REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3999/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ines Bojić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu na temelju generalne punomoći Su-1771/06 radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice Ines Bojić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika LA, odvjetničke vježbenice, 3. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak, sadržane u čl. 1., 7 i 12. Ugovora o kreditu broj: 9012248192, između IA, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, kao kreditora, sklopljenog 26. siječnja 2007., solemniziranog 27. siječnja 2007. po javnom bilježniku Marijanu Miškoviću, broj ovjere:OU-25/07, pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju SA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 9.180,81EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, zatim počev od 1. siječnja 2008. po stopi koja se do 31. srpnja 2015. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodišta, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku:

- na iznos od 0,19 EUR od 1. travnja 2007. godine do isplate

- na iznos od 0,37 EUR od 1. ožujka 2008. godine do isplate

- na iznos od 5,29 EUR od 1. travnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 22,28 EUR od 1. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 4,67 EUR od 1. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 23,50 EUR od 1. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 26,40 EUR od 1. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 27,69 EUR od 1. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 23,73 EUR od 1. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 24,39 EUR od 1. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 19,22 EUR od 1. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 14,80 EUR od 1. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 15,81 EUR od 1. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 19,73 EUR od 2. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 18,11 EUR od 1. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 15,68 EUR od 1. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 20,27 EUR od 1. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 23,63EUR od 1. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 29,03EUR od 1. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 27,66EUR od 1. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 34,64EUR od 1. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 33,15EUR od 1. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 36,36EUR od 1. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 57,53EUR od 1. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 53,06EUR od 1. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 65,32EUR od 1. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 61,45EUR od 1. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 53,19EUR od 1. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 70,00EUR od 1. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 90,25EUR od 1. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 76,35EUR od 1. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 81,49EUR od 1. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 74,73EUR od 1. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 75,82EUR od 1. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 103,65EUR od 1. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 105,57EUR od 1. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 7.745,80EUR od 20. srpnja 2011. godine do isplate, sve to u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju SA, OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.587,72 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. ožujka 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 29. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 26.1.2007. pokojni otac tužitelja, IA sa Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 9012248192, kojim Ugovorom je tuženik odobrio i isplatio pok. predniku tužitelja kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 47.723,91 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije stambenog objekta. Rok otplate kredita ugovoren je na 120 mjeseci sa otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima plativih u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, uz kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,60%, a koja je ugovorena kao promjenjiva.

1.1. Rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Željkice Kirin, posl.br. O-723/19, UPP/OS- I. Grad 5/19 od 30.8.2019. u ostavinskom postupku iza pok. IA, umrlog **.**.2019., njegovim nasljednicima proglašeni su supruga i sinovi. Rješenjem o naknadno pronađenoj imovini javnog bilježnika Željkice Kirin, posl.br. O-723/19, UPP/OS-I. Grad 5/19 od 17.4.2023. tužitelju je raspoređena naknadno pronađena imovina iza pok. oca, koja se sastoji od prava u sudskom postupku radi ostvarenja novčane tražbine u neutvrđenom iznosu prema Privrednoj banci Zagreb d.d. na osnovu preplaćene glavnice temeljem Ugovora o kreditu broj: 9012248192 od 26.1.2007. Tužitelj još napominje da je pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu prethodno između stranaka vođen postupak posl.br. P-426/19, radi utvrđenja i isplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržanih u predmetnom ugovoru o kreditu, koji je pravomoćno okončan u korist tužitelja.

1.2. Nadalje, tužitelj ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 1401/2012 od 4.7.2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž- 6632/17 od 14.6.2018., pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. U obrazloženju presude posl.br. Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH istaknuo je kako su objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Navedeno stajalište potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018 od 3.9.2019.,kojom su odbijene kao neosnovane revizije tuženih banaka podnesene protiv presude Visokog trgovačkog suda, posl.br. Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. odnosno kojom je potvrđeno da su banke, pa tako i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pri čemu je u tom smislu Vrhovni sud u cijelosti prihvatio obrazloženje izneseno u presudi Visokog trgovačkog suda. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji za sobom povlači klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka.

1.3. Budući da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita također veže za valutu švicarskog franka, a korisnik kredita kao potrošač nije bio informiran o riziku koji valutna klauzula za sobom povlači, sukladno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se utvrde ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1., čl. 7. i čl. 12. Ugovora. S tim u vezi, tužitelj ističe da je navedena presuda donesena u postupku po kolektivnoj tužbi, obvezujuća i u konkretnom slučaju, koji se tiče povrede interesa konkretnog korisnika kredita kao individualnog potrošača te vezano za navedeno ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev-2245/17 i Rev-3142/2018, u kojima Vrhovni sud jasno navodi da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupaka kolektivne zaštite, odnosno da odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi. U tom smislu Vrhovni sud u odluci posl. br. Rev-3142/2018, od 19.3.2019., navodi i da u individualnim parnicama koje se vode temeljem kolektivne tužbe nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na utvrđenja u kolektivnom sporu i odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti, sa odredbama Zakona o parničnom postupku.

1.4. Stav je tužitelja, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine više plaćenog iznosa kredita treba se primijeniti srednji tečaj švicarskog franka, koji je prema tečajnoj listi tuženika bio važeći na dan sklapanja predmetnog ugovora – 4,47 za jedan švicarski franak, odnosno tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita – 4,53 kn za jedan švicarski franak. Slijedom navedenog, obzirom da su ništetne ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita te mjesečno anuiteti vežu za valutu švicarskog franaka, tužitelj smatra da je zbog primjene navedenih ugovornih odredbi predmetni kredit preplaćen za iznos od najmanje 8.897,51 eura / 67.038,27 kn. U konačno specificiranom tužbenom zahtjevu u podnesku od 29.7.2024. (list 96-88 spisa) tužitelj zahtjev usklađuje s nalazom i mišljenjem vještaka te traži utvrđenje i isplatu, kako je to pobliže navedeno u tom podnesku i izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, a spori osnov i visinu zahtjeva tužitelja. Dalje ukazuje da je predmetni ugovor u cijelosti prestao otplatom. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako, sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača, koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

2.1. Tuženik ističe da valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno- pravni odnos banke i korisnika. Povrh toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama, već jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica vezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj, nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama / izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

2.2. Tuženik još ukazuje da, sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovora valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedini je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu temeljem odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.

2.3. Nadalje, tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe tog ugovora je neosnovan. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

2.4. Zaključno tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula, pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u sladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno ističe prigovor zastare te predlaže tužbu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troškova postupka.

3. Sud je tijekom postupka proveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije i to: preslike Ugovora o kreditu (list 8-14 spisa), preslike obavijesti o konačnoj otplati kredita od 3.8.2011. (list 16 spisa), preslike rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-723/19 od 30.8.2019. (list 17-18 spisa), preslike rješenja o naknadno pronađenoj imovini posl.br. O- 723/19 od 17.4.2023. (list 19-20 spisa), preslike presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu posl.br. P-426/2019-9 od 16.10.2020. (list 21-32 spisa), otplatne tablice (list 33-35 spisa), plana otplate (list 36-37 spisa), knjigovodstvene kartice (list 38-47 spisa), tečajne liste (list 48-51 spisa), a provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 73-78 spisa) te je saslušan tužitelj (list 93 spisa). Drugih dokaza stranke nisu predlagale niti ih je sud izvodio jer je izvedenim dokazima utvrđeno relevantno činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

5. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 113.2.2025. (list 93 spisa) naveo da je njegov pok. otac digao kredit za adaptaciju potkrovlja za stanovanje za obitelj, a koje nikada nije davano u najam ili zakup. Naveo je da njegov pok. otac nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva i sjećao se da je ispričao kako nije kreditno sposoban za nikakav drugi kredit, osim u CHF valuti te da se žalio kako mu je anuitet jako porastao. Iskazao je da je anuitete plaćao otac i to, koliko mu je poznato, trajnim nalogom.

6. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje vjerodostojnim jer je iskren, o onome što mu je poznato i čega se sjećao, a iskazivao je sigurno i uvjerljivo radi čega sud nije stekao dojam da bi nešto prešućivao ili lagao, pa mu i zato vjeruje.

7. Prvenstveno valja otkloniti od tuženika istaknut prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Naime, tužitelj je, sukladno rješenju o nasljeđivanju O-723/19 od 30.8.2019. (list 17-18 spisa) i rješenju o naknadno pronađenoj imovini O-723/19 od 17.4.2023. (list 19-20 spisa) pravni sljednik preminulog korisnika kredita IA, a kako se u konkretnoj situaciji radi o pravima, koja prelaze na nasljednike, tužitelj je bez ikakve sumnje aktivno legitimiran u ovom postupku.

8. Nesporno je da su prednik tužitelja i tuženi zaključili 26.1.2007. Ugovor o kreditu broj: 9012248192 u iznosu od 47.723,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja, na rok otplate od 120 mjeseci, uz redovnu kamatnu stopu od 4,60% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom banke, tj. kreditora. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. Sve izloženo proizlazi iz preslike predmetnog Ugovora na listovima 8 do 15 spisa.

9. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, jesu li ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja te je li tuženik, primjenom ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

10. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je, između ostalih i u odnosu na tuženika Privrednu banku Zagreb d.d., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. Odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž-6632/17, kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1.6. 2004. do 6. 8. 2007., a od 7. 8.2007. do 31. 12.2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. 9.2003. do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

11. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku, koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja Vrhovni sud RH je u odluci od 20.3.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Imajući na umu da je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu vezano za ovdje tuženika Privrednu banku Zagreb d.d. postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje nepoštenim ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., zastara je počela teći od dana pravomoćnosti. Slijedom izloženog, razvidno je da je tužitelj, koji je tužbu podnio 23. svibnja 2023., odnosno protekom vremenskog razdoblja od 4 godine, 11 mjeseci, 1 tjedan i 2 dana, istu podnio unutar zastarnog roka, pa je takav tuženikov prigovor neosnovan.

12. Imajući na umu gore izložena utvrđenja najvišeg suda u Republici Hrvatskoj iz kolektivnog spora jasno je da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne te suprotna razlaganja tuženika nisu prihvaćena kao osnovana niti sud smatra potrebnim o tome nanovo detaljno elaborirati.

13. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22 i 156/22; dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku, koja proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

14. Slijedom svih izloženih razloga, ovaj sud prihvatio je stav tužitelja da se radi o ništetnosti predmetnih dijelova odredaba Ugovora o kreditu i na okolnost utvrđivanja razlike tečaja valute izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. U svom nalazu i mišljenju od 9.7.2024. (list 73-78 spisa) stalni sudski vještak mr. sc. Zrinko Ručević je naveo da su Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 26. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj 9012248192 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 47.723,91 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- rok otplate 120 mjeseci, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima,

- promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,60% godišnje,

- prema planu otplate kredita, dospijeće prve obveze bilo je 28. veljače 2007., a sljedećeg svakog posljednjeg dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja.

Kredit je iskorišten 30. siječnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,546296 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 47.723,91 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 216.967,02 kn.

Uvidom u dostavljeni pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi:

- 4,60% godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2007.,

- 4,55% godišnje za anuitet s dospijećem 31. srpnja 2007.,

- 5,55% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2007.,

- 5,60% godišnje za anuitet s dospijećem 31. siječnja 2008.,

- 6,35% godišnje od anuiteta s dospijećem 29. veljače 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2010.,

- 6,00% godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenog 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2011.,

- 5,75% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2011. do konca izračuna.

14.1. Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 na sljedećim stranicama daje se otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate na temelju kojeg se iskazuju razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Također, s obzirom da je tužitelj razliku kamata utužio u predmetu Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu broj P-426/2019, gdje je određeno financijsko vještačenje na okolnost preplaćenih iznosa s te osnove i sačinjeno po vještaku Dražena Mucha te da se prilikom izračuna razlike u tečaju ne uzima u obzir povećanje kamate (i anuiteta) jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamata, vještak je izvršio uvid u navedeno financijsko vještačenje iz kojeg je razvidno kako su razlike s osnova promjenjive kamatne stope izračunane kao razlike u visini stvarno naplaćenih kamata i kamata po početnoj stopi (u valuti CHF).

14.2. Prema tome, izračunate tečajne razlike (stupac 'j' Tabele 1) korigirane su za iznose tečajnih razlika sadržanih u razlikama s osnova promjenjive kamatne stope (stupac 'k' Tabele 1), a koje su izračunane na način da se pojedina razlika kamata (stupac 'k' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (tečaja na dan plaćanja i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, mišljenja smo kako slijedi:

- isplaćeni iznos kredita od 47.723,91 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je 216.967,02 kn,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržane u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 9.180,81 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'n' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR).

15. Tuženik je podneskom od 22.7.2024. (list 84,85 spisa) naveo da je nalaz i mišljenje vještaka neupotrebljiv jer se bazira na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, što nije bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz sadržaja predmetnog ugovora. Dalje tuženik detaljno elaborira da je sud pogrešno odredio zadatak vještaku, pri tom ne iznoseći nikakve primjedbe na matematički izračun vještaka te način izvođenja matematičkih operacija od strane vještaka.

16. Tuženik neosnovano navodi da je zadatak vještaka pogrešno određen jer da namjera ugovornih stranaka nije bila ugovaranje fiksnog tečaja CHF te se pogrešno pretpostavlja da su ništetne sve promjene valutne stope u utuženom razdoblju. Tuženik je još naglasio da je valutna klauzula zakonom dopuštena te da je tužitelj upoznat s rizikom rasta tečaja, pa je zadatak vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji ugovornih strana. U odnosu na navedeno za naglasiti je da tuženikove navode ovaj sud nije prihvatio jer ih u kontekstu svih ranije obrazloženih okolnosti smatra pravno neodlučnima.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocjenjujući ga vjerodostojnim jer je izrađen stručno i objektivno, u svemu u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse, dok su prigovori tuženika neosnovani.

18. S obzirom da je sud u ovom postupku utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunavao i naplaćivao veće anuitete od onih na koje je imao pravo te da je u utuženom razdoblju tužitelju naplatio više od ugovorenog iznosa, kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno bez pravne osnove.

19. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznose pobliže naznačene u izreci, a na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a. Sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate (čl.1115. ZOO-a) s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja valute rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

20. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i konačno od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22). Konačno od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).

21. Ovdje treba navesti da se tuženik protivio preinaci tužbe kao u podnesku od 29.7.2024., a istu je sud dopustio u skladu s odredbom čl. 190. st. 3. ZPP-a smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Povrh toga, ukazuje se na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. sukladno kojem u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Tuženikovo protivljenje preinaci stoga je potpuno neosnovano i odlučeno je kao u izreci gornjeg rješenja.

22. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP- a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: OT).

23. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu to mu je priznat trošak kako slijedi:

-za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),

-za pristup na ročišta 11.4.2024. i 13.2.2025. po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. OT),

-za sastav podnesaka od 8.4.2024. i 29.7.2024. po 100 bodova za svaki (Tbr.8. toč.1. OT), što ukupno iznosi 500 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € prema važećoj Tarifi iznosi 1.000,00 €, a uvećano za PDV od 25% (250,00 €) iznosi 1.250,00 €, a kojem iznosu valja pridodati plaćen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 270,00 € te plaćenu sudsku pristojbu na tužbu od 67,72 €, tako da je ukupan dosuđeni iznos troškova 1.587,72 €. Tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a. Tužitelj je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenuo kao potrošač, pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa je u skladu s odredbom čl. 11. tč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18, 51/23) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, dok mu je dosuđen plaćeni trošak pristojbe na tužbu.

24. Tuženik je spor izgubio, pa mu je odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka

Zagreb, 3. ožujka 2025.

S u d a c:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda i rješenje objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude i rješenja, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude i rješenja, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika