Poslovni broj: Us I-458/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje zapisničarke Marijane Jurić, u upravnom sporu tužitelja: ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa opunomoćenica FT, diplomirana pravnica i zaposlenica, temeljem generalne punomoći položene kod ovog Suda, radi obiteljske mirovine, nakon javne rasprave zaključene dana 31. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i opunomoćenice tuženika, dana 3. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se poništi rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/ll 140- 03/23-01/03153108881, URBROJ: 341-99-05/3-23-4209 od dana 7. studenog 2023.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika KLASA: UP/ll 140- 03/23-01/03153108881, URBROJ: 341-99-05/3-23-4209 od dana 7. studenog 2023., u bitnom, navela da smatra da drugostupanjsko tijelo nije potpuno i ispravno utvrdio sve relevantne činjenice te da nije ispravno primijenio odredbe materijalnog prava budući da je ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu zajedno s djecom sukladno odredbama ranijeg Zakona o mirovinskom osiguranju, skraćeno ZOMIO. Temeljem čl. 82. st.3. ZOMIO da je propisano da udovica koja tokom trajanja prava na obiteljsku mirovinu navrši 45 godina, zadržava obiteljsku mirovinu trajno, a ako udovici to pravo prestane prije navršene 45. godine života, ali nakon 40. godine, da navedeno pravo može ostvariti nakon 45. godine života. Obiteljska mirovina da joj je prestala kada je navršila 44 godine i 2 mjeseca starosti te smatra da je sukladno ZOMIO istu trebala nastaviti primati s navršenih 45 godina budući da se ovdje radi o stečenom pravu. Naime, u Zakonu o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu dana 1. siječnja 1999., skraćeno ZOMO, da u završnim i prijelaznim odredbama u čl. 172. stoji: „(1) Korisnicima prava na starosnu mirovinu, prijevremenu starosnu mirovinu, invalidsku mirovinu, obiteljsku mirovinu, doplataka za pomoć i njegu kao i na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja, koji su ta prava ostvarili prema propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji su važili do početka primjene ovog Zakona, osiguravaju se ta prava i nakon toga dana u istom opsegu i usklađuju se prema članku 86. ovog Zakona". Isto tako, u odredbi čl. 190. istog Zakona da stoji: „(1) Postupak za ostvarivanje prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja koja se ostvaruju do 31. prosinca 1998., kao i postupak za utvrđivanje mirovinskog staža pokrenut do 31. prosinca 1998.,završiti će se prema propisima koji su važili do toga dana. (2) Upravni sporovi u svezi sa stavkom 1. ovoga članka dovršit će se prema propisima koji se važili do 31. prosinca 1998.". Shodno navedenom, da smatra da je rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu KLASA: UP/I-140-03-14-01/OB 03153108881 od dana 13. veljače 2014. doneseno protivno odredbama ZOMIO, odnosno protivno rješenju Samoupravne interesne zajednice mirovinskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne služba u Splitu broj:

MS-52683 od dana 29. prosinca 1981. Ona da je podnijela prijedlog za oglašavanje ništavim rješenja od dana 13. veljače 2014. sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku kojim da je odbijen zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu sukladno čl. 67. ZOMO. Nadalje, da smatra da je nadležno tijelo odlučujući o pravu na obiteljsku mirovinu trebalo primijeniti odredbe ZOMIO budući da je pravo na obiteljsku mirovinu stekla po istom te da joj je trebalo utvrditi pravo na isplatu dijela obiteljske mirovine. Radi svega iznesenog, da moli da nadležni sud poništi osporeno rješenje te predmet vrati na ponovni postupak.

2. Tužiteljica je na ročištu održanom dana 31. siječnja 2025. navela da izlaže i predlaže kao u tužbi te kao u žalbi koju je uložila na prvostupanjsko upravo rješenje. U odnosu na odgovor na tužbu da ističe kako se navodi u odgovoru na tužbu da je mjerodavan onaj propis koji je na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva, međutim da se to ne odnosi na nju jer je stekla pravo na obiteljsku mirovinu u trenutku smrti pok. supruga 7. listopada 1981. po propisima koji su tada bili na snazi, a ne kao da je prvi put podnijela zahtjev za obiteljsku mirovinu dana 9. siječnja 2023. kako joj se pokušava nametnuti, već da je tada podnijela zahtjev za dio obiteljske mirovine. Dakle, da je njezino pravo na obiteljsku mirovinu stečeno trajno po zakonima koji su važili u trenutku donošenja prvog rješenja za obiteljsku mirovinu jer da je po tom zakonu bez obzira što se zaposlila i dalje nastavila obavljati roditeljsku dužnost do kraja školovanja svoje djece kad je navršila 44 godine i dva mjeseca života. Dakle, više od 40 godina što da je propisano zakonom. S tim u vezi da stoji čl. 172. Zakon o mirovinskom osiguranje od 1. siječnja 1990. koji glasi: " korisnicima prava na starosnu mirovinu prijevremenu starosnu mirovinu invalidsku ....kao i na novčanu naknadu koji su ta prava ostvarili po propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji su važili do početka primjene ovog zakona osiguravaju se ta prava i nakon toga dana u istom opsegu i usklađuju se prema čl 86. ovog zakona. “. Isto tako u čl. 190. istog zakona da stoji: „postupak za ostvarivanje prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja koja se ostvaruju do 31. prosinca 1998. kao i postupak za utvrđivanje mirovinskog staža pokrenut to 31. prosinca 1998. završit će se prema propisima koji su važili do tog dana. Upravni sporovi u svezi sa st. 1. ovog članka dovršit će se prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998.“. U odgovoru na tužbu da također stoji kako je žaliteljici pravomoćnim rješenjem prestalo pravo na obiteljsku mirovinu, da ista nije korisnica obiteljske mirovne, da bi joj se stupanjem na snagu novog Zakona o mirovinskom osiguranju osiguralo isto pravo niti je tužiteljica podnijela zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu za vrijeme važenja ranijeg ZOMO da bi se taj postupak trebao završiti prema odredbama toga ZOMO. Takve navode da tužiteljica smatra neosnovanim što da ne odgovara istini jer je podnijela zahtjev za obiteljsku mirovinu 1981. godine i da je rješenjem stekla pravo na obiteljsku mirovinu, a 1982. da se zaposlila i nastavila primati obiteljsku mirovinu na djecu do završetka njihovog školovanja i kroz sve to vrijeme da je obavljala roditeljsku dužnost prema čl. 82. st. 1. toč. 3. i st. 3. ZOMIO iz 1981. u kojem da stoji da udovica stječe pravo na porodičnu mirovinu ako je nakon smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na porodičnu mirovinu po tom bračnom drugu, a udovica obavlja roditeljske dužnosti prema djeci. Nadalje, da se u tom istom članku navodi da udovica koja tokom trajanja prava na porodičnu mirovinu stečenog prema st. 1. toč. 3. toga članka navrši 45 godina života zadržava pravo na porodičnu mirovinu trajno, a ako udovici to pravo prestane prije navršene 45 godine, ali nakon 40 godine života da može pravo ponovno ostvariti kada navrši 45 godina života. Dakle, da se nastavila brinuti o svojoj djeci i nastavila vršiti roditeljsku dužnost po tom članku i to sve do kraja njihovoga školovanja, a u kojem trenutku da je navršila 44 godine i 2 mjeseca života. Tužiteljica da ističe da načelnica odjela rješavanja o pravima u drugom stupanju Zavoda za mirovinsko osiguranje u Zagrebu dana 19. veljače 2013. na njezin upit poslan mailom sa svim relevantnim podacima da li ima pravo na izračun mirovine iza svog pok. supruga i na taj način birati koja joj je povoljnija, da je odgovorila da ima pravo te da kod podnošenja zahtjeva za svoju mirovinu navede da sam bila korisnica obiteljske mirovine za djecu i uz djecu te da traži isplatu povoljnije mirovine da bi ista gospođa u ovom sporu donijela rješenje kojim se odbija pravo na isplatu dijela obiteljske mirovine. Smatra da joj je nakon prestanka radnog odnosa trebala biti ponovno uspostavljena isplata obiteljske mirovine. Tužiteljica da smatra da naknadno doneseni zakoni ne mogu promijeniti ranija rješenja o stečenom pravu, stoga da predlaže da se osporeno rješenje tuženika poništi. Samo još dodatno da napominje da je podnijela prijedlog za oglašavanje ništavim rješenja kojim joj se ne odobrava pravo na obiteljsku mirovinu od dana 13. veljače 2014., a o kojem prijedlogu da još uvijek nije odlučeno.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Navodi i razlozi izneseni u tužbi da nisu osnovani, odnosno da nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Napominje se tužiteljici da je prilikom odlučivanja o podnesenom zahtjevu mjerodavan onaj propis koji je na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva, a što da su odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, skraćeno: ZOMO), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., a čime su odredbe rane važećeg ZOMO-a („Narodne novine“, br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03.

30/04, 117/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 61/11, 114/11,76/12 i 133/13-bio na snazi od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 2013.) prestale postojati. Također, kako je žaliteljici pravomoćnim rješenjem prestalo pravo na obiteljsku mirovinu te je pravomoćnim rješenjem odbijen zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu da ista nije korisnica obiteljske mirovine da bi joj se stupanjem na snagu novog ZOMO-a osiguralo isto pravo niti je tužiteljica podnijela zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu za vrijeme važenja ranijeg ZOMO-a da bi se taj postupak trebao završiti prema odredbama tog ZOMO-a pa da navode tužiteljice smatra neosnovanim. Slijedom navedenog, da smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno i da predlaže da se donese presuda kojom će sud odbiti tužbeni zahtjev.

4. Opunomoćenica tuženika je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 31. siječnja 2025. navela kako ostaje pri navodima iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja.

5. Osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/ll 140-03/23-01/03153108881, URBROJ: 341-99-05/3- 23-4209 od dana 7. studenog 2023. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Šibeniku KLASA: UP/I 140-03/23-01/03153108881, URBROJ: 341-19-05/3-23-6113 od dana 4. kolovoza 2023., a kojim rješenjem je zahtjev ST, ovdje tužiteljice, da joj se odredi isplata dijela obiteljske mirovine, odbijen kao na zakonu neosnovan.

6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu upravnog spora.

7. U sporu je zakazana rasprava da bi se strankama, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 36/24, dalje: ZUS-a), dala mogućnost očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

9. Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

10. Uvidom u spis tuženog tijela KLASA: UP/ll 140-03/23-01/03153108881 utvrđeno je: da je zahtjev za isplatu dijela obiteljske mirovine podnesen dana 9. siječnja 2023.; da je ZT, pokojni suprug tužiteljice, od kojeg se izvodi pravo na obiteljsku mirovinu umro dana **.**.1981. da je rješenjem Samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Splitu, broj: MO-58683 od dana 29. prosinca 1981., tužiteljici i djeci S i F, počevši od dana 7. listopada 1981. priznato pravo na obiteljsku mirovinu; da je rješenjem Samoupravne interesne zajednici mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Splitu, broj: MO-58683 od dana 1. lipnja 1982., pod točkom I. žaliteljici prestalo pravo na obiteljsku mirovinu s danom 25. lipnja 1982. (jer se zaposlila), a pod točkom II. djeci S i F da je određena obiteljska mirovina od dana 26. travnja 1982.; da je tužiteljica za vrijeme važenja ZOMIO-a, koji je važio i primjenjivao se je do dana 31. prosinca 1998., nije podnijela zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu; da je uvidom u Bazu podatka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje vidljivo da je isplata obiteljske mirovine obustavljena s danom 22. ožujka 1999.; da je tužiteljica rođena dana **.**.1955. te da je na dan smrti supruga imala navršenih 26 godina i 9 mjeseci života, a na dan prestanka isplate obiteljske mirovine dana 22. ožujka 1999. da je imala navršenih 44 godine i 2 mjeseca života; da je rješenjem Područne službe u Splitu, broj: 259110 od dana 15. siječnja 2014, tužiteljici priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od dana 31. prosinca 2013.; da je rješenjem Područne službe u Splitu, broj: 287389 od dana 13. veljače 2014. zahtjev tužiteljice da joj se prizna pravo na obiteljsku mirovinu odbijen kao na zakonu neosnovan jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 67. ZOMO-a.

11. Sukladno odredbi čl. 82. st. 3. ranijeg Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", br. 26/1983, 5/1986, 4281987, 34/1989, 57/1989, 40/1990, 9/1991, 26/1993, 96/1993, 44/1994, 59/1996, dalje: ZOMIO) koji je bio na snazi u trenutku priznanja prava na obiteljsku mirovinu tužiteljici i djeci S i F, propisano je da udovica koja tokom trajanja prava na porodičnu mirovinu, stečenog prema stavu 1. točki 3. ovoga člana, navrši 45 godina života, zadržava pravo na porodičnu mirovinu trajno, a ako udovici to pravo prestane prije navršene 45. godine života, ali nakon 40. godine života, može pravo ponovno ostvariti kada navrši 45 godine života.

12. Prema čl. 62. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", br. 102/98, 127/2000 59/2001, 109/2001, 147/2002, 117/2003, 30/2004, 177/2004, 92/2005, 43/2007 - Odluka ustavnog suda Republike Hrvatske, 79/2007, 35/2008, 40/2010 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 121/2010, 130/2010 - pročišćeni tekst, 61/2011, 114/2011, 76/2012 i 133/2013, dalje: raniji ZOMO), koji je bio na snazi u trenutku prestanka isplate obiteljske mirovine, propisano je da udovica koja je tijekom trajanja prava na obiteljsku mirovinu, stečenog prema stavku 1. točki 3. toga članka navršila 50 godina života, zadržava pravo na obiteljsku mirovinu trajno, a ako udovici to pravo prestane prije navršene 50. godine, ali nakon navršene 45. godine života, može pravo ponovno ostvariti kada navrši 50 godina života.

13. Člankom 67. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine" br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje: ZOMO), važećeg u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva, propisano je da udovica ima pravo na obiteljsku mirovinu: 1. ako je do smrti bračnog druga, po kojemu joj to pravo pripada, navršila 50 godina života ili ako je mlađa od 50 godina života i ako je do smrti bračnog druga nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti ili je potpuni gubitak radne sposobnosti nastao u roku od jedne godine nakon smrti bračnog druga ili 3. ako je nakon smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na obiteljsku mirovinu po ocu, a udovica obavlja roditeljske dužnosti prema toj djeci. Udovica kod koje tijekom trajanja prava na toj osnovi nastupi potpuni gubitak radne sposobnosti zadržava pravo na obiteljsku mirovinu dok postoji takva nesposobnost. Stavkom 2. istoga članka propisano je da udovica koja do smrti bračnog druga nije navršila 50, ali je imala navršenih 45 godina života, ima pravo na obiteljsku mirovinu kada navrši 50 godina života.

14. Odredbom čl. 74.a st. 1. ZOMO propisano je da udovica, odnosno udovac koji je korisnik starosne, prijevremene starosne ili invalidske mirovine i ispunjava uvjete za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu prema ovome Zakonu ili drugom posebnom propisu može, iznimno od članka 98. ovoga Zakona, koristiti i dio obiteljske mirovine.

15. U obrazloženju osporenog rješenja tuženika navedeno je da je žaliteljica za vrijeme važenja ZOMIO-a, koji je važio i primjenjivao se do 31. prosinca 1998., nije podnijela zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu. Nadalje, iz spisa predmeta da je vidljivo da je žaliteljica rođena dana **.**.1955. te da je na dan smrti supruga imala navršenih 26 godina i 9 mjeseci života, a na dan prestanka isplate obiteljske mirovine dana 22. ožujka 1999. da je imala navršenih 44 godine i 2 mjeseca života. Zatim, rješenjem Područne službe u Splitu, broj: 259110 od dana 15. siječnja 2014. da je žaliteljici priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počevši od dana 31. prosinca 2013. Rješenjem Područne službe u Splitu, broj: 287389 od dana 13. veljače 2014. da je zahtjev žaliteljice da joj se prizna pravo na obiteljsku mirovinu odbijen kao na zakonu neosnovan jer da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 67. ZOMO-a. Budući da žaliteljica nije ispunila uvjete za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu prema ovome Zakonu ili drugom posebnom propisu da je tijelo prvoga stupnja pravilno odbilo zahtjev žaliteljice kao na zakonu neosnovan. Vezano za žalbene navode da je ona bila korisnica obiteljske mirovine uz djecu pa da bi trebala imati pravo na isplatu dijela obiteljske mirovine, da se ističe da navedena činjenica nije imala utjecaja na pravilnost pobijanog rješenja jer je iz spisa predmeta vidljivo da je žaliteljici prestalo pravo na obiteljsku mirovinu s danom 25. lipnja 1982. (jer se zaposlila), ali je bila korisnica obiteljske mirovine za djecu do 22. ožujka 1999. kada je obiteljska mirovina obustavljena i da joj je prestalo pravo na istu, stoga je ocjena ovog Suda da je pravilno postupio tuženik kad je odbio žalbu tužiteljice dajući za to obrazloženje s kojim se u cijelosti slaže i ovaj Sud.

16. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, prigovori tužiteljice (koji se iscrpljuju u pogrešnom pravnom tumačenju relevantnih pravnih propisa) nisu od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužiteljice, a osporeno rješenje tuženika sastavljeno je u skladu s odredbama čl. 98. st. 5. u vezi s čl. 120. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP).

17. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

18. Radi toga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.

U Splitu, 3. ožujka 2025.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- tužiteljici ST iz [adresa],

- tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnjoj službi,

Zagreb, Mihanovićeva 3

- u spis