REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola
Poslovni broj: Gž-1043/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:
Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u ZOU Branka Vukov i Zorana Laurić Maglov, sa sjedištem u [adresa], protiv tužene Republike Hrvatske OIB: 52634238587, koju zastupa ODO Šibenik, Građansko-upravni odjel, Šibenik, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine i uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: P-2427/2021-24 od 22. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: P-2427/2021-24 od 22. travnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja, u dijelu koji glasi:
" 1. Utvrđuje se da je tužitelj VO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] vlasnik dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisane u Z. U. [broj ZK uloška] površine 2894 m2 u geodetskom elaboratu Ureda ovlaštenog inžinjera geodezije Antonia Reljanovića od 14.06.2021. broj elaborata 67/2021 potvrđenom Potvrdom Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Šibenik Klasa: 932-06/21- 02/1756, Urbroj: 541-26-01/.3-21-3 od 25.06.2021. godine, koji prileži ovoj presudi i čini njen sastavni dio, označenog brojkama 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-13-14-15-16- 17-18-19-20-21-22-23-24-25-26-27-28-29-30-31-32-33-34-35-36-38-39-40-41-42-1, a koji dio odgovara dijelu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji je u vještvu stalnog sudskog vještaka Zorana Marina, dipl.ing. geodezije od 09.05.2023., koje prileži ovoj presudi i čini njen sastavni dio, označen slovima A-B-C-D-A površine 2894 m2.
2. Ovlašćuje se tužitelj VO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da temeljem ove presude, bez bilo kakvog naknadnog pitanja i odobrenja tuženika, zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva na nekretnini koja će nastati po provedbi parcelacije od dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] opisanog u toč. 1. ove presude, a koja će nositi novu oznaku čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na svoje ime za cijelo uz istovremeni izbris prava vlasništva s imena Republika Hrvatska."
II Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana na ime naknade parničnih troškova isplati tužitelju iznos od 1.883,21 EUR-a.“
2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženica zbog svih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - dalje: ZPP). U žalbi, u bitnom, navodi da p rvostupanjski sud nije utvrdio činjenice koje bi opravdale prihvaćanje tužbenog zahtjeva, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te da je na utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Navodi kako dodjela općinskih nekretnina iz 1938. na koju se poziva tužitelj u slučaju da je ista obavljena od strane tadašnjih vlasti očigledno nije poštovana, obzirom da je rješenjem Skupštine Općine Šibenik od 6. veljače 1969. br.06-765/1-1969 ista nekretnina upisana na ime Društveno vlasništvo, nositelj prava korištenja Biro za poslovni inženjering Beograd, iz čega proizlazi da vlast iz 1969. nije držala da je provedena dodjela iz 1938. pa je navedenu nekretninu deposedirala u korist društvenog poduzeća, što nije moglo ostati nepoznato mještanima, te posljedično, posjed ukoliko je i postojao, nije mogao biti pošten. Pobija i odluku o troškovima postupka, ističe kako do pokretanja ovo postupka tužitelj nije niti pokušao srediti svoje imovinsko stanje, slijedom čega tužena nije dužna istom naknaditi troškove postupka, a u svakom slučaju sud je na teret tužene neosnovano dosudio trošak zastupanja na većem broju ročišta koja nikako nije prouzročila tužena. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
3. Sa žalbom tuženice postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st.1. ZPP.
4. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženice te je predložio odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti.
5. Žalba tuženice nije osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je tužitelj vlasnik dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] površine 2894 m2 koji je dio u geodetskom elaboratu Ureda ovlaštenog ing. geodezije Antonia Reljanovića od 14.06.2021. broj elaborata 67/2021 potvrđenom Potvrdom Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Šibenik Klasa: 932-06/21-02/1756, Urbroj: 541-26-01/.3-
21-3 od 25.06.2021. označen brojkama 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-13-14-15-16-17-18- 19-20-21-22-23-24-25-26-27-28-29-30-31-32-33-34-35-36-38-39-40-41-42-1, a koji dio odgovara dijelu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji je u vještvu stalnog sudskog vještaka Zorana Marina, dipl.ing. geodezije od 09.05.2023., označen slovima A-B-C-D-A površine 2894 m2 te da se tužitelj ovlasti da temeljem ove presude, bez bilo kakvog naknadnog pitanja i odobrenja tuženika, zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva na nekretnini koja će nastati po provedbi parcelacije od dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja će nositi novu oznaku čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na svoje ime za cijelo uz istovremeni izbris prava vlasništva s imena Republike Hrvatske.
7. Među strankama nije sporno da je tužena upisani zemljišnoknjižni vlasnik čest. br. 146/9 k. o. [katastarska općina], da predmet spora predstavlja dio čest. br. 146/9 k. o. [katastarska općina] i to dio koji je naznačen u Elaboratu označen brojkama 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-13- 14-15-16-17-18-19-20-21-22-23-24-25-26-27-28-29-30-31-32-33-34-35-36-38-39-40- 41-42-1, površine 2894 m2 te da je Elaborat potvrđen od strane nadležnog PUK-a, pri čemu je za dio nekretnine koji je predmet spora rezerviran broj k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Također, nije sporno da je 1969. temeljem rješenjem Skupštine Općine Šibenik čest. br. 146/9 k. o. [katastarska općina] upisana kao društveno vlasništvo sa nositeljem prava korištenja Biro za poslovni inženjering Beograd, te je 2012. temeljem čl. 10. Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne Novine“ broj: 24/94. i 35/94.) proveden upis na ime tužene.
8. Sporno je da li je tužitelj, računajući posjed njegovih pravnih prednika, stekao pravo vlasništva predmetnog dijela nekretnine na temelju zakona-dosjelošću.
9. Prvostupanjski sud je pošavši od utvrđenja; da je 1938. bila agrarna reforma prema kojoj je zemlja u predjelu zvanom „Zaglava“ i „Glavičina“ dodjeljivana mještanima [adresa]; da je raspodjelu zemalja vršio LO koji je predmetnu nekretninu koja se nalazi u predjelu zvanom „Zaglava“ dodijelio pok. HO koji je stupio u posjed dodijeljene mu nekretnine te je istu ogradio suhozidom, koji i danas postoji na terenu; da je nakon Šimine smrti predmetnu nekretninu naslijedio njegov sin DO koji je potom istu darovao svom sinu, ovdje tužitelju; da su prednici tužitelja predmetnu nekretninu koristili za ispašu stoke, a neko vrijeme su na istoj bile i masline koje su zasadili preci tužitelja; da se prednici tužitelja od 1938. do danas nalaze u kontinuiranom posjedu te da tužitelju i njegovim precima nitko nikada da nije osporavao posjed ni vlasništvo, zaključio da su nesmetanim i neprekidnim posjedom od 1938. sukladno paragrafu 1472. bivšeg Općeg austrijskog građanskog zakonika koji se do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (1. rujna 1980.) primjenjivao u vidu pravnih pravila na teritoriju Republike Hrvatske, tužitelj odnosno njegovi prednici stekli pravo vlasništva predmetnog dijela nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], još 1978. protekom 40 godina poštenog posjedovanja. Pri tome, prvostupanjski sud navodi kako stanje samog upisa u zemljišnu knjigu, kraj činjenice da je predmet spora u kontinuiranom i nesmetanom posjedu tužitelja i njegovih prednika još od 1938. nije od utjecaja na poštenje posjeda tužiteljevih prednika budući iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelju ili njegovim prednicima bilo poznato stanje zemljišne knjige ili da bi, bilo ondašnje, bilo sadašnje vlasti poduzimale kakve radnje koje bi za posljedicu imale nepoštenje posjeda.
10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.
10.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge žaliteljice u dijelu u kojem sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.
10.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
11. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća i po prvostupanjskom sudu utvrđeno činjenično stanje jer sa potrebnom sigurnošću proizlazi iz rezultata postignutih raspravljanjem te ga tužena nije uspjela dovesti u sumnju iznesenim žalbenim navodima.
12. Odredbom čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14., u daljnjem tekstu: ZV) propisano je da se stjecanje, promjena, pravne učinke i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona presuđuje prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.
12.1. Obzirom na sadržaj ove zakonske odredbe i predmet ovog spora, u ovom postupku imaju se primijeniti odredbe Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), koje su se prema Zakonu o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj: 73/91.) primjenjivale kao pravno pravilo do 31. kolovoza 1980. a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.
12.2. Naime, prema OGZ pretpostavke za dosjelost bile su pošteni posjed prema odredbi paragrafa 1463. OGZ u vezi s paragrafom 326. OGZ i vrijeme posjedovanja od 30 godina po paragrafu 1468. ili za nekretnine posebnih kategorija vlasnika (države, crkve i sl.), 40 godina po paragrafu 1472. OGZ. Dosjedatelj mora biti u samostalnom posjedu koji mora biti istinit i pošten. Samostalnost posjeda označava okolnost da dosjedatelj ne priznaje višu vlast neke druge osobe, odnosno da stvar drži kao svoju, kao da je njezin vlasnik. Posjed je istinit ako nije stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja (345. OGZ), a pošten ako posjednik ne zna niti ima razloga za posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (326. OGZ), s time što se smatra da je posjednik istinit i pošten sve dok se ne dokaže drukčije (328., 345. OGZ).
13. Tuženica u pretežnom dijelu žalbe osporava poštenje posjeda tužitelja i njegovih pravnih prednika u odnosu na predmet spora i pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o tome.
13.1 Prema odredbama paragrafa 328. OGZ poštenje posjeda se pretpostavlja.
13.2. Prema odredbama čl. 72. st. 2. i 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 6/80., 36/90., „Narodne novine“ broj 53/91., dalje: ZOVO), koji je bio na snazi između 1. rujna 1980. i 31. prosinca 1996., posjed je savjestan (današnji termin - pošten) ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, a savjesnost posjeda se pretpostavlja.
13.3. Slične odredbe sadrži i čl. 10. st. 3. do 5. ZV, koji je na snazi od 1. siječnja 1997., u kojem je određeno kako je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.
13.4. Žalbenim navodima da je u upravnom postupku vođenom 1969. predmetna nekretnina dodijeljena rješenjem Skupštine Općine Šibenik od 6. veljače 1969. br.06- 765/1-1969 Birou za poslovni inženjering Beograd, tuženica nije uspjela dovesti u pitanje pošteni posjed prednika tužitelja koji proizlazi iz izvedenih dokaza. Naime, sama okolnost da je 1969. proveden upravni postupak u kojem je doneseno rješenje Skupštine Općine Šibenik od 6. veljače 1969. br.06-765/1-1969 na temelju kojeg je izvršena promjena upisa u zemljišnim knjigama kraj činjenice da prednici tužitelja u tom postupku nisu sudjelovali, niti su obaviješteni o ishodu postupka (suprotno nije dokazano) te su i nakon 1969. posjedovali prijepor na isti način kao i ranije, pri čemu im nikada nitko nije osporio ni svojatao pravo na posjed, prvostupanjski sud je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda pravilno zaključio kako je posjed tužitelja i njihovih prednika sve do pokretanja ovog postupka 2021. bio pošten, budući tužitelj i njegovi prednici nisu imali razloga sumnjati da im pravo posjeda pripada.
13.5. Naime, nepoštenje posjeda treba dokazivati (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske odluke poslovni broj Rev 1519/09 od 23. ožujka 2011, Rev-x 76/14 od 21. listopada 2014., i druge). Tuženica dokaze na okolnost nepoštenja na strani tužitelja nije predložila a prema ustaljenom shvaćanju viših sudova paušalno negiranje poštenja nije dostatno da bi prestala predmnijeva poštenja. Stoga žalbeni navodi tuženice da posjed tužitelja i njegovih prednika nije bio pošten nisu osnovani.
14. Dakle, cijeneći činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda da su djed tužitelja VOŽ, otac tužitelja DO i tužitelj bili savjesni, odnosno pošteni posjednici predmetne nekretnine, u samostalnom i neprekinutom posjedu iste, kakav je posjed trajao od 1938. pa do 2021. (kada je tužitelj postao nesavjestan posjednik saznanjem da nekretnina nije upisana kao njegovo vlasništvo), prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno zaključio da je takvim posjedovanjem još istekom 1978., stečeno pravo vlasništva dosjelošću prema odredbi paragrafa 1472. OGZ, a zbog čega je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja.
15. Valja reći kako se prema odredbi čl. 29. ZOVO na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo steći vlasništvo dosjelošću. Međutim, ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991., a 1. siječnja 1997. stupio je na snagu (novi) propis prema kojem je čl. 388. st. 4. ZV propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ta je odredba čl. 388. st 4. ZV ukinuta odlukom Ustavnog suda RH poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. te je nakon toga izmijenjena novom odredbom suprotnog sadržaja. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10 zauzeto je shvaćanje koje je i izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. svibnja 2019. pod poslovnim brojem Rev-x 974/2017 prema kojem proizlazi da se „kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba toga Zakona. Rizik bilo kakve greške koja su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba“.
15.1. Dakle, primijenjeno na ovaj slučaj, uzeto je u obzir i dosijedanje prije 17. studenog 1999. (nakon 1969.) te je utvrđeno kako je 1978. proteklo 40 godina savjesnog posjedovanja, potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema paragrafu 1472. OGZ, pa je posljedično tome dosjelošću stečeno pravo vlasništva još od strane prednika tužitelja, njegova oca DO koji je na temelju rješenja o nasljeđivanju iza oca VOŽ iz 1967. te Ugovora od 5. srpnja 1978. u odnosu na predmetnu nekretninu naslijedio svog oca HO u cijelosti i koju je potom (kao vanknjižno vlasništvo) darovao tužitelju Ugovorom o darovanju od 20. srpnja 2021. te ga ovlastio da pokrene i vodi odgovarajuće postupka radi rješavanja vlasništva darovanih nekretnina i upisa u zemljišne i druge knjige, pa je stoga, a suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno udovoljeno tužbenom zahtjevu.
16. Nije osnovana žalba tuženice ni glede troškova parničnog postupka jer je odluka prvostupanjskog suda o trošku postupka pravilna i valjano obrazložena, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP te su tužitelju odmjereni samo oni troškovi koji su bili nužni za vođenje parnice. Naime, tužitelj se obratio tuženici s zahtjevom za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 186.a ZPP kojeg tužena nije prihvatila radi čega je tužitelj bio primoran pokrenuti parnični postupak radi zaštite svojih prava a uslijed čega je tužitelju prouzročen trošak kojeg mu je, s obzirom na ishod postupka, dužna naknaditi tuženica. Glede odluke Županijskog suda u Sisku na koju u žalbi ukazuje tužena valja navesti da ovaj sud nije vezan pravnim shvaćanjima iznesenim u odlukama drugih županijskih sudova.
17. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazivala žaliteljica kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žaliteljice odbiti u cijelosti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.
18. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).
Pula - Pola, 3. ožujak 2025.
Predsjednik vijeća:
Bruno Franković
