REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-856/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u parničnom postupku tužitelja TRIGLAV OSIGURANJE d.d. Zagreb, Zagreb, Ulica A. Heinza 4, OIB 29743547503, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB 57500462912, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-168/2024-10 od 19. prosinca 2024., 3. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-168/2024-10 od 19. prosinca 2024. i sudi:

I. Nalaže se tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb isplatiti tužitelju Triglav osiguranju d.d. Zagreb, Heinzova, Zagreb, OIB 29743547503, iznos od 1.698,32 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 3. travnja 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 641,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 445,28 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 1.698,32 EUR za razdoblje od 3. travnja 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi preko dosuđene u točki I. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-168/2024-10 od 19. prosinca 2024. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.698,32 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka s kamatama.

2. Protiv označene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 445,28 EUR. U žalbi navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka budući da u presudi nisu navedeni valjani razlozi o odlučnim činjenicama, a oni razlozi o odlučnim činjenicama koji su navedeni u presudi su nejasni i proturječni te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, da je pogrešno primijenio važeće materijalno pravo posebice kada je zaključio kako tuženik nije odgovoran za predmetni štetni događaj i štetu, da se predmetni štetni događaj dogodio uslijed istrčavanja divljači na kolnik autoceste pri čemu nije bitan način na koji je divljač ušla u zonu autoceste jer da je sukladno odredbi čl. 2. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propisano da je autocesta javna cesta posebno izgrađena i namijenjena isključivo za promet motornih vozila, dok je čl. 139. st. 1. istog Zakona propisano da se autocestom ne smiju kretati životinje, stoga je tuženik bio dužan na taj način osigurati promet na predmetnoj autocesti. Dalje navodi kako je sudska praksa zauzela stajalište da tuženik u konkretnom slučaju odgovara po načelu pretpostavljene krivnje iz čl. 1049. Zakona o obveznim odnosima te je stoga na tuženiku bio teret dokaza da na njegovoj strani nije bilo propusta ili štetne radnje tj. da je uz autocestu postavio zaštitnu žičanu ogradu kojom je osigurao zaštitu prometa na cesti od divljači. Budući da se divljač našla na kolniku autoceste, očito je da tuženik nije postavio ogradu na način da bi osigurao zaštitu prometa na autocesti od divljači, a kako je sud neosnovano odbio tužbeni zahtjev tužitelja, posljedično je donio i pogrešnu odluku o troškovima parničnog postupka.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), u vezi s odredbom čl. 467. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. U predmetnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. (osim točke 3.) ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora isplata iznosa od 1.698,32 EUR s osnove naknade troškova popravka vozila tužiteljevog osiguranika oštećenog u prometnoj nezgodi na autocesti, uslijed udara u divlju životinju (lisicu). Prvostupanjski sud je utvrdio da između stranaka nije sporno da je 22. siječnja 2021. oko 17,10 sati na autocesti A1, kod 151 km i 800 metara autoceste, došlo do štetnog događaja na način da je JF, vozač osobnog automobila registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu trgovačkog društva PETROL d.o.o., a koje vozilo je u trenutku štetnog događaja bilo osigurano kod tužitelja policom kasko osiguranja broj 0202408256309, upravljajući predmetnim vozilom i krećući se u smjeru Zagreba vozilom naletio na divlju životinju – lisicu, slijedom čega je na tom vozilu nastala imovinska šteta čije otklanjanje je iznosilo 1.698,32 EUR te da je tužitelj ispunio svoju novčanu obvezu isplate osigurnine svom osiguraniku. Također među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, a sporna je pasivna legitimacija, osnova zahtjeva i odgovornost za štetu odnosno postoji li tuženikova radnja ili propust koja je dovela do konkretne štete.

8. Prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik dokazao da je u konkretnom slučaju izvršio propisane obveze ophodnje predmetne dionice javne ceste, na način kako je to bio dužan izvršavati sukladno postojećim propisima, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženik dokazao da do nastanka predmetnog štetnog događaja nije došlo njegovom krivnjom, u stupnju obične nepažnje, da je tuženik u konkretnom slučaju dokazao da s njegove strane nije bilo propusta u održavanju autoceste, u odnosu na postavljenje i održavanje zaštitne ograda duž iste, odnosno da je tuženik dokazao da nije prouzročio predmetni štetni događaj svojim skrivljenim ponašanjem u vidu propusta kod dužnog održavanja autoceste te postavljanja i održavanja zaštitne ograde uz istu.

9. Prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 10. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 114/22, 4/23 i 133/23; dalje: ZOC) kojom je propisano da su autoceste javne ceste koje su javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske (čl. 2 st. 1. t. 1 i čl. 3. st. 1. ZOC-a), na odredbu čl. 81. st. 1. ZOC-a, čl. 50. st. 1. ZOC-a kojom je propisano da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje te sukladno st. 2. istog članka da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz st. 1. nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Poziva se i na odredbe Pravilnika o ophodnji javnih cesta („Narodne novine“ broj 75/14 i 7/21) i to čl. 10. i čl. 12. Pravilnika.

