REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj P-362/2024-70.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, koju zastupa punomoćnik Vice Mandarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mandarić & Einwalter iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 4. veljače 2025. u prisutnosti zz tužitelja Vesne Narančić, odvjetnice iz Krapine, a u odsutnosti uredno pozvanoga tuženika, 3. ožujka 2025. donio je, objavio je,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. točka 1. Ugovora o kreditu broj 9012373347 od dana 29. ožujka 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem: OU-3932/07 dana 30. ožujka 2007. godine, koji glasi: " … sukladno odluci Banke o kreditiranju građana."
II.Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 2. Ugovora o kreditu broj 9012373347 od dana 29. ožujka 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem: OU-3932/07 dana 30. ožujka 2007. godine, koji glasi: “U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“
III.Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 7. točka 2. Ugovora o kreditu broj 9012373347 od dana 29. ožujka 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem: OU-3932/07 dana 30. ožujka 2007. godine, koji glasi: " … plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja".
IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ĆC [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.994,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 30. rujna 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče:
na iznos od 23,40 EUR od 30.09.2011. pa do isplate
na iznos od 79,61 EUR od 31.10.2011. pa do isplate
na iznos od 78,90 EUR od 30.11.2011. pa do isplate
na iznos od 82,43 EUR od 31.12.2011. pa do isplate
na iznos od 86,14 EUR od 31.01.2012. pa do isplate
na iznos od 86,36 EUR od 29.02.2012. pa do isplate
na iznos od 83,93 EUR od 31.03.2012. pa do isplate
na iznos od 85,17 EUR od 30.04.2012. pa do isplate
na iznos od 86,33 EUR od 31.05.2012. pa do isplate
na iznos od 84,48 EUR od 30.06.2012. pa do isplate
na iznos od 85,10 EUR od 31.07.2012. pa do isplate
na iznos od 84,06 EUR od 31.08.2012. pa do isplate
na iznos od 81,42 EUR od 30.09.2012. pa do isplate
na iznos od 84,21 EUR od 31.10.2012. pa do isplate
na iznos od 85,75 EUR od 30.11.2012. pa do isplate
na iznos od 85,21 EUR od 31.12.2012. pa do isplate
na iznos od 79,23 EUR od 31.01.2013. pa do isplate
na iznos od 84,33 EUR od 28.02.2013. pa do isplate
na iznos od 84,58 EUR od 31.03.2013. pa do isplate
na iznos od 82,43 EUR od 30.04.2013. pa do isplate
na iznos od 76,73 EUR od 31.05.2013. pa do isplate
na iznos od 76,57 EUR od 30.06.2013. pa do isplate
na iznos od 77,81 EUR od 31.07.2013. pa do isplate
na iznos od 80,11 EUR od 31.08.2013. pa do isplate
na iznos od 83,64 EUR od 30.09.2013. pa do isplate
na iznos od 81,82 EUR od 31.10.2013. pa do isplate
na iznos od 82,87 EUR od 30.11.2013. pa do isplate
na iznos od 84,06 EUR od 31.12.2013. pa do isplate
na iznos od 66,08 EUR od 31.01.2014. pa do isplate
na iznos od 70,20 EUR od 28.02.2014. pa do isplate
na iznos od 67,10 EUR od 31.03.2014. pa do isplate
na iznos od 65,38 EUR od 30.04.2014. pa do isplate
na iznos od 64,68 EUR od 31.05.2014. pa do isplate
na iznos od 64,87 EUR od 30.06.2014. pa do isplate
na iznos od 67,09 EUR od 31.07.2014. pa do isplate
na iznos od 68,71 EUR od 31.08.2014. pa do isplate
na iznos od 68,36 EUR od 30.09.2014. pa do isplate
na iznos od 69,89 EUR od 31.10.2014. pa do isplate
na iznos od 72,17 EUR od 30.11.2014. pa do isplate
na iznos od 70,40 EUR od 31.12.2014. pa do isplate
na iznos od 109,06 EUR od 31.01.2015. pa do isplate
na iznos od 103,11 EUR od 28.02.2015. pa do isplate
na iznos od 106,88 EUR od 31.03.2015. pa do isplate
na iznos od 103,98 EUR od 30.04.2015. pa do isplate
na iznos od 107,85 EUR od 31.05.2015. pa do isplate
na iznos od 106,68 EUR od 30.06.2015. pa do isplate
na iznos od 100,09 EUR od 31.07.2015. pa do isplate
na iznos od 94,41 EUR od 31.08.2015. pa do isplate
na iznos od 94,49 EUR od 30.09.2015. pa do isplate
sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ĆC [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.157,00 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. ožujka 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.089,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. kao neosnovanim.
VII. Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadom parničnih troškova kao
neosnovanim.
VIII. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa tuženikom dana 29. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012373347 kojim se Ugovorom tuženik kao kreditor obvezao staviti mu na raspolaganje iznos od 39.010,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke. On se obvezao vratiti navedeni iznos s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Sukladno članku 7. točka 2. predmetnog Ugovora obvezao se tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj vrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 4. točka 1. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,35% godišnje. Tuženik da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu umjesto prvotno ugovorene od 4,35% uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima koje je otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 4. predmetnog ugovora koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope ništetan. Predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan njegov nepovoljan položaj i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana a na njegovu štetu. Nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kamata je mijenjana jednostranom Odlukom tuženika, a o čemu ih nije tražio njegovu suglasnost, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji nije mogao utjecati. Odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva prilikom sklapanja Ugovora nisu mu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Ponuđen mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke. U označenom Ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan nego čak dva promjenjiva elementa i to valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje on u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata. Da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita kao i na njegovu egzistenciju. ne bi nikada preuzeo takvu obvezu.
Nadalje navodi da je pravomoćnom Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj 43. Pž-7129/13-4. od 13.6.2014. u točci II. potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od dana 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa , a sve na štetu potrošača, s time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 20.9.2003. do 6.8.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dio Presude Visokog Trgovačkog suda koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđene su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske Odlukom od dana 9. travnja 2015. godine pod brojem Revt-249/14. Također i Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17. od dana 14. lipnja 2018. godine u točci I. potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od dana 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom je utvrđeno daje između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovor o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a u razdoblju od 1.5.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90. , a od 7.8.2007. pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.
Također navodi da prema odredbi članka 138a. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013., sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača NN broj 41/2014. i 110/2015.) Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene Presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između njega i tuženika. Osim navedenog člankom 502c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje Presude iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti mu sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao.
Navodi da početni anuitet je mjerodavan odnosno da se ima smatrati jedino valjanom kamatnom stopom početno ugovorena kamatna stopa od 4,35% godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita koji u ovom slučaju iznosi 4,55 CHF. Sa tuženikom je 2015. godine sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012373347 kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u EUR-o, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela. Također su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30.rujna 2015. iznosi 28.805,52 kn. Smatra da neovisno o provedenoj konverziji ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos preplate koji mu je tuženi priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu. To proizlazi i iz Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2868/2018. od 12.veljače 2019. godine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. To iz razloga što sklapanjem Aneksa nije u cijelosti podmiren dug, budući ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan Ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stav 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-o na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR-ima. Kamatna stopa određena Aneksom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR-o. Aneksom je utvrđeno da je preplaćeni iznos 3.823,15 eura/28.805,52 kn dok je vještačenjem utvrđeno da se radi o preplati od ukupno još 1.733,36 eura/13.060,01 kn (umanjeno za priznati iznos u konverziji) iz čega je razvidno da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud Europske unije da je u Presudi C-118/17. od 14. ožujka 2019. godine (predmet F protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača posljedicom ponovne uspostave prava i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak njegove zaštite kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Ovom tužbom potražuje prema preciziranom tužbenom zahtjevu zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos koji je nastao zbog nezakonite promjene kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli računajući od dana uplate pa do 30. rujna 2015. godine kao i razliku iznosa preplate po prednje navedenim osnovama umanjen za iznos priznat po konverziji.
Tužitelj je na glavnoj raspravi 4. veljače 2025. godine ostao kod tužbenog zahtjeva uređenog 20. veljače 2023. godine.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik navodi da tužitelj nema pravni interes za podizanje tužbe u ovome predmetu, jer da je sklopio dana 10. prosinca 2015. godine Dodatak Ugovoru o kreditu kojim se Ugovor konvertira u Ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima i time da je tužitelj primio naknadu svih navodno preplaćenih iznosa. Nadalje navodi da tužitelj nije dokazao da je Potrošač sukladno odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača i članku 5. stav 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača odnosno članku 3. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. godine. Sama činjenica da je tužitelj fizička osoba ne podrazumijeva da je ujedno i Potrošač. Nadalje je tuženik istaknuo prigovor zastare. Stajalište Vrhovnog suda u predmetu Rev-2245/17. da pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida zastare je pogrešno i neprimjenjivo u ovom predmetu. U konkretnom slučaju tijek zastare nije vezan uz rok u kojem je dopušteno isticanje ništetnosti. Navodi da niti jedna odredba Hrvatskog prava ne propisuje prekid zastare u slučaju pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa. Hrvatski zakonodavac da izričito dopušta podnošenje individualnih tužbi Potrošača usmjerenih utvrđenju ništetnosti Ugovora bez obzira na eventualne kolektivne sporove. Tako da je u članku 120. ZZP iz 2014. propisano kako pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnih interesa Potrošača ne sprječava Potrošača da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora. S obzirom da se u konkretnom slučaju potražuju navodno preplaćeni iznosi do 30. rujna 2015. godine, da su sva potraživanja prije 30. svibnja 2014. godine zastarjela uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina. U konkretnom slučaju tužitelj da se ne može oslanjati samo na odredbe Nacionalnog prava i praksu Nacionalnih sudova u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi, nego i prava EU. U vrijeme sklapanja Ugovora osim primjene materijalnog prava iz ZZP-a 2003. trebala se primjenjivati i Direktiva 93/13., a koja ima prednost pred Nacionalnim pravom. Tužitelj da neutemeljeno navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj stopi bez pravnog učinka pozivajući se na Presudu broj P- 1401/2012. Trgovačkog suda u Zagrebu te broj Pž-6632/17. Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Valutna klauzula da je jasno objašnjena u samom Ugovoru i ne može biti ispitana njezina nepoštenost u skladu s člankom 84. ZZP 2003., te se tužitelj ne može pozivati na njezinu ništetnost. U pogledu promjenjive kamatne stope smatra da se ne radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer je ista prihvaćena i dozvoljena na način ugovaranja kamata u Republici Hrvatskoj. Ugovaranje promjenjive kamatne stope propisana je Zakonom o obveznim odnosima, te Zakonom o izmjenama i dopunama ZZP. Tuženik se nadalje u svojem odgovoru na tužbu poziva na predmet Ć SEU i na predmet M SEU. Stranke da su izričito željele sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i ona se smatra glavnim predmetom Ugovora, te tužitelj mora otplatiti glavnicu i kamate. Valutna klauzula i klauzula o kamatnoj stopi ne mogu se smatrati nepoštenima pod uvjetom da su izrađene na jasnom i razumljivom jeziku. U svijetlu presuda suda Europske unije ne može se sumnjati da se sve relevantne činjenice uključujući promotivni materijal i informacije koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu, moraju uzeti u obzir prilikom ispitivanja je li ugovorna odredba sastavljena na jasnom i razumljivom jeziku. Potrošač ima prosječno znanje o stranim valutama, promjenama tečaja i svakom logičnom riziku koji iz toga proizlazi. Tekst Ugovora je pisan jednostavnim i razumljivim jezikom, a tečajna lista banke bila je u svakom trenutku dostupna na njihovoj internetskoj stranici kao i tečajna lista Hrvatske narodne banke. U skladu s Općim uvjetima poslovanja s građanima, kamatna stopa je izračunata na temelju metoda propisanih Zakonom. Valutna klauzula je jasna i razumljiva i tužitelju je bilo jasno da mora otplatiti odobreni kredit u kunama denominiran CHF, da je kamatna stopa promjenjiva i da se tečaj mijenja u skladu fluktuacijama na financijskom tržištu, koji će se tečaj i kamatna stopa primjenjivati, da su tečajna lista banke i tečajna lista HNB-a dostupne na njihovim internetskim stranicama, koji su rizici i posljedice povezani s promjenom vrijednosti CHF i gdje pronaći daljnje informacije. Iz tog razloga da je klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jasna i razumljiva te u skladu s Direktivom 92/13. Tužitelju su pružane sve relevantne informacije i imao je sve potrebne podatke kako bi donio informiranu odluku. Ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika koji je bio dužan objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a što je javni bilježnik i tužitelja poučio. Tužitelj zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnom kamatnom stopom od 4,35%, a što da je bila početna kamatna stopa sukladno Ugovoru. Međutim takvo rješenje nije moguće jer je tužitelj svojevoljno prihvatio promjenjivu kamatnu stopu prilikom sklapanja Ugovora kao i prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru. Cilj zaštite prava Potrošača nije retroaktivno staviti Potrošača u povoljniji položaj od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni tečaj. Sa tužiteljem je zaključio Dodatak Ugovoru 29. prosinca 2015. godine na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kada bi Dodatak Ugovora bio ništetan, tada bi tužitelj morao vratiti isplaćeno na temelju tog Dodatka.
Predlaže da sud tužbu odbaci zbog nedostatka pravnog interesa, podredno da predmetnu tužbu odbije uz naknadu parničnog troška.
3. Sud je u citiranom predmetu donio Presudu pod poslovnim brojem P- 1215/2022-43., dana 20. ožujka 2023. godine, a koja je Presuda ukinuta Rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-670/2023-3. od 1. srpnja 2024. godine.
4.U tijeku dokaznog postupka, kao i u tijeku ponovljenog dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012373347 od 29.3.2007. (list 12 do 15 spisa), Plan otplate (list 16 do 17 spisa), Pregled uplata po kreditu na dan 7.5.2019. (list 18 do 19 spisa), Dopis u svezi konverzije kredita po Ugovoru o kreditu broj 90123373347 (list 20 do 21 spisa), Izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (list 22 do 26 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012373347 od 10.12.2015.
(list 36 do 38 spisa).
Proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje dipl. ekonomisti MC **.**.2019. (list 159 do 171 spisa), Dopuna nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje dipl. ekonomiste MC od 5.11.2020. (list 328 do 337 spisa). Vještak je neposredno saslušan na glavnoj raspravi 21. veljače 2023. (list 387 i 388 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 388 spisa).
Provedena je dopuna nalaza i mišljenja po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje dipl. ekonomisti MC od 12.09.2024. (list 477 do 486 spisa). Također vještak je neposredno saslušan na glavnoj raspravi dana 4. veljače 2025. (list 546 spisa). Proveden je i dokaz saslušanjem svjedoka GC (list 545 i 546 spisa).
5.Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
8. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li je tužitelj imao svojstvo potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane djelatnika tuženika.
9. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu i koje sud smatra vjerodostojnima kao što proizlazi i iz iskaza tužitelja kojeg je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim,
- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 9012373347 dana 29.3.2007. godine kojim je stavljen na raspolaganje korisniku kredita, iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 39.010,13 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,
- da je člankom 4. predmetnog Ugovora, ugovoreno da na kredit u otplati korisnik kredita se obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja iznosi 4,35% godišnje,
- da je člankom 7. predmetnog Ugovora ugovoren rok otplate kredita 180 mjeseci, da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete,
- da je člankom 7.2. predmetnog Ugovora ugovoreno da kredit u iznosu od 39.010,13 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema Otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora,
- da je namjena kredita za adaptaciju stambenog objekta,
- da je člankom 2.2. ugovoreno da korisnik kredita se obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, a banka zadržava pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita,
- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 10.12.2015. godine Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012373347 kojim se ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR,
- da je člankom 1. Dodatka Ugovoru o kreditu ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je dana 29.3.2007. godine između banke i korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012373347, a koji će u daljnjem tekstu se navoditi kao osnovni Ugovor. Pod pojmom osnovnog Ugovora u smislu ovog Dodatka podrazumijevaju se i svi njegovi dodaci koji su eventualno sklopljeni do dana sklapanja ovog Dodatka,
- da je člankom 2. ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz članka prvog stavak prvi ovog Dodatka, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim sukladno članku 19c. Zakona o potrošačkom kreditiranju kao i Izvod otvorenih stavaka po kreditu iz članka prvog ovog Dodatka koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. godine,
- da je konverzija tj. sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno),
- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu u visini anuiteta po predmetnom kreditu, a također da su se mijenjali anuiteti s osnove valutne klauzule.
- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK, tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju.
10.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.
11. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).
12. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.
13. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.
14.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
14.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 9012373347 od 29. ožujka 2007. godine valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev- 3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.
14.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.
15. Iz iskaza tužitelja FC (list 388 spisa), utvrđeno je da, kada je sklapao Ugovor o kreditu nije bio vlasnik obrta ni trgovačkog društva. Kredit je uzeo za uređenje stambene kuće u kojoj živi. Kada je došao u banku unutra su mu rekli neka uzme kredit u švicarcima, jer da to sada svi uzimaju i da je to najpovoljnije. Misli da nije sa bankarom razgovarao o promjeni kamata ni o valutnoj klauzuli. Dobio je Ugovor kojim je išao kod bilježnika kod kojeg je to potpisao. Rekli su mu da si uzme taj kredit, a nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora.
16.Iz iskaza svjedoka GC (list 545 i 546 spisa), utvrđeno je da se ne sjeća da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom. Ona nije bila niti osobni bankar tužitelja, također su svi radili sve, i ona se ne sjeća da li je tužitelj uopće bio njezin klijent i o informiranosti tužitelja ne može decidirano ništa navoditi, jer samo može govoriti općenito.
17. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća, jer je isti dan objektivno, okolnosno i životno, a također prihvaća i smatra vjerodostojnim i iskaz svjedoka GC koja se zbog proteka vremena ne sjeća, a nije bila niti osobno bankar tužitelja.
18.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.
18.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".
Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.
19.Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o stambenom kreditu i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je stambeni kredit za adaptaciju kuće. Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za adaptaciju kuće u kojem živi. Također i sama tužena imala je mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom, jer je u osnovnom Ugovoru o kreditu člankom 2. navedeno i ugovoreno.
19.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom F izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."
U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba F potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se F nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.
Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.
19.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,35% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.
20. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.
20.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.
20.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.
20.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodatka. Također iz samog Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi oOsnovn0g Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.
20.4. Naime, sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o Dodatku osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2007. godine pa do sklapanja Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu vrijedio punih 8 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili Dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni Ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.
21. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku Ugovoru o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 29.03.2007. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.
21.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a na kojem su u banci inzistirali kao i da mu ugovorne odredbe nisu bile razumljive.
Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako se u banci na njemu inzistira i ako te uvjeravaju u banci da je to najpovoljniji kredit za tebe. Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa tj. anuiteti, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja.
21.2. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.
22. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
23.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.
24. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.
24.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.
24.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,35% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.
25. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.
26. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje, dipl. ekonomisti MC.
27. Nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje, dipl. ekonomiste MC od 20.12.2019. godine (list 159 do 171 spisa), utvrđeno je da je prema Ugovoru o kreditu broj 9012373347 od 29.3.2007. ugovoren kredit u iznosu od 39.010,13 CHF uz redovnu kamatu od 4,35% na rok otplate od 180 mjeseci. Način otplate tj. anuiteti dospijevaju svakog zadnjeg dana u mjesecu prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja prema Otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope za razdoblje od 31.8.2007. do 31.12.2013. godine ukupno iznosi 14.736,78 kn. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta izračunata je kao razlika između anuiteta koji je plaćen po promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji je bio izračunat po kamatnoj stopi od 4,35%. Kamatna stopa od 4,35% bila je ugovorena na početku razdoblja kreditiranja Ugovorom. Kod preračunavanja u kunsku protuvrijednost korišten je srednji tečaj kreditora za CHF. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene deviznog tečaja-valutna klauzula za razdoblje od 31.5.2007. do 30.9.2015. da ukupno iznosi 32.435,14 kn.
28. Nalazu i mišljenju vještaka prigovarao je tuženik u podnesku od 28.1.2020. godine (list 174 i 175 spisa). Na glavnoj raspravi 22. rujna 2020. godine tužitelj je istaknuo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, ali da vještak nije umanjio ukupno potraživanje, a s obzirom na iznos koji proizlazi iz Aneksa Ugovora i s obzirom na to predlaže da se izradi dopuna nalaza i mišljenja. Stranke su suglasno predložile da vještak pisanim putem izradi dopunu nalaza i mišljenja tj. kako u odnosu na prigovore, tako i u odnosu na primjedbu tužitelja.
29. U svojoj dopuni nalaza i mišljenja od 5.11.2020. godine (list 328 do 337 spisa), utvrđeno je da po osnovi konverzije na dan 30.9.2015. godine tuženik je priznao tužitelju preplatu u iznosu od 28.805,52 kn. Po uračunavanju priznatog iznosa u konverziji da je ostao dug po osnovi glavnice od 30.097,05 kn na koju se računa zatezna kamata od dospijeća duga do uplate duga i to kao što je to vještak naveo u svojoj dopuni po godinama od 2011. pa do 30.9.2015. godine.
29.1. Vještak je neposredno saslušan i na glavnoj raspravi 21. veljače 2023. godine gdje je između ostalog naveo da u odnosu na prigovore od dana 6.12.2019. godine Rješenjem mu je dat zadatak koji je glasio da je dužan očitovati se odnosno izračunati koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope na način da utvrdi razliku između početno ugovorene kamatne stope i svake promjene kamatne stope koju je tuženik vršio svojim jednostranim odlukama kao i da izračuna koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog odredbe o valutnoj klauzuli na način da utvrdi razliku između tečaja važećeg na dan plaćanje i svakog povećanja tečaja.
Prema danom zadatku u obračun preplate da su uzeta ona razdoblja kada je preplate po kreditu bilo po gore navedenim osnovama. Prema navedenome nalaz i mišljenje od 20.12.2019. godine i Dopuna od 5.11.2020. da su napravljeni sukladno zadatku suda.
29.2. Vještak je na prijedlog tužitelja izradio i dopunu nalaza i mišljenja (list 477 do 486 spisa) koju je dostavio 12.9.2024. godine, a iz koje dopune proizlazi da po osnovi konverzije na dan 30.09.2015. god. tuženik je priznao tužitelju preplatu u iznosu od 28.805,52 kn.
Preplate ukupno iznose 47.171,92 kn + ukupne zatezne kamate 11.730,63 - 28.805,52 kn iznos priznat u konverziji = 30.097,03 kn ostatak neplaćene glavnice po osnovi preplate.
Po uračunavanju priznatog iznosa u konverziji ostao je dug po osnovi glavnice od 30.097,03 kn ili 3.994,56 € (7,53450 HRK za 1,00 EUR), na koju se računa zatezna kamata od dospijeća duga do uplate duga i to je po godinama vještak u svojoj dopuni prikazao na stranici 8, 9 i 10 mišljenja. Nadalje je naveo da zatezna kamata je računata na svaki preplaćeni i naplaćeni iznos kroz konverziju od dana dospijeća pa do 30.09.2015. god. prema propisanim stopama.
29.3. Vještak je i neposredno saslušan na glavnoj raspravi od 4. veljače 2025. (list 546 spisa), te je naveo da ostaje u cijelosti kod svih pisanih nalaza i mišljenja, kao i kod očitovanja. Nadalje je naveo da u iznos od 3.994,56 EUR nije uračunao i zatezne kamate.
30. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, smatrajući ga stručnim , objektivnim i danim u skladu sa znanošću i strukom, a također vještak je i neposredno obrazložio svoj nalaz i mišljenje.
31. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.
32.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su navedeni u tužbenom zahtjevu, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti do isplate, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.
33. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.
34. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev, a kao što je to navedeno u izreci ove Presude pod točkama I., II., III., IV i V.
35. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev 20.2.2023. godine i kod tog tužbenog zahtjeva ostao je i tijekom postupka tj. na glavnoj raspravi 4. veljače 2025.
36.Tuženik je tijekom postupka istaknuo da u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva traži da mu se razmjerno uspjehu dosudi trošak.
37. Konačnim tužbenim zahtjevom postavljenim na glavnoj raspravi 4. veljače 2025. godine tužitelj je snizio tužbeni zahtjev na iznos od 3.994,56 EUR jer je ostao kod preciziranog tužbenog zahtjeva u Podnesku od 20.2.2023. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
38. S obzirom na navedeno, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom VI. izreke, jer prema važećoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, te je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja koji predstavlja razliku između tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i sniženog zahtjeva (postavljeni tužbeno zahtjev iznosi 10.083,70 EUR, a precizirani 3.994,56 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama).
38.1. Tuženik je zatražio troškove postupke, a također je zatražio da mu se prema uspjehu u parnici s obzirom na činjenicu da je tužitelj snizio tužbeni zahtjev, dosude parnični troškovi.
39. Valja navesti da sukladno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje:ESLJP), da bi bilo opravdano ograničenje prava na pristup sudu lii prava na mirno uživanje vlasništva, mora biti propisano Zakonom, valja slijediti legitiman cilj i biti razmjerno, odnosno mora biti postignuta pravedna ravnoteža, između javnog interesa i prava pojedinaca.
39.1. Ciljevi kojima teže nacionalne odredbe koje uređuju troškove postupka su financiranje pravosudnog sustava i izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili postavljanja previsokih vrijednosti predmeta spora bez snošenja posljedica. ESLJP ističe da se radi o legitimnim ciljevima osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih koji su u skladu s čl. 6. stavkom 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 18/1997., 14/2002., 98/2005., 1/2006. dalje Konvencije) i prava na mirno uživanje vlasništva zaštićenog člankom 1.
Protokola br. 1. uz Konvenciju.
39.2. Međutim, ograničenje prava na pristup sudu mora biti razmjerno tom legitimnom cilju. Drugim riječima, sud je dužan ocijeniti postoji li razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži, odnosno je li postignuta pravedna ravnoteža između javnog interesa zajednice i interesa pojedinca da zaštiti svoja temeljna prava, te je li zbog miješanja države pojedinac morao snositi nerazmjeran i prekomjeran financijski teret. Jesu li troškovi postupka bili nerazmjerni potrebno je procijeniti uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja. Dakle, Odluka o troškovima postupka ne smije predstavljati nerazmjerno ograničenje navedenih prava, s time da su jamstva pristupa sudu jednako snažno primjenjiva na privatne sporove i na sporove u koje je uključena država. Drugim riječima, činjenica da se radi o građansko pravnom sporu između dviju privatnih stranaka ne znači da će ta jamstva biti drugačije primijenjena nego u sporovima protiv države, već je to samo jedan od elemenata koji ESLJP uzima u obzir prilikom ocjene razmjernosti ograničenja prava pojedinca.
39.3. U konkretnom slučaju imajući u vidu da je predmet spora vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama zbog posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, a koju visinu preplaćenih iznosa je teško procijeniti bez provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja, da je snizio tužbeni zahtjev tužitelj odmah nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja u skladu s rezultatima istog, da vezano za sniženje tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi postupka, da je tužitelj u konačnosti u cijelosti uspio u odnosu na sniženi tužbeni zahtjev, da ukupni troškovi postupka gotovo u cijelosti apsorbiraju dosuđenu naknadu tužitelju, te da je takva Odluka posljedica isključivo protivljenja tuženika sniženju tužbenog zahtjeva, to bi u okolnostima konkretnog slučaja prema ocjeni ovog suda, dosuđivanjem troškova postupka tuženiku i odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka, tužitelju bio nametnut prekomjeran teret koji ne bi bio razmjeran legitimnom cilju, jer bi dosuđivanjem troškova postupka tuženiku došlo do povrede prava tužitelja na pristup sudu, zajamčenog člankom 6. stav 1. Konvencije te povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog nerazmjernog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.
40. Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio sa sniženim tužbenim zahtjevom, dok u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva tijekom postupka nisu nastali posebni troškovi, jer se u odnosu na taj dio zahtjeva nije posebno raspravljalo niti su se izvodili dokazi, to prema stavu ovog suda, a sukladno prethodno navedenoj praksi ESLJP-a tužitelju pripada naknada troškova postupka prema konačnom tužbenom zahtjevu (sniženom) u cijelosti, dok tuženik nema pravo na naknadu troškova za povučeni dio.
41. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013. , 89/2014., 70/2019., 80/2022., 88/2022. i 155/2023. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).
42.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-e u iznosu od 200,00 EUR za sastav podneska od 7.10.2023., 23.10.2019., 9.6.2020. i 7.11.2020. prema Tbr. 8. točka 1. OT-a, za svako iznos od 200,00 EUR. Prema Tbr. 8. točka 3. i 4. OT-a tužitelju je priznato za sastav podnesaka od 20.2.2023., 3.9.2024. i 23.12.2024. iznos po 100,00 EUR, a za podneske od 14.4.2020., 22.12.201., 26.1.2022., 14.4.2023., 14.10.2024. za svaki iznos od 50,00 EUR.
Također priznati su potrebni troškovi i za zastupanje na ročištu dana 6.11.2019., 22.9.2020., 21.2.2023., 6.3.2023., 6.11.2024. i 4.2.2025. za svako iznos od 200,00 EUR, a sve prema Tbr. 9. točka 1. OT-e.
Na sve navedene iznose priznat je i pripadajući PDV u iznosu 688,00 EUR.
Također priznati su i troškovi financijskog vještačenja tužitelju u cijelosti i to u iznosu 256,44 EUR i za dopunu 290,25 EUR, jer su bili nužni za rješenje ovog spora.
Tužitelju su također priznati troškovi pristojbe na tužbu u iznosu od 86,26 EUR, te na presudu u iznosu od 86,26 EUR.
Sveukupno su dakle priznati tužitelju parnični troškovi u ukupnom iznosu od 4.157,00 EUR.
42.1. Tužitelja je valjalo odbiti sa iznosom od 425,00 EUR koji je zatražio za sastav podnesaka, jer mu je sud priznao četiri obrazložena podneska u skladu s Tbr.8. točka 1. OT-a , a za ostale obrazložene podneske priznat mu je iznos u skladu s Tbr. 8. točka 3. i 4. OT-a. Valjalo ga je odbiti i sa zahtjevom za troškove pristupa na ročište za objavu Odluke.
43. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovan im.
U Krapini, 3. ožujka 2025.
S U T K I N J A:
Nataša Večković Jurman
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.
Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Odvj. Vinka Brundula Tadić, Donja Stubica, Trg M. Gupca 12
2. OD Mandarić & Einwalter, Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 19
