REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2850/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja ČN, vlasnika obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Mihovil Peći, odvjetnik u Vinkovcima, Duga ulica 24, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Škorpikova 21, OIB: 90275854576, kojeg zastupa Tomislav Bulić, odvjetnik u Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa odvjetničkom društvu d.o.o., Zagreb, D. T. Gavrana 13, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 29. siječnja 2025. u prisutnosti odvjetnice Matee Kršić, zamjenice punomoćnika tužitelja i odvjetnika Ivana Bandića, zamjenika punomoćnika tuženika, dana 28. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na zahtjev pod točkom 3. za isplatu iznosa od 746,88 EUR s zateznim kamatama.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe točke 20. Općih uvjeta Porsche leasinga za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti, koja je sastavni dio Ugovora o operativnom leasingu s ugovorom visinom ostatka vrijednosti 27538 sklopljenom 29. listopada 2007. i koja glasi: ''Valuta ugovora/valuta plaćanja: 20.1. Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora ako su izražene u CHF (švicarskim francima) ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedeći na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb. 20.2. Možebitne tečajne razlike mogu se među strankama obračunati kako za vrijeme trajanja Ugovora tako i najkasnije nakon isteka odnosno prestanka Ugovora obračunskim dopisom.''

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o operativnom leasingu s ugovorom visinom ostatka vrijednosti 27538 sklopljenom 29. listopada 2007., na strani 3., kojom se regulira trošak zaključenja ugovora i koja glasi: ''Troškovi zaključenja Ugovora: 601,84 CHF''.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.022,60 EUR s zateznim kamatama na iznos od:

- 0,44 EUR od 31. prosinca 2007. do isplate,

- 9,42 EUR od 24. siječnja 2008. do isplate,

- 0,36 EUR od 18. veljače 2008. do isplate,

- 7,29 EUR od 22. veljače 2008. do isplate,

- 16,65 EUR od 17. travnja 2008. do isplate,

- 9,71 EUR od 5. svibnja 2008. do isplate,

- 3,26 EUR od 29. svibnja 2008 do isplate,

- 6,10 EUR od 4. srpnja 2008. do isplate,

- 7,31 EUR od 18. kolovoza 2008. do isplate,

- 3,02 EUR od 9. rujna 2008. do isplate,

- 7,71 EUR od 23. rujna 2008. do isplate,

- 17,80 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- 22,56 EUR od 28. studenog 2008. do isplate,

- 11,60 EUR od 2. siječnja 2009. do isplate,

- 39,04 EUR od 2. veljače 2009. do isplate,

- 41,17 EUR od 23. ožujka 2009 do isplate,

- 29,60 EUR od 15. travnja 2009. do isplate,

- 32,92 EUR od 21. svibnja 2009. do isplate,

- 34,00 EUR od 9. lipnja 2009. do isplate,

- 28,75 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate,

- 30,31 EUR od 6. kolovoza 2009. do isplate,

- 27,10 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- 27,79 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- 25,05 EUR od 19. studenog 2009. do isplate,

- 30,05 EUR od 16. prosinca 2009. do isplate,

- 28,83 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- 44,22 EUR od 9. veljače 2010. do isplate,

- 47,09 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate,

- 49,36 EUR od 19. travnja 2010. do isplate

- 53,82 EUR od 14. svibnja 2010. do isplate,

- 62,04 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 0,46 EUR od 21. srpnja 2010. do isplate,

- 38,01 EUR od 30. kolovoza 2010. do isplate,

- 29,69 EUR od 6. listopada 2010. do isplate,

- 155,50 EUR od 7. listopada 2010. do isplate,

- 49,16 EUR od 11. listopada 2010. do isplate,

- 85,98 EUR od 10. studenog 2010. do isplate,

- 89,83 EUR od 24. prosinca 2010. do isplate,

- 108,60 EUR od 28. siječnja 2011. do isplate,

- 103,87 EUR od 24. veljače 2011. do isplate,

- 3,91 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- 105,72 EUR od 14. travnja 2011. do isplate,

