REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5480/2018-62
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Toni Smrček, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 15. siječnja 2025., održane u nazočnosti Marka Kraljević, odvjetnika u Zagrebu i zz za odvjetnicu Nicole Kwiatkowski, odvjetnicu iz Zagreba, kao punomoćnice tužitelja i Nere Gajdarov Beg, odvjetnice u Zagrebu, i zz za odvjetnika Toni Smrček, odvjetnika u Zagrebu, kao punomoćnika tuženika dana 03. ožujka 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 2. i 4. Ugovora o namjenskom kreditu broj 016- 121/2008 od 19.02.2008. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:
„ Iznos, namjena i korištenje kredita
Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.653,00 CHF (dvadesetdevettisućašestopedesetri švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima.''
„Otplata kredita
Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 427,53 CHF (četristodvadesetsedam švicarskih franaka i 53/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja“ II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.892,85 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku za svaki pojedini obrok od dospijeća pa do isplate, a koje kamate su po stopi određenoj do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na iznos od:
6,99 EUR 31.03.2008.
0,54 EUR 30.04.2008.
1,13 EUR 30.06.2008.
20,21 EUR 31.10.2008.
9,76 EUR 02.12.2008.
23,97 EUR 31.12.2008.
26,69 EUR 31.01.2009.
27,91 EUR 02.03.2009.
24,53 EUR 31.03.2009.
25,18 EUR 30.04.2009.
20,01 EUR 31.05.2009.
15,95 EUR 01.07.2009.
17,22 EUR 31.07.2009.
19,22 EUR 31.08.2009.
19,05 EUR 30.09.2009.
17,02 EUR 31.10.2009.
20,83 EUR 30.11.2009.
23,88 EUR 31.12.2009.
28,22 EUR 31.01.2010.
33,11 EUR 31.03.2010.
33,11 EUR 31.03.2010.
37,62 EUR 28.05.2010.
53,02 EUR 30.06.2010.
53,02 EUR 30.06.2010.
49,14 EUR 02.08.2010.
63,44 EUR 02.09.2010.
56,90 EUR 30.09.2010.
50,31 EUR 02.11.2010.
64,21 EUR 30.11.2010.
81,89 EUR 31.12.2010.
69,37 EUR 31.01.2011.
72,80 EUR 01.03.2011.
68,59 EUR 31.03.2011.
69,61 EUR 30.04.2011.
93,27 EUR 31.05.2011.
92,40 EUR 01.07.2011.
126,84 EUR 03.08.2011.
108,45 EUR 01.09.2011.
94,01 EUR 03.10.2011.
92,28 EUR 01.12.2011.
92,28 EUR 01.12.2011.
101,95 EUR 31.01.2012.
102,15 EUR 01.03.2012.
102,15 EUR 01.03.2012.
99,37 EUR 31.03.2012.
101,53 EUR 30.04.2012.
102,16 EUR 01.06.2012.
100,52 EUR 30.06.2012.
101,18 EUR 31.07.2012.
98,38 EUR 03.09.2012.
95,34 EUR 01.10.2012.
99,64 EUR 31.10.2012.
101,70 EUR 30.11.2012.
100,20 EUR 31.12.2012.
92,10 EUR 31.01.2013.
98,98 EUR 28.02.2013.
99,58 EUR 31.03.2013.
88,20 EUR 29.05.2013.
88,50 EUR 31.05.2013.
88,28 EUR 30.06.2013.
90,34 EUR 31.07.2013.
93,65 EUR 02.09.2013.
98,22 EUR 30.09.2013.
95,73 EUR 02.11.2013.
97,53 EUR 30.11.2013.
98,23 EUR 02.01.2014.
100,60 EUR 31.01.2014.
102,46 EUR 03.03.2014.
102,27 EUR 31.03.2014.
99,52 EUR 30.04.2014.
98,64 EUR 31.05.2014.
99,04 EUR 30.06.2014.
102,16 EUR 31.07.2014.
104,80 EUR 31.08.2014.
104,25 EUR 30.09.2014.
106,53 EUR 31.10.2014.
108,07 EUR 30.11.2014.
107,16 EUR 31.12.2014.
163,24 EUR 31.01.2015.
154,52 EUR 28.02.2015., a sve to u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbi članaka 6. Ugovora kreditu broj 016- 121/2008 od 19.02.2008. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi:
Članak 6. ''Promjenljivost kamatne stope ....sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.''
IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.325,69 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku za svaki pojedini obrok od dospijeća pa do isplate, a koje kamate su po stopi određenoj do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na iznos od:
13,64 EUR 31.03.2008.
13,21 EUR 30.04.2008.
12,97 EUR 31.05.2008.
13,03 EUR 30.06.2008.
12,69 EUR 31.07.2008.
12,60 EUR 31.08.2008.
12,64 EUR 30.09.2008.
13,55 EUR 31.10.2008.
12,93 EUR 02.12.2008.
17,92 EUR 31.12.2008.
17,94 EUR 31.01.2009.
17,85 EUR 02.03.2009.
17,47 EUR 31.03.2009.
24,43 EUR 30.04.2009.
23,76 EUR 31.05.2009.
23,18 EUR 01.07.2009.
23,07 EUR 31.07.2009.
23,01 EUR 31.08.2009.
22,76 EUR 30.09.2009.
22,35 EUR 31.10.2009.
22,43 EUR 30.11.2009.
22,43 EUR 31.12.2009.
22,52 EUR 31.01.2010.
22,65 EUR 31.03.2010.
22,39 EUR 31.03.2010.
22,47 EUR 28.05.2010.
23,36 EUR 30.06.2010.
23,07 EUR 30.06.2010.
22,49 EUR 02.08.2010.
23,24 EUR 02.09.2010.
22,45 EUR 30.09.2010.
21,67 EUR 02.11.2010.
22,34 EUR 30.11.2010.
23,24 EUR 31.12.2010.
22,04 EUR 31.01.2011.
21,93 EUR 01.03.2011.
21,32 EUR 31.03.2011.
21,04 EUR 30.04.2011.
22,20 EUR 31.05.2011.
21,77 EUR 01.07.2011.
23,51 EUR 03.08.2011.
21,97 EUR 01.09.2011.
20,71 EUR 03.10.2011.
20,22 EUR 01.12.2011.
19,82 EUR 01.12.2011.
19,96 EUR 31.01.2012
19,56 EUR 01.03.2012.
19,13 EUR 01.03.2012.
18,56 EUR 31.03.2012.
18,25 EUR 30.04.2012.
17,84 EUR 01.06.2012.
17,31 EUR 30.06.2012.
16,90 EUR 31.07.2012.
16,32 EUR 03.09.2012.
15,74 EUR 01.10.2012.
15,49 EUR 31.10.2012.
15,11 EUR 30.11.2012.
14,58 EUR 31.12.2012.
13,78 EUR 31.01.2013.
13,59 EUR 28.02.2013.
13,13 EUR 31.03.2013.
12,24 EUR 29.05.2013.
11,77 EUR 31.05.2013.
11,29 EUR 30.06.2013.
10,86 EUR 31.07.2013.
10,48 EUR 02.09.2013.
10,09 EUR 30.09.2013.
9,52 EUR 02.11.2013.
9,05 EUR 30.11.2013.
8,54 EUR 02.01.2014.
8,06 EUR 31.01.2014.
7,56 EUR 03.03.2014.
7,01 EUR 31.03.2014.
6,41 EUR 30.04.2014.
5,84 EUR 31.05.2014.
5,29 EUR 30.06.2014.
4,76 EUR 31.07.2014.
4,22 EUR 31.08.2014.
3,63 EUR 30.09.2014.
3,06 EUR 31.10.2014.
2,47 EUR 30.11.2014.
1,86 EUR 31.12.2014.
1,44 EUR 31.01.2015.
0,71 EUR 28.02.2015., a sve to u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.641,52 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 03. ožujka 2025. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je dana 13.11.2018. godine podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti dijelova ugovornih odredbi i isplate. Tužitelj u tužbi ispravljenoj u daljnjem tijeku postupka navodi da je s tuženikom dana 19.02.2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-121/2008, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 29.653,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na da dan korištenja kredita, s ugovorenim rokom otplate od 7 godina, tj. 84 mjesečnih anuiteta. Navodi da je pored iznosa glavnice tužitelj prema Ugovoru bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva prema čl. 6. Ugovora gdje je banka, tj. tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope u skladu s važećim Odlukama o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta tuženika, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila prema čl. 3. Ugovora 5,60 % dekurzivno godišnje. Ističe da je za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika više puta mijenjana na štetu tužitelja. Kako je tužitelj zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćao povećane iznose, to isti smatrajući da su korištene nepoštene ugovorne odredbe i pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. godine, konačno postavljenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima dio odredbe iz čl. 6. Ugovora o tome da je kamatna stopa promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika. Tužitelj nadalje ističe da je u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno također i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužitelj svojim konačno preciziranim tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništavom i dio odredbe čl. 2. i 4. Ugovora te traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa redovnih kamata i razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta. Tužitelj u tužbi i u tijeku ove parnice traži utvrđenje ništetnosti i dijela ugovorne odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu gdje je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugo akta Banke, te isplatu iznosa koje je tužitelj temeljem ništetnog dijela te ugovorne odredbe izvršio tuženiku, a sve zajedno sa zateznim kamatama tekućima od izvršene svake pojedine isplate, pa nadalje, do plateža tuženika, a sve to uz naknadu parničnog troška. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj osporava osnovanost svih prigovora tuženika isticanih u tijeku postupka, kao i što navodi da je tuženik prigovor nedostatka statusa tužitelja kao potrošača i dokumentaciju vezano uz taj prigovor dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka, iako je za to nema niti jedan zakonom predviđen razlog kao izuzetak od pravila. Tužitelj opreza radi osporava osnovanost prigovora tuženika vezano uz tužiteljev status potrošača u ovoj pravnoj stvari, predlaže da se usvoji konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz dosudu troškova postupka tužitelju zajedno sa zateznim kamatama tekućima od presuđenja pa do isplate.
2. Tužitelj prema konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 11.01.2024. godine, vezano uz uvođenje EUR kao službene valute Republike Hrvatske, predlaže da sud donese presudu kojom traži utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi pod toč. 2. i 4. Ugovora o namjenskom kreditu, isplatu iznosa od 5.892,85 EUR s naslova primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iskazanoj u CHF, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedini obrok od dospijeća pa do isplate; utvrđenje ništetnosti dijelova odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu vezano uz način promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, te isplatu zbog ništetnosti tog dijela ugovornih odredbe u iznosu od 1.325,69 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedini obrok od dospijeća pa do isplate, te naknadu parničnih troškova zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.
3. U tijeku postupka, tužitelj ustraje kod svojih navoda, te ukazuje i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 03.09.2019. kojom su odbijene revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač, a čime je definitivno riješeno pitanje valutne klauzule za valutu CHF, te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju prvo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti. Tužitelj ustraje do zaključenja glavne rasprave kod svog konačno specificiranog tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 11.01.2024. i potražuje troškove prema troškovniku i na troškove zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.
4. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara cijelom tužbenom zahtjevu i njegovoj visini, te pojedinačno ističe prigovore: da tužbeni zahtjev u toč. 3. sadrži pogrešne činjenice (pogrešan datum sklapanja Ugovora o kreditu), da je tužbeni zahtjev pod. toč. 4. postavljen suprotno kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, jer se navod da se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 9.943,52 HRK po srednjem tečaju banke koji je važio na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, a da tužbeni zahtjev ne može biti naznačen u domaćoj valuti u protuvrijednosti strane valute.
5. Nadalje, tuženik ističe da čl. 1. Ugovora o kreditu nije nepošten, a time da nije niti ništetna, kao i da nisu ništetni dijelovi Ugovora u čl. 2. i 4. Ugovora u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF; osporava da bi se tužitelj mogao pozvati na utvrđenja iz presude P-1401/2012 od 04.07.2013. godine, jer bi se u konkretnom slučaju trebalo raditi o naknadi štete, o čemu se ovdje ne radi, te da nisu ispunjeni uvjeti za takvo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz ranije citirane presude. Tuženik naglašava da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, kao i da je tužitelj bio dovoljno informiran u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, da je mogao procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla za njega značiti, kao i da je tužitelj svojim potpisom kao što je navedeno u čl. 17. Ugovora o kreditu, potvrdio da mu je ugovor protumačen i da ga on u znak prihvata potpisuje i solemnizira; da je valutna klauzula dopuštena odredbama čl. 22. ZOO-a; da nije mogla ista odredba izazvati neravnotežu između stranaka ugovora.
6. Uz sve već navedeno, tuženik napominje da odredba čl. 6. Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nije nepoštena, te osporava da bi bila ništetna, što obrazlaže u svom odgovoru na tužbu, navodeći da isto nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.
7. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa, navodeći za isto obrazloženja u svom odgovoru na tužbu, te smatra da su novčana potraživanja tužitelja u zastari, s time da napominje da primjenom odredbe čl. 226. ZOO-a (povremena potraživanja) za ista je zastarni rok od tri godine od dospjelosti svakog davanja.
8. Tuženik osporava i izračun preplate koji je tužitelj priložio uz tužbu kao i visinu ukupno zatraženog iznosa vezano uz kondemnatorni tužbeni zahtjev, kao i da tužitelj u odnosu na dio utuženog iznosa koji se odnosi na valutnu klauzulu nije niti pokušao obrazložiti zašto bi imao pravo na zatraženu razliku između početnog tečaja CHF i onih kada su pojedina plaćanja vršena, pa slijedom svega navedenog predlaže da sud odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.
9. U tijeku postupka tuženik ustraje kod svih svojih navoda iz odgovora na tužbu i tamo iznesenih prigovora, koje i dodatno obrazlaže, te uz ostalo napominje da je tužitelj kao potrošač imao mogućnost raskida ugovora o kreditu i prijevremenu otplatu u smislu odredbe čl. 1024. ZOO-a, kao i mogućnost zahtijevati raskid ugovora ili izmjenu Ugovora o kreditu sukladno čl. 369. ZOO-a, a da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije iskoristio niti jednu od ovih zakonskih mogućnosti, što sud treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu.
10. U daljnjem tijeku postupka i to u očitovanju na provedeno financijsko vještačenje u ovoj pravnoj stvari, tuženik prigovara istom nalazu i mišljenju kao u svom podnesku od 25.06.2020. godine, s time da uz iznošenje tih primjedbi i svoje pravno viđenje predmeta spora, tuženik ističe da tužitelj nema pravo na zatezne kamate od dana stjecanja tuženika pojedinog iznosa uplatom tužitelja, jer da je tuženik bio savjestan u vrijeme stjecanja tih uplata, da bi tek nakon svih prigovora i na dopunska očitovanja financijskog vještaka, tek na ročištu kod ovog suda dana 06. travnja 2022. godine istakao uz ostalo da tužitelju osporava status potrošača, a dokumentaciju vezano uz isto osporavanje dostavio sudu 27. lipnja 2022. godine. Tuženik u tijeku postupka, nakon okončanja prethodnog postupka, ističe prigovor da bi tužitelj imao status potrošača u ovoj pravnoj stvari, što obrazlaže Izvatkom iz Obrtnog registra kao dokaz, te se poziva na odredbu čl. 9. Ugovora o kreditu.
11. Kod svih svojih prigovora tuženik ustraje do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari, kao i neposredno na ročištu kod ovog suda dana 14.11.2022. godine, te kao u daljnjem tijeku postupka. Predlaže da sud odbije tužitelja u cijelosti s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnih troškova tuženiku zajedno sa zateznim kamatama tekućima od presuđenja pa do isplate.
12. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u dokumentaciju dostavljenu po strankama u tijeku postupka, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, provedeno je financijsko vještačenja po sudskom vještaku DARFIN d.o.o., te je na prigovor tuženika provedeno i dopunsko očitovanje sudskog vještaka DARFIN d.o.o., te je na daljnje prigovore tuženika sud proveo i drugo dopunsko financijsko očitovanje sudskog vještaka DARFIN d.o.o., pa kako je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje CN, te na ročištu kod ovog suda dana 15.01.2025. godine su obje stranke suglasno iskazale da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.
13. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude.
14. Nesporna je činjenica da je dana 19.02.2008. sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora ili drugom odlukom tuženika kao banke, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 5,60 % godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, kao i to da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama, tj. da li je ništetno bilo i ugovaranje kredita vezanjem uz valutnu klauzulu u CHF. Sporno je da li se na ovaj konkretnu pojedinačnu parnicu mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u povodu spora vođenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, kao i što je sporna visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom, kao i razlike između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja, te je sporno da li tužitelju pripada zatezna kamata od njegova plaćanja pojedinog iznosa, sporno je da li je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja, da li se radi o potraživanju s naslova stečenog bez pravne osnove ili povremenih potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača u ovom ugovoru o kreditu.
15. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
16. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
17. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
18. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.
19. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz citirane presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
20. Imajući u vidu i ustaljenu sudsku praksu, sud je saslušao tužitelja osobno kao stranku na ročištu kod ovog suda dana 14.11.2022. godine radi utvrđenja spornih okolnosti iz ovog spora, iz kojeg iskaza je sud utvrdio da je tužitelj 1953. u Zagrebu, po zanimanju umirovljeni taksista koji navodi da je kupovao auto predmetnim kreditom za osobne potrebe dok je taksi djelatnost obavljao drugim autom marke Passat koliko pamtim. Autom, koji sam kupio ovim kreditom, nisam obavljao taksi djelatnosti ili bilo koju drugu djelatnost, te nitko drugi iz moje obitelji nije koristio auto za neku djelatnost.
21. Na posebno pitanje raspravnog suca odgovara da se ne sjeća da li je prilikom uzimanja ovog kredita davao banci dokumente svog taksi obrta.
22. Tužitelj navodi daje on prvo otišao u auto kuću i tamo izabrao vozilo što je bila Škoda Octavia, i u auto kući su mu rekli da može dići kredit kod tuženika i rekli su mu da je u CHF kredit povoljan, te je onda tužitelj otišao u banku tuženika što je prije bila Hypo banka i zatražio kredit kako bi kupio novi auto.
23. Tužitelj navodi da se on ne sjeća da bi mi netko objašnjavao razliku o kreditu vezano uz EUR od onoga vezanog uz CHF, ali zna da su mu u banci rekli da je ovaj u CHF povoljniji i da je to stabilna valuta. Bile su ugovorene i promjenjive kamatne stope, a da tužitelj nije znao koliko će se i kako mijenjati kamatna stopa za vrijeme otplate kredita i ne sjeća se da bi ga netko na to upozorio uz napomenu da je prošlo puno vremena od tada.
24. Tužitelj je iskazao da je poslije bila uvedena obveza da se u taksi uvode poslovne knjige, a ne zna odgovoriti sudu da li je na novi auto Škodu platio PDV, niti da li je dobio povrat PDV-a.
25. Tužitelj navodi da ga je banka tražila da preda zadužnicu od taksi obrta kao instrument osiguranja kredita, te da je tužitelj svaki mjesec išao u banku i plaćao anuitete otplate kredita neposredno u banci, a ti mjesečni iznosi su se mijenjali i postajali su sve veći. Tužitelj iskazuje da je on pročitao kredit prije nego što ga je potpisao i tužitelju se činilo sve normalno. Tužitelj navodi da mu je poznat pojam valutne klauzule i zna da je morao plaćati u vrijednosti "švicarca" na dan plaćanja. Tužitelj je iskazao da je znao da diže kredit koji je vezan uz valutnu klauzulu i to mu je objasnio i kreditni referent. G je bio poznat kao stabilna valuta i male varijacije, što je očekivao. Tužitelju su u početku mjesečni anuiteti bili oko 1.900,00 kn, a kasnije su znali narasti do 3.000,00 kn, a takav rast tužitelj nije očekivao.
26. Poznato mu je da promjenjiva kamatna stopa znači mogućnost njezine promjene, te da mu je referent objasnio da se kamatna stopa može mijenjati, a tužitelj se sjeća da je u kreditu pisalo kolika je kamatna stopa kada je sklapao kredit. Tužitelj navodi da mu se kredit koji sam uzeo činio povoljniji od onog kredita za koji ga pita punomoćnik tuženika sa fiksnom kamatnom stopom.
27. Tužitelj je izjavio da on nikada nije auto Škodu Octavia koristio za taksi djelatnost, a koju Škodu je kupio ovim kreditom.
28. Tužitelj je iskazao da je on dobio od Grada Zagreba licencu za obavljanje taksi djelatnosti, ali se više ne sjeća da li je u njoj bio naveden auto kojim se isto obavlja.
29. Tuženik dostavlja u spis licencu za sud i protivnu stranku za obavljanje taksi djelatnosti od 01.12.2011. koja se odnosi na Škodu Octavia, isti boj šasije kao što je naveden u ugovoru o kreditu, a punomoćnik tužitelja se protivi korištenju istog dokumenta kao dokaza, jer je dostavljen nakon prethodnog postupka.
30. Na izričito pitanje punomoćnika tuženika da li je Grad Zagreb ikada izdao licencu tužitelju za obavljanje taksi djelatnosti upravo vozilom koji je kupio predmetnim kreditom, tužitelj odgovara da nije.
31. Sud je utvrdio da nije sporno iz iskaza da tužitelj nije bio upoznat s rizičnošću valute CHF uz koju je vezan predmetni kredit, kao i da nije znao niti je mogao znati kada će se, kako i pod kojim uvjetima mijenjati kamatna stopa redovne kamate temeljem odluka tuženika, pa slijedom navedenog, kao i primjenom utvrđenja iz citiranih kolektivnih presuda, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao ništetnost dijelova ugovornih odredbi kako utvrđenje traži pod toč. II. petita tužbenog zahtjeva za dijelova ugovornog čl 2. i 4., kao i pod toč. III. petita tužbenog zahtjeva vezano uz dio ugovorne odredbe čl. 6. Ugovora, a kao što je sud i presudio pod toč. I. i III. izreke ove presude.
32. Nadalje, treba napomenuti da je tuženik prigovor vezano uz svojstvo tužitelja kao potrošača istakao znatno nakon zaključenja prethodnog postupka, te dostavio daljnju dokumentaciju, ali sud cijeni da značaj prigovora je takve prirode da se ima isti raspraviti, što je sud i učinio. Sud je utvrdio da je nesporno tuženik s tužiteljem 19. veljače 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-121/2008, te da točno tužitelj navodi da je upravo tuženik taj koji je imao kontrolu namjene kreditom isplaćenih novčanih sredstava te je tuženik morao biti upoznat sa zanimanjem tužitelja prilikom sklapanja kredita, ali da je usprkos navedenom tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit koji je po svojim uvjetima potrošački. Nadalje, upravo je u čl. 9. kao instrument osiguranja za naplatu tražbine tuženika iz Ugovora o kreditu izdana zadužnica koja glasi na taksi prijevoznik vl. GN, zbog čega je jasno da je tuženik upravo svojom krivnjom i nemarom propustio iznijeti ili predložiti dokaze prije zaključenja prethodnog postupka, a koje činjenice su mu bile poznate u trenutku potpisivanja Ugovora o kreditu.
33. Dakle, dokumentacija koju je tuženik predao na ročištu za glavnu raspravu od 14.studenog 2022. pa tako ista dokazuje činjenice koje su tuženiku bile poznate u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ali je sud smatrao da je u interesu obiju stranaka raspraviti tako dostavljenu dokumentaciju i prigovore tuženika koje je su u konačnici utvrdio neosnovanim u cijelosti.
34. Sud je utvrdio da tužitelj točno navodi kako je u svom iskazu na zapisnik izjavio slijedeće: ''Ja nikada auto Škodu Octavia nisam koristio za taksi djelatnost koju sam kupio ovim kreditom.'' '' Ja sam dobio od Grada Zagreba licencu za obavljanje taksi djelatnosti, ali se više ne sjećam da li je u njoj bio naveden auto kojim se isto obavlja.'' ''Kupovao sam auto predmetnim kreditom za osobne potrebe dok sam taksi djelatnost obavljao drugim autom marke Passat koliko pamtim. Autom, koji sam kupio ovim kreditom, nisam obavljao taksi djelatnost ili bilo koju drugu djelatnost, te nitko drugi iz moje obitelji nije koristio auto za neku djelatnost.''
35. Sud je utvrdio da tužitelj u svom iskazu nije iznosio neistine, već da je tijekom iskaza naveo da predmetni auto nije koristio za taksi usluge kojima se bavio, te zbog proteka vremena od sklapanja ugovora pa do saslušanja (2008. -2022.) više i ne pamti točno sve pojedinosti, koje za njega očito i nisu bile bitne u vrijeme sklapanja kredita, a trebale su bitne tuženiku, te sud utvrđuje da činjenica da je tužitelj vlasnik auto-obrta nije bila nepoznata tuženiku u vrijeme sklapanje kredita, obzirom na čl. 9. Ugovora, te je točno da tužitelj nije niti u jednom trenutku izjavio da bi predmetni automobil koristio za potrebe taksi prijevoza, te takav navod u zapisniku uopće ne postoji.
36. Činjenica da je tužitelju izdana licencija za unutarnji javni cestovni prijevoz 01.12.2011. godine, upravo za vozilo kupljeno sredstvima predmetnog kredita, kao i da je tužitelj taxi djelatnost obavljao od 31.12.1996. godine, ali licenca izdana 01.12.2011. godine s trajanjem do 01.12.2016. godine, nije još uvijek dokaz da je isto vozilo tužitelj koristio u taxi prijevozu, jer je, kako i sam navodi u vrijeme podizanja predmetnog kredita, vozio u taxi obrtu vozilo marke Passat. Nesporno je da je licencija za predmetno vozilo Škoda izdana skoro četiri godine nakon sklapanja predmetnog ugovora, pa je jasno da namjena vozila nije bila obavljanje taxi službe, jer bi tako vozilo bilo registrirano odmah nakon kupnje, a ne skoro četiri godine nakon sklapanja kredita i kupnje istog vozila. Tuženik ne dokazuje da je upravo tim vozilom i koliko dugo, tužitelj obavljao taxi uslugu, već je licencija dokaz da je tužitelj to mogao činiti.
37. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da nije bila namjena vozila niti namjera tužitelja isto vozilo koristiti kao obrtno sredstvo za taxi obrt, već za osobne usluge, dok je drugo vozilo koristio kao taxi vozilo, kao i da je tužitelj dokazao da je pretežita svrha vozila bila upravo za osobne potrebe tužitelja, ako ne i isključivo za osobne potrebe tužitelja, dok sud ne može prihvatiti kao istinitu izričitu tvrdnju tužitelja iznesenu u njegovu iskazu da mu Grad Zagreb nikada nije izdao licencu za obavljanje taxi djelatnosti predmetnim vozilom, jer se to kosi s materijalnim dokazom u spisu. Razlozi ovakve tvrdnje tužitelja sudu nisu poznati, ali u tom dijelu sud ne prihvaća kao istinit iskaz tužitelja, dok u preostalom dijelu je iskaz životan, logičan i u skladu s dokazima u spisu, te ga sud prihvaća kao istinit.
38. Neovisno o djelomičnom neprihvaćanju dijela iskaza tužitelja kao istinitog, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status prosječenog potrošača, te je sud taj tuženikov prigovor, istaknut nakon zaključenja prethodnog postupka, utvrdio kao neosnovan u cijelosti.
39. Tužitelj je u pravu kada navodi u tijeku postupka da posjedovanje licencije ne znači nužno da se djelatnost i obavlja te je stoga tužitelj predmetnu licenciju ishodio samo s ciljem da se osigura da može obavljati taksi djelatnost sa predmetnim automobilom u slučaju potrebe.
40. Kako je sud utvrdio temeljem stanja spisa da je predmetni kredit otplaćen početkom 2015., sud je stava da sve da je tužitelj i koristio predmetni automobil za potrebe taksija za vrijeme otplate kredita (što u svakom slučaju nije), isti je to činio u neznatnom razdoblju otplate kredita. Slijedom navedenog i utvrđenog, sud je utvrdio da je jasno da čak i da je tužitelj koristio predmetni automobil u profesionalne svrhe, a nema dokaza u spisu da je, za kratko vrijeme otplate kredit, da takva činjenica ne oduzima tužitelju potrošačku zaštitu koja mu pripada s obzirom da korištenje automobila u osobne svrhe prevladava u odnosu na eventualno korištenje automobila u profesionalnu svrhe.
41. Nadalje, treba navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude, dok je sud je u ovom postupku provodio i daljnje dokaze, kako je to navedeno, radi utvrđenja ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi.
42. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, kao i temeljem dokaza provedenih neposredno u ovoj pojedinačnoj parnici, a posebno i saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.
43. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Nadalje, tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.
44. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku DARFIN d.o.o. sa zadatkom utvrditi da li je bilo i kolika je bila preplata u mjesečnim iznosima anuiteta po Ugovoru o kreditu od 19.02.2008. ako bi se smatralo da je za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa bila ugovorena kamata u visini brojčano izraženoj u tom ugovoru. Također je vještačenjem bilo potrebno utvrditi eventualnu preplatu na mjesečnoj razini ako bi se kao tečaj valute CHF uzeo onaj tečaj na dan isplate ugovora te primijenio na čitavo ugovorno razdoblje trajanja kredita, te da se vještačenje provede na okolnosti predložene po tuženiku u odgovoru na tužbu pod toč. 108. i 109., a kao na listu spisa 46.
45. Iz nalaza i mišljenje financijskog vještaka DARFIN d.o.o. proizlazi da razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 9.988,71 kn na ime jednostrane promjene redovne kamatne stope, iznos od više plaćenih 44.399,71 kn na ime primjene ništetne odredbe ugovaranjem valutne klauzule u CHF, s iznosima i datumima dospijeća upravo kako je to tužitelj i precizirao u svom podnesku od 06.05.2020. godine i u konačno postavljenim zahtjevu kao u podnesku od 11.01.2024. godine prikazom potraživanja tužitelja u EUR prema fiksnom tečaju konverzije kune u EUR.
46. Sud je iz nalaza i mišljenja utvrdio da financijski vještak prema zadatku tuženika daje u tablici na listovima spisa 246-247 prikaz prosječnih kamatnih stopa na kunske kredite s valutnom klauzulom u razdoblju trajanja otplate predmetnog ugovora o kreditu (2008.-2015.).
47. Tužitelj nije prigovarao ovom nalazu i mišljenju, dok je istome prigovorio tuženik kao u svom podnesku od 25.06.2020. godine i tražio da se financijski vještak o istome pismeno očituje. Sud je slijedom iznesenog, pozvao sudskog vještaka DARFIN d.o.o. da se dopunski očituje na prigovore tuženika i zadatak koji mu je dao sud, a na prijedlog tuženika, pa je sud iz dopunskog pismenog očitovanja od 19.09.2020. godine ovog sudskog vještaka utvrdio da on daje dopunu svog nalaza i mišljenja, te napominje da pitanje koja se kamatna stopa treba primijeniti za vještaka predstavlja pravno pitanje, te daje prikaz prosječnih kamatnih stopa na kunske kredite s valutnom klauzulom u razdoblju trajanja otplate predmetnog ugovora o kreditu (2008.-2015.) kao u tablici na listu spisa 286.
48. Nakon ovog dopunskog očitovanja financijskog vještaka tužitelj svojim podneskom od 01.10.2020. godine prihvaća ovo dopunsko očitovanje, s naglaskom da se slaže s financijskim vještakom u pogledu činjenice da je nemoguće izvršiti izračun uz „razumnu“ kamatnu stopu na kredit, jer je to nedefiniran pojam. Tužitelj ne prigovara točnosti izračuna financijskog vještaka, ali smatra da nema mjesta primjeni bilo kakve kamatne stope, osim one početno ugovorena iz svih već navedenih i obrazloženih razloga.
49. Tuženik opetovano prigovara provedenom i financijskom vještačenju, kao u svom podnesku od 12.10.2020. godine, po kojim prigovorima sud je proveo i drugo dopunsko financijsko očitovanje financijskog vještaka DARFIN d.o.o., od 10.11.2020. godine, iz kojeg je sud utvrdio da vještak zaključno navodi da je iz ovog njegova drugog dopunskog pismenog očitovanja razvidno da tužitelj ne bi ostvario preplatu s osnove promjene kamatne stope, jer su ukupno kamate prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za 1.913,27 CHF, odnosno, 10.237,88 kn manje od kamata prema početnom otplatnom planu primjenom kamatne stope od 8,65% godišnje. Prikaz tzv. negativne razlike u kamatama, kada su kamate prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa manje od kamata prema početnom otplatnom planu primjenom kamatne stope 8,65% godišnje, a kao što to vještak prikazuje u tablici na listu spisa 297-298. Ukupno kamate prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa su za 1.913,27 CHF, odnosno, 10.237,88 kn manje od kamata prema početnom otplatnom planu primjenom kamatne stope od 8,65% godišnje.
50. Tuženik u odnosu na ovaj drugi dopunski financijski nalaz i mišljenje navodi da nema prigovora na taj izračun financijskog vještaka, ali da to očitovanje tuženika ne znači priznanje bilo kakve navodne tražbine tužitelja, a koja je predmet ovog spora, te da tuženik ostaje u cijelosti kod svojih navoda iznesenih u ranijem tijeku postupka, pa predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.
51. Tužitelj se izričito ne očituje na drugu dopunu financijskog nalaza i mišljenja, već dodatno obrazlaže svoje činjenično i pravnom viđenje predmeta spora.
52. Sud je financijski nalaz i mišljenje financijskog vještaka DARFIN d.o.o. i dvije pisane dopune istog, prihvatio u cijelosti, jer je dan objektivno i detaljno obrazloženo, na osnovi relevantne dokumentacije i u skladu s pravilima znanosti i struke, prema zadacima suda na prijedlog stranaka. Sud je taj koji odlučuje o tome koju vrstu izračuna i prema kojim pravilima će se primijeniti za odluku suda o predmetu spora, pa je tako za odluku o meritumu spora, bio odlučan osnovni nalaz i mišljenje, prema kojem je tužitelj i postavio svoj tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao u izreci ove presude kao pod toč. II. i IV. izreke ove presude, utvrdivši da je tužitelj tuženiku više platio temeljem ništetne odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF iznos od ukupno 5.892,85 EUR (toč. II. izreke ove presude), a temeljem ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope jednostranim odlukama tuženika iznos od ukupno 1.325,69 EUR (toč. IV. izreke ove presude).
53. Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki II. i IV. izreke, kako u odnosu na ukupan iznos, tako i na pojedinačne iznose i na njih zatražene zatezne kamate.
54. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.
55. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Treba naglasiti da je sud utvrdio da se radi u konkretnom slučaju o utvrđenju ništetnosti dijelova pojedinih članaka ugovora, kao i potraživanju isplate s naslova stečenog bez pravne osnove, a ne s naslova naknade štete ili povremenih potraživanja, pa se zato primjenjuje opći zastarni rok od pet godine, primjenom odredbe čl. 225. ZOO-a, tako je taj prigovor tuženika vezano uz zastru utvrđen neosnovan u cijelosti.
56. Pritom valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).
57. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je bio dan 04.04.2012. godine dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, za sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 04.04.2007. godine, a to su sva ovdje po tužitelju zatražene te po sudu tužitelju dosuđena potraživanja, a što su prema utvrđenju ovog suda sva potraživanja dosuđena tužitelju pod toč. II. i IV. izreke ove presude, pa je sud utvrdio da je za sva ta potraživanja tužitelja, kako glavna tako i sporedna, prigovor tuženika vezano uz zastaru neosnovan, a vodeći računa da je tužba u ovoj pojedinačnoj pravnoj stvari podnesena 13.11.2018. godine, tj. unutar roka od pet godina od pravomoćnih presuda donesenih uz kolektivnom sporu.
58. Na osnovi ovih utvrđenja, sud je utvrdo da je tužiteljici za njezina potraživanja dospjela nakon 04.04.2007. godine, za koja je nastupio prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe radi zaštite potrošača, ponovo počeo teći zastarni rok donošenjem pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite (13.06.2014. – za kamate, a 14.06.2018. godine – za valutnu klauzulu u CHF) te da je valjalo dosuditi utvrđene iznose preplaćenih anuiteta, kao je presuđeno pod toč. II i IV. izreke ove presude kojim se usvaja tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu za valutu CHF, a u cijelosti za kamate, a sve kako je isti konačno specificiran.
59. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na potraživanje s naslova preplate izvršene zbog samostalne promjene kamatne stope od strane tuženika, a donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF i zbog toga više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u kunama, počeli su iznova teći prekinuti zastarni rokovi podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu potrošača za ova potraživanja tužitelja, tj. potrošača.
60. Dakle, za sva dosuđena potraživanja tužitelju kao pod toč. II. i IV. izreke ove presude, sud je utvrdio da su unutar općeg zastarnog roka od pet godina koji je za ovu vrstu potraživanja tužiteljice ponovo počeo teći od dana 13.06.2014. godine (samostalna promjena kamatne stope), kao i 14.06.2018. godine (ugovaranje valutne klauzule u CHF) kao i obzirom da je ovim pojedinačnim utuženjem, u smislu odredbe čl. 241. ponovo prekinut zastarni rok počeo teći iznova.
61. Tako je sud utvrdi da je cijeli konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja o kojem je sud u konačnici odlučivao u ovoj pravnoj stvari, podnesen unutar općeg zastarnog roka od pet godina, koji se promjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, te slijedom svega iznesenog, a primjenom ranije citiranih zakonskih odredbi, kao i odredbe čl. 225. ZOO-a, u vezi odredbe čl. 215. st. 1. ZOO- a, takav tuženikov prigovor zastare sud je utvrdio neosnovanim u cijelosti.
62. Potrebno je naglasiti da prema odredbi članka 2. stavak 2. ZZP 03 i prema odredbi iste brojčane oznake ZZP 09, ako tim Zakonima nije drugačije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 110. starog ZOO-a, člana 328. ZOO/05) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, te na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO 05).
63. Valja još napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta i ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. st. 1.), kao i ugovaranje promjenjive kamatne stope (čl. 26. ZOO-a) te da primjenom odredbe čl. 295. Odluka tuženika o kamatnoj stopi, kao i drugi podzakonski akti čine sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu. Kako je sud u ovom postupku utvrdio da je ništetan način kako je tuženik sastavljajući tipski ugovor ugovaranjem valute CHF, to je sud utvrdio da je takvo vezanje obveze iz ugovora i samog ugovora uz valutu CHF ništetno, bez da je tuženik tužitelju pravilno i potpuno rastumačio visinu rizika takve odredbe za tužitelja. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da način određivanja promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF u ovom konkretnom slučaju nije zakonit, već ništetan.
64. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva koji se temelji na ništetnosti valutne klauzule u CHF, te ništetnost dijela ugovornih odredbi gdje je u tipskim ugovorima sastavljenima po tuženiku ugrađena odredba o samostalnoj promjeni kamatne stope od strane tuženika, bez ikakvih jasno naznačenim kriterijima i načinu te promjene, te uvjetima u kojima će se iste promjene dešavati, a kako navodi u tužbi i konačno specificiranom tužbenom zahtjevu, te je sud temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, te direktnim učinkom iz kolektivnog spora, kao i primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovaranje valutne klauzule u CHF kao u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, kao i da je ništetan način ugovaranja promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, te da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i jednostranu promjenu kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez da bi tužitelj bio upoznat kako će se, kada i zbog čega i pod kojim uvjetima, mijenjati kamatna stopa, a kao prethodno pravno pitanje za odluku u meritumu ovog spora. Sud je utvrdio i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a.
65. Tužitelj je dokazao svoj status prosječnog potrošača, da se radi o ugovoru o potrošačkom kreditiranju, da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi kao pod toč. I. i III. izreke ove presude, te osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva na isplatu (kondemnatornih) kao pod toč. II. i IV. izreke ove presude.
66. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. i IV. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove. neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužiteljice zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je i tuženikov prigovor vezano uz zatraženi tijek zatezne kamate neosnovan u cijelosti.
67. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. II., IV. i V. izreke ove presude.
68. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja, sudske pristojbe na tužbu, dok je dok je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu primjenom obzirom na primjenu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer se ova parnica zasniva i poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, a tužitelj je potrošač.
69. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 27.02.2019., podnesak 28.10.2019., ročište 09.12.2019., podnesak 06.05.2020., ročište 08.07.2020., podnesak 29.09.2020., podnesak 28.07.2021., ročište 06.04.2022., ročište 27.07.2022., ročište 14.11.2022., podnesak 29.11.2022., podnesak 11.01.2024., podnesak 29.07.2024., ročište 12.09.2024., ročište 09.12.2024. i ročište 15.01.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova, što čini ukupno 1700 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 3.400,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 850,00 EUR, te čini zbir od 4.250,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak predujma za financijsko vještačenje u zatraženom iznosu od 265,44 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 126,08 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 4.641,52 EUR i dosuđen tužitelju u cijelosti, kao pod toč. V. izreke ove presude.
70. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 03. ožujka 2025. godine pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3. Ovršnog zakona.
71. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 03. ožujka 2005.
Sudac:
Tanja Hučera
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
