REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj P-1430/2023-37.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nensi Šarić, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6 OIB 14036333877 (prije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6), koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Nensi Šarić, odvjetnice iz Zagreba i zz tuženika ĆB, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Hrvoja Matića iz Zagreba,03. ožujka 2025, donio je, objavio je,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
" I.Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 066- 496/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 17.10.2007. godine i solemniziran dana 18. 10. 2007. godine kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-24209/2007 između IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i zalogodavatelja i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zajedno s Aneksom 1 uz Ugovor o kreditu broj 066-496/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran dana 05. 02. 2019. godine kod Javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, Trg Hrvatskih velikana 4, pod poslovnim brojem OV-985/2019.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana".
II. Odbija se alternativni tužbeni zahtjev koji glasi:
"III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 izraditi i izdati tužiteljici IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , u skladu sa utvrđenom ništetnosti primjene valutne klauzule CHF, novi otplatni plan bez valutne klauzule CHF za Ugovor o kreditu broj 066- 496/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kreditna partija broj 25303434 i to tako da se kod preračunavanja i obračuna novog iznosa obroka kredita koristi početni tečaj HRK/CHF koji je vrijedio na dan 25.10.2007. kao dan isplate kredita tužiteljici i to sve u roku 15 dana".
III.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka slijedeće odredbe sadržane u čl.2., čl. 3., čl.4., Ugovora o kreditu broj 066-496/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 17.10.2007. godine i solemniziranog dana 18. 10. 2007. godine kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV- 24209/2007 između IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i zalogodavatelja i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao i u čl.1. pripadajućeg Aneksa 1 uz ugovor o kreditu broj 066- 496/2007 potvrđen kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-985/2019, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta tuženiku veže za valutu švicarskog franka (CHF): odredbe sadržane u dijelu čl.2. Ugovora o kreditu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 388.300,00 CHF prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. “
odredbe sadržane u dijelu čl.3. Ugovora o kreditu koji glasi:
„ kamate.. se podmiruju u kunama obračunatima po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-
Bank d.d. na dan plaćanja… “
odredbe sadržane u dijelu čl.4. Ugovora o kreditu koji glasi:
„Glavnica kredita podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d,d, na dan plaćanja“.
odredbe sadržana u dijelu čl.1. Aneksa 1 koje glase:
„ … u iznosu 388.300,00 CHF protuvrijednost prema srednjem tečaju Banke za CHF, sadržaja pobliže navedenog u istom.
Glavnica kredita na dan 14.11.2018. godine iznosi 388.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju“.
IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 16.676,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos izražen u eurima od navedenog dana pa do isplate kako slijedi:
na iznos u
sa kamatom od
EUR
navedenog dana
pa do isplate
8,77
30.11.2007
6,47
2.1.2008
22,26
1.2.2008
26,40
29.2.2008
42,48
31.3.2008
21,54
30.4.2008
13,28
2.6.2008
23,56
30.6.2008
8,09
31.7.2008
8,90
1.9.2008
20,39
1.10.2008
91,50
31.10.2008
52,95
2.12.2008
104,74
31.12.2008
57,15
2.2.2009
53,57
2.3.2009
53,36
31.3.2009
46,88
30.4.2009
40,36
1.6.2009
33,30
30.6.2009
35,99
31.7.2009
39,12
31.8.2009
37,60
30.9.2009
35,68
2.11.2009
40,29
30.11.2009
46,40
31.12.2009
53,19
1.2.2010
46,64
1.3.2010
60,85
31.3.2010
50,04
30.4.2010
54,69
31.5.2010
77,89
30.6.2010
75,18
2.8.2010
91,40
31.8.2010
83,02
30.9.2010
76,78
2.11.2010
92,71
30.11.2010
120,00
31.12.2010
102,86
31.1.2011
98,86
28.2.2011
101,80
31.3.2011
104,41
6.5.2011
134,47
6.6.2011
124,93
6.7.2011
182,96
6.8.2011
186,31
6.9.2011
130,22
6.10.2011
135,56
7.11.2011
126,56
6.12.2011
139,82
7.1.2012
147,71
6.2.2012
136,97
6.3.2012
142,72
6.4.2012
139,49
7.5.2012
147,66
6.6.2012
138,69
6.7.2012
145,41
6.8.2012
142,12
6.9.2012
133,09
6.10.2012
143,13
6.11.2012
135,68
6.12.2012
144,67
7.1.2013
137,62
6.2.2013
126,00
6.3.2013
145,31
6.4.2013
136,08
6.5.2013
131,55
6.6.2013
125,61
6.7.2013
130,02
6.8.2013
134,64
6.9.2013
137,54
7.10.2013
140,23
6.11.2013
138,43
6.12.2013
141,03
7.1.2014
145,39
6.2.2014
132,57
6.3.2014
144,40
7.4.2014
139,15
6.5.2014
140,97
6.6.2014
138,74
7.7.2014
146,36
6.8.2014
149,88
6.9.2014
145,06
6.10.2014
153,37
6.11.2014
149,92
6.12.2014
154,31
7.1.2015
154,94
6.2.2015
119,95
6.3.2015
132,80
7.4.2015
128,52
6.5.2015
66,40
6.6.2015
64,26
6.7.2015
66,40
6.8.2015
63,75
7.9.2015
61,69
6.10.2015
63,75
6.11.2015
65,97
7.12.2015
68,17
7.1.2016
68,17
6.2.2016
61,29
7.3.2016
65,52
6.4.2016
63,40
6.5.2016
81,94
6.6.2016
84,08
6.7.2016
85,78
6.8.2016
78,03
6.9.2016
75,75
6.10.2016
81,71
7.11.2016
84,09
5.12.2016
88,72
5.1.2017
86,36
8.2.2017
79,29
6.3.2017
87,10
6.4.2017
82,06
6.5.2017
83,13
8.6.2017
78,24
7.7.2017
70,24
4.8.2017
72,47
12.9.2017
70,38
6.10.2017
71,28
7.11.2017
68,32
6.12.2017
65,79
8.1.2018
68,72
7.2.2018
59,37
8.3.2018
61,85
13.4.2018
58,81
10.5.2018
66,63
8.6.2018
64,42
6.7.2018
68,31
6.8.2018
75,21
5.9.2018
69,53
6.10.2018
71,98
6.11.2018
69,96
6.12.2018
73,63
2.1.2019
71,85
2.2.2019
67,22
1.3.2019
77,30
5.4.2019
70,63
6.5.2019
77,22
31.5.2019
76,59
8.7.2019
82,22
6.8.2019
81,36
31.8.2019
80,46
30.9.2019
80,86
6.11.2019
75,14
5.12.2019
79,80
8.1.2020
82,73
6.2.2020
88,66
6.3.2020
100,82
2.4.2020
97,22
8.5.2020
98,87
5.6.2020
97,58
7.7.2020
93,84
10.8.2020
94,31
2.9.2020
92,99
5.10.2020
98,32
4.11.2020
80,55
2.12.2020
83,90
7.1.2021
84,51
5.2.2021
72,17
3.3.2021
78,84
6.4.2021
77,33
5.5.2021
80,69
5.6.2021
77,44
5.7.2021
85,15
6.8.2021
82,20
3.9.2021
80,73
4.10.2021
89,88
4.11.2021
90,21
4.12.2021
93,93
5.1.2022
93,29
4.2.2022
91,97
6.3.2022
99,75
6.4.2022
91,97
6.5.2022
104,54
3.6.2022
106,90
5.7.2022
116,85
6.8.2022
128,51
6.9.2022
123,58
6.10.2022
124,89
4.11.2022
191,06
5.12.2022
197,39
6.1.2023
po stopi od 15% za period do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015.g. do 31.12.2022. godine obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023. do plaćanja po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri
postotna poena sve u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužiteljici IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 6.050,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. ožujka 2025. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 1.250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.
VII. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita, sklopila s Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao kreditorom dana 17.10.2007. godine Ugovor o kreditu broj 066- 496/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran dana 18. 10. 2007. godine kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-24209/2007 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu).
Trgovačko društvo Hypo –Alpe-Adria Bank d.d. izmijenilo je tvrtku u Addiko Bank d.d. što je upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu, rješenjem broj Tt- 16/22619-2 od dana 11.07.2016.g.
Člankom 2. Ugovora o kreditu tuženik joj je odobrio kao korisniku kredita stambeni kredit za dovršenje i kupovinu kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 388.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Člankom 3. stavak 2 Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kamate obračunavaju i plaćaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, kamate dospijevaju na naplatu svakog zadnjeg dana u mjesecu i podmiruju se u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.
Člankom 4. Ugovora o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 33 godine. Člankom 4. je nadalje ugovoreno da se glavnica kredita u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate i podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, te da se ostale mjesečne obveze vrše u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan uplate.
Člankom 4. Ugovora o kreditu je ujedno ugovorena obveza kojom se ona obvezuje za cijelo vrijeme otplate kredita, svakog prvog u mjesecu za tekući mjesec, počevši prvog dana slijedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je iskorišten kredit, uplaćivati na račun 2500009-1301131455 otvorenog investicijskog fonda HI-BALANCED iznos od 329,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaj za CHF HNB-a važećem na dan uplate, za kupovinu udjela u navedenom fondu, u njegovo ime i za njegov skrbnički račun broj 066-496/2007.
Dana 30.01.2019. godine između nje i tuženika sklopljen je Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 066-496/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran dana 05. 02. 2019. godine kod Javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, Trg Hrvatskih velikana 4, pod poslovnim brojem OV-985/2019 (u daljnjem tekstu: Aneks), kojim je reguliran bonus na promjenjivu kamatnu stopu.
Navodi da u ovom predmetu traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti, a alternativno ništetnost primjene valutne klauzule CHF u predmetnom Ugovoru o kreditu broj 066-496/2007 i isplatu preplaćenih iznosa na ime tečajnih razlika.
Utvrđenje ništetnosti Ugovora o cijelosti traži iz dva razloga i to radi valutne klauzule CHF u vezi koje joj kao potrošaču nisu objašnjeni povezani rizici i radi ugrađene u namjenski ugovor o kreditu za kupnju kuće, obaveze kupovine na 33 godine točno određenog investicijskog fonda koji je bio u posrednom vlasništvu tuženika u trenutku ugovaranja kredita, a da njoj nisu objašnjeni bilo kakvi rizici u vezi sa time. Podredno traži, pozivajući se na presudu Udruge Franak utvrđenje djelomične ništetnosti određenih odredbi ugovora o kreditu koje sadrže valutu CHF i isplatu na ime preplaćenih tečajnih razlika za određeni period kao stečeno bez osnove, uz nalog tuženiku da joj izda pravilan otplatni plan za kredit.
Predmetni kredit je još uvijek u otplati i ona podmiruje sve rate prema obračunu tuženika.
Međutim od dana isplate predmetnog kredita radi kontinuiranog rasta tečaja CHF/HRK/EUR od 30.11.2007. godine do danas u odnosu na početni tečaj otplate kredita, s obzirom da tako uvećani tečaj tuženik primjenjuje na mjesečne obračune njoj kao i na obračun stanja glavnice kredita, takvi obračuni tuženika njoj predstavljaju značajno financijsko opterećenje i financijski rizik kojem kao potrošač ne bi trebala biti izložena.
Na iznose u EUR u ovoj tužbi primijenjen je fiksni konverzijski tečaj HRK /EUR 7.5345. Nakon sklapanja Ugovora o kreditu više se puta mijenjao tečaj CHF/ HRK u odnosu na tečaj CHF/HRK koji je tuženik primijenio na dan isplate predmetnog kredita 25.10.2007. godine, a koji je iznosio 4,395000 HRK za 1 CHF.
Rast tečaja CHF/HRK u odnosu na početni naprijed navedeni tečaj i primjenjivanje od strane tuženika takvih uvećanih tečajeva za izračun njezinih mjesečnih anuiteta imalo je za posljedicu da je ona od 30.11.2007.g. pa do 31.12.2022. godine neosnovano plaćala tuženiku uvećane mjesečne anuitete u dijelu tečajnih razlika.
Rast tečaja CHF/HRK u odnosu na početni naprijed navedeni tečaj i primjenjivanje od strane tuženika takvih uvećanih tečajeva na njezin kredit ima za posljedicu da tuženik ujedno i glavnicu predmetnog kredita , koja se sukladno čl. 3. u cijelosti vraća po isteku ugovora o kreditu, vodi u svojim knjigama po trenutnom tečaju EUR/CHF umjesto prema početnom tečaju.
Prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između nje i tuženika, tuženik je propustio ju u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu.
Ona kao potrošač nije imala mogućnosti ili kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i ekonomske posljedice vezanja njezine ugovorne obveze za tečaj švicarskog franka vezano za obim njezine obveze i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora, o čemu ju je bio dužan informirati tuženik kao trgovac, a što je propustio učiniti. Ugovorila je predmetni kredit kao fizička osoba u svrhu kupnje i dovršenja kuće kako je navedeno u čl. 2. Ugovora o kreditu , dakle u osobne nekomercijalne svrhe i sa ciljem koji nema nikakve veze sa poslovnom djelatnošću, već u svrhu kupovine kuće za stanovanje nje i njezine obitelji.
Status potrošača vidljiv je iz samog ugovora o kreditu, budući namjena za koju je ona kao fizička osoba s tuženikom zaključila ugovor o kreditu nije radi trgovačke, poslovne ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita.
Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni „kreditni proizvod“ s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazao kao povoljan i siguran, te je ona, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pri tom je tuženik svoje „kreditne proizvode“ prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim odredbama, slijedom čega je postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznog prava predmetnim ugovornim odredbama uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu.
Povrh naprijed navedenog, s obzirom da je tuženik u ovaj kreditni proizvod ugradio i obvezu kontinuirane kupovine udjela u točno određenom investicijskom fondu, koji je bio u vlasništvu njegovog društva kćeri, tuženik je prilikom ugovaranja predmetni kreditni proizvod prikazivao kao naročito povoljan jer da će otvoreni investicijski fond u koji ona treba ulagati 33 godine ostvarivati prinos od 6% godišnje i tako joj zaraditi za punu otplatu glavnice kredita. Trenutno joj se događa da joj glavnica kredita raste radi rasta tečaja CHF, dok joj je s druge strane vrijednost svega što je uplatila u predmetni Fond u 2022.g. palo za 14,53%. Tako trenutna vrijednost svega uplaćenog u fond na dan 07.06.2023.g. iznosi 68.051,64 eur, dok kao što je naprijed navedeno ona istovremeno obvezu po glavnici kredita vodi u iznosu od 398.624,37 EUR . Prema stavu tuženiku, ona bi sada trebala nastaviti kupovati narednih 17 godina do dospijeća kredita, udjele u predmetnom fondu, uz stotine drugih različitih, i među onima uspješnijih fondova od predmetnog samo na području EU, bez obzira kako se fond ponašao u smislu prinosa i rada, a da pri tome nema nikakvu garanciju da će skupiti za otplatu glavnice kredita, isto tako da istovremeno prihvaća divljanje tečaja CHF kakvo god bilo u odnosu na početni tečaj koji rizik tečaja u cijelosti poništava svaki prinos fonda koliko god on bio pozitivan.
Dakle kredit i otplatni plan je kreiran da ona ne može vratiti glavnicu kredita koliko god bila uredna u plaćanjima.
Ističe kako je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, a naročito su ništetne i nepoštene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, kao i primjena na obračun mjesečnih plaćanja tečaja tuženika CHF/HRK koji je vrijedi na dan dospijeća plaćanja mjesečnog anuiteta umjesto da se kod obračuna primjenjuje tečaj koji je važio na dan isplate odnosno puštanja kredita, a sve iz razloga kako slijedi.
Slijedom svega gore navedenog ništetan je ovaj ugovor u cijelosti, a podredno odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF, pa stoga navedene odredbe i dijelovi odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
Ujedno ističe i poziva se u ovom predmetu na to da je dana 07.04.2013. godine Trgovački sud u Zagrebu donio presudu P-1401/2012 u sporu tužitelj Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika, koja presuda je djelomično potvrđena presudom Pž-7129/13 Visokog trgovačko suda u RH dana 13.06.2014. godine, a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da tuženik, kao trgovac prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to čl. 81.,82.,90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN79/07, 125/07,75/09,79/09,89/09,133/09) i to čl. 96.,97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Povodom istaknutih revizija tužitelja i tuženika, Vrhovni sud RH je u presudi Revt- 249/14 od 09.04.2015. godine odbio revizije tuženih i potvrdio presudu nižestupanjskih Trgovačkih sudova.
Protiv te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Trgovačkog suda u Zagrebu, tužitelja u tom predmetu (Udruga Franak) je podnio ustavne tužbe Ustavnom sudu RH, koji je odlukom broj U-III-
2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III- 2604/215, U-III-2605/215, OD 13. 12. 2016. godine djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te ukinuo odluku Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09. 04. 2015. godine. Potom je Vrhovni sud RH rješenjem broj Revt-575/16 od 03. 10. 2017. tužiteljevu reviziju prihvatio, ukinuo presudu VTS RH Pž-7129/13 od 13. 06. 2014., te predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-1 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Stoga razloga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.
Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. ZZP, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju ona nije imala utjecaj na njegov sadržaj.
Odredbom članka 502. C ZPP-a propisano je da je sud prilikom odlučivanja u pojedinačnim slučajevima vezan pravnim utvrđenjima presuda koje su donesene povodom kolektivnih tužbi, pa je tako i sud koji će odlučivati u ovom postupku vezan pravomoćnim utvrđenjem suda da je navedena ugovorna odredba ništetna. U konkretnom predmetu radi se o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza između stranka i to na njezinu štetu (potrošača) jer su predmet ugovora i novčana obveza bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka. Navedeno postupanje je u suprotnosti s odredbom članka 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Navodi da prilikom zaključenja ugovora kao prosječni potrošač nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, dok je tuženiku, kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi, to bilo poznato ili moglo biti poznato s obzirom da ima u svojoj organizacijskoj strukturi timove stručnjaka koji se bave samo predviđanjem i praćenjem svih vrsta rizika koji se odnose na poslovanje tuženika, iz čega proizlazi da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije postupao u dobroj vjeri. Nadalje pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a kojom je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, uključujući i ovdje tuženika, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač, ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, to obvezuje i prvostupanjski sud, te tužiteljica i prvostupanjski sud i ne trebaju posebno obrazlagati ništetnost odredbi predmetnog ugovora, s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci. Sklopila je predmetni ugovor o kreditu da bi kupila kuću za stanovanje, te je istu tu kuću založila banci s ciljem da kada otplati glavnicu kredita banci uvećanu za ugovorenu kamatnu stopu u ugovorenom roku kroz mjesečne uplate kako ih izračuna Banka, da se taj zalog u konačnici briše. Banka se u trenutku kreiranja ovog proizvoda očito nije vodila time da kroz strukturu proizvoda i izrađeni otplatni plan osigura i garantira joj da ukoliko mjesečno redovito podmiruje svoje novčane obveze će moći otplatiti ugovor u cijelosti i ishoditi brisovno očitovanje za upisanu hipoteku na nekretnini, niti je imala razrađen scenarij kako će se to pobrinuti za prezentirani prinos HI Balanced fonda od 6% godišnje na temelju kojeg je kreirala otplatni plan. Pojašnjava da se HI Balanced sada zove otvoreni investicijski fond INTERCAPITAL BALANCED budući je tuženik prodao 2017.g. društvo Hypo Alpe-Adria-Invest d.d. društvu Intercapital Asset Management d.o.o. iz Zagreba, te je Intercapital kao novo društvo koje upravlja predmetnim fondom promijenio ime fondu.
Tužiteljica je postavila i alternativni tužbeni zahtjev navodeći da ako sud ne nađe da je ovaj predmetni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, navodi kako su najmanje odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nadalje sukladnu članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik joj je dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.
Navodi da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju mjesečnih obračuna koje je vršio tuženik i iznosa koje je zapravo trebala platiti da je na mjesečni obračun primjenjivan početni tečaj CHF za HRK koji je iznosio 4,395000 HRK.
Ujedno ima pravni interes tražiti da se svi daljnji obračuni do otplate predmetnog kredita vrše uz primjenu za konačan obračun početnog CHF/HRK tečaja 4,395000 i uz odgovarajuću primjenu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku. Ovo sve iz razloga jer joj je jedino navedeni parametar bio poznat prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.
Na svaki pojedinačno utvrđeni preplaćeni iznos dugovanja, njoj pripada i zatezna kamata koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, sukladno čl. 1115 ZOO.
Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 01.12.2024. (list 425 do 433 spisa), tužitelj predlaže da sud donese Presudu kojom će utvrditi da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 066-496/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17.10.2007. godine zajedno s Aneksom 1 uz Ugovor o kreditu broj 066- 496/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran kod javnog bilježnika 5.2.2019. Također tužiteljica je sukladno članku 88 sav 2. Zakona o parničnom postupku postavila alternativni tužbeni zahtjev kojim predlaže donošenje Presude kojom se utvrđuje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u članku 2., članku 3., članku 4. Ugovora o kreditu broj 066-496/2007 kao i u članku 1. pripadajućeg Aneksa 1 uz Ugovor o kreditu broj 066-496/2007, te da se naloži tuženiku da po osnovi preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli joj isplati iznos od 16.676,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos izražen u EUR-ima od navedenog dana pa do isplate. Također da joj tuženik izda, a u skladu s utvrđenom ništetnosti primjene valutne klauzule CHF, novi Otplatni plan bez valutne klauzule CHF a Ugovor o kreditu broj 066- 496/2007, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.
2. U odgovoru na tužbu (list 157-163 spisa) tuženik navodi da ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 066-496/2007 dana 17. listopada 2007. (dalje: Ugovor o kreditu). U cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Navodi da tužitelj pogrešno drži da je ugovor o kreditu ništetan.
Naime, Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, dalje: ZOO) razlikuje ništetnost pravnog posla od ništetnosti pojedinih odredbi.
Člankom 324. ZOO-a propisano je da ništetnosti pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora, ako bi isti mogao opstati i bez te, ništetne odredbe.
Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, dalje ZPK) kao lex specialis za uređenje odnosa vjerovnika i potrošača pri sklapanju potrošačkih ugovora o kreditu nije bio u primjeni 2007.godine kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu. Međutim, predmetni zakon ni danas ne navodi definiciju ugovora o kreditu, odnosno njegove bitne sastojke. S druge strane, člankom 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
Iz gore citirane odredbe vidljivo je koji su bitni sastojci ugovora o kreditu, odnosno koje sve elemente neki pravni posao mora sadržavati da bi bilo riječi o ugovoru o kreditu. Nadalje, da bi neki sastojak ugovora bio bitan, sudska praksa je zauzela stav da su bitni sastojci ugovora oni dijelovi ugovora koji ga čine određenim pravnim poslom, i bez kojih on ne bi mogao postojati. Oni mogu biti određeni propisom, po prirodi pravnog posla ili voljom stranaka.
Dakle, mogućnost opstojnosti ugovora osnovni je kriterij kod određivanja bitnih sastojaka ugovora.
Već je na prvi pogled razvidno da definicija ugovora o kreditu iz čl. 1021. ZOO-a ne sadrži valutnu klauzulu kao bitan sastojak ugovora o kreditu. Dakle, ista nije propisana zakonom kao bitan element, niti su stranke ugovorom utvrdile istu kao bitnim elementom ugovora o kreditu.
Kada je riječ o kamati kao sastojku ugovora o kreditu, valja istaknuti da ZOO kod ugovora o kreditu navodi obvezu korisnika kredita banci plaćati ugovorene kamate. Izuzetno je bitno razlikovati ugovorenu kamatu odnosno visinu kamatne stopu iz čl. 3. ugovora o kreditu od njezine naknadne promjenjivosti odnosno povećanja i sniženja iste koje je ugovoreno, u pravilu i najčešće, odredbama članka 6. ugovora o kreditu. Imajući gore navedeno na umu, vidljivo je da je pogrešan stav tužitelja da bi zbog ništetnosti naknadnih, jednostranih povećanja kamatne stope bio ništetan cijeli ugovor o kreditu. To iz razloga jer isti može, u skladu s odredbom članka 324. ZOO-a opstati i bez tog dijela promjenjivosti koji je utvrđen ništetnim.
Stav o isključivo djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu potvrđen je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, konkretno u presudi Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. gdje sud ističe primjenu čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 105. st. 1. i čl. 1163. ZOO-a i to kako slijedi:
„U ovom slučaju potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi… …ovaj sud je protumačio i primijenio (navedene odredbe ZZP-a i ZOO-a, op. a) na način da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“ U odnosu na valutnu klauzulu, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. je zauzeo stav da se u istovrsnim predmetima ne može zauzeti stav o ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti.
Osporava tužitelju svojstvo prosječnog potrošača i to prvenstveno iz razloga što je tužiteljica bila zaposlena kod njega te je nesumnjivo morala biti svjesna značenja odredbi Ugovora o kreditu.
Ugovorom o kreditu tužitelj se obvezao svaki mjesec uplaćivati iznos od 329,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI – balanced, u njegovo ime i za njegov skrbnički račun broj 066-496/2007, i to tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.
Navedeni špekulativni element ugovora o kreditu predstavlja okolnost zbog čega se tužitelja ne može smatrati potrošačem koji je ugovor o kreditu sklopio radi zadovoljenja isključivo svojih privatnih potrošačkih potreba. Iz tog razloga, neosnovano je pozivanje tužitelja na Zakon o zaštiti potrošača kao i na presude donesene u kolektivnom sporu. S druge strane, tužitelj je upravo zbog porasta tečaja CHF uplaćivao veći iznos na ime sredstava koja su korištena za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu te na taj način ostvario veće prinose nego što bi ostvario da je tečaj CHF ostao na razini početnog. Stoga nije jasno u čemu bi se sastojalo njegovo nepošteno postupanje kada je valutna klauzula u CHF s jedne strane značila za tužitelja nešto veću mjesečnu obvezu na ime plaćanja redovne kamate, a s druge strane omogućila tužitelju stjecanje većeg broja udjela u otvorenom investicijskom fondu.
Kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.
Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora.
Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 33 godine. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je on mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.
Stoga je nesporno da on nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u iduće 33 godine, a valutnu je klauzulu ponudio tužitelju upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune.
O svim relevantnim okolnostima obavijestio je tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, on je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. U cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva te se protivi tome da se privatno izrađen nalaz koristi u ovom postupku.
Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. Ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo.
Nadalje, ukoliko tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, odnosno ističe da se predmetni ugovor o kreditu ima smatrati kunskim kreditom, tada se i na predmetni ugovor treba primijeniti kamatna stopa primjenjiva na kunske kredite. U prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.
Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je on nudio za ugovore bez valutne klauzule.
Ne protivi se financijskom vještačenju, ali predlaže da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu u izračun uključe sve nastale razlike, uključivo i one nastale uslijed niže kamate i tečaja od početnih vrijednosti (tzv. negativne razlike), a ne samo iznosi preplate.
Prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.
Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je on prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.
Ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
Opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi.
U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a.
Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju.
Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu.
Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i njegova legitimna očekivanja kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.
Ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.
Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te ga obveže da mu naknadi troškove postupka.
3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 066- 496/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17.10.2007. (list 26 do 32 spisa), Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu broj 066-496/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30.1.2019. (list 44 do 47 spisa), Specifikaciju uplata za Ugovor broj 066-496/2007 (list 50 do 55 spisa), Pregled prometa od 24.5.2021. (list 56 do 65 spisa), Otplatni plan za kredit sa datumom izrade 4.4.2023. (list 66 do72 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope od 4.4.2023. (list 73 spisa), Zapisnik od 11.10.2007. (list 251 do 262 spisa), Stručno mišljenje za podnositelja Zahtjeva za kredit od 4.10.2007. (list 263 do 270 spisa).
Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti ŽB iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 12.04.2024. (list 292 do 330 spisa).
Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice IB (list 345 i 346 spisa). Izvršen je uvid u očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomiste ŽB iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba od 1.10.2024. (list 400 do 408 spisa), te u očitovanje vještaka od 12.11.2024. (list 421 do 424 spisa).
4. Tuženik je u odgovoru na tužbu predlagao da sud prilikom financijskog vještačenja odredi da vještak u izračun uključi sve nastale razlike, uključivo i one nastale uslijed niže kamate i tečaja od početnih vrijednosti, tzv. negativne razlike, a ne samo iznose preplate.
4.1. Sud je prije zaključenja prethodnog postupka, odbio prijedlog tuženika da vještak prilikom vještačenja izračuna tzv. negativne razlike, jer se radi o prijedlogu koji tužitelj nije utužio, a tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja u kojem bi naveo točan iznos tj. istaknuo koliku tražbinu bi stavio u prijeboj, a s obzirom da se radi o instituciji kojoj izračun visine prijeboja ne bi trebao biti problem.
5. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
6. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li je tužitelj imao svojstvo potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane djelatnika tuženika.
7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
83. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu i koje sud smatra vjerodostojnima kao što proizlazi i iz iskaza tužitelja kojeg je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim,
- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 066-496/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 17.10.2007. godine kojim je kreditor odobrio korisniku kredita stambeni kredit uz ulaganje u Investicijski fond u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 388.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod određenim uvjetima,
- da je kredit odobren za dovršenje kuće i kupovinu kuće,
- da je ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da se kredit isplaćuje na način da dio iznosa kredita se isplaćuje na račun prodavatelja, sukladno Ugovoru o kupoprodaji nekretnina od dana 15.10.2007. godine, a preostali dio kredita namijenjen je za dovršenje i isplaćuje se na račun korisnika kredita,
- da je rok otplate kredita 33 godine od dana stavljanja kredita u otplatu,
- da je člankom 3. Ugovora ugovoreno da se na iznos kredita iz članka 2. ovog Ugovora obračunavaju kamate, a visina kamatne stope je vezana za tromjesečni LIBOR CHF, sa dodatkom marže 1,50% dekurzivno godišnje. Tromjesečni LIBOR CHF se uvećava za ugovorenu maržu i zaokružuje na slijedeću četvrtine. Za prvo obračunsko razdoblje visina kamatne stope utvrđuje se na dan puštanja kredita u tečaj, a dalje se utvrđuje četiri puta godišnje, svakog 31.12., 31.3., 30.9. i 30.6.u godini,
- da je člankom 3. ugovoreno da se kamate obračunavaju i plaćaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, kamate dospijevaju na naplatu svakog zadnjeg dana u mjesecu u podmiruju se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-
Adria Bank d.d. na dan plaćanja,
- da je člankom 4. Ugovora o kreditu ugovoreno da se glavnica kredita u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate i podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja,
- da je Ugovor o kreditu tužiteljica zaključila kao fizička osoba,
- da je korisnik kredita sa kreditorom zaključio dana 30.1.2019. godine Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 066-496/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine gdje je člankom 1. ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da su dana 17.10.2007. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 066-496/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem kojeg osnovnog Ugovora je odobren stambeni kredit uz ulaganje u Investicijski fond u iznosu od 388.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF sadržaja pobliže navedenog u istoj, te da glavnica kredita na dan 14.11.2018. godine iznosi 388.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju.
10. Iz iskaza tužiteljice IB (list 345 i 346 spisa), utvrđeno je da je u vrijeme dizanja kredita bila zaposlenik tuženika, ali na porodiljnom dopustu. Nije joj bilo ponuđeno više opcija kredita. Nije pregovarala ni o jednoj odredbi kredita. Kredit u švicarskim francima digla je iz razloga, jer je njezina financijska situacija bila takva da je bila jedino kreditno sposobna za taj kredit, a sukladno tada važećim uvjetima. Nije mogla utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu je sastavila pravna služba banke. U vrijeme dizanja kredita nije imala obrt ni firmu. Kredit je digla za kupnju obiteljske kuće u kojoj živi sa obitelji tj. suprugom i troje djece te za uređenje kuće tj. dovršenje.
Kredit otplaćuje 17 godina i još ima 16 godina za otplaćivati kredit. Do danas još nije ništa otplatila od glavnice i njezin kredit je još uvijek u švicarcima. Nije radila konverziju, a namjerava ga otplatiti uredno otplatom iz udjela kojeg kupuje svaki mjesec u investicijskom fondu koji je odredila banka proizvodom i Ugovorom o kreditu. Nema nikakve garancije da 2040. godine kada joj dospijeva zadnja rata kredita, će imati dovoljno sredstava u Fondu za otplatu kredita. Kada je dizala kredit nisu ju informirali o riziku uplate u taj fond niti da bi otplata njezina kredita po dospijeću bila ugrožena. Ona kao zaposlenik banke nije to mogla sama procijeniti. Godine 2007. kada joj je isplaćen kredit, njegova vrijednost u eurima je bila 226.500,00. Na današnji dan vrijednost kredita u eurima je 397.000,00. Ima srednju stručnu spremu. Njezina mjesečna obveza je plaćanje kamate banci na glavnicu, a drugi iznos uplaćuje u investicijski fond i taj iznos bi njoj trebao biti garancija da će imati dovoljno sredstava za otplatu glavnice kredita po dospijeću kredita 2040. godine i taj iznos koji ona mora uplaćivati u investicijski fond je definiran u Ugovoru o kreditu. Takvi krediti nudili su se njima djelatnicima, ali i ostalim klijentima s time da su djelatnici mogli realizirati kredit upravo takvog modela kao što je dobila ona. Politika poslodavca da djelatnici ne mogu realizirati kredit negdje drugdje i iz tog razloga nije dizala kredit u drugoj banci. Također nisu bili upozoreni na nikakve rizike. U to vrijeme radila je na radnom mjestu u banci kreditni referent. Njezino radno mjesto uključivalo je i obradu kreditnih zahtjeva. Ne sjeća se koliko je vidjela takvih Ugovora o švicarcima, međutim takav kakav je ona sklopila Ugovor nije vidjela ni jedan. Nikakva objašnjenja na temu rizika koje ova vrsta kredita nosi, nije bilo prije samog potpisa Ugovora kod javnog bilježnika. Nije pročitala Ugovor o kreditu, a i u tom Ugovoru o kreditu nema i ništa napisano o riziku tog Ugovora. Nikakvih zaduženja kod banke sličnih ovome nije prije imala. Nije tražila da se sporne odredbe Ugovore o kreditu mijenjaju, a nije imala ni takvu mogućnost. Banka je od nje tražila da svjedoči u drugim predmetima. Predmeti u kojima je svjedočila nisu bili identični njezinom predmetu.
10. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.
Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizije tužitelja, (točka 1. ) te Revizije prvog do sedmog tuženika (točka 2.).
11. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj
U-III-2521/2015., U-III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III- 2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. godine djelomično usvojena ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. od 14. lipnja 2014. , a kojom je preinačenjem prvostupanjske Presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim Ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika S.d.d. (točka I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.
Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Rev- 575/16. od 3. listopada 2017. ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.
Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.
11.1. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.
11.2.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
12. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.
Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizije tužitelja, (točka 1. ) te Revizije prvog do sedmog tuženika (točka 2.).
13. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj
U-III-2521/2015., U-III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III- 2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. godine djelomično usvojena ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. od 14. lipnja 2014. , a kojom je preinačenjem prvostupanjske Presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim Ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika S.d.d. (točka I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.
Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Rev- 575/16. od 3. listopada 2017. ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.
13.1.Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.
14. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.
14.1.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
15. Kako je predmetnom odredbom članka 2. Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.
Naime, i iz samog obrazloženja Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2221/2018. od 3. rujna 2019. odnosno Revt-249/2014. od 9. travnja 2015.) proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenljive kamatne stope u Ugovoru o kreditu a na način kako su to radile banke suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca , pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi kao i o valutnoj klauzuli koja je postojala u Ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne tope na dan sklapanja Ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati kao i valutna klauzula.
Budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila niti određena niti odrediva, a budući je prema odredbama članka 269.stav 2. Zakona o obveznim odnosima propisan da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba priliko ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope je učinila ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. tuženika što je dovelo do očite neuravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Promjena tečaja valute za koju je Ugovor o kreditu vezan je mijenjana kao što je mijenjana i kamata jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja i kamata je postala promjenljiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati, jer je svaka Odluka tuženika o promjeni kamatne stope bila samovoljna i tuženik se u takvim situacijama ponio kao nesavjestan gospodarstvenik, te ugovaranjem takvih ugovornih odredba i samovoljnih podizanja kamatne stope tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj, a bez da ga je o tome prilikom ugovaranja valutne klauzule i u vrijeme zaključenja Ugovora u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za njega.
15.1.Stav je i Vrhovnog suda u citiranoj Odluci da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Naime, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno i Vrhovni sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacija o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom članka 11a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09. i 112/12.) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također stav Vrhovnog suda je da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno se pregovaralo niti potrošač je imao utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.
Također vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, Vrhovni sud je također zauzeo stav da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju da uzmu ili ostave, pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca iz kredita koje su odobravale tužene banke u konkretnom slučaju i tuženik i to pod uvjetima koje su one diktirale.
16. Prema odredbi članka 138.a Zakona o parničnom postupku od 2007., važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
16.1.Odgovarajuću odredbu sadrži i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014.) važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.
17. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
18. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te su takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.
19. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno je, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužiteljice koja je navela da je kredit digla radi dovršenja kuće i kupovine kuće i da u to vrijeme nije imala otvoren nikakav obrt ni firmu, već da je kredit uzela kao fizička osoba, a što proizlazi ne samo iz iskaza tužiteljice, već i iz samog Ugovora u kojem je tužiteljica navedena kao fizička osoba. Valja navesti da je odobren kredit na način da se dio iznosa kredita isplaćuje na račun prodavatelja, a sukladno Ugovoru o kupoprodaji nekretnina, a preostali dio kredita je namijenjen za dovršenje i isplaćuje se na račun korisnika kredita, a od toga se 10% blokira na računu korisnika kredita do prezentacije računa kojima se opravdava namjensko trošenje 30% iznosa kredita za dovršenje kuće.
Također kod tuženika nisu joj ponudili niti jedan drugi Ugovor, jer je bila jedino kreditno sposobna za taj kredit.
20. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju, svojstva potrošača, valja navesti da ZZP/02. u članku 3. al. točka 9. te ZZP/14 u članku 15. stavak 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
21. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je Ugovor sklopio u svojstvu potrošača, da je tome tako, sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita određena je člankom 2.
22. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano uz ostalo Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/2012.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Presudom Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13. odlučeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet Ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.
23. Odredbom članka 11.a stav 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09. i 112/12.) propisano je da ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" citiranog stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje Odluke o korekciji visine kamatne stope. Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču i prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom Ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. Odredbom članka 11.a stav 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da za sve postojeće Ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli:-referentnu kamatnu stopu ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.
24. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/2003.) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost Ugovora (članak 87.). Ta je materija jednako bila regulirana i u članku 96., članku 99. i članku 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 97/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.), a koji je stupio na snagu 30. srpnja 2007.
25. Na temelju svega naprijed navedenog i iznijetog, kao i na temelju iskaza tužitelja kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, te smatra njegov iskaz životnim, objektivnim i vjerodostojnim, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu broj 066-496/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17.10.2007. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora djelomično ništetan i bez pravnog učinka.
25.1.Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstvo potrošača, ZZP/03 u članku 3. te ZZP/14 u članku 15. stav 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U Konkretnom slučaju nepobitno je utvrđeno da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu s time da je u Ugovoru decidirano navedeno namjena kredita, a za što je i tužiteljica utrošila kredit. Naime, tužena na kojoj je teret dokaza da tužitelj nije potrošač, nije tijekom postupka isto dokazala.
Tuženik također nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita, jer kao što i proizlazi iz iskaza tužiteljice, iako je bila zaposlenica tuženika, takav kredit kakav je ona digla nije nitko drugi digao i nisu ju informirali o riziku uplate u Fond i da bi otplata njezinoga kredita po dospijeću bila ugrožena. Naime, iako kredit otplaćuje 17 godina, ima za otplatiti još 15 godina, i samo otplaćuje kamate, a od glavnice još ništa nije otplatila. Po kreditu njezina mjesečna obveza je plaćanje kamata banci na glavnicu, a preostali iznos uplaćuje i u Investicijski fond koji bi joj trebao biti garancija da će imati dovoljno sredstava za otplatu glavnice kredita po dospijeću kredita 2040. godine i upravo je to definirano u njezinom Ugovoru o kreditu i samo je mogla realizirati takav kredit, a politika poslodavca je bila da ne može realizirati kredit u drugoj banci. S obzirom da se radilo o prvom kreditu takve vrste i koji je dobila tužiteljica normalno je da bez obzira što je bila djelatnica tuženika nije mogla biti upoznata sa rizikom takvog kredita koji nosi sa sobom.
Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je upozorio tužitelja na bilo kakve posljedice promjene tečaja tj. valutne klauzule u CHF. Prema tome ništa ne ukazuje da je tužiteljica mogla predvidjeti sve posljedice promjene tečaja valutne klauzule.
26. Prema članku 323. stav 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.) u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
27. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženice na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju, jer je u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima šteta i umanjenje nečije imovine. Tuženik mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu na navedeni iznos od dana stjecanja. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
28. Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.
Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".
Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnesena dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.
29. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije , računovodstvo i vrijednosne papire ŽB iz Darfin d.o.o. koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 12.04.2024. (list 292 do 330 spisa), vještak je u svojem nalazu i mišljenju prikazao na stranici 9 do 12 u Tabeli razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, te naveo da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 125.529,74 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 16.660,66 EUR.
29.1.Međutim, tuženik u svojem podnesku od 9.7.2024. godine (list 353 i 354 spisa) prigovara nalazu vještaka, te s obzirom na navedene prigovore, tuženi je na glavnoj raspravi 26.kolovoza 2024. godine predložio da se vještak pisanim putem očituje na iste, s time da je i tužitelj bio suglasan.
29.2. U pisanom očitovanju od 1.10.2024. (list 400 do 408 spisa), stalni sudski vještak za financije, računovodstvo i vrijednosne papire je između ostalog naveo da glede tuženikovog prigovora u dijelu iskazivanja kamatne stope, je omaškom iskazana kamatna stopa 5,25% kroz period otplate u toč.2.2. Nalaza, no iznosi koji su navedeni u otplatnom planu odgovaraju iznosima otplatnog plana banke, stoga omaška navedene redovne kamate ne mijenja iznose i tijek otplatnog plana.
Nadalje, vještak je u očitovanju naveo da je u izračun uključio dospjeli dug 31.12.2022. iako je isti plaćen u 2023. godini prvenstveno zbog zadatka suda: „Preplata valutne klauzule za utuženi period koji je od 30.11.2007. do 31.12.2022. godine...“, no primijenivši tečaj na dan 31.12.2022. godine, odnosno na dan dospijeća. Nije u mogućnosti izuzeti taj anuitet obzirom na zadatak suda ali i zbog toga što je tužitelj podmirio taj anuitet sa datumom 06.01.2023. godine.
U očitovanju je vještak dostavio ispravak tablice razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule primjenjujući tečaj EUR za zadnji anuitet.
Razlika između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita (25.10.2007.g.) za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 30.11.2007. do 31.12.2022. godine prikazane su u Tabeli očitovanja na stranici 3., 4., 5. i 6..
Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita iznosi 16.743,95 EUR.
Nadalje je vještak u svojemu očitovanju na strani 6., 7. i 8. istog prikazao u Tabeli razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđena preplata, uzimajući u obzir tečaj EUR na dan uplate 06.01.2023. godine. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 16.743,95 EUR.
29.3.Na naprijed citirano Očitovanje tuženi je u svom podnesku od 28.10.2024. prigovorio istome, tj. da je vještak učinio pogrešku kod izračuna, te da je razlika anuiteta od 31.12.2022. godine pogrešno iskazana. Naime, da razlika 462,65 EUR – 265,26 EUR iznosi 197,39 ER , a ne 265,26 EUR. Predlaže da vještak ispravi navedenu pogrešku.
29.4. Vještak u svojem očitovanju od 12.11.2024. navodi da je omaškom uzet anuitet prema obračunu banke na dan isplate kredita, te u Tabeli na strani 2., 3. i 4. Očitovanja je prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđena preplata.
Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznosi 16.676,08 EUR.
30. Nakon očitovanja vještaka, nikakvih primjedbi i prigovora na njegov nalaz i mišljenje, kao i na Očitovanja nije bilo od strane stranaka. Sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještaka, kao i Očitovanja vještaka, smatrajući ih stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa znanošću i strukom.
31. Nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja da je u konkretnom slučaju ništetan cijelu Ugovor o kreditu. Sud smatra da se ne radi o bitnom sastojku Ugovora tj. predmetu obveze i cijeni, pa Ugovor o kreditu u skladu s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) može opstati i bez te ništetne odredbe. Prema članku 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci takvog Ugovora sastoje se od obveze banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, te s druge strane obveza korisnika banci plaćati ugovorene kamate, a iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na ugovoreni način. U skladu s pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora, nije ništetna odredba kojom je visina kredita –novčani iznos stavljen na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita određena u protuvrijednosti CHF u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, već je ništetna odredba kojom je visina obveze tužitelja u pogledu vraćanja kredita odnosno visina anuiteta kredita u protuvrijednosti u kunama vezana uz tečaj Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja anuiteta. Stoga ništetnost sporne ugovorne odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, jer je tužitelj prema pravno valjanim ugovornim odredbama tuženiku bio dužan vratiti primljeni iznos kredita u protuvrijednosti u kunama prema tečaju za CHF na dan korištenja kredita zajedno s početnom kamatom.
31.1. S obzirom na navedeno, sud je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, a kao što je i odlučeno pod točkom I. izreke ove Odluke.
31.2.Kako je sud odbio cijeli prvotnopostavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, to je bio dužan odlučivati o drugopostavljenom tužbenom zahtjevu sukladno članku 188. stav 2. ZPP- a, tj. o alternativnom tužbenom zahtjevu kojeg je sud prihvatio pod točkama III., IV. i V. , a kao što je i navedeno u izreci ove Odluke. Sud nije prihvatio drugopostavljeni tužbeni zahtjev tj. alternativni tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev da tuženik mu dostavi novi Otplatni plan bez valutne klauzule CHF za Ugovor o kreditu broj 066- 496/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine , kreditna partija broj 25303434 i to tako da se kod preračunavanja i obračuna novog iznosa obroka kredita koristi početni tečaj HRK/CHF koji je vrijedio na dan 25.10.2007. kao dan isplate kredita, a kao što je tužitelj naveo u točci III. alternativnog tužbenog zahtjeva. U izreci je o navedenom zahtjevu, tj. odbijajući isti, odlučio pod točkom II.
32. Kako utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovanih isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku s osnove valutne klauzule između anuiteta prema Otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema Otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita iznos od 16.676,08 EUR to primjenom članka 323. stav 1. i članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima tužitelj ima pravo na naplatu tog iznosa, a koji mu je obvezan isplatiti tuženik. Također ima pravo i na zateznu kamatu a primjenom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima i to od dana kada je tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takve odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su joj plaćeni temeljem takve odredbe.
33. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima.
34. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 5. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 88/2022. i 155/2023. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.). U situaciji kada je tužitelj postavio uz osnovni tužbeni zahtjev i eventualno alternativni tužbeni zahtjev, odbijanjem osnovnog tužbenog zahtjeva ne smatra se neuspjehom tužitelja u parnici , jer je sud nakon toga bio dužan odlučivati o podredno postavljenom tužbenom zahtjevu, a sa kojim je tužitelj uspio u cijelosti.
35.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 500,00 EUR , za sastav podnesaka od 5.2.2024., 1.3.2024., 14.3.2024. i 3.5.2024., prema Tbr. 8. točka 1. OT-a za svaki iznos od 500,00 EUR, a prema Tbr. 8. točka 3. OT-a za sastav podnesaka od 6.8.2024., 12.8.2024., 21.10.2024., 1.12.2024. i 9.1.2025. za svaki iznos od 250,00 EUR.
Također priznati su potrebni troškovi i za zastupanje na ročištu dana 28.2.2024., 8.5.2024., 26.8.2024. i 4.2.2025. za svako iznos od 500,00 EUR, prema Tbr. 9. točka 1. OT-a. Također i za pristup na ročište za objavu Odluke iznos od 100,00 EUR prema Tbr.9. točka 3. OT-a.
Priznat je i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR.
Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 6.050,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate.
35.1. Sa preostalim zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 1.250,00 EUR valjalo je tužitelja odbiti kao neosnovanim.
36. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.
U Krapini, 3. ožujka 2025.
S U T K I N J A:
Nataša Večković Jurman
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.
Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Odvj.Nensi Šarić, Zadarska 77, Zagreb
2. Odvj. Hrvoje Matić, Maksimirska 81, Zagreb
