Poslovni broj: P-311/2019-38

--

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja DL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], po punomoćniku Boži Vrkić, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz [adresa], sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave dana 30. siječnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljia VL, odvjetničke vježbenice kod Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru i zamjenice punomoćnika tuženika Paule Eškinja Orešković, odvjetnice u Biogradu na Moru, te objave 3. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se osnovni tužbeni zahtjev koji glasi:

Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 168-50-3850922 zaključen između tužitelja i tuženika dana 20. prosinca 2006., ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti –vratiti tužitelju iznos od 19.592,28 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

-iznos od 188,33 EUR sa kamatom od 15.01.2007. godine

-iznos od 187,14 EUR sa kamatom od 12.02.2007. godine

-iznos od 187,80 EUR sa kamatom od 14.03.2007. godine

-iznos od 186,48 EUR sa kamatom od 11.04.2007. godine

-iznos od 183,16 EUR sa kamatom od 16.05.2007. godine

-iznos od 182,63 EUR sa kamatom od 13.06.2007. godine

-iznos od 181,56 EUR sa kamatom od 12.07.2007. godine

-iznos od 183,42 EUR sa kamatom od 16.08.2007. godine

-iznos od 183,16 EUR sa kamatom od 14.09.2007. godine

-iznos od 180,24 EUR sa kamatom od 18.10.2007. godine

-iznos od 183,82 EUR sa kamatom od 15.11.2007. godine

-iznos od 186,61 EUR sa kamatom od 12.12.2007. godine

-iznos od 195,05 EUR sa kamatom od 07.01.2008. godine

-iznos od 193,32 EUR sa kamatom od 12.02.2008. godine

-iznos od 198,86 EUR sa kamatom od 18.03.2008. godine

-iznos od 194,97 EUR sa kamatom od 15.04.2008. godine

-iznos od 192,45 EUR sa kamatom od 16.05.2008. godine

-iznos od 194,57 EUR sa kamatom od 17.06.2008. godine

-iznos od 194,97 EUR sa kamatom od 16.07.2008. godine

-iznos od 191,92 EUR sa kamatom od 06.08.2008. godine

-iznos od 194,06 EUR sa kamatom od 16.09.2008. godine

-iznos od 203,73 EUR sa kamatom od 13.10.2008. godine

-iznos od 207,05 EUR sa kamatom od 12.11.2008. godine

-iznos od 198,29 EUR sa kamatom od 15.12.2008. godine

-iznos od 214,61 EUR sa kamatom od 19.01.2009. godine

-iznos od 216,34 EUR sa kamatom od 20.02.2009. godine

-iznos od 216,47 EUR sa kamatom od 23.03.2009. godine

-iznos od 214,64 EUR sa kamatom od 20.04.2009. godine

-iznos od 216,21 EUR sa kamatom od 08.05.2009. godine

-iznos od 214,83 EUR sa kamatom od 08.06.2009. godine

-iznos od 214,08 EUR sa kamatom od 20.07.2009. godine

-iznos od 212,89 EUR sa kamatom od 06.08.2009. godine

-iznos od 214,48 EUR sa kamatom od 10.09.2009. godine

-iznos od 211,89 EUR sa kamatom od 12.10.2009. godine

-iznos od 213,83 EUR sa kamatom od 16.11.2009. godine

-iznos od 215,67 EUR sa kamatom od 21.12.2009. godine

- iznos od 218,40 EUR sa kamatom od 14.01.2010. godine

- iznos od 220,85 EUR sa kamatom od 26.02.2010. godine

- iznos od 221,78 EUR sa kamatom od 18.03.2010. godine

- iznos od 224,43 EUR sa kamatom od 20.04.2010. godine

- iznos od 226,29 EUR sa kamatom od 21.05.2010. godine

- iznos od 235,18 EUR sa kamatom od 28.06.2010. godine

- iznos od 238,37 EUR sa kamatom od 16.07.2010. godine

- iznos od 236,25 EUR sa kamatom od 13.08.2010. godine

- iznos od 241,82 EUR sa kamatom od 20.09.2010. godine

- iznos od 242,22 EUR sa kamatom od 09.10.2010. godine

- iznos od 244,74 EUR sa kamatom od 16.11.2010. godine

- iznos od 261,60 EUR sa kamatom od 29.12.2010. godine

- iznos od 2296,10 EUR sa kamatom od 19.01.2011. godine

- iznos od 265,84 EUR sa kamatom od 10.10.2011. godine

- iznos od 264,12 EUR sa kamatom od 18.11.2011. godine

- iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 16.12.2011. godine

- iznos od 272,08 EUR sa kamatom od 30.01.2012. godine

- iznos od 276,06 EUR sa kamatom od 24.02.2012. godine

- iznos od 2787,18 EUR sa kamatom od 07.03.2012. godine

- iznos od 663,61 EUR sa kamatom od 09.07.2012. godine

- iznos od 270,49 EUR sa kamatom od 11.02.2013. godine

- iznos od 274,26 EUR sa kamatom od 15.04.2013. godine

- iznos od 538,46 EUR sa kamatom od 09.05.2013. godine

- iznos od 266,11 EUR sa kamatom od 17.06.2013. godine

- iznos od 265,18 EUR sa kamatom od 04.07.2013. godine

- iznos od 267,57 EUR sa kamatom od 26.08.2013. godine

- iznos od 268,10 EUR sa kamatom od 13.09.2013. godine

- iznos od 390,21 EUR sa kamatom od 08.11.2013. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 20 prosinca 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Usvaja se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kako slijedi:

1. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2 Ugovora o kreditu broj: 168-50-3850922 te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF, a koje promjene su izvršene nakon 20. prosinca 2024.

2. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 3.838,27 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

-iznos od 1,52 EUR sa kamatom od 31.01.2008. godine

-iznos od 3,39 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine

-iznos od 6,60 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine

-iznos od 1,78 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine

-iznos od 3,99 EUR sa kamatom od 31.05.2008. godine

-iznos od 6,39 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine

-iznos od 2,86 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine

-iznos od 3,04 EUR sa kamatom od 31.08.2008. godine

-iznos od 5,13 EUR sa kamatom od 30.09.2008. godine

-iznos od 20,94 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

-iznos od 10,34 EUR sa kamatom od 30.11.2008. godine

-iznos od 23,81 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

-iznos od 25,88 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine

-iznos od 26,81 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine

-iznos od 29,21 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

-iznos od 29,71 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

-iznos od 25,68 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine

-iznos od 22,71 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

-iznos od 23,50 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

-iznos od 25,06 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

-iznos od 24,93 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine

-iznos od 23,34 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine

-iznos od 26,31 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

-iznos od 28,70 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

-iznos od 32,08 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine

-iznos od 31,31 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine

-iznos od 35,90 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

-iznos od 35,03 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

-iznos od 36,73 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine

-iznos od 51,44 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

-iznos od 47,59 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine

-iznos od 57,66 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

-iznos od 54,46 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

-iznos od 49,32 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine

-iznos od 60,17 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

-iznos od 73,97 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

-iznos od 64,20 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

-iznos od 67,63 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

-iznos od 63,27 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

-iznos od 64,05 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

-iznos od 82,55 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

-iznos od 84,35 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

-iznos od 98,92 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine

-iznos od 91,00 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

-iznos od 82,34 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

-iznos od 79,12 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

-iznos od 78,46 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

-iznos od 82,56 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

-iznos od 86,13 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

-iznos od 86,61 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

-iznos od 84,14 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

-nos od 85,80 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

-iznos od 86,95 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

-iznos od 85,02 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine

-iznos od 85,53 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine

-iznos od 84,09 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine

-iznos od 80,98 EUR sa kamatom od 30.09.2012. godine

-iznos od 84,29 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

-iznos od 85,89 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine

-iznos od 84,77 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine

-iznos od 78,51 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine

-iznos od 83,83 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine

-iznos od 84,29 EUR sa kamatom od 31.03.2013. godine

-iznos od 82,21 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine

-iznos od 75,73 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine

-iznos od 75,57 EUR sa kamatom od 30.06.2013. godine

-iznos od 77,16 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine

-iznos od 79,71 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine

-iznos od 27,84 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine

-iznos od 81,42 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

-iznos od 82,71 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine

-iznos od 83,35 EUR sa kamatom od 18.12.2013. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 20 prosinca 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 12. travnja 2024.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.652,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se preko dosuđenog odbija zahtjev za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj UL u tužbi podnesenoj 12. veljače 2019. navodi da su stranke 20. prosinca 2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj 168-50-3850922 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 22.000,00 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,95 % (čl.2). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Dakle, ni s jednom promjenom se tužitelj nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a osim toga nisu opravdane ni sa jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga. Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati, već ga je kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102 toga zakona ništetne. Tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl.296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82 st.1 alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87. st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110. st. 1. i 2. alineja 8., te čl.111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona. Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbom članka 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli Ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe što, svakako, čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu ne može opstati na bilo koji način što ga, opet, u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1111. svaka od ugovornih strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju dok s druge strane, tužitelj ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužitelj, u toj slučaju, isplatio i pretplatio pozamašan iznos koji, nažalost, u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja se, kao takva, nalazi u posjedu tužene strane koja mu to odbija predati. Stoga, dakle, konačan iznos će se odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijske-ekonomske struke. U svakom slučaju, tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništenoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Tužitelj mora napomenuti i da je nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužitelj je, dakle, nažalost zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule tuženiku isplatio veći iznos od onoga što bi morao da su te odredbe bile valjane.

2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su parnične stranke su odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2006. ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Nadalje ističe kako su postavljeni tužbeni zahtjevi procesno nedopušteni zbog čega tužbu treba odbaciti. Osnovni tužbeni zahtjev kao i toč. I. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva postavljeni je protivno odredbama čl. 187. ZPP-a i odredbi čl. 186. ZPP-a. Tužitelj smatra ništetnim Ugovor o kreditu od 20. prosinca 2006., a podredno smatra ništetnima ugovaranje promjenjive kamatne stope i vezanje glavnice kredita uz valutu CHF. Tužitelj se poziva i na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite smatrajući da su ništetne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva odlukama tuženika pa da bi zbog toga bio ništetan cijeli ugovor. Osim što niti jedan od navodno spornih elemenata ugovora nije ništetan (o čemu se tuženik očituje u nastavku ovog odgovora na tužbu), sve i da su ništetni isti ne bi uzrokovali ništetnost cijelog ugovora. Tako VTSRH u presudi posl.br. P2-6632/17 navodi kako eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i da ugovor može opstati i bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora". Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i P2-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Međutim, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik je tužitelju prije zaključenja ugovora dao sve informacije temeljem koji je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt- 575/16. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuitet ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR Tužiteljev ugovor nije bio tzv. uzmi ili ostavi, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. U predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Vezano za promjenjivu kamatnu stopu navodi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je predložio saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Na koncu tuženik navodi da prigovora visini tužbenih zahtjeva i ističe prigovor zastare.

3. Ovaj sud se rješenjem poslovni broj P-311/2019-13 od 24. siječnja 2022. oglasio mjesno nenadležnim u ovoj pravnoj stvari, te je odredio da će nakon pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Županijski sud u Zadru je rješenjem poslovni broj Gž-180/2022-2 od 18. veljače 2022. odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

4. Tužitelj je podneskom od 12. travnja 2024. (l.s. 199-205) nakon dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude.

5. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao: Ugovor o kreditu broj 168-50-3850922 od 20. prosinca 2006. (l.s. 5-9), zahtjev za kredit od 11. prosinca 2006. (l.s. 77), prijepis knjigovodstvene kartice i otplatni plan (l.s. 142-152), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Majde Korljan od 24. veljače 2024. (l.s. 166-180).