- 116,06 EUR od 19. svibnja 2011. do isplate,

- 60,25 EUR od 13. lipnja 2011. do isplate,

- 40,25 EUR od 29. lipnja 2011. do isplate,

- 248,53 EUR od 9. kolovoza 2011. do isplate,

- 165,86 EUR od 15. rujna 2011. do isplate,

- 178,56 EUR od 10. listopada 2011. do isplate,

- 148,57 EUR od 14. studenog 2011. do isplate,

- 129,87 EUR od 30. prosinca 2011. do isplate,

- 80,81 EUR od 2. ožujka 2012. do isplate,

- 18,02 EUR od 5. travnja 2012. do isplate,

- 0,46 EUR od 9. svibnja 2012. do isplate,

- 19,12 EUR od 22. svibnja 2012. do isplate,

- 19,12 EUR od 17. srpnja 2012. do isplate,

- 18,62 EUR od 17. listopada 2012. do isplate,

- 120,76 EUR od 29. listopada 2012. do isplate,

- 18,62 EUR od 28. studenog 2012. do isplate,

- 72,12 EUR od 10. travnje 2013. do isplate.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 354,90 EUR s zateznim kamatama od 29. listopada 2007. do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

VI. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.562,50 EUR s zateznim kamatama od 28. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 812,50 EUR s zateznim kamatama od 28. veljače 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke 29. listopada 2007. sklopile Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti 27538, tužitelj u ulozi primatelja leasinga, a tuženik u ulozi davatelja leasinga (dalje u tekstu: Ugovor o leasingu). Sam ugovor da je u biti obrazac koji se sastoji od tužiteljevog zahtjeva za odobrenje leasinga od 22. listopada 2007., nakon kojega je vidljiv datum odobrenja tog zahtjeva, 29. listopada 2007., kojeg datuma se smatra da je i sam ugovor sklopljen.

2. Prema tom Ugovoru o leasingu da je objekt leasinga vozilo VW Caddy 1.9 TDI, godine proizvodnje 2007., za koje je ugovoreno plaćanje naknade za leasing u ukupnom iznosu od 35.492,25 CHF (s uključenim PDV-om) u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja. Otplata je ugovorena u roku od 60 mjeseci, u 60 jednakih mjesečnih obroka od po 579,30 CHF. Osim toga, tim Ugovorom da je ugovoreno plaćanje troškova ''zaključenja ugovora'' u iznosu od 734,25 CHF (s PDV-om), prema prodajnom tečaju za CHF kod RBA d.d. ma dan plaćanja.

3. Valutna klauzula da je sadržana u odredbi čl. 20.1. Ugovora i ista glasi: Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora ako su izražene u CHF (švicarskim francima) ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb''.

4. Tužitelj smatra da je navedena odredba ništetna, jer je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja, u smislu odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), načelu dužnosti suradnje, zabrane zlouporabe prava i načelu jednake vrijednosti činidaba (valutna klauzula sastavni je dio formularnog ugovora, tužitelj o sadržaju te odredbe nije mogao pregovarati, tuženik mu nije dao informacije o svim rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, slijedom čega tužitelj nije mogao donijeti informiranu odluku, a nakon sklapanja ugovora je došlo do drastične promjene tečaja valute CHF, zbog čega su i tužiteljevi mjesečni obroci porasli.

5. Nadalje, u određenoj odredbi Ugovora o operativnom leasingu da se navodi da troškovi zaključenja ugovora iznose 2,00% od vrijednosti objekta leasinga u iznosu od 734,25 CHF (601,84 CHF bez PDV-a), a koji troškovi su obuhvaćeni ukupnim iznosom naknade za leasing na strani 3. Ugovora.

6. Tužitelj smatra da je i ta odredba ništetna, jer je protivna načelu savjesnosti i poštenja, zabrani zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba, zabrani prouzročenja štete i odredbi čl. 1024. ZOO-a – vraćanje kredita prije roka.

7. Tužitelj se poziva na Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. te na sudsku praksu Suda EURopske unije (C-84/2019, C-222/2019 i C-252/2019) koja se odnosi na primjenu Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, a prema kojoj da su općenite naknade i troškovi zaključenja ugovora ili prijevremene otplate, koje ne sadržavaju konkretnu uslugu, ništetne.

8. Tužitelj se također poziva i na odredbe čl. 295. i 296. ZOO-a koja definira što su to opći uvjeti ugovora i kada se odredbe općih uvjeta ugovora, bilo da su sadržane u formularnom ugovoru, bilo da se ugovor na njih poziva, ništetne – kada uzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu suugovaratelja sastavljača općih uvjeta.

9. Tužitelj očito smatra da obje odredbe, valutna klauzula i klauzula o plaćanju troškova sklapanja Ugovora o operativnom leasingu, uzrokuju takvu očiglednu neravnopravnost pa da je to dodatan razlog zbog kojeg bi iste bile ništetne.

10. Stoga tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 20.1. i 20.2. Ugovora o operativnom leasingu (valutna klauzula) (tužbeni zahtjev pod I.) i odredbe kojom se reguliraju troškovi sklapanja ugovora, na strani 3. Ugovora, a koja glasi: ''Troškovi zaključenja Ugovora: 601,84 CHF'' (tužbeni zahtjev pod II.). Osim toga, zahtijeva da mu tuženik vrati iznos od 3.769,48 EUR kojeg mu je platio primjenom valutne klauzule (tuženi zahtjev pod III.) te iznos od 354,90 EUR kojeg mu je plati po osnovi tzv. ulazne naknade (tužbeni zahtjev pod IV.).

11. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara aktivno legitimaciji tužitelja, jer Ugovor o operativnom leasingu nije sklopilo tužitelj kao fizička osoba, već obrt [obrt]. Nadalje, ističe i prigovor zastare, jer se na sva potraživanja koja proizlaze iz trgovačkih ugovora, kao što je Ugovor o operativnom leasingu, primjenjuje zastarni rok od 3 godine, a kako je posljednji obrok leasinga plaćen u 2012., a tužba je podnesena u svibnju 2023., to da je nastupila zastara. Nadalje, da se tužitelj potpuno promašeno poziva na propise koji štite potrošače, budući da on nije predmetni Ugovor sklopio kao potrošač, već kao trgovac. Tvrdi da mu je bilo potpuno jasno da sklapanje ugovora s valutnom klauzulom nosi rizik promjene tečaja i da ga je tužitelj samovoljno odlučio preuzeti. Ističe da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena odredba. Navodi da se Zakon o potrošačkom kreditiranju ni u kojem slučaju ne primjenjuje na trgovce i na ugovore o operativnom leasingu (čl. 3. st. 1. b)). S obzirom da temeljem Ugovora o operativnom leasingu tužitelj nije stjecao vlasništvo vozila, već samo pravo njegovog korištenja te da je tužitelju bilo dopušteno u bilo kojem trenutku raskinuti predmetni ugovor i vratiti vozilo tuženiku, ali on to nije učinio. Štoviše, da je tuženik bio taj koji je raskinuo Ugovor, 2. veljače 2012., jer tužitelj nije uredno plaćao obroke leasinga. Dakle, da je tužitelj u potpunosti prestao plaćati leasing, da ga je tuženik nekoliko puta opominjao, a onda je u siječnju 2012. poslao tužiteljevu zadužnicu na naplatu, ad bi naposljetku u veljači 2012. raskinuo Ugovor o operativnom leasingu. Nakon toga da je tužitelj pozvan vratiti vozilo pa kada je tok učinio, da je vozilo prodano i nakon toga da je preostao dug tužitelja u iznosu od 43.992,20 kn, kojeg da tužitelj do današnjeg dana nije podmirio. Navodi da je tužitelj imao mogućnost odabira između sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u EUR i u CHF, a on sam da je za sebe odabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF, jer je isti smatrao povoljnijim. Naposljetku, navodi da su se naplaćenom naknadom za troškove zaključenja ugovora podmirili troškovi obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije i sastavljanja ugovora, koji troškovi da su tužitelju bili detaljno pojašnjeni te da je tužitelj o njima mogao pregovarati. Osim toga, da je bilo jasno da isti iznose 2% od iznosa glavnice ugovora, a da su uslijed proteka vremena ti ulazni račini, kojima bi se dokazali predmetni troškovi, uništeni. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva.

12. Tužitelj osporava sve navode tuženika. Smatra da su u ovakvim parnicama fizičke osobe i obrtnici procesno izjednačeni. Navodi da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara povrata stečenog bez pravne osnove, kada je osnova stjecanja bila ništetni ugovor ili ugovorna odredba, ne počinje teći prije nego li se pravomoćnom sudskom odlukom ne utvrdi ništetnost. Stoga da zastara nije mogla nastupiti.

13. Nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 15. siječnja 2025., tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev pod III. u pogledu iznosa koja potražuje po osnovi preplate temeljem (ništetne) valutne klauzule. Tako tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 3.022,60 EUR s zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate.

14. Tijekom dokaznog postupka pročitani su dopis tužitelja (list 9. – 10. spisa), dopis tuženika (list 12. spisa), Ugovor o operativnom leasingu (list 13. – 17. spisa), otplatni plan (list 18. – 20. spisa), knjigovodstvena kartica otplata po Ugovoru o operativnom leasingu (list 21. – 30. spisa), dopis tuženika – poziv za plaćanje troškova zaključenja ugovora (list 31. spisa), pisana izjava svjedoka ZN, javnobilježnički ovjerena (list 113. - 115. spisa) i izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Živković Vještačenja d.o.o. (list 126. – 137. spisa – pisani nalaz i mišljenje, list 170. – 174. – dopuna nalaza, list 184. – 197. spisa – druga dopuna nalaza, list 162. – 163. – usmeni iskaz vještaka, list 178. – 179. spisa – usmeni iskaz vještaka).

15. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da su svi tužbeni zahtjevi neosnovani.

16. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sadržane u točki 20.1. i 20.2. Općih uvjeta za zaključenje ugovora o operativnom leasingu s ostatkom vrijednosti (dalje u tekstu: Opći uvjeti), koji su sastavni dio Ugovora o operativnom leasingu te odredbe koja se nalazi na stranici 3. Ugovora, u kojoj se navodi da su troškovi zaključenja Ugovora 601,84 CHF (bez PDV-a), kao i povrat novčanih iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem tih odredaba.

17. Budući da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, u podnesku od 15. siječnja 2025., tužitelj povukao tužbu u odnosu na dio zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule, preko konačno potraživanog iznosa od 3.022,60 EUR do prethodno potraživanog iznosa od 3.769,48 EUR, za iznos od 746,88 EUR s zateznim kamatama, kojoj dispoziciji se tuženik nije protivio (tuženik se je protivio prethodnom uređenju tužbe, koje nije bilo konačno, budući da vještačenje još nije bilo dovršeno, dok se u donosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i time izvršeno djelomično povlačenje tužbe tuženik nije očitovao), slijedom čega je valjalo utvrditi da je tužba u tom dijelu povučena (čl. 193. st. 2. ZPP-a).

18. Među strankama je nesporno da su sklopile Ugovor o operativnom leasingu te da je isti raskinut od strane tuženika u veljači 2012. zbog neplaćanja obroka leasinga.

19. Sporno je ima li tužitelj u tom Ugovoru status potrošača, a time i primjenjuju li se na njega propisi o zaštiti potrošača te jesu li prema istima pobijane odredbe Ugovora o operativnom leasingu ništetne, a podredno, jesu li iste ništetne uslijed protivnosti općim načelima obveznog prava i/ili kao sastavni dio tuženikovih Općih uvjeta ugovora koji su doveli do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Sporno je i pravno pitanje zastare utuženog novčanog potraživanja te visina tužbenog zahtjeva.

20. U vrijeme sklapanja Ugovora o operativnom leasingu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007, dalje u tekstu: ZZP/07).

21. Prema odredbi čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a/07 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

22. S druge strane, trgovac je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1. al. 2. ZZP-a/07).

23. Iz Ugovora o operativnom leasingu proizlazi da su ga sklopili ČN kao vlasnik trgovačkog obrta [obrt] i tuženik.

24. Prema odredbama Zakona o obrtu (Narodne novine, broj: 77/1993., 90/1996., 102/1998., 64/2001., 71/2001., 68/2007., 79/2007., dalje u tekstu: Zakon o obrtu/93), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o operativnom leasingu, obrt je samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu (čl. 1. st. 1. Zakona o obrtu/93), a obrtnik je fizička osoba koja obavlja jednu ili više takvih djelatnosti u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba (čl. 1. st. 3. Zakona o obrtu/93).

25. Na jednak način su obrt i obrtnik definirani i današnjim Zakonom o obrtu.

26. Dakle, kada obrtnik sklapa ugovore u okviru svoje poslovne djelatnosti on je uvijek, u smislu ZZP-a/07, trgovac, a ne potrošač.

27. Tužitelj je kao obrtnik sklopio Ugovor o operativnom leasingu, sa svrhom da svom obrtu pribavi na korištenje vozilo VW Caddy, a to mu je omogućio tuženik, koji je pri tom također postupao kao trgovac, djelujući u okviru svog predmeta poslovanja.

28. Stoga se radi o trgovačkom ugovoru, u smislu odredbe čl. 14. ZOO-a, a ne o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba ZZP-a/07.

29. Slijedom navedenog, tužitelj se ne može u ovom postupku pozivati na propise o zaštiti potrošača (Zakon o zaštiti potrošača, Direktiva EZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima i sl.), niti na sudsku praksu Suda EURopske unije koja se tiče isključivo primjene EU potrošačkog prava.

30. Stoga je valjalo ispitati postoji li ništetnost predmetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i tzv. ulaznoj naknadi) prema odredbama ZOO-a.

31. Tužitelj se poziva na opća načela obveznog prava i to na: načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), načelo zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a), načelo jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO-a) i načelo zabrane prouzročenja štete (čl. 8. ZOO-a).

32. Prema načelu savjesnosti i poštenja u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

33. Prema načelu zabrane zlouporabe prava zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato.

34. Prema načelu jednake vrijednosti činidaba pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, a zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice.

35. Naposljetku, prema načelu zabrane prouzročenja štete svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

36. Protivno shvaćanju tužitelja, sud ne nalazi da su pobijane ugovorne odredbe protivne bilo kojem od navedenih općih načela obveznog prava.

37. Naime, sklapanje ugovora s valutnom klauzulom je izričito dopušteno odredbom čl. 22. ZOO-a, konkretno dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske (čl. 22. st. 1. ZOO-a).

38. Dakle, valutna klauzula je sama po sebi dopuštena, a tužitelj nije dokazao da je tuženik time što mu je ponudio sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u valuti CHF na bilo koji način postupao prijevarno ili da mu je zatajio određene informacije koje je imao po pitanju budućeg kretanja tečaja za CHF.

39. Štoviše, iz pisane izjave svjedoka LN, zaposlenika tuženika, koji, doduše, nije pregovarao s tužiteljem po pitanju sklapanja predmetnog Ugovora o operativnom leasingu, već je bio zadužen za edukaciju prodajnih predstavnika tuženika u auto kućama u kojima su nuđeni predmetni proizvodi tuženika, proizlazi da kada bi tuženik sklopio ugovor o leasingu za određeno vozilo s valutnom klauzulom u CHF, da bi u tom slučaju financirao kupnju vozila zaduživanjem kod banke u istoj toj valuti, a kada bi sklopio ugovore o leasingu s valutnom klauzulom u EUR, da bi se kupnja vozila financirala zaduživanjem kod banke u valuti EUR.

40. Iz toga proizlazi da je tuženik snosio jednaki valutni rizik kao i tužitelj.

41. Tužitelj nije osporavao sadržaj navedene pisane izjave svjedoka LN, a niti je osporavao da mu je tuženik dao na izbor sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF ili u EUR, a da je on odabrao ovaj s valutnom klauzulom u CHF.

42. Nije sporno da je predmetni Ugovor o financijskom leasingu formularni (tipski) ugovor, niti da je taj ugovor unaprijed u cijelosti pripremio tuženik (ugovor ima oblik obrasca, pripremljenom za veliki broj ugovora, pri čemu se u pojedinom slučaju samo mijenja ime/naziv primatelja leasinga, vrsta vozila koje je objekt leasinga, podaci o dobavljaču vozila te o iznosu nabavne vrijednosti vozila, o mjesečnim obrocima naknade za leasing te o troškovima sklapanja ugovora). Na sve ostalo što nije sadržano u samom obrascu, primjenjuju se tuženikovi Opći uvjeti – to je izričito navedeno u samom obrascu ugovora.

43. Stoga je potpuno neuvjerljivo da je tužitelj imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o bilo čemu, osim, naravno, o objektu leasinga, budući da se objekt leasinga – vozilo nabavlja prema korisnikovim preferencijama.

44. Međutim, nemogućnost pregovaranja o valutnoj klauzuli (osim što je mogao birati između one u CHF i one u EUR) te nemogućnost pregovaranja o visini troškova zaključenja ugovora, ne čini te odredbe ništetnima.

45. Nije sporno da je u trenutku sklapanja Ugovora o operativnom leasingu tužitelju bila poznata točna visina troškova zaključenja ugovora. Radilo se je o iznosu od 2% od nabavne vrijednosti vozila (objekta leasinga), a kako je nabavna vrijednost iznosila 30.092,52 CHF (bez PDV-a), to su troškovi sklapanja ugovora iznosili 601,85 CHF (u ugovoru se navodi 601,84 CHF) odnosno 734,25 CHF s PDV-om, kako je to navedeno u samom Ugovoru.

46. Pored toga, iz dopisa tuženika od 29. listopada 20087., kojim poziva tužitelja na plaćanje troškova sklapanja ugovora te prvog obroka leasinga, proizlazi da je sam tuženik preračunao troškove iz CHF u HRK te da su isti iznosili 3.258,00 kn, a iz dostavljenog pregleda uplata proizlazi da je tužitelj te troškove platio 30. studenog 2007.

47. Kada se iznos od 3.258,00 kn konvertira u valutu EUR po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7,53450 HRK, proizlazi da je tužitelj na ime troškova sklapanja ugovora platio tuženiku iznos od 432,41 EUR, a ako se od toga odbije PDV po stopi od 22%, tada je po toj osnovi plaćeno 2.541,24 HRK odnosno 337,28 EUR.

48. Stoga nije jasno kako je tužitelj došao do iznosa od 354,90 EUR kojeg potražuje u točki 4. tužbenog zahtjeva po osnovi povrata plaćenih troškova sklapanja ugovora.

49. U svakom slučaju, iako je očito da tako paušalno određeni troškovi (2% od nabavne vrijednosti vozila) ne mogu pokrivati tuženikove stvarno nastale troškove, mada se ne isključuje mogućnost da je tuženik imao neke troškove vezano za sklapanje predmetnog ugovora, samo nije jasno specificirao koje, tužitelj, koji je trgovac, je slobodno ugovorio plaćanje tih troškova (svjedok PN u pisanoj izjavi navodi da su se općenito tom naknadom za sklapanje ugovora podmirivali troškovi solemnizacije ugovora, upisa fiducija, brisanja založnog prava na vozilu, plaćanja AO osiguranja, koje troškove da je u pravilu snosio tuženik, a koji da su bili veći od troška ulazne naknade, mada predmetni Ugovor o operativnom leasingu niti je solemniziran, a niti je tuženik mogao biti fiducijarni vlasnik istog, budući da je je on bio punopravni stvarni vlasnik, slijedom čega nije bilo mjesta da radi osiguranja prenosi vlasništvo nad tim vozilom na samog sebe, a niti je mogao zasnivati založno pravo na svojoj stvari, a niti se tvrdi da je tuženik platio premiju obveznog automobilskog osiguranja za konkretno vozilo i, ako jest, u kojem iznosu, dok je s druge strane uobičajeno da leasing kuće te troškove prebace na korisnika leasinga, na način da je korisnik leasinga taj koji izravno ugovora auto osiguranje s osigurateljem i plaća premiju osiguranja).

50. Kada se uzme u obzir iznos tih troškova (734,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti) i općenito iznos ukupne naknade za leasing koju je tužitelj bio dužan platiti (35.492,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti), bez ikakvih kamata te nabavnu vrijednost vozila koje je bilo objekt leasinga (36.712,88 CHF), sud ne nalazi da je između činidaba ugovornih strana u predmetnom dvostrano obveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, a sve i da je postojao, to je inače samo razlog za poništaj ugovora, a ne razlog njegove ništetnosti, pri čemu se trgovački ugovori, kao što je predmetni Ugovor o operativnom leasingu, ne mogu poništavati zbog prekomjernog oštećenja (čl. 375. ZOO-a).

51. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 295. i 296. ZOO-a koje uređuju opće uvjete ugovora.

52. Dakle, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (čl. 295. st. 1. ZOO-a).

53. Valutna klauzula je u konkretnom slučaju sadržana u odredbama točke 20.1. i 20.2. Općih uvjeta tuženika, dok je odredba o odredba o troškovima zaključenja ugovora unaprijed otisnuta u predmetnom formularnom ugovoru (iako se mijenja njena visina od slučaja do slučaja), dakle, obje odredbe se mogu smatrati općim uvjetima ugovora.

54. Ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (čl. 296. st. 1. ZOO-a).

55. Navedena odredba ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (čl. 296. st. 3. ZOO- a).

56. Dakle, već je utvrđeno da se o pobijanim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da je ugovor u cijelosti unaprijed pripremio tuženik, a njihov sadržaj nije preuzet iz važećih propisa. Pored toga, te odredbe nisu niti predmet niti cijena ugovora o operativnom leasingu.

57. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o leasingu (Narodne novine, broj: 135/2006., dalje u tekstu: ZL/06), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o operativnom leasingu, posao leasinga je pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora sa dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu.

58. Posao operativnog leasinga je pravni posao iz čl. 5. st. 1. ZL-a u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu koja ne mora uzimati u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, davatelj leasinga snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i primatelj leasinga nema određenu opciju kupnje, može se prekinuti korištenje uz određene uvjete (čl. 5. st. 4. ZL-a).

59. Dakle, predmet operativnog leasinga jest davanje na korištenje određenog objekta leasinga, bez mogućnosti stjecanja vlasništva od strane primatelja leasinga, a cijena koju davatelj leasinga za to prima jest naknada koju primatelj leasinga plaća za to korištenje.

60. Stoga je očito da valutna klauzula te klauzula o plaćanju troškova zaključenja ugovora ne mogu biti niti predmet niti cijena Ugovora o operativnom leasingu.

61. Slijedom čega te odredbe, kao dio tuženikovih Općih uvjeta, mogu biti podložne ništetnosti u smislu odredbe čl. 296. st. 1. ZOO-a.

62. Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (čl. 296. st. 2. ZOO-a).

63. Dakle, za utvrđenje ništetnosti neke odredbe općih uvjeta ugovora, sukladno odredbi čl. 296. ZOO-a, važno je uzeti u obzir sve okolnosti koje su postojale prije i u vrijeme sklapanja ugovora, ali ne i one koje su nastale nakon sklapanja ugovora.

64. Tužitelj se u ovom predmetu upravo poziva na određene okolnosti koje su nastale nakon sklapanja ugovora, a svode se na veliko povećanje prodajnog tečaja RBA banke za valutu CHF.

65. Do povećanja tečaja su dovele okolnosti na financijskom tržištu koje su nastale nakon sklapanja Ugovora o operativnom leasingu i koje su bile izvan sfere utjecaja tuženika.

66. Sud je, doduše, financijskim vještačenjem utvrdio koliko bi iznosila razlika između iznosa kojeg je tužitelj platio po osnovi valutne klauzule predmetnog Ugovora o operativnom leasingu i iznosa kojeg bi platio da nije ugovorena valutna klauzula (uzimajući u obzir kao početnu vrijednost onu glavnicu koja se dobije primjenom tečaja za CHF na dan sklapanja predmetnog ugovora) te je utvrdio koliko bi iznosila mjesečna ''preplata'' (iz osnovnog financijskog nalaza i dvije dopune proizlazi da ta razlika iznosi 22.773,53 kn ili 3.022,60 EUR, a odnosi se na pojedinačne ''preplate'' kako su iste navedene u Tabeli 2. druge dopune nalaza i mišljenja – niti jedna stranka nije imala prigovora na taj konačni nalaz i mišljenje, tužitelj je sukladno istom konačno postavio tužbeni zahtjev, a niti sud više, nakon otklanjanja ukazanih nedostataka, nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje te ga je prihvatio kao vjerodostojan), međutim, zaključak je suda da tužitelj nema pravo zahtijevati povrat tako plaćene razlike, jer odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna.

67. Dakle, uzimajući u obzir sve kriterije iz odredbe čl. 296. st. 3. ZOO-a, sud ne nalazi da bi pobijane odredbe bile protivne načelu savjesnosti i poštenja, niti da iste uzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, kao suugovaratelja sastavljača općih uvjeta (tuženika), a niti da ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora.

68. Stoga je sve tužbene zahtjeve, kako one koji glase na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule i klauzule o plaćanju troškova zaključenja ugovora, tako i one koji glase na isplatu - povrat onoga što je temeljem tih odredaba plaćeno tuženiku (a čija visina je utvrđena u ovom postupku te u ovoj presudi), valjalo odbiti kao neosnovane.

69. S obzirom da su tužbeni zahtjevi neosnovani, bespredmetno je raspravljati o zastari utuženog potraživanja, mada je po tom pitanju u pravu bio tužitelj, a ne tuženik, budući da se u slučaju ništetnosti nekog ugovora ili ugovorne odredbe, povrat onog što je plaćeno temeljem tog ugovora ili odredbe dosuđuje u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, koje potraživanje zastaruje u općem zastarnom roku od 5 godina, a ne 3 godine, a koji rok, prema uvriježenom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske počinje teći tek kada se pravomoćnom presudom utvrdi ništetnost, iz čega proizlazi da u ovom slučaju zastara još ne bi niti počela teći.

70. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

71. Tužitelj koji je u cijelosti izgubio predmetnu parnicu, nema pravo na naknadu troškova, a dužan je iste naknaditi tuženiku.

72. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 3.769,48 EUR (vrijednost koju je tužitelj naznačio u tužbi za sve tužbene zahtjeve, kako one novčane, tako i one nenovčane) i sadržaju postavljenog zahtjeva, tuženiku pripada naknada za odgovor na tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za podnesak od 13. studenog 2013. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 8/4 i Tbr 46 OT-a), za ročište od 11. prosinca 2023. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 17. rujna 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 25. listopada 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 6. prosinca 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 19. prosinca 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a) i za ročište od 29. siječnja 2025. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), dakle, ukupno mu pripada 1.562,50 EUR.

73. Na dosuđene troškove parničnog postupka tuženiku pripadaju zatezne kamate od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na izvanugovorna potraživanja.

74. Ne pripada mu naknada troška za podnesak od 4. studenog 2024., jer istim isključivo dostavlja isprave koje je trebao i mogao dostaviti još uz podnesak od 25. listopada 2024., slijedom čega podnesak od 4. studenog 2024., a niti trošak koji je njegovim sastavljanjem nastao, nisu bili potrebni za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

75. Pored toga, ne pripada mu niti naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka, slijedom čega je stranka ponovno dužna pristupiti sudu nakon održavanja ročišta za objavu presude, kojom prigodom može preuzeti i službeni otpravak presude.

76. Stoga je preko iznosa od 1.562,50 EUR do zahtijevanog iznosa od 2.375,00 EUR, za iznos od 812,50 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tuženika valjalo odbiti kao neosnovan.

77. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 28. veljače 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku