REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-1238/2021-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Dejan Keramika d.o.o., OIB: 91337132545, Kožinski prilaz 5a, Zadar, zastupanog po punomoćniku Miranu Zorici, odvjetniku u Zadru, Zrinsko Frankopanska 38, protiv tuženika BI, OIB: [osobni identifikacijski broj], bez poznate adrese stanovanja, zastupanog po privremenom zastupniku Ani Radić, odvjetnici u Splitu, Hrvatske mornarice 1 i, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 29.siječnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Mihovila Grubišića, odvjetnika u Splitu, i privremenog zastupnika tuženika Ane Radić, odvjetnice u Splitu, na ročištu za objavu i uručenje presude 3.ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku BI, OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti tužitelju Dejan Keramika d.o.o., OIB: 91337132545, Kožinski prilaz 5a, Zadar, iznos od 1.015,33 EUR (slovima: tisuću petnaest eura trideset tri centa) sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 16.listopada 2020. pa sve do isplate, po stopi koja se do 31.prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 733,11 EUR, istaknuta radi prebijanja.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.488,21 EUR (slovima:tisuću četiri stotine osamdeset osam eura dvadeset jedan cent) sa zateznim kamatama tekućim od 3.ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju da u roku 15 dana naknadi parnični trošak privremenom zastupniku tuženika Ani Radić, odvjetnici u Splitu, OIB: [osobni identifikacijski broj], Hrvatske mornarice 1 i, u iznosu od 375,00 EUR (slovima: tri stotine sedamdeset pet eura), s tim da će se iznos od 150,00 EUR uplatiti privremenom zastupniku tuženiku sa pologa ovog predmeta koji je uplatio tužitelj, dok se nalaže tužitelju da preostali iznos od 225,00 EUR platiti izravno privremenom zastupniku.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj 29. prosinca 2020. kod Općinskog suda u Zadru tužitelj navodi da se mjesna nadležnost tog suda temelji na odredbi čl. 21. Ugovora o radu na određeno vrijeme kojeg je 19. ožujka 2018. tužitelj sklopio s tuženikom na razdoblje od jedne godine, odnosno do 19. ožujka 2019. Tuženik je bio radnik kod tužitelja na temelju citiranog ugovora o radu, na radnom mjestu keramičara, a radni odnos tuženiku je prestao kod tužitelja na temelju sporazumnog raskida ugovora o radu i to s danom 9. srpnja 2018., s kojim danom je tuženik odjavljen sa HZZO-a i HZMO-a. Međutim, tužitelj je 16. listopada 2020. omaškom na račun tuženika isplatio iznos od 431,35 EUR kn na ime plaće i iznos od 583,98 EUR kn na ime terenskog dodatka. Tužitelj se prije pokretanja ovog postupka obratio tuženiku radi pokušaja dogovora isplate navedenih iznosa, ali se tuženik na zaprimljenu pošiljku oglušio. Imajući na umu činjenicu da je radni odnos tuženika prestao 09.srpnja 2018., da je tužitelj citirane iznose omaškom isplatio tuženiku 16.listopada 2020., odnosno nakon prestanka radnog odnosa tuženika kod tužitelja, to tuženik više nema pravo na isplatu gore navedenih iznosa, koje je dužan vratiti tužitelju sukladno čl.1111.ZOO-a, sa zateznim kamatama od dana stjecanja. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.015,33 EUR sa zateznom kamatom od 16.listopada 2020. do isplate, kao i da mu naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru. U odnosu na predmet spora, tuženik ne osporava da su parnične stranke bile u radnom odnosu temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 19. ožujka 2018. , koji radni odnos je prestao 9. srpnja 2018., niti je sporno da je tužitelj 16.listopada 2020. isplatio tuženiku iznose od 431,35 EUR i 583,98 EUR. Međutim, tuženik osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan pozivom na odredbu čl.1112.st.1.ZOO-a jer se radilo o omaškom isplaćenim iznosima, dakle pogrešci računovodstva tužitelja. Dakle, tužitelj je isplatio tuženiku predmetne iznose znajući da ih nije dužan platiti, budući je radni odnos između tužitelja i tuženika prestao 2018., i tuženik zbog takve pogreške tužitelja ne može snositi posljedice. Nadalje, tuženik ističe da ima prema tužitelju dospjela potraživanja koja mu tužitelj nije podmirio, odnosno nije mu isplatio neto plaću za 7. mjesec 2018. odnosno za razdoblje od 1. srpnja do 9. srpnja 2018. u iznosu od 101,35 EUR. Pored navedenog tuženik ima prema tužitelju i dospjelo potraživanje s osnove obavljenih keramičarskih radova, koje je za tužitelja obavio za vrijeme trajanja radnog odnosa. Naime, tuženik je s tužiteljem imao sklopljeni ugovor o radu prema kojem je tuženik primao ugovorenu minimalnu plaću. Međutim, tužitelj i tuženik međusobno su se dogovorili da će tužitelj tuženiku isplaćivati dodatne iznose za obavljene keramičarske radove i to u visini od 3,72 EUR/m2. Ovakav međusobni dogovor stranaka bio je uobičajen između tužitelja i svih njegovih zaposlenika. Pa je tako tuženik za tužitelja tijekom lipnja i srpnja 2018. obavio dodatne dogovorene keramičarske radove na području zračne luke u Splitu na površini od 170,00 m2 u vrijednosti od 631,76 EUR, a koji mu tužitelj nije platio, iako je tužitelju dostavio obračun obavljenih poslova. Stoga tuženik ističe prigovor radi prebijanja sa svojim potraživanjima prema tužitelju s naslova neplaćene neto plaće za mjesec srpanj 2018. u iznosu od 101,35 EUR sa zateznim kamatama od 15. kolovoza 2018. do isplate, te s osnove obavljenih keramičarskih radova za tužitelja u iznosu od 631,76 EUR sa zateznim kamatama od 15. kolovoza 2018. do isplate, odnosno ukupnog potraživanja od 733,11 EUR sa zateznim kamatama od 15. kolovoza 2018. do isplate. S obzirom na navedeno tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložiti tužitelju da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak, a podredno tuženik predlaže da sud utvrdi postojanje potraživanja tuženika prema tužitelju u ukupnom iznosu od 733,11 EUR, te da izvrši prijeboj međusobnih potraživanja tužitelja i tuženika.

