REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-48/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić u pravnoj stvari tužitelja ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, [adresa], koje zastupa član Uprave OH, a nju Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. u Zagrebu, prema generalnoj punomoći Z2757/17, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegova punomoćnika Ivana Župana, odvjetnika i zamjenice punomoćnice tuženika MH, odvjetničke vježbenice, 3. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba točke 5. pod nazivom Naknada za obradu kreditnog zahtjeva Ugovora o kreditu broj 19052/06 od 05. travnja 2006., sklopljenog između prednika tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditora (čiji je pravni slijednik tuženik OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833) i tužitelja RH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi:„3,00 % (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“
II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, isplati iznos od 567,19 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2006. pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi, koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.155,40 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. ožujka 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika 05. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 19052/06, kojim je prednik tuženika, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 30.900,00 CHF (slovima: trideset tisuća devetsto sedamdeset švicarskih franaka) protuvrijednosti u kunama obračunata prema kupovnom tečaju kreditora odnosno prednika tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca. S tim u vezi, točkom 5. Ugovora o kreditu pod nazivom Naknada za obradu kreditnog zahtjeva navedena naknada propisana je u iznosu od 3,00 % (tri posto) od iznosa odobrenog kredita, a ista naknada naplaćuje se korisniku kredita, ovdje tužitelju jednokratno, odmah po potpisu Ugovora o kreditu. Nastavno na navedeno, tužitelju je dana 10. travnja 2006. predmetna naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u iznosu od 927,00 CHF, koji iznos odgovara iznosu od 567,19 EUR / 4.273,47 kn, prema kupovnom deviznom tečaju na dan 10. travnja 2006.
1.1. Dalje tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i prednika tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, ugovor sadrži odredbu, prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita, obvezuje po potpisu Ugovora o kreditu, platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00 % ( tri posto) od iznosa odobrenog kredita, a istu se tužitelj obvezuje platiti i plaća je jednokratno. Pritom tužitelj napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, o navedenoj odredbi ugovora prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika. Štoviše, tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog ugovora, nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Uz to, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 3,00 %.
1.2. Osim toga, tužitelj je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, nadalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač, odnosno fizička osoba, koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja, koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za troškove kreditnog zahtjeva bila jasna i lako razumljiva, za razliku od pravnog prednika tuženika, koji je sklapanju predmetnog ugovora, pristupio u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj je kao fizička osoba, koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na prednika tuženika kao banku, koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužitelja na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane prednika tuženika. Prednik tuženika je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.
1.3. Nadalje, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i pravnog prednika tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je nepoštena ugovorna odredba te je stoga ista, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03 , ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (dalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora.
1.4. Ugovor o kreditu je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje prednika tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kreditnog zahtjeva te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 927,00 CHF. Ujedno je nejasno zašto visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom prednik tuženika u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada naplaćuje „za obradu kreditnog zahtjeva”, ne spominjući što točno te radnje obuhvaćaju, a što tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato.
1.5. Tužitelj, ukazuje i na sudsku praksu i to presude Županijskog suda u Splitu, posl.br.:
Gž-617/2022-3 od 25. svibnja 2022., Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2154/2022-2 od 12. srpnja 2022., Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2047/2022-2 od 08. studenog 2022., kojima je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je tuženima naloženo isplatiti iznos naplaćen na ime naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Zaključno, Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno, koji su neproporcionalni. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu, koji je već prethodno bio pripremljen od strane prednika tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koju je tužitelj platio 10. travnja 2006. u iznosu od 927,00 CHF / 4.273,47 kn (prema kupovnom deviznom tečaju na dan 10.04.2006. konverzije 1 CHF = 4,61 kn) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st.1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81.st.1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
1.6. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 927,00 CHF / 4.273,47 kn (prema kupovnom deviznom tečaju na dan 10.04.2006. konverzije 1 CHF = 4,61 kn). U smislu svega navedenog tužitelj predlaže sudu donijeti presudu, kojom će utvrditi ništetnom odredbu toč. 5. pod nazivom Naknada za obradu kreditnog zahtjeva Ugovora o kreditu broj 19052/6 od 5. travnja 2006. koja glasi: „3,00% (slovima: tri posto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“ te kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 567,19 eura na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i naknadu troškova parničnog postupka, a sve kako je navedeno u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zakonskih zateznih kamata i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev iz sljedećih razloga:
-tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača, a to ne dokazuje;
-ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna;
-potraživanja tužitelja iz tužbe su zastarjela.
Tuženik se protivi navodima tužitelja da je odredba Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (čl. 5. Ugovora) bila ništetna. Nije točno da bi odredba čl. 5. Ugovora o kreditu koja glasi:
„NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA
3,00% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita- minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“,
bila suprotna odredbama ZOO/05 i čl. 81., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: „ZZP“). Također, nije točno da bi citirana ugovorna odredba čl. 5. Ugovora prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj u tužbi za ovakve navode uopće ne daje razloge.
2.1. Tuženik dalje napominje kako odredba članka 84. ZZP, koji je primjenjiv na predmetni Ugovor o kreditu, propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe kako je odredba članka 5. Ugovora jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 81. ZZP. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije bilo zabranjeno, pa stoga ugovorna odredba čl. 5. Ugovora nije niti nepoštena niti ništetna. Tužitelj u tužbi uopće ne daje razloge zbog kojih navedenu ugovornu odredbu smatra ništetnom, odnosno nepoštenom. Tužitelj nije dokazao niti da bi bio u neravnopravnom položaju niti da bi navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
2.2. Tuženik prvenstveno ističe da tužitelj tužbom nije dokazao postojanje pravnog interesa na podnošenje tužbe i za traženje deklaratorne pravne zaštite, pa je sud dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a. Pod uvjetom da tužitelj dokaže svoje svojstvo potrošača, tuženik ističe kako u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. godine o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, u skladu s radnim dokumentom Europske komisije – Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25.svibnja 2016.) Također, Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive.
2.3. Sve navedeno odnosi se na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina, koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove, trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su -je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora,
-je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i
-je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Svakako da prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Tužitelj nije ništa od gore navedenog dokazao u svojoj tužbi.
2.4. Tuženik ističe kako nije točan navod tužitelja da bi dio ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu kojim su se stranke dogovorile da plaćanje naknade u visini od 3,00% bila ništetna. Navedena odredba nije protivna niti moralu društva niti prisilnim zakonima. Tuženik ističe da tužitelj u tužbi nije dokazao niti da je (i) potrošač, (ii) niti je dokazao navode iz svoje tužbe kojima ističe da bi odredba čl. 5. Ugovora prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, stoga tuženik ističe kako je ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu pravno valjana ugovorna odredba. Tuženik ističe kako odredba čl. 83. ZZP propisuje da je, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje navedene odredbe. Tužitelj niti jednim navodom iz tužbe nije doveo u pitanje valjanost navedene ugovorne odredbe, pri čemu se ističe kako Vrhovni sud Republike Hrvatske nije zauzeo pravno shvaćanje da bi navedena ugovorna odredba bila nepoštena samo zato što je dio Ugovora o kreditu.
2.5. Tuženik napominje kako odredba članka 84. ZZP i propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe kako je odredba članka 5. Ugovora jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 81. ZZP. Osim toga, tuženik ističe da, čak i ako bi sud zaključio da je čl. 5. Ugovora ništetan, što tuženik osporava, tuženik nije bio nepošten u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima jer ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Tuženik zaključno ističe prigovor zastare u odnosu na iznos 567,19 EUR (točka II. tužbenog zahtjeva), koji tužitelj potražuje kondemantornim tužbenim zahtjevom. Naime, protekom roka od 5 godina nastupila je zastara za iznos za koji tužitelj tvrdi da ga je navodno uplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Slijedom navedenog, cjelokupno potraživanje iz tužbe je zastarjelo. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu tužbu odbaciti, a podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti te naložiti tužitelju da naknadi parnične troškove tuženiku.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku dopisa tuženika od 2.7.2021. (list 8 spisa), preslika Ugovora o kreditu br. 19052/6 (list 9-11 spisa), promet po računu na dan 10.4.2006. (list 12 spisa), zahtjev tužitelja za dostavom potvrde o uplatama ulazno / izlaznih naknada od 21.6.2011. (list 13 spisa), tečajni kalkulator (list 14 spisa), saslušan je tužitelj (list 114-115 spisa) te je izvršen je uvid u priležeću sudsku praksu i Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. (list 15-34, 35-40, 62-67, 69-108 spisa). Stranke drugih dokaza nisu predlagale niti ih je sud izvodio, već je glavna rasprava zaključena.
4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a kako to stoji u izreci ove presude.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe ugovora sklopljenog između stranaka, a kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa primljenog na temelju ništetne odredbe.
6. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno da su 5. travnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 19052/06 i to tužitelj kao korisnik kredita te prednik tuženika kao kreditor. Nije sporan niti sadržaj predmetnog ugovora, a time niti sadržaj sporne odredbe čl. 5. Ugovora kojom je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.
7. Sporno je li prethodno navedena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna te je li, posljedično tome, osnovan i zahtjev za isplatu iznosa u visini 567,19 € za koji tužitelj tvrdi da je platio na ime predmetne naknade, sukladno gore navedenoj odredbi Ugovora.
8. Čitanjem preslike dopisa tuženika od 2. srpnja 2021. (list 8 spisa), utvrđeno je da je 10.4.2006. na ime naknade za obradu zahtjeva tužitelju naplaćen iznos od 927 CHF / 567,19 €. Navedene okolnosti tuženik nije ničim osporio.
9. Iz iskaza tužitelja, danog na ročištu 13.2.2025. (list 114-115 spisa) proizlazi da mu je kredit bio potreban za uređenje kuće za stanovanje i ista nikad nije davana u najam niti zakup te da on nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva. Naveo je da mu, kod sklapanja kredita, nije objašnjeno na što se odnosi sporna naknada niti je bilo mogućnosti da to ne plati. Naveo je i da je ugovor prije potpisivanja pročitao, ali da ga nije u cijelosti razumio i da mu je bilo važno da dobije kredit. Iskazao je da je anuitete kredita plaćao trajnim nalogom. Nije se sjećao kako je razumio predmetnu odredbu o naknadi, a na pitanje sjeća li se na koji način je naplaćena također se nije sjećao. Naveo je i da nije tražio pojašnjenje ugovora jer je vjerovao djelatniku banke, koji mu je prezentirao kredit, kao najbolji za njega. Naveo je da prije nije sklapao ugovor o kreditu, već da mu je ovo bio prvi put.
10. Iskaz tužitelja ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onome čega se sjećao o samom pravnom poslu zaključenim s prednikom tuženika, a iskreno je izjavio i da se određenih pojedinosti ne sjeća, što je logično i životno uvjerljivo imajući na umu protek vremena od zaključenja predmetnog Ugovora. Ovaj sud u držanju tužitelja tijekom iskazivanja nije našao nikakvih naznaka da bi nešto izmišljao ili neistinito iskazivao, pa mu i zato vjeruje.
11. Iz provedenih dokaza, poglavito iskaza tužitelja, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već je morao prihvatiti ponudu banke kakva mu je dana, a bio je informiran o visini anuiteta koje treba plaćati. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o naknadi, visini naknade i svrsi takve naknade. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi te se o naknadi nije moglo pregovarati.
12. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".
13. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužitelj uopće nije bio informiran o naknadi i da će naknada za obradu kredita biti naplaćena iz iznosa kredita. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu, prema kojoj se tužitelj obvezuje, prilikom isplate, kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,00 % iznosa kredita.
15. Ocjena je ovog suda da je predmetna odredba (čl. 5. Ugovora o kreditu) transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,00 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.
16. Odredba čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora”, trebaju se shvatiti kao one odredbe, koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora, koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi, koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.
17. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o istoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita, koji mu je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,00% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
20. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj, koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
21. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadama, koje ovise o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.
22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 5. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl.59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 3,00% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
23. Nadalje, prema čl. 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
24. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.
25. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 5. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno (jednokratnu naknadu ustezanjem od isplaćenog iznosa kredita), to je očito da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.
26. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. izreke, imajući pri tome u vidu da tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetne navedene odredbe u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženog iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti sporne odredbe.
27. Ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) Posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Navedeni se zaključak najvišeg suda može primijeniti i na naknadu za obradu kredita, obzirom je jasno utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.
28. Slijedom navedenog, kako nije sporno da je tužitelj s osnova naknade za obradu kredita isplatio 10.4.2006. iznos od 927,00 CHF / 567,19 € (što je tuženik potvrdio u podnesku 25.10.2024., l-113), to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos s time da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da je jednokratna naknada naplaćena 2006., dok je tužba podnesena 2024., dakle, nakon proteka općeg zastarnog roka od 5 godina. Iako među strankama nije sporno, a proizlazi i iz izvedenih dokaza, da je navedena naknada naplaćena 2006. te je tužba nesporno podnesena 2024., međutim, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnoj situaciji tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne odredbe, tako predmetno potraživanje tužitelja za isplatu iznosa od 567,19 € s pripadajućim kamatama na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a nije zastarjelo. Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.
29. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma plaćanja naknade do isplate, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja naknade za obradu kredita utvrđen iz tužbe i dopisa banke na listu 8 spisa te preslike potvrde na listu 12 spisa. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, pa su tako kamate dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).
30. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju budući da je u cijelosti uspio u sporu. Troškovi se sastoje od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora (l-110) i priloženim troškovnikom, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 – dalje: Tarifa). Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 19.3.2024. 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 21.10.2024. 25 bodova (tbr.8/4 Tarife) i za zastupanje na ročištima 24.10.2024. i 13.2.2025. za svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 425 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 € iznosi 850,00 €, a uz PDV od 25% (212,50 €) i uz trošak plaćene pristojbe na tužbu 26,54 € i na presudu 66,36 €, sveukupno iznosi 1.155,40 €. Tužitelj ima pravo na kamate na troškove po čl. 151.st.3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO. Tužitelju nije priznat kao potreban, u smislu čl. 155. ZPP-a, zatraženi trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije od 2.7.2021. jer je tuženik priznao odlučnu činjenicu isplate utužene naknade i datuma naplate iste, a nije mu priznat kao potreban ni zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je to ročište prezakazano u skladu s ovlastima suda i održano unatoč neurednoj dostavi za obje stranke, u smislu čl. 335.st.6. ZPP-a.
31. Tuženik je spor izgubio, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan odbijen.
Zagreb, 3. ožujka 2025.
Sudac:
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).
Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. punom. tužitelja uz pristojbu na presudu
2. punom. tuženika
