Poslovni broj: P-8637/2023-17
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ines Gutzmirtl Špehar kao sucu pojedincu, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice - specijalista ČK, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, kojeg zastupa punomoćnica DK, dipl. iur., zaposlenica tužitelja, protiv tuženika Generali osiguranje d.d., OIB: 10840749604, Zagreb, Slavonska avenija 1 b, OIB: 10840749604, kojeg zastupa punomoćnica UK, dipl. iur., zaposlenica tuženika, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. veljače 2025. godine u nazočnosti punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 28. veljače 2025. godine,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
Nalaže se tuženiku Generali osiguranje d.d. OIB: 10840749604, Slavonska avenija 1 b, Zagreb da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB:84397956623, Mihanovićeva 3, Zagreb, isplati svotu od 748,41 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana 24.02.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 19.07.2023.g. navodi da je osiguranica HZMO JK stradala u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 23.12.2018.g., koju je skrivio ĆK kao vozač motornog vozila. Navodi da je na osnovu navedene nesreće rješenjem HZMO broj 293319 od 02.02.2021.g. njegovoj osiguranici priznato pravo na invalidsku mirovinu i to 70% zbog bolesti, a 30% zbog ozljede izvan rada kao posljedice štetnog događaja od 23.12.2018.g. Kako je tužitelj u razdoblju od 12.01.2021.g. do 31.12.2022.g. ukupno isplatio iznos od 2.494,71 eura, od čega je s osnove 30% ozljede izvan rada, to tužitelj potražuje iznos od 748,41 eura, a koji iznos predstavlja štetu. Tužitelj je u mirnom postupku pokušao namiriti štetu te je dana 03.02.2023.g. uputio tuženiku odštetni zahtjev za naknadu štete te je tuženik otklonio zahtjev, slijedom čega tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i u daljnjem tijeku postupka ne spori činjenicu da se dana 23.12.2018. godine dogodila prometna nezgoda osiguranici tužitelja, ali osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da je sud u konkretnom slučaju dužan voditi računa o primjeni prava a imajući u vidu da je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova održanoj 9. lipnja 2022. izmijenjeno dosadašnje pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 5. prosinca 2016. tako da promijenjeno pravno shvaćanje glasi „u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine“. Stoga, u konkretnom slučaju se ima primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojim se određuje opseg i visina obveze društva za osiguranje na naknadu štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i to na način da se izračuna razmjerni iznos mirovine u visini razlike između invalidske/ obiteljske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske/obiteljske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Tuženik je zatražio od tužitelja očitovanje je li mirovina za koju se tvrdi da ju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplaćuje svom osiguraniku veća od mirovine za slučaj ozljede na radu te da se dostavi izračun te mirovine koja bi bila isplaćivana za slučaj ozljede na radu, no tužitelj do podnošenja tužbe isto nije dostavio. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.
3. Iako uredno pozvan, tuženik nije pristupio na ročište za glavnu raspravu održano dana 14. veljače 2025.g., niti je ispričao svoj nedolazak, slijedom čega je sud temeljem odredbe čl. 295 ZPP-a na prijedlog punomoćnika tužitelja održao ročište u odsutnosti uredno pozvanog tuženika. Imajući u vidu da je sud nedvojbeno našao da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje zakonite i pravilne odluke, sud je na istom ročištu proveo glavnu raspravu, te istu zaključio, okončavši postