarsko pravo počevši od 1977. ili 1978. g., a njihovo poznanstvo da datira od 1979. g. Potvrdio je da je upoznao TĆK kad je već živjela u tom stanu. Na pitanje suda objasniti kako je pok. TĆK bio taj stan dodijeljen odgovorio je da je TĆK sa svojim ranijim suprugom imala zajedničku kuću, da se ta kuća nalazila na mjestu gdje je sagrađen stadion na Poljudu tako da joj je umjesto kuće dodijeljen sporni stan. Osim stana da je dobila i novac te je taj iznos promijenila u stranu valutu, a radilo se o 12.000,00 DEM. Osim TĆK, da je stan dobila i kćer iz prvog braka Miličinog supruga. Na pitanje suda zašto tvrdi da je stan zajednička imovina odnosno bračna stečevina naveo je da je Zakon jasan i da su bračni drugovi, kad je riječ o društvenom stanu, sunositelji stanarskog prava.

O okolnostima stjecanja stanarskog prava na spornom stanu najdetaljnije je sudu znao ispričati tuženik pod 6) KĆ koji je u svom iskazu naveo da se kuća na Poljudu nalazila između stadiona i bazena na Poljudu i imala je dvije etaže sa po 4 ili 5 prostorija na katu, u toj kući da je živio punih 5 godina kao podstanar kod tete i njenog prvog muža koji da je bio dobar čovjek, kuća da je bila u vlasništvu tetinog prvog muža, a teta se za njega udala nakon što je prvo u toj kući živjela kao podstanar i čistila mu, a on je predložio da se vjenčaju. Prije nego što se kuća trebala srušiti teta da je negdje 1976. ili 1977. g. dobila stan koji je predmet ovog postupka i to na način da je teti bilo ponuđeno ili da dobije stan u vlasništvo bez isplate u novcu ili stanarsko pravo na nekom stanu uz isplatu 100.000,00 DEM i da je ona izabrala stanarsko pravo i isplatu. Naveo je da je s tetom išao izabrati stan i u tome joj pomogao. Kako je teta koristila cijelu kuću i vrt s voćkama da se i o tome vodilo računa prilikom obračuna isplate.

Stav da su bračni drugovi, kad je riječ o društvenom stanu, sunositelji stanarskog prava iznijele su i punomoćnice tužitelja, koje su preuzele zastupanje tužitelja počevši od 15. ožujka 2022. g. i koje su u podnesku od 25. listopada 2024. g. navele da nije sporno da je pok. TĆK, u vrijeme kad je dobila na korištenje stan u [adresa], bila jedina nositeljica stanarskog prava na tom stanu. Međutim, da je, sklapanjem braka s pok. TĆK i useljenjem u stan, pravni prednik tužitelja BĆ još 1986. g. stekao status sunositelja stanarskog prava, a u skladu s odredbama čl. 64. st. 2. u vezi s čl. 59. Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine broj 51/85 i 42/86) koji je tada bio na snazi.

Na ovom mjestu sud smatra potrebnim napomenuti da su u primjeni odredbe Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine broj 52/74, dalje ZSO 74 koji je bio na snazi u vrijeme kad je sporni stan dodijeljen na korištenje pok. TĆK (u drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća). Prema odredbi čl. 54. st. 2. ZSO-a 74 kad je stanarsko pravo stekao jedan od bračnih drugova, koji zajedno stanuju, stanarsko pravo ima i drugi bračni drug.

Nadalje, a prema odredbi čl. 6. st. 2. i 5. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine br. 43/92-pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95, 11/96, 68/98 i 96/99, dalje Zakon o prodaji stanova) oba su bračna druga, kao sunositelji stanarskog prava, imali pravo zajednički otkupiti stan, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog.

Prije svega, stanarsko pravo stekla je pok. TĆK u vrijeme kad je bila udovica i kad nije bila zaključila novi brak s pravnim prednikom tužitelja te je stan na korištenje dobila u zamjenu za vlasništvo dijela kuće na Poljudu koja je bila predviđena za rušenje, što među strankama nije bilo sporno. Do zaključenja drugog njenog braka došlo je nakon stjecanja stanarskog prava pa se, po ocjeni ovog suda, odredba na koju ciljaju pun. tužitelja o sunositeljima stanarskog prava ne može primijeniti iz jednog razloga: u trenutku stjecanja stanarskog prava bračni drugovi sasvim nesporno nisu zajedno stanovali jer nisu ni bili bračni drugovi. Drugim riječima, pok. TĆK stekla je stanarsko pravo kao protuvrijednost njene posebne imovine: vlasništva polovine kuće s okućnicom na Poljudu te se i stan na kojem je to stanarsko pravo stečeno ima smatrati njenom posebnom imovinom.

Za pravnog prednika tuženika treba kazati i slijedeće: po njegovim vlastitim riječima prije vjenčanja s pok. TĆK imao je dva braka: u prvom braku bio je sa ženom iz tog braka nositelj stanarskog prava na stanu u [adresa] i razvodom tog braka njegova prva žena dobila je taj stan kao isključiva nositeljica stanarskog prava, u drugom braku s drugom je suprugom živio u vojnom stanu u [adresa] te je i na tom stanu bio nositelj stanarskog prava. Naveo je da je 1980. g. započeo postupak da njegova tadašnja (druga) supruga dobije stanarsko pravo na tom stanu pa su se bračni drugovi odlučili formalno razvesti jer je ona bila teško bolesna. Nakon tog formalnog razvoda druga supruga da je ostala jedina nositeljica stanarskog prava na tom stanu. Kako je majka njegove druge supruge bila vlasnica jednog jednosobnog stana da je kupio taj stan zajedno sa svojom drugom suprugom te je nakon promjene stanarskog prava ostao jedini vlasnik tog jednosobnog stana koji da je izgorio i kojeg je prije tri ili četiri godine prodao. S obzirom da je iskaz pravni prednik tužitelja dao u ožujku 2020. g. proizlazi da je taj jednosoban stan prodao 2016. ili 2017. g.

Dakle, proizlazi da je pravni prednik tužitelja u trenutku zaključenja braka s pok. TĆK imao u vlasništvu jednosoban stan pa da se, sve da se i radilo o stjecanju stanarskog prava bračnih drugova koji su u trenutku stjecanja živjeli zajedno, radi o osobi iz odredbi čl. 61. i 62. novog Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine broj 51/85 i 42/86) koji je bio na snazi u vrijeme useljena pravnog prednika tužitelja u stan na kojem je pok. TĆK imala stanarsko pravo, odnosno o osobi koja to pravo i iz tog razloga nije ni mogla steći radi okolnosti vlasništva drugog stana. To, međutim, nije od odlučnog značaja jer je ocjena ovog suda da pravni prednik tužitelja nikad nije stekao status sunositelja stanarskog prava na spornom stanu.

Što se tiče otkupa stana, sud se nije ni trebao osvrtati na tvrdnju pravnog prednika tužitelja da je otkupna cijena stana plaćena zajedničkim sredstvima bračnih drugova, jer to pravnom predniku tužitelja ne daje nikakvo stvarno pravo na stanu već eventualno, ukoliko je to točno, predstavlja osnovu za isplatu dijela sredstava za stan odnosno osnovu za postavljanje obveznopravnog zahtjeva. U daljnjem obrazloženju bit će riječi i o tome što je o otkupu stana kazao tuženik pod 6).

Što se tiče pokretnina u stanu, pravni prednik tužitelja prvo je u iskazu, na pitanje o opremanju stana, naveo da je TĆK neki namještaj donijela iz starog stana (odnosno kuće), da ne zna da li je nešto i kupovala te da mu se čini da je kuhinjska oprema bila nova, a na posebno pitanje svog tadašnjeg punomoćnika da li je s pok. TĆK zajednički kupovao pokretnine za stan odgovorio je da naravno da su sve kupili zajedno, a na pitanje suda pojasniti promjenu iskaza kazao je da je pogrešno shvatio pitanje i da je stan imao ugrađenu kuhinju prilikom gradnje, odnosno viseće elemente, te da su sve aparate u stanu zajednički kupili TĆK i on. Na daljnje pitanje suda da li to znači da TĆK u stanu kad je on uselio uopće nije imala nikakve aparate odgovorio je da je imala sve staro iz starog stana. Osim svih novih aparata naveo je da su kupili i novu spavaću sobu, primaću sobu, da su opremili i treću sobu te uredili i lakirali parkete, a radovi da su izvođeni u etapama te su se trošila zajednička sredstva.

Sud ovaj iskaz pravnog prednika tužitelja nije ocijenio vjerodostojnim, a jednako tako ni njegov navod da je pok. TĆK uz stan sa stanarskim pravom primila isplatu iznosa od 12.000,00 DEM, koji iznos da je sačuvala do smrti kao ušteđevinu, jer to jednostavno nije logično. Sud je stekao dojam da je pok. TĆK bila razumna, štedljiva i radišna osoba koja je, vezano za financije, bila iznimno isplanirana, oprezna i dosta uspješna i da zasigurno, u dilemi da li izabrati dodjelu stana u vlasništvo ili stana sa stanarskim pravom uz isplatu iznosa od 12.000,00 DEM, ne bi izabrala varijantu s isplatom tog iznosa. Nećak pok. Vtuženik pod 6), a kako je već interpretirano, naveo je u svom iskazu da se pok. teta odlučila za stan sa stanarskim pravom uz isplatu 100.000,00 DEM što je sudu puno više vjerojatno jer je stan sa stanarskim pravom trebalo opremiti te zadržati određeni iznos novca kao ušteđevinu i sigurnost za starost. To je i kazao tuženik pod 6): da je od primljenog iznosa pok. teta odmah određeni iznos potrošila za opremu stana, da je s ostatkom gospodarila vrlo štedljivo i racionalno jer je ostatak glavnice oročila i uživala kamate te je i u času smrti imala sačuvan dio glavnice, da joj je sugerirao prilikom otkupa stana prihvatiti da i pravni prednik tužitelja plati pola tog iznosa ali da za to nije htjela ni čuti navodeći da je stan samo njen.

Sudu je interesantan bio i dio iskaza tuženika pod 6), koji je očito bio jako blizak s tetom, iz kojeg je sudu bilo jasnije kakva je osoba bila pok. V, odnosno koliko je to bila nekonvencionalna, samosvjesna, nepokolebljiva i odlučna osoba: ovaj tuženik je naveo da pok. teta nije htjela udovoljiti prijedlozima pravnog prednika tužitelja da se pokopa u Rašćanima i da mu je teta još 2002. g. odnosno punih 12 godina prije smrti kazala da je odlučila da će biti pokopana u Splitu kao i da svoju imovinu koju je naslijedila od prvog muža podijeli svojoj rodbini, da je htjela da se to na neki način stavi na papir i to mu nekoliko puta napomenula ali da je to on odgađao jer nije htio nezadovoljstvo među nećacima. Pravni prednik tužitelja da je, po pričanju tete, 2011. g. teti doveo kući javnog bilježnika s prijedlogom da napišu kako će u slučaju da jedan od njih umre njegova imovina pripasti nadživjelom bračnom drugu, a ona da mu je odgovorila da njoj ne treba njegov stan u [adresa], njegove Rašćane i da se on nje okani i nešto tako nije htjela potpisati.

Tužena pod 4) je u svom iskazu kazala da ju je teta, s kojom je imala jako dobar i prisan odnos, u oporuci spomenula kao nevjestu VĆ te je navela da uzme stvari iz stana ''koje joj tribaju'' te je objasnila sudu da je teta cijenila svoje stvari u stanu, ali da je, i pored toga, uvijek htjela te stvari poklanjati, da ih tužena nije htjela uzimati i da je teti rekla da, ako želi, da joj ih može ostaviti na što je teta kazala da hoće govoreći da poslije njene smrti slobodno uzme sve što joj treba, kako da je i navedeno u oporuci. Stvari koje je teta cijenila da su porculan, posteljina, kristal i slične vrijedne stvari. Ispričala je sudu da je pravni prednik tužitelja, po tetinim riječima, u stanu imao jedan ormar u koji je stavila sve njegove stvari i da je sve ostalo u stanu njeno.

Svi su tuženici koji su odgovorili na tužbu, treba navesti, već u ostavinskom postupku te u svojim odgovorima navodili da je pravni prednik tužitelja došao ''na gotovo''.

S obzirom da je pok. V pokretninama u stanu raspolagala oporukom na način da se sjetila da je tuženoj pod 4) obećala da može uzeti što god joj od stvari u stanu treba, sud je zaključio da nije osnovan navod pravnog prednika tužitelja da su sve pokretnine u stanu kupili bračni drugovi zajedničkim sredstvima, pa je i u ovom dijelu zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim. Prema ocjeni suda, ostaviteljica je novcem koji je primila nakon dodjele stana na korištenje taj stan u cijelosti opremila te se pokretnine u stanu imaju smatrati njenom posebnom imovinom.

U odnosu na novčana sredstva koja su u času smrti ostaviteljice ostala na njena dva računa i jednoj štednoj knjižici otvorenima koda Imex banke d.d. Split, i u ovom dijelu sud nije prihvatio iskaz pravno prednika tužitelja kao istinit i vjerodostojan. Trebalo je, naime, voditi računa o tome da je pravni prednik tužitelja prvo kazao da je pok. V radila u nekom ugostiteljskom poduzeću kao pomoćna kuharica i da je prestala raditi još dok je bila u braku s prvim mužem te da je na posebno pitanje suda znači li to da pok. V nije ništa zarađivala odgovorio da je to točno i da je jedini novac koji je imala bio novac koji bi joj on dao. Na daljnje pitanje pun. tužitelja da li je pok. V imala mirovinu i može li usporediti tu mirovinu sa svojom mirovinom, sud je intervenirao jer je pravni prednik tužitelja izjavio da pok. V nije imala nikakvih vlastitih sredstava niti prihoda, pa je pravni prednik tužitelja još jednom kazao da očito nije dobro shvatio sud i da je pok. V imala obiteljsku mirovinu iza smrti prvog supruga koja da je bila šest puta manja od njegove mirovine.

Tuženik pod 6) je, pak, kazao sudu da je pok. V imala dobru mirovinu, da je zadnji iznos za koji je znao bio preko 3.000,00 kn te da je prihod ostvarivala i od kamata.

Sud nije prihvatio ni izjavu pravnog prednika tužitelja da nema nikakvu ušteđevinu na svoje ime, jer je to sudu bilo malo vjerojatno, kod okolnosti da se pravni prednik tužitelja hvalio da je ostvarivao povećanu zaradu radeći kao trgovački putnik za izdavačko poduzeće iz Srbije te s obzirom da je njegova supruga imala štednju na svoje ime. Sudu je značajno i da pravni prednik tužitelja nije predložio pozvati banke i štedionice dostaviti dokaz da na njegovo ime nije otvoren štedni račun odnosno knjižica.

Upravo suprotno, na zapisnik od 24. listopada 2022. g. u ostavinskom predmetu iza smrti MĆ, koji se vodio pred javnom bilježnicom Sandrom Jelavić, kao povjerenicom ovog suda, pod brojem O-1545/22 nasljednik AĆ i njegova punomoćnica Ecija Kuljiš-Bajić izjavili su da je ostavitelj imao više otvorenih računa u različitim bankama za koje nemaju podatke o brojevima računa te su predložili da se ti podaci zatraže službenim putem.

Značajno je i to što pravni prednik tužitelja ni u tužbi ni tijekom postupka nije točno naveo o kojim se iznosima na računima i knjižici pok. TĆK radi i zašto ta sredstva uvelike premašuju iznos od 12.000,00 DEM koji je navodno ostaviteljica primila uz stan sa stanarskim pravom na ime isplate. Ostaviteljica je, naime imala štednju od ukupno 46.993,77 EUR na svim računima kod Imex banke d.d. Split.

Zaključak je suda da je pok. TĆK na štednim računima i knjižici kod Imex banke d.d. Split svojim gospodarenjem i štedljivošću sačuvala glavnicu koju je primila na ime suvlasništva kuće u [adresa] te je i oplodila pripisivanjem kamata radi oročavanja te da se radi o njenoj posebnoj imovini. Stoga je i u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

U odnosu na prijedlog tuženika pod 1), 2), 3), 4), 5), 6), 7) i 8) iz podneska od 21. travnja 2022. g. za donošenje privremene mjere, sud je donio rješenje iz točke II. izreke kojim je ovaj prijedlog odbačen kao nedopušten. Tuženik protiv kojeg se vodi parnični postupak, naime, nije ovlašten predložiti donošenje privremene mjere budući da svoju tražbinu može osiguravati samo tužitelj kao vjerovnik.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti izgubio spor, zbog čega je tužitelja trebalo obvezati na naknadu troškova postupka kojima su bili izloženi tuženici koji su popisali trošak postupka, odnosno tuženici pod 1), 2), 3), 4), 5), 6), 7) i 8).

Tuženicima je, tako, valjalo priznati trošak zastupanja na ročištima od 9. ožujka 2017. g. i 1. srpnja 2019. g. i sastava podnesaka od 4. srpnja 2019. g., 1. i 24. lipnja 2020. g. i 21. travnja i 26. srpnja 2022. g. po 25 bodova (ukupno 175 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 4. svibnja i 3. srpnja 2017. g., 27. svibnja i 19. studenog 2019. g., 12. ožujka 2020. g., 5. prosinca 2023. g. i 14. siječnja 2025. g. i sastava podneska od 29. lipnja 2017. g., 7. veljače 2018. g. i 10. lipnja 2024. g. po 100 bodova (ukupno 1000 bodova).

Ukupan iznos bodova od 1175 trebalo je uvećati za zatraženo povišenje tarifnih stavki za zastupanje više osoba iz Tbr. 40. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje Tarifa) i to u visini maksimalnog dopuštenog povišenja od 50% (za 587,5 bodova) te tako dobiveni iznos pomnožiti s vrijednošću boda iz 54. Tarife. Tako se dobije iznos od 3.525,00 EUR koji je trebalo uvećati za zatraženi PDV i tako dobiti iznos od 4.406,25 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke rješenja.

Tuženicima pod 1), 2), 3), 4), 5), 6), 7) i 8) nije priznat trošak sastava podnesaka od 22. listopada 2018. g., 25. ožujka 2019. g., 21. studenog 2022. g., 14. ožujka 2023. g. i 9. siječnja 2025. g. i trošak zastupanja na ročištima od 2. veljače 2022. g., 13. rujna 2023. g. i 2. listopada 2024. g. jer, po ocijeni suda, taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, a prema odredbi 155. st. 1. ZPP-a. Tuženicima nije priznat ni trošak pristojbe odgovora na tužbu jer obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, a prema odredbi čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

U Splitu, 28. veljače 2025. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).