10. Uvažavajući činjenicu da je kolnik autoceste A1 bio ograđen zaštitnom žičanom ogradom te utvrdivši da iz sadržaja ophodarskog dnevnika proizlazi da je tuženik poduzeo sve mjere zaštite koje je prema odredbama Zakona o cestama i podzakonskim propisima bio dužan poduzeti, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik ne može biti odgovoran tužitelju za nastalu štetu.

11. Prema ocjeni ovog suda tužiteljevi žalbeni navodi su osnovani.

12. Prvostupanjski sud, iako se u konkretnom slučaju poziva na primjenu odredbe čl. 50. st. 1. ZOC-a, pogrešno tumači sadržaj te odredbe. Naime, tom odredbom je propisano da se za štetu trećim osobama koja je nastala na javnoj cesti zbog naleta divljači odgovara po osnovi krivnje. Odredbom st. 2. istog članka je propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ako javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

13. Stoga suprotno zaključku prvostupanjskog suda, tuženik u konkretnoj situaciji odgovara za štetu po načelu pretpostavljene krivnje (čl. 50. st. 1. ZOC-a i čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) i dužan je naknaditi štetu korisniku javne ceste, u konkretnom slučaju autoceste.

14. Tuženik je društvo koje upravlja autocestama i njegova je zakonska obveza održavati autoceste (arg. iz čl. 2. st. 1. t. 13. i t. 17., čl. 26. i čl. 81. ZOC-a). Redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti. U konkretnom slučaju na kolniku autoceste našla se divljač, što ukazuje na to da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena, jer se u suprotnom ne bi smjelo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste. Teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa bile su na strani tuženika. Sama činjenica što je tuženik izvršio ophodnju spornog dijela autoceste i što nisu nađena oštećenja na zaštitnoj ogradi, ne znači da nema tuženikove odgovornosti za štetu ili da nema tuženikovih propusta u održavanju ili postavljanju zaštitne ograde. Naime, s obzirom na to da tuženik upravlja autocestom i da je on bio u obvezi održavati autocestu na način koji omogućava siguran promet, tuženik je dužan naknaditi štetu korisniku ceste prouzročenu njegovim propustom da poduzme mjere radi sigurnog neometanog prometa i mjere održavanja sigurnosti prometnice pa i postavljanjem ograde koja će spriječiti izlazak divljači na autocestu.

15. Za naknadu štete nastale naletom divljači na vozilo na autocesti, pravna osoba koja upravlja autocestom odgovara po načelu predmnijevane krivnje. Kada je utvrđeno da se divljač nalazila na kolniku autoceste, samim time dokazan je propust u održavanju autoceste od strane pravne osobe koja upravlja autocestom. Na tuženiku je teret dokazivanja činjenice da nije bilo njegovih propusta u održavanju autoceste pri čemu tužitelj nije dužan konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste.

16. S tim u vezi ovaj sud ukazuje da s obzirom na to da u konkretnom slučaju sama činjenica što je tuženik izvršio ophodnju spornog dijela autoceste i što nisu nađena oštećenja na zaštitnoj ogradi, ne znači da nema tuženikove odgovornosti za štetu ili da nema tuženikovih propusta u održavanju ili postavljanju zaštitne ograde (tako i u presudi ovog suda poslovni broj Pž-2737/22). Međutim, u konkretnom slučaju teret dokaza niti nije na tužitelju, već je, kao što je i naprijed navedeno, na tuženiku teret dokaza činjenice da nije bilo njegovih propusta u održavanju ceste.

17. Dakle, tuženik je kao osoba koja upravlja autocestom bio dužan postaviti i održavati žičanu ogradu koja bi spriječila izlazak divljači na cestu. Do prometne nezgode došlo je upravo tako što je divljač naletjela na vozilo na autocesti zbog nepravilnog održavanja prometnice jer u protivnom do izlijetanja divljači na cestu ne bi došlo.

18. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a preinačiti presudu i naložiti tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.698,32 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja se primjenjuje za ostale odnose propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

19. Sukladno tome valjalo je odbiti kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 1.698,32 EUR preko stope propisane za ostale odnose (točka IV. izreke ove odluke).

20. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka.

21. Tužitelj ima pravo na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a na naknadu troškova sastava tužbe prema Tbr. 7/1 i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa/15) u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu 13. studenog 2024. prema Tbr. 9/1 i 50. Tarife u iznosu od 250,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu (66,36 EUR) i na presudu (66,36 EUR) te materijalni trošak ovjere izjave svjedoka u iznosu od 8,42 EUR ili ukupno iznos od 641,14 EUR.

22. S obzirom na to da je tužitelj uspio u cijelosti sa žalbom sukladno Tbr. 10. t. 1. i Tbr. 50. Tarife ima pravo na trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR kao i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 132,78 EUR ili ukupno iznos od 445,28 EUR, kako je to navedeno u točki III. izreke ove odluke.

23. Budući da je tužitelj postavio zahtjev za isplatu zateznih kamata samo na troškove parničnog postupka, dok nije postavio zahtjev za isplatu zateznih kamata i na troškove žalbenog postupka, valjalo je tužitelju sukladno njegovom zahtjevu, primjenom odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a priznati i zatezne kamate na troškove parničnog postupka tekuće od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate po stopi prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22).

24. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 3. ožujka 2025.

Sudac

Maja Bilandžić