6. Glavni tužbeni zahtjev je neosnovan.

6.1. Podredni tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu od 20. prosinca 2006. broj 168-50-3850922 ili podredno utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tog ugovora, te je nadalje predmet spora isplata ukupnog iznosa kredita ili onog iznosa kojeg je tuženik nepripadno stekao zbog promijenjenih kamatnih stopa i promjene u tečaju CHF, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

7.1. Ponajprije je navesti u odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe, kao u podnesku tužitelja od 12. travnja 2024. (l.s. 199-205), da je sud takvu preinaku dopustio u točki I. izreke rješenja. S obzirom da je financijsko vještačenje u ovoj pravnoj stvari provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka te kako su nove činjenice odlučne za izračun pojedinačno plaćenih iznosa, a i ukupnog iznosa, utvrđene tek po provođenju financijskog vještačenja, to je sud zaključio da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe kao u točki I. izreke rješenja. Jednako pravno shvaćanje je je zauzeo Vrhovni sud RH pod brojem Su IV- 162/2021 26. studenog 2021. gdje se u odnosu na dopuštenost preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem navodi da je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 168-50-3850922 od 20. prosinca 2006. proizlazi da je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke- kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena kamatna stopa na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila je 4,95 % godišnje. Rok otplate kredita iznosi 84 mjeseci. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora, odnosno banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, koja je sastavni dio ugovora o kreditu. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta je ugovorom utvrđena u iznosu od 310,43 CHF. Prema otplatnom planu dospijeće prvog anuiteta je dana 31. siječnja 2007. godine. Odobreni kredit u iznosu od 20.000,00 CHF isplaćen je dana 28. prosinca 2006. godine u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 100.975,95 kn po primijenjenom tečaju koji je iznosio 1 CHF= 4,589816 HRK.

8.1. Iz financijskog vještačenja vještaka Majde Korljan, izrađenog prema pravilima struke, proizlazi da je temeljem rješenja naslovnog suda izvršeni su izračuni iz kojih proizlazi da je banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 4,95 % te uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 28.919,43 kuna /3.838,27 EUR (u izračun prikazane pozitivne i negativne razlike anuiteta) i to od početka otplate kredita do 18.12.2013.g. (dan konačne otplate kredita).

9. Među parničnim strankama je sporno da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne te da li to dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

9.1. Pogrešno tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž- 6053/17-2 od 6. ožujka 2018.). Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.

9.2. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužiteljica Udruge Potrošač protiv tamo tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljica za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9.3. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima je i tuženik, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

9.4. Međutim odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužiteljica, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužiteljica protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužiteljica upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt

-575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i p promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

9.5. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

9.6. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9.7. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužiteljica ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.

9.8. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da su odredbe čl. 3. i 6. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje ZZP).

9.9. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP-a bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

10. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjala ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora, a kreditor tužiteljici u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

11. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je ovaj sud taj dio ugovora utvrdio ništetnim pravnim poslom.

11.1. Polazeći od toga da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju tog dijela ugovora u ovom slučaju primio, pa je shodno tome, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO) sud prihvatio i zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa nastalog zbog promjene kamatne stope.

12. Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz čl.2. kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12.1. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužiteljica.

12.2. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. K tome, kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

13. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli (čl. 2.) predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužiteljica kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužiteljica kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

14. Stoga je sud u skladu s odredbom čl. 323. st.1. ZOO/05 prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznos koji je primila uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

14.1. Dakle, iz nekoliko naprijed navedenih odlomaka je razvidno da je sud neprijeporno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je prihvatio osnovanim podredni tužbeni zahtjev tužiteljica u pogledu utvrđenja ništetnosti i isplate, dok je glavni tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

14.2. Naime, iako su presudom u kolektivnom sporu i u ovoj pravnoj stvari utvrđene ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, to ugovor o kreditu ne čini ništetnim u cijelosti obzirom da i bez tih odredbi ugovor može opstati. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Ovakvo stajalište je izraženo i u presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10. Slijedom navedenog, sud je odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužiteljica.

15. Za istaći je da je tuženik na okolnost pregovaranja o sadržaju kredita, te je li tužiteljica bila obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja CHF predložio saslušanje djelatnika tuženika CL, od kojeg dokaznog prijedloga je odustao. Nadalje je tuženik predložio saslušanje javnog bilježnika Aljoše Gojanovića od kojeg je također odustao.

15.1. Tuženik je nadalje radi dokazivanja svojih tvrdnji predložio saslušati tužitelja, i to na okolnosti da je kod zaključenja ugovora bio upoznat sa značenjem valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj uredno pozvan nije pristupio na ročište pred sudom, te je opravdao svoj izostanak lošim zdravstvenim stanjem ujedno odustajući od dokaznog prijedloga da ga se sasluša u svojstvu stranke. Međutim je tuženik ustrajao na tom dokaznom prijedlogu kojeg je sud na ročištu 30. siječnja 2025. odbio jer se ne radi o podobnom dokaznom sredstvu za utvrđenje istinitosti tvrdnje tuženika da je tužitelj bio informiran o značenju valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, jer tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi suprotno pa bi zasigurno takav bio i sadržaj njegovog stranačkog iskaza. Primjenom pravila o teretu dokazivanja o obaviještenosti potrošača je na bankama, te je takve tvrdnje tuženik, koji je banka, trebao sudu dokazati saslušanjem svjedoka koji je zaposlenik banke ili eventualnim pisanim dokaznim sredstvima koji potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti, a koje dokaze tuženik u ovoj pravnoj stvari nije predlagao.

16. Na koncu, neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru je i sklopljen pod uvjetima navedenim u tom ugovoru. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno da se radi o kreditu građana za potrebe kupnje vozila, dok tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim.

17. Stoga je temeljem provedenih dokaza utvrđeno da je banka tuženik uslijed promjene tečaja više obračunala tužitelju iznos od 3.838,27 EUR.

18. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

19. Na kraju je istaći da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi neosnovanim kako će niže biti obrazloženo.

20. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20.1. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tražbinu tužitelja zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a s naslova preplaćene kamate, zastara je počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 12. veljače 2019. to proizlazi da potraživanje tužitelja nije u zastari ni u odnosu na ugovaranje valutne klauzule, kao niti u odnosu na potraživanje preplaćene kamate uslijed jednostranoj promjeni kamatne stope.

19.3. Ovdje je navesti da je stajalište ovog suda da nije nastupila zastara ni u odnosu na preinačeni dio tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, a ovo iz razloga što tužitelj u podnesenoj tužbi nije ni navodio novčane iznose koje potražuje uz napomenu da će tužbeni zahtjev precizirati po provedenom financijskom vještačenju. Tako je tužitelj prvi put nakon financijskog vještačenja podneskom zaprimljenim 12. travnja 2024. određeno postavio tužbeni zahtjev sukladno čl. 186. b. st. 4. ZPP-a, a iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj tako uređenim tužbenim zahtjevom ne potražuje više od zatraženog u tužbi.

23. Što se pak tiče prigovora radi prebijanja kojeg je tuženik istaknuo u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva, nije bilo mjesta odlučivanju o tuženikovom prigovoru jer je glavni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

24. Slijedom iznijetog je glavni tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, dok je eventualni tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti, sve kao u izreci ove presude.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP budući da je tužitelj u cijelosti uspio s eventualnim tužbenim zahtjevom, i to prema VPS eventualnog tužbenog zahtjeva 3.838,27 EUR, i to: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav podneska od 23. lipnja 2022. 100 bodova (Tbr. 8.1.), sastav podneska od 12. travnja 2024. kojim uređuje tužbeni zahtjev po 25 bodova (Tbr. 8.4.), pristup na ročište 28. lipnja 2022. i 30. siječnja 2025. po 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9.1.), za odgođeno ročište od 3. rujna 2019. i 21. listopada 2024. po 25 bodova za svako ročište (Tbr. 9.5.), ukupno 475 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25 % što iznosi 1.187,50 EUR, čemu treba pridodati plaćeni predujam financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR-a, na ime plaćenu pristojbu na tužbu 66,36 EUR, što ukupno iznosu 1.652,03 EUR, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

25.1. Ovaj sud nije priznato tužitelju zatražen trošak za sastav podneska od 2. rujna 2019., 11. svibnja 2020., 8. prosinca 2020., 21. srpnja 2021., 29. rujna 2021., i 4. srpnja 2024. jer nisu bili nužni i potrebni za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zadru, 3. ožujka 2025.

Sutkinja

Maja Ivković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

-Tužitelju po punomoćniku

-Tuženiku po punomoćnicima