Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-966/2020-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice OU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku AU, odvejtnici iz Osijeka, protiv tuženika Svea Ekonomi d.o.o. iz Zagreba, Većeslava Holjevca 40, OIB 17863542417, zastupanog po punomoćnici Vlatki Nadramiji, odvjetnici u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 4. veljače 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Proglašava se nedopuštenom ovrha - izravna naplata, novčane tražbine pokrenute na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od strane tuženika kao ovrhovoditelja, SVEA EKONOMI d.o.o., OIB 17863542417, Zagreb, V. Holjevca 40, od 13. prosinca 2016., radi pljenidbe i prijenosa novčane tražbine na temelju Zadužnice, ovjerene 19. veljače 2009. po javnom bilježniku Mandici Popović, pod br. OV- 657/09, te se sve ovršne radnje u tom ovršnom postupku obustavljaju.

II/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: „Nalaže se Financijskoj agenciji odmah po primitku Rješenja suda, o proglašenju pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, vratiti sva zaplijenjena sredstva po računima tužiteljice kao ovršenika, OU, OIB: [osobni identifikacijski broj], na njene račune u stanje prije provedbe zaplijene.“

III/ Nalaže se tuženiku, SVEA EKONOMI d.o.o., OIB 17863542417, Zagreb, V. Holjevca 40, isplatiti tužiteljici, OU, OIB [osobni identifikacijski broj], trošak ovog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR-a (dvijetisućepetstoeura) sa zateznim kamata koje teku od 28. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaključkom naslovnog suda, od 23. studenog 2020., posl.br. Ovr-619/20, upućena je ovdje tužiteljica u svojstvu ovršenika, protiv ovdje tuženika u svojstvu ovrhovoditelja, u roku od 15 dana od primitka zaključka, na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe, odnosno pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava izravnom naplatom, nedopuštenom, koju naplatu je tuženik zatražio od FINA temeljem zahtjeva za izravnu naplatu od 13. prosinca 2016. na temelju Zadužnice od 19. veljače 2009., na kojoj je od strane javnog bilježnika, Mandice Popović, pod br. OV-657/09 A, dana 19. veljače 2009., izvršena ovjera potpisa tužiteljice. Tužiteljica je u svojstvu korisnika kredita, u veljači 2009., zaključila Ugovor o kreditu sa kreditorom Societe Generale – Splitskom bankom d.d., br. 42287/09, kojim ugovorom je kreditor isplatio tužiteljici kao korisniku kredita, iznos od 12.000 EUR-a, u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 10 godina. Kao sredstvo osiguranja kredita, tužiteljica je izdala kreditoru Izjavu o suglasnosti zapljene primanja, te „običnu“ zadužnicu na iznos od 12.000 EUR-a koja je ovjerena po naprijed navedenom javnom bilježniku, Mandici Popović, dana 19. veljače 2009., pod br. Ov-657/09. U međuvremenu, kredit je otkazan a kreditor je podnio Financijskoj agenciji zahtjev za zapljenu računa temeljem Zadužnice, dana 13. travnja 2011., po kojem zahtjevu Agencija nije postupala budući da na računu tužiteljice nije bilo novčanih sredstava. U međuvremenu Splitska banka d.d. prestaje postojati. Dana 23. listopada 2020. tužiteljica je ishodila Očevidnik svih osnova za plaćanje po njenim računima od Agencije, zajedno sa preslikom zahtjeva ovdje tuženika za „Obnovom Izjave o zapljeni računa – obična zadužnica Ov-657/09“ i naplate iznosa od 119.748,74 kn, iz kog zahtjeva je razvidno da je potraživanje kreditora Splitske banke d.d., po ugovoru o kreditu br. 42287/09 od 19. veljače 2009., otkupljeno od strane novog vjerovnika, TR Svea Ekonomi d.o.o. – tuženika, o čemu tužiteljica nije obavještena, te je saznala za spornu tražbinu tuženika. Tužiteljica je uputila naslovnom sudu prijedlog za odgodom prijenosa te proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa temeljem zahtjeva tuženika, a osnovom Zadužnice OV-657/09, a osnovom kog je upućena na pokretanje ovog postupka. Tužiteljica ističe da se na tražbinu iz Zadužnice, koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren po javnom bilježniku, te nije potvrđena od strane javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO/05, dok se na tražbine iz Zadužnica koje su potvrđene po j.b. primjenjuje zastarni rok od 10 godina (tako i u presudi ŽS Gž-1094/18 od 30. siječnja 2019., Izvoda zapisnika sa 7. sjednice Građanskog odjela VS RH od 19. studenog 2018.). Osim toga, iz Zahtjeva tuženika slijedi da se zaplijenjeni iznos ima uplatiti na njegov račun, budući da se radi o otkupljenom potraživanju Societe Generale – Splitske banke d.d., dok iz zadužnice slijedi da se zaplijenjena novčana sredstava imaju isplatiti upravo S.G – Splitskoj banci d.d.. Uz zahtjev tuženik kao novi ovrhovoditelj je dostavio „obavijest“ Splitske banke d.d. od 17. rujna 2014. o prijenosu potraživanja po kreditu u korist društva CEI financijski servisi d.o.o., koje društvo je različito od tuženika, a tuženik nije dostavio dokaz na temelju kojeg pravnog posla i kada je tražbina prešla na istoga, pa se stavlja i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tuženika za naplatu navedene tražbine. Tužiteljica u konkretnom slučaju ima ovlaštenje na pobijanje zahtjeva za izravnu naplatu i to ovlaštenje proizlazi iz odredbi čl. 210. Ovršnog zakona, te ovršenik nakon što je primio obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine, može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno da donese rješenje kojim će se prijenos i pljenidba proglasiti nedopuštenim, uz odgovarajuću primjenu odredaba čl. 50. st.1.t.7. i 11. Ovršnog zakona, budući da tuženik u svojstvu ovrhovoditelja nije bio ovlašten zatražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu, te je nastupila i zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Ponoviti je, na zadužnici je ovjeren potpis dužnika dana 19. veljače 2009., a tuženik je svoj zahtjev za zapljenu novčane tražbine uputio Agenciji dana 13. prosinca 2016., kada je već nastupio petogodišnji zastarni rok za naplatu tražbine po zadužnici. Stoga zadužnica ne može biti niti osnov ovršnog postupka. Prijedlog radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu ovdje tuženika, tužiteljice kao ovršenika, dostavljen je na očitovanje tuženiku kao ovrhovoditelju, no tuženik se na isti nije očitovao.

1.1. Tijekom postupka tužiteljica u podnesku od 5. siječnja 2023. navela da su neosnovani navodi tuženika kako tužiteljica nema pravnog interesa za ovim postupkom. Naime, nesporno je od strane tuženika podnesen zahtjev za „obnovu Izjave o zapljeni računa“ temeljem zadužnice OV-657/09, a radi naplate iznosa od 119.748,74 Kn, dana 13. prosinca 2016. Samo isknjiženje iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje od strane Financijske agencije, nema značenje okončanog postupka budući da tuženik može podnijeti novi zahtjev za izravnom naplatom s obzirom da zadužnica nije vraćena tužiteljici. Isto tako, dostavom zadužnice Financijskoj agenciji, ona može ponovno proizvesti učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi. Stoga je u interesu tužiteljici da se utvrdi da je u konkretnom slučaju došlo do nastupa zastare tražbine iz zadužnice i to u trenutku kada je ovdje tuženik podnio svoj novi zahtjev za izravnu naplatu 2016. Nesporno se podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji zastara prekida i počinje ponovno teći. Prednik tuženika podnio je zadužnicu Financijskoj agenciji na izravnu naplatu dana 13. travnja 2011., a tuženik ponovio zahtjev (obnovio) u prosincu 2016. Bez obzira što je osnova isknjižena iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje u prosincu 2019., to nikako ne sprječava tuženika da podnese ponovno novi zahtjev za izravnu naplatu.Tuženik nije niti vratio tužiteljici samu zadužnicu, čime bi eventualno tužiteljičin pravni interes bio upitan, no u konkretnom slučaju tužiteljica ima pravni interes za proglašenjem nedopušteom ovrhe, odnosno izravne naplate novčane tražbine. Tuženik je mogao izbjeći ovaj spor da je isti priznao navode ovdje tužiteljice u svojstvu ovršenice budući da je tuženiku u svojstvu ovrhovoditelja, dostavljen prijedlog ovršenice na očitovanje, no ovrhovoditelj se na prijedlog nije očitovao i prouzročio je svakako ovaj spor.