3. Rješenjem posl. broj P-2294/2020-5 od 4. ožujka 2021. Općinski sud u Zadru se po prigovoru tuženika oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je predmet ustupio ovom sudu kao mjesno nadležnom.

4. Nakon što je punomoćnik otkazao tuženiku punomoć za zastupanje u ovom postupku, sud je pokušao bezuspješno utvrditi adresu stanovanja za tuženika, koji prema evidencijama MUP-a u Republici Hrvatskoj nema prijavljeno aktivno boravište niti prebivalište. Radi toga je rješenjem od 24. svibnja 2024. tuženiku postavljen privremeni zastupnik u osobi odvjetnice Ane Radić iz Splita.

5.Tijekom postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o radu na određeno vrijeme od 19. ožujka 2018., prijave na HZZO od 26. ožujka 2018., prijave na HZMO od 23. ožujka 2018., odjave upućene HZZO-u od 19. srpnja 2018., prijave o prestanku osiguranja HZMO-a od 18. srpnja 2018., dvaju naloga za plaćanje od 16. listopada 2020., opomene pred pokretanje sudskog postupka od 16. studenog 2020. uz presliku povratnice, obračunske liste broj 133 od 31. srpnja 2018., prijave osiguranika HZZO-u od 13. kolovoza 2020., prijave o početku osiguranja HZMO-u od 12. kolovoza 2020., e-mail od 8. veljače 2021., naloga za plaćanje od 6. lipnja 2018., 17. svibnja 2018., 15. lipnja 2018. i 23. srpnja 2018., obračunskih lista broj 46 od 31. ožujka 2018., broj 68 od 30. travnja 2018., broj 81 od 31. svibnja 2018., broj 107 od 30. lipnja 2018. i broj 133 od 31. srpnja 2018., pregleda dopisa Državnog inspektorata, Područni ured Split, Ispostava u Zadru od 29. studenog 2024., potvrde Porezne uprave Split, Ispostava Kaštela, zaprimljene 24. prosinca 2024. i saslušanja zakonskog zastupnika tužitelja CI.

6. Sud je odbio prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem voditelja računovodstva tužitelja, te bivših i sadašnjih radnika tužitelja, iz razloga što tuženik nije naveo osobna imena i prezimena navedenih svjedoka, zbog čega nije moguće izvesti navedeni dokaz. Nadalje, sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka ZI (nije moguće utvrditi adresu na koju bi se navedenom svjedoku uputio poziv radi njegova saslušanja), EI i BIL, za koje tuženik nije dostavio adrese na koje bi im se uputio poziv. Konačno sud je odustao od izvođenja dokaza građevinskim vještačenjem, budući da tuženik nije uplatio predujam na ime podmirenja troškova vještačenja, kao i financijsko- knjigovodstvenog vještačenja iz razloga što tuženik nije postupio po nalogu suda i očitovao se što bi točno trebao biti predmet navedenog vještačenja.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatom iznosa od 1.015.33, koji iznos je tužitelj omaškom isplatio na račun tuženika dana 16.listopada 2020. , bez da mu je bio dužan isplatiti taj iznos.

9. Između parničnih stranaka nije sporno da su tuženik bio u radnom odnosu sa tužiteljem na temelju Ugovora o radu na određeno vrijeme od 19. ožujka 2018., koji radni odnos je prestao 9. srpnja 2018., niti je sporno da je tužitelj 16.listopada 2020. isplatio tuženiku iznose od 431,35 EUR i 583,98 EUR.

10. Međutim, sporno je da li je tuženik u obvezi vratiti tužitelju navedene iznose, sporno je da li tuženik ima dospjela potraživanja prema tužitelju, pa je samim time sporna osnovanost istaknutog prigovora radi prebijanja.

11. Odredba čl.1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, nadalje: ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

12. Odredbom čl. 1112.st. 1. ZOO-a propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisili ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Ali ako je dug bio bezuvjetan, ne može se zahtijevati povrat plaćenog iznosa stoga što je isplata izvršena prije dospjelosti.

13. Odredba čl.1115.ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.Pregledom priložene pisane dokumentacije nedvojbeno je utvrđeno:

- da su tužitelj kao poslodavac i tuženik kao radnik sklopili 19. ožujka 2018. ugovor o radu na određeno vrijeme do zaključno 19. ožujka 2019., za obavljanje poslova keramičara,

- da je ugovoreno kako će tuženik obavljati poslove u Zadru, u punom radnom vremenu od 40 h tjedno, jednokratno, u radnom vremenu od 8-16 sati, uz dnevnu stanku od 30 min, korištenje godišnjeg odmora u trajanju od 4 tjedna, te bruto plaću u iznosu od 464,53 EUR, koja će biti isplaćena najkasnije 15. u mjesecu za prethodni mjesec, s tim da tuženik ima pravo na uvećanje plaće za rad blagdanima i neradnim danima, nedjeljom, te za prekovremeni rad,

- da je tužitelj 26. ožujka 2018. podnio HZZO-u prijavu osiguranika -tuženika, kao zaposlenika tužitelja, dok je HZMO-u prijavu o početku osiguranja za tuženika podnio 23. ožujka 2018.,

- da je tužitelj podnio odjavu tuženika HZZO-u 19. srpnja 2018., dok je prijavu o prestanku osiguranja tuženiku podnio HZMO-u 18. srpnja 2018.,

- da je tužitelj 16. listopada 2020. uplatio na račun tuženika iznos od 431,35 EUR na ime plaće za rujan 2020. i iznos od 583,98 EUR na ime terenskog dodatka, dakle nakon što je tuženiku dvije godine prije prestao radni odnos kod tužitelja,

- da je tužitelj uputio tuženiku opomenu za pokretanje sudskog postupka, koju je isti zaprimio 20. studenog 2020. na adresi tada aktivnog prebivališta [adresa], a u kojoj opomeni tužitelj moli da tuženik istom vrati ukupan iznos od 1.015,33 EUR, koji je tužitelj omaškom uplatio na račun tuženika,

- da je tužitelj isplatio tuženiku plaću za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 9. srpnja 2018. u iznosu od 101,35 EUR i to dana 13. kolovoza 2018.,

- da je tužitelj u kolovozu 2020. zaposlio radnika JI, za kojeg je podnio prijavu osiguranja HZZO-u i HZMO-u dana 12. kolovoza 2020.,

- da je tuženik u spis priložio obračunske listove o isplati plaće od strane tužitelja, iz kojih je vidljivo da je tužitelj isplatio tuženiku dana 6. lipnja 2018. na ime plaće od 19. ožujka 2018. -31. ožujka 2018. iznos od 207,14 EUR, zatim je isplatio tuženiku 17. svibnja 2018. plaću za travanj 2018. u iznosu od 464,55 EUR, plaću za lipanj 2018. tužitelj je isplatio tuženiku 23. srpnja 2018. u iznosu od 371,62 EUR,

- da je inspektor rada za radne odnose Državnog inspektorata vršio inspekcijski nadzor nad tužiteljem kao poslodavcem u veljači 2018., kojim nadzorom je obuhvaćen studeni i prosinac 2017. u odnosu na isplatu plaća trojici radnika od kojih niti jedan nije tuženik, dakle navedeni nadzor obavljen je prije nego što je tuženik počeo raditi kod tužitelja,

- da je prema podatcima Porezne uprave Split, ispostava Kaštela, evidentirana u korist tuženika uplata iznosa od 101,35 EUR/763,64 kn, na ime neto plaće za srpanj 2018. od strane poslodavca Dejan keramika d.o.o., ovdje tužitelja, iako je očitom omaškom navedeno 763,64 EUR.

15. Zakonski zastupnik tužitelja CI u svom iskazu navodi da je u sporno vrijeme osobno radio obračun plaća za radnike, te isti slao knjigovođi radi isplate. Predmetni iznos omaškom je uplaćen tuženiku, a bio je namijenjen radniku istog osobnog imena JI, dok tuženik u to vrijeme više nije bio zaposlenik tužitelja. Navedeni obračun radio je u žurbi putem mobitela, te je očito autokorekcijom na mobitelu umjesto JI, iznos naslovljen na BI, odnosno tuženika, i takav obračun upućen je knjigovođi radi isplate. Pogreška je uočena nakon nekoliko dana, tužitelj nije ostao dužan ništa tuženiku iz osnova radnog odnosa, a dokaz tome je i to što nije pokrenuo nikakav radni spor protiv tužitelja vezano za navodna dugovanja iz radnog odnosa. Zakonski zastupnik tuženika pokušao je radi povrata novca kontaktirati tuženika putem mobitela i Facebooka, ali ga je isti blokirao; pokušao je to putem drugih radnika, ali bezuspješno. Navodi tuženika iz odgovora na tužbe ne odgovaraju istini, pogotovo da bi bilo ugovoreno plaćanje dodatnih iznosa na način kako tuženik navodi, jer radnici kod tužitelja primaju plaću, a nisu plaćeni po m2.

16. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je nedvojbeno utvrdio da je tužitelj 16.listopada 2020. omaškom uplatio na račun tuženika iznose od 431,35 EUR i 583,98 EUR ili ukupno 1.015,33 EUR, bez da je bio dužan izvršiti to plaćanje po bilo kojoj osnovi. Tuženik potvrđuje da mu je tužitelj zaista uplatio navedeni iznos, ali da tuženik isti nije u obvezi vratiti tuženiku pozivajući se na čl.1112. ZOO-a.

17. U konkretnom slučaju tužitelj je izvršio isplatu nedugovanog, odnosno platio je nešto što nije trebao platiti. Za nastanak ovog slučaja stjecanja bez osnove potrebno je da je tužitelj kao osiromašeni plaćanje izvršio u uvjerenju da ispunjava neku svoju postojeću obvezu, da dotična obveza u stvarnosti ne postoji i da postoji zablude, koja ne mora biti isključivo pravne prirode, već može biti i stvarne prirode. Između parničnih stranaka nije sporno da je tuženiku prestao radni odnos kod tužitelja 9.srpnja 2018., te nema dokaza da bi tužitelj dugovao bilo kakvu isplatu tuženiku iz radnog odnosa. Tuženik je neosnovano prigovorio da mu tužitelj nije isplatio iznos od 101,35 EUR na ime plaće za razdoblje od 1.srpnja do 9.srpnja 2018., jer upravo iz podataka nadležne porezne uprave nedvojbeno proizlazi da je evidentirana sporna uplata 13.kolovoza 2018. u korist tuženika na ime neto plaće za srpanj 2018. Dakle, tužitelj nije imao nikakvih obveza prema tuženiku, ali je omaškom izvršio isplatu iznosa od 1.015,33 EUR na račun tuženika, smatrajući da isplaćuje plaću i terenski dodatak svom radniku JI.

18. Sud prihvaća kao istinit i logičan iskaz zakonskog zastupnika tužitelja u pogledu načina kako je došlo do sporne uplate u korist tuženika, tim više što je njegov iskaz u cijelosti sukladan svim ostalim izvedenim dokazima. Naime, tužitelj je dokazao da je u vrijeme spornog plaćanja kod njega bio zaposlen radnik imenom JI, i da je zbog istog osobnog imena kao i kod tuženika, došlo do omaške prilikom obračuna koji je radio osobno zakonski zastupnik tuženika u žurbi i tako pogrešan obračun poslao na provedbu svom knjigovođi. Iz navedenoga nedvojbeno proizlazi da je tužitelj mislio da ispunjava svoju postojeću obvezu prema svom zaposleniku JI, dok je omaškom isplata izvršena u korist tuženika, čime je tužitelj bio u zabludi da izvršava obvezu koja u stvarnosti ne postoji prema tuženiku. Stoga su ispunjeni svi uvjeti da tužitelj osnovano zahtijeva povrat iznosa koji je platio tuženiku, jer mu taj iznos nije bio dužan platiti po bilo kojoj osnovi.

19. Prigovor tuženika da nije dužan vratiti primljeni iznos novca pozivom na odredbu čl.1112. ZOO-a u cijelosti je neosnovan. Ova odredba propisuje uskraćivanje prava na vraćanje stečenog bez osnove, iako su ostvareni uvjeti za primjenu instituta stjecanja bez osnove jer bi se vraćanje tog stečenog po pravnom poretku smatralo neopravdanim i time nedopuštenim. Iako ova odredba na prvi pogled predviđa krivnju, pogrešku, osiromašene osobe (ovdje tužitelja), ipak je sudska praksa ciljnim tumačenjem ove odredbe u biti zauzela pravno shvaćanje kako se praktično radi ili o volji osiromašene osobe da plati ne dug (naravno bez pretpostavki zadržavanja prava na povrat, izbjegavanja prisile i ispunjenje uvjeta) ili eventualno o zaista gruboj nepažnji. Budući da iz dokaznog postupka proizlazi da tužitelj nije imao nikakvu volju da tuženiku uplati sporni iznos, kao i da prilikom plaćanja tuženiku na strani tužitelja nije postojala nikakva gruba nepažnja, tuženik se ne može osloboditi obveze na vraćanje stečenog bez osnove pozivom na odredbu čl.1112.ZOO-a.

20. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja iznosa od 733,11 EUR na ime tražbina koje ima prema tužitelju, i to s naslova neplaćene neto plaće za mjesec srpanj 2018. u iznosu od 101,35 EUR sa zateznim kamatama od 15. kolovoza 2018. do isplate, te s osnove obavljenih keramičarskih radova za tužitelja u iznosu od 631,76 EUR sa zateznim kamatama od 15. kolovoza 2018. do isplate. Istaknuti prigovor radi prebijanja je procesni prigovor, do kojeg tek treba doći odlukom suda sukladno čl.338.st.3.ZPP-a. Povodom prigovora radi prebijanja sud je dužan, ako su za to ispunjene pretpostavke, u izreci presude utvrditi postojanje ili nepostojanje tražbine istaknute radi prebijanja. Da bi se izvršio prijeboj, prigovor mora biti određen i tuženik je dužan dokazati osnovu i visinu svog potraživanja. Jedna od osnovnih pretpostavki kod prigovor prijeboja, bilo materijalnopravnog bilo građanskopravnog, jest postojanje istovrsnih i dospjelih potraživanja između parničnih stranaka.

21. Kako je već naprijed navedeno, ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 101,35 EUR na ime plaće za razdoblje od 1.srpnja do 9.srpnja 2018., jer upravo iz podataka nadležne porezne uprave nedvojbeno proizlazi da je u korist tuženika evidentirana sporna uplata dana 13.kolovoza 2018. na ime neto plaće za srpanj 2018. Nadalje, tuženik ničim nije dokazao svoje paušalne navode o postojanju njegove tražbine prema tužitelju s osnove obavljenih keramičarskih radova za tužitelja u iznosu od 631,76 EUR. Tuženik ističe da je za navedene radove postavljanja keramičkih pločica trebao biti plaćen od strane tužitelja po m2 postavljenih pločica, i to za vrijeme dok je još bio zaposlenik tužitelja. Međutim, tuženik ove tvrdnje nije ničim dokazao, tako da nije utvrđeno da tuženik ima prema tužitelju tražbinu na ime dodatno izvršenih radova u iznosu od 631,76 EUR. Prema tome, tuženik nije dokazao da ima potraživanje prema tužitelju, koje bi moglo biti predmet prijeboja, s tražbinom tužitelja, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

22. Tuženik ne osporava da je primio uplatu spornog iznosa od strane tužitelja dana 16.istopada 2020., iako je tuženiku radni odnos kod tužitelja prestao 9.srpnja 2018., odnosno dvije godine i tri mjeseca prije sporne isplate. Neosnovano tuženik ističe da je uplaćeni iznos zadržao na ime prethodno neisplaćene plaće za srpanj 2018. jer je tuženik 13.kolovoza 2018. primio plaću za srpanj 2018. Prema tome tuženik je znao još od dana neosnovanog stjecanja (16.listopada 2020.) da nema pravo na primitak isplate iznosa od 1.015,33 EUR, pa se isti ima smatrati nepoštenim od dana stjecanja. Time je u obvezi platiti tužitelju zateznu kamatu na utuženi iznos od 16.listopada 2020. kao dana stjecanja, pa do isplate sukladno čl.1115.ZOO-a. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev u cijelosti je prihvaćen kao osnovan, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.

23. Dokaze koje nije posebno obrazlagao, a odnose se prije svega na obračunske liste o plaćama tuženika uz naloge o isplati, sud ne smatra bitnim za odlučivanje o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva.

24.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, nadalje:ZPP-a). Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj:138/2023, dalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018., dalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019., 92/2021.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednosti predmeta spora od 1.015,33 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 75 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 18.veljače 2021. i od 19.siječnja 2024. po 75 bodova za svaki podnesak (75x2), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 6.veljače 2024., 12.studenoga 2024. i 29.siječnja 2025. po 75 bodova za svako ročište (75x3) i za zastupanje na ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima održanom 25.ožujka 2024.-37,5 bodova, odnosno ukupno zbrojeno 487,5 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 975,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 1.218,75 EUR.

25. Na taj iznos treba nadodati trošak plaćene pristojbe za tužbu u iznosu od 19,91 EUR, trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 39,82 EUR, trošak objave oglasa o postavljanju privremenog zastupnika tuženiku u Narodnim novinama u iznosu od 59,73 EUR i iznos uplaćenog predujma za troškove privremenog zastupnika u iznosu od 150,00 EUR (koji će se po pravomoćnosti odluke o trošku isplatiti izravno privremenom zastupniku tuženika), tako da je tužitelju priznat ukupan trošak u iznosu od 1.488,21 EUR. Kako je tužitelj u cijelosti postigao uspjeh u postupku, to mu je i trošak postupka priznat u cjelokupnom iznosu. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.

26. Zahtjev privremenog zastupnika tuženika za naknadom troškova postupka u cijelosti osnovan. Prema odredbi čl. 85. st. 3. ZPP-a propisano je da sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika mora predujmiti tužitelj, na temelju rješenja suda protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, jer će sud u protivnom tužbu odbaciti. Međutim, taj propust nije od utjecaja na okolnost da je tužitelj obvezan isplatiti trošak privremenom zastupniku, budući da bi tužitelju u svakom slučaju nastao taj trošak. Tužitelj je ovlašten taj trošak potraživati od tuženika kao dio parničnog troška, a što je isti samo djelomično učinio za iznos od 150,00 EUR, dok sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Privremenom zastupniku priznat je trošak zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari održanim 12.studenoga 2024. i 29.siječnja 2025. po 75 bodova za svako ročište, odnosno ukupno zbrojeno 150 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 300,00 EUR, što uvećano za 25% PDV- a, daje iznos od 375,00 EUR. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci presude pod točkom IV.

U Splitu, 3.ožujka 2025.

Sutkinja:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

-tuženiku putem privremenog zastupnika,

-u spis.