1.2. Nadalje, u vezi tuženikovih navoda da tužiteljica nema pravnog interesa za vođenjem postupka, tužiteljica je navela da bez obzira što je osnova tuženika isknjižena iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje, na strani tužiteljice postoji pravni interes za vođenjem i dovršenjem ovoga postupka. Ovo tim više jer tuženik i nakon isknjiženja može podnijeti novi zahtjev za izravnom naplatom, budući da zadužnicu nije vratio tužiteljici. Nesporno je da dostavom zadužnice Financijskoj agenciji, ona može ponovno proizvesti učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi. Isto tako, tužiteljica ističe kako je tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ovršenik ovlašten podnositi samo u slučaju kada ga na to uputi ovršni sud, što je nesporno budući da je tužiteljica parnicu pokrenula osnovom Zaključka naslovnog suda posl.br. Ovr-619/2020. Tužiteljica i nadalje ostaje kod tvrdnje kako je tražbina tuženika zastarjela u vrijeme podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu Financijskoj agenciji u prosincu 2016., temeljem zadužnice ovjerene pod br. Ov-657/2009. Naime, prednik tuženika podnio je zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji 13. travnja 2011., ali radi naplate tražbine u ukupnom iznosu od 677 EUR-a, kako to slijedi iz samog zahtjeva za zapljenu računa. Tuženik 13. prosinca 2016., nakon proteka roka od 5 godina, podnosi novi zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji, ali sada radi naplate tražbine u ukupnom iznosu od 15.902,13 EUR. Odredbom čl. 225. ZOO, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Zastara je za iznos od 677 EUR počela teći podnošenjem Zahtjeva za izravnu naplatu dana 13. travnja 2011., no u odnosu na ostalo potraživanje u iznosu od 15.225,13 EUR, najkasnije tog 13. travnja 2011., kada je otkazan ugovor o kreditu. Stoga je tražbina tuženika već u vrijeme podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu tražbine u iznosu od 15.902,13 EUR, zastarjela, te podnošenjem zahtjeva nije došlo niti je moglo doći do prekida tijeka zastare. Osim toga, tužiteljica ističe kako je sam prijedlog ovršenice/tužiteljice dostavljen na očitovanje ovrhovoditelju, ovdje tuženiku, no kako se ovrhovoditelj na prijedlog nije očitovao i eventualno istaknuo ovaj prigovor, to je ovršni sud, primjenom odredbi OZ-a donio navedeni zaključak. 2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da istaknuti prigovor zastare tužiteljice u cijelosti neosnovan. Tuženik navodi kako je dana 16. prosinca 2019. godine FINA je sukladno članku 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN br. 68/18) predmetnu zadužnicu isknjižila iz redoslijeda naplate zbog nemogućnosti naplate, ali osporava da bi navedena činjenica dovela do primjene odredbe čl. 242. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 12. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je: „Ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti.“ Iz dosad navedenog proizlazi kako do prestanka izvršenja predmetne osnove za plaćanje nije došlo zbog propusta ili radnje na strani ovrhovoditelja (ovdje tuženika), već zbog što tužitelj nije imao priljev novčanih sredstava u određenom vremenskom razdoblju (razlozi na strani ovršenika, ovdje tužitelja). Ako je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja, tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno. Budući da se u konkretnom slučaju radi o izvasudskoj ovrsi koja se vodi pred Financijskom agencijom, isknjižavanjem osnove za plaćanje posl.br. OV-657/09 iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje desetogodišnji zastarni rok je počeo teći ispočetka. Kako je tuženik predmetnu osnovu za plaćanje ponovno dostavio Financijskoj agenciji unutar zastarnog roka, istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan. Neosnovan je prigovor promašene aktivne legitimacije. Tužitelju je predmetna tražbina ustupljena temeljem Ugovora o cesiji od 8. rujna 2014. godine, na kojem su potpisi zakonskih zastupnika ovjereni pod posl.br. OV-9211/2014. Navedeni Ugovor o cesiji je deponiran kod Financijske agencije, koja inače bez valjanog ugovora o cesiji ne bi imala ovlaštenje evidentirati navedenu osnovu za plaćanje u korist tuženika. S obzirom na sve navedeno, predlaže se Naslovnom sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, a tužitelju naloži da tuženiku naknadi parnični trošak.

2.1. Tijekom postupka tuženik u podnesku od 20. prosinca 2022. naveo je da je od Financijske agencije pribavio potvrdu o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje- zadužnice br. Ov-657/09, ovjerene po javnom bilježniku Mandici Popović dana 19. veljače 2009. godine, iz koje proizlazi da je ista osnova za plaćanje isknjižena iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje dana 16. prosinca 2019. godine, a temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine br. 68/2018, dalje u tekstu: ZPONS). Citiranom odredbom propisano je: „Ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti“. S obzirom na navedeno, tužiteljica očigledno nema pravni interes za vođenje predmetne parnice, budući da je postupak izravne naplate temeljem zadužnice br. OV-657/09 okončan datumom isknjiženja temeljem čl. 12. ZPONS-a. Štoviše, iz cjelokupne dokumentacije iz spisa proizlazi da tužiteljica takav pravni interes nije imala niti u trenutku podnošenja prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim (2. studenog 2020. godine) u ovosudnom postupku posl.br. Ovr-619/2020. Tuženik nadalje navodi kako je točka III. tužbenog zahtjeva tužiteljice u cijelosti neosnovana. Kao prvo, nejasno je temeljem kojeg propisa bi Sud mogao naložiti Financijskoj agenciji da vrati zapljenjena novčana sredstva na račun tužiteljice. Kao drugo, tako postavljen tužbeni zahtjev je neodređen, budući da je tužiteljica dužna navesti točan iznos novčanih sredstava koji potražuje (a što je nesporno propustila učiniti, kao i dokazati). S obzirom na nedostatak pravnog interesa sukladno točki I/ ovog podneska, tuženik smatra kako nema potrebe raspravljati o prigovoru zastare i nedostatku aktivne legitimacije.

2.2. U podnesku od 23. siječnja 2025. naveo je promašena pasivna legitimacija, budući da nakon isknjiženja predmetne osnove za plaćanje iz Očevidnika redosljeda osnova za plaćanje (16. prosinca 2019. godine temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima) više ne postoji postupak izravne naplate u odnosu na kojeg bi tužiteljica mogla tražiti pravnu zaštitu u ovom postupku. Pored navedenog, tuženik ističe kako je tužiteljica u odnosu na predmetni postupak izravne naplate zatražila pravnu zaštitu izvan prekluzivnog roka od 8 dana. Nadalje, tuženik navodi da se prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa može podnijeti u subjektivnom i prekluzivnom roku od 8 dana, računajući od dana primitka zahtjeva za izravnu naplatu (dostavljenog ovršeniku od strane FINA-e). Pritom se ne dira u pravo ovršenika da takav prijedlog (analogno žalbi izvan protek roka) podnese do završetka ovršnog postupka (sukladno čl. 53. st. 2. Ovršnog zakona), a što ima značaj objektivnog roka. U konkretnom slučaju je tuženik je (kao ovrhovoditelj) podnio predmetni zahtjev za izravnu naplatu dana 21. ožujka 2024. godine, dok je tužiteljica (kao ovršenik) svoj prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim podnijela dana 2. studenog 2020. godine. Okolnost da ovršni sud u postupku Ovr- 619/2020 nije odbacio prijedlog tužiteljice kao nepravovremen, već je istu uputio na pokretanje ove parnice, ne otklanja navedenu procesnu smetnju, budući da se radi o zakonskom (prekluzivnom) roku, prekoračenje kojeg ovršni sud nije ovlašten „neutralizirati“ svojom odlukom. S obzirom na sve navedeno, tuženik predlaže Naslovnom sudu da prvenstveno odbaci predmetnu tužbu kao nepravovremenu, a podredno da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 5-8), Zadužnicu (list spisa 11-10), Obnovu Izjave o zapljeni računa – obična zadužnica (list spisa 11), Zahtjev za izdavanje podataka, preslika i potvrda iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje FINE (list spisa 12), Očevidnik svih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate (list spisa 13-14), Izvod iz zapisnika sa sedme sjednice Građanskog odjela VSRH od 19.11.2018. (list spisa 15), Potvrda FINE o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje (list spisa 29-30). Sud je izvršio uvid u priklopljeni spis ovog suda Ovr-619/2020.

3.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice za njezinim saslušanjem iz razloga i dokazni prijedlog tuženika da se pribavi od FINE podatak o datumu isknjiženja osnove za plaćanje (javni bilježnik Mandica Popović, zadužnica od 19. veljače 2009., br. Ov-657/09, kao i podatak o deponiranju Ugovora o cesiji sklopljenog između tuženika i Splitske banke d.d. (OV-9211/14 od 8.9.2014.) jer se sporne činjenice mogu utvrditi na temelju materijalne dokumentacije u spisu i to iz Očevidnika osnove za plaćanje bez specifikacije naplate od 23. listopada 2020. (list spisa 13-14).

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika da se proglasi nedopuštenom ovrha odnosno izravna naplata, novčane tražbine pokrenute na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od strane tuženika kao ovrhovoditelja od 13. prosinca 2016. radi prijenosa i pljenidbe novčane tražbine na temelju Zadužnice, ovjerene 19. veljače 2009. po javnom bilježniku Mandici Popović poslovni broj Ov-657/09, te se sve ovršne radnje obustavljaju.

6. Među parničnim strankama nije sporno da je tuženik, ranije ovrhovoditelj podnio prijedlog za izravnu naplatu novčane tražbine pokrenute na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od strane tuženika kao ovrhovoditelja 13. prosinca 2016., radi prijenosa i pljenidbe novčane tražbine na temelju Zadužnice, ovjerene 19. veljače 2009., te da je ista ovrha ne provodi radi utvrđene nemogućnosti izvršenja.

7. Među parničnim strankama je sporno je li tuženik, ranije ovrhovoditelj mogao podnijeti prijedlog za ovrhu protiv ovršenice sada tužiteljice, je li nastupila zastara tražbine tuženika prema tužiteljici, ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje ove tužbe, te je li tužba pravovremena.

8. Iz Ugovora o kreditu broj 42287/09 od 19. veljače 2009. (list spisa 5-8) proizlazi da je isti sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditora, te da je kreditor stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 12.000,00 EUR-a, na rok otplate 120 mjeseci.

9. Iz Zadužnice od 19. veljače 2009. (list spisa 11-10) proizlazi da je tužiteljica izdala tuženiku zadužnicu kojom je dala suglasnost da se radi naplate vjerovnikovih tražbina iz Ugovora o kreditu broj 42287/09 zaplijene svi njezini računi te da se novčana sredstva s tih računa izravno uplaćuju kreditoru- Societe Generale – Splitskoj banci d.d.

10. Iz obnova Izjave o zapljeni računa – obična zadužnica (list spisa 11) od 8. prosinca 2016. proizlazi da je tužitelj uputio Financijskoj agenciji obnovu Izjave o zaplijeni računa- obična zadužnica broj Ov-657/09 a radi naplate iznosa od 15.902,13 EUR-a.

11. Iz Očevidnika svih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate (list spisa 13-14) proizlazi da se Financijskoj agenciji bila podnesena osnova za plaćanje – Zadužnica OV- 657/09 14.travnja 2011. na iznos od 5.244,33 kn te da je po toj osnovi naplaćen ukupni iznos od 5.810,35 kn. Nadalje, ista osnova za plaćanje podnesena je FINA 13. prosinca 2016, na iznos od 120.832,66 kn, te je navedena napomena da se ovrha ne provodi radi utvrđene nemogućnosti izvršenja (čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima).

12. Iz potvrda FINE o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje od 16. prosinca 2022. (list spisa 29-30) proizlazi da je ista Financijska agencija povodom zahtjeva ovrhovoditelja Svea Ekonomi d.o.o., broj osnove OV-657/09, s primitkom 13. prosinca 2016. isknjžila dug u iznosu od 120.832,66 kn s datumom prestanka izvršenja 16. prosinca 2019.

13. Uvidom u priklopljeni spis ovog suda broj Ovr-619/2020, utvrđeno je da je zaključkom broj Ovr-619/2020-3 od 23. studenog 2020. tužiteljica (ranije ovršenica) upućena da u roku od 15 dana od dana dostave navedenog zaključka, pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U zaključku je navedeno da se upućuje u parnicu zbog žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. OZ-a.

14. Nije osnovan tuženikov navod da tužiteljica nema pravni interes za vođenjem i dovršenjem ovog postupka jer da je postupak izravne naplate temeljem zadužnice br. OV-657/09 okončan datumom isknjiženja temeljem čl. 12. ZPONS-a. Naime, prema odredbi čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema stavku 2. istog zakonskog članka, takva se tužba može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Dakle, zakon određuje da pravo na ovu zaštitu postoji, između ostalog, kada je to posebnim propisima predviđeno, bilo da zakon daje neposredno ovlaštenje određenoj osobi da pokrene parnicu, bilo da ovlašćuje sud da određenu osobu uputi na pokretanje parnice, pa u tom slučaju zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti da dokazuje svoj konkretni pravni interes. U konkretnom slučaju tužiteljica je zaključkom ovoga suda broj Ovr-619/20-3 od 22. studenog 2020. upućena u parnicu radi proglašenja ovrhe, odnosno pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava izravnom naplatom, nedopuštenom (list 18 priklopljenog spisa broj Ovr-619/2020), pa je stoga oslobođena obveze dokazivanja pravnog interesa na pokretanje parnice (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1012/2020 od 22. prosinca 2020., Rev-243/2022 od 14. lipnja 2023.).

14.1. Nadalje, neosnovano tuženik ističe (u podnesku od 23. siječnja 2025.) prigovor promašene pasivne legitimacije, jer da nakon isknjiženja predmetne osnove za plaćanje iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje (16. prosinca 2019. godine temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima) više ne postoji postupak izravne naplate u odnosu na kojeg bi tužiteljica mogla tražiti pravnu zaštitu u ovom postupku. Pored navedenog, tuženik neosnovano ističe kako je tužiteljica u odnosu na predmetni postupak izravne naplate zatražila pravnu zaštitu izvan prekluzivnog roka od 8 dana, jer je Financijska agencija prestala postupati po zahtjevu za izravnu naplatu i osnovu izbrisala iz očevidnika, pa da tužiteljica ne može s uspjehom podnijeti predmetnu tužbu.

14.2. Naime, u konkretnom slučaju riječ je izvansudskoj ovrsi (u postupku izravne naplate temeljem zadužnice) koju treba razlikovati od sudske ovrhe, a u izvansudskoj ovrsi dopušten bi bio prijedlog ovrhovoditelja da Financijska agencija, nakon što je, na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, u postupku izravne naplate prestala postupati po zahtjevu za izravnu naplatu i osnovu izbrisala iz Očevidnika, ponovno istu osnovu temeljem novog zahtjeva za izravnu naplatu upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno istome (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 247/2023-2 od 10. siječnja 2024.). Budući da se ista osnova – bjanko zadužnica može ponovno temeljem novog zahtjeva za izravnu naplatu upisati u Očevidnik, tužiteljica u ovom postupku može zahtijevati pravnu zaštitu, odnosno dokazivati da je osnova – predmetna zadužnica zastarjela.

14.3. Nadalje, tužiteljica je predmetnu tužbu podnijela u roku od 15 dana nakon dostave zaključka ovoga suda broj Ovr-619/2020 kojim je upućena u parnicu. Naime, navedeni zaključak je donesen je 23. studenog 2020., a tužba je podnesena 7. prosinca 2020., pa je tužba podnesena pravovremeno.

15. U vezi zastarnih rokova predmetne zadužnice ovaj sud ističe da u vrijeme kada je tužiteljica izdala zadužnicu bio je na snazi Ovršni zakon („Narodne novine“ broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05. i 67/08. u nastavku:OZ/96) prema kojem za valjanost zadužnice nije bilo potrebno solemnizirati zadužnicu, nego je bilo dovoljno da je na njoj ovjeren potpis izdavatelja, odnosno solidarnog jamca, te ista ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi (čl. 183. OZ/96). Tek donošenjem Ovršnog zakona („Narodne novine“ 139/10) zadužnica poprima oblik solemnizirane privatne isprave koja je izjednačena s javnobilježničkim aktom. Dakle, predmetna zadužnica, a na kojoj je ovjeren potpis tužiteljice predstavlja privatnu ispravu jer nije potvrđena po javnom bilježniku, pa slijedom navedenoga, takva zadužnica ne može imati značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2260/2017-2 od 14. studenog 2017.).

15.1. Nadalje, potrebno je reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-4/18 od 19. studenog 2018. doneseno pravno shvaćanje:“ Na tražbinu iz zadužnica koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011.) i koja nije potvrđena kod javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO)., dok se na tražbine iz zadužnica koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 233. ZOO-a.

15.2. Sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

15.3. U konkretnom slučaju tužiteljica je zadužnicu potpisala 19. veljače 2009., a tuženik je Zahtjev za izravnu naplatu iznosa od 5.244,33 kn podnio 14. travnja 2011. (list spisa 13), te je tuženik naplatio iznos od 5.810,35 kn. Nadalje, novi zahtjev za izravnu naplatu u iznosu od 120.832,66 kn tuženik je podnio 13. prosinca 2016. Dakle, u vrijeme kada je tuženik podnio zahtjev za izravnu naplatu 13. prosinca 2016., protekao je petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zahtijevati isplatu iznosa od 120.832,66 kn, stoga je nastupila zastara utužene tražbine prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu 13. prosinca 2016. Posebno se ističe da je zahtjevom za izravnu naplatu iz 2011. tuženik zahtijevao naplatu iznosa od 5.244,33 kn, a ne i iznosa od 120.832,66 kn.

15.4. Slijedom navedenoga, tužiteljica je dokazala postojanje razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a odnosno da je nastupila zastara utužene tražbine prije podnošenja prijedloga za izravnu naplatu 13. prosinca 2016. temeljem predmetne zadužnice. Budući da je nastupila zastara utužene tražbine temeljem predmetne zadužnice, ovaj sud je odlučio kao pod toč. I/ izreke.

16. Tužiteljica je na pripremnom ročištu održanom 10. siječnja 2023. navela da ostaje kod tužbenog zahtjeva pod toč. I. te zahtijevala naknadu troška postupka. Budući da tužiteljica nije izričito i nedosmisleno izjavila da povlači tužbu u dijelu pod toč. II. tužbenog zahtjeva, sud je o istom tužbenom zahtjevu odlučivao. S obzirom na to da tužiteljici nisu ustegnuta sredstva po računima a što proizlazi iz Očevidnika osnova za plaćanje, te izjave punomoćnika tužiteljice na ročištu 10. siječnja 2023., nije osnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na to da se Financijskoj agenciji naloži da vrati sva zaplijenjena sredstva po računima na njene račune, stoga je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev i odlučeno je kao pod toč. II/ izreke.

17. Tužiteljica je u sporu uspjela u dijelu koji se odnosi na proglašenje ovrhe nedopuštenom, dok nije uspjela u dijelu kojim se nalaže tuženiku da vrati sva zaplijenjena sredstva. Budući da tuženiku zbog neosnovanosti tužbenog zahtjeva pod toč. II/ izreke nisu nastali dodatni troškovi, te s obzirom na to da je vrijednost predmeta spora određena sukladno toč. I/ izreke, prema ocjeni ovoga suda tužiteljici pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 2 ZPP-a. Tužiteljici pripada naknada troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023., u nastavku:Tarifa), troška sastava podneska od 9. siječnja 2023. i 29. siječnja 2025., za svaki podnesak u iznosu od 500,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 10.siječnja 2023. i 2. veljače 2025. u iznosu od 500,00 EUR-a za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 2.500,00 EUR-a, sa zateznim kamatama koje teku od 28. veljače

1 0

2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. OZ-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

17.1. Tužiteljici nije priznata naknada troška zastupanja na ročištu 5. studenog 2024. jer je na navedeno ročište nije pristupila tužiteljica.

18. Tuženik je u cijelosti izgubio u sporu pa mu ne pripada naknada troška postupka, stoga je odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 28. veljače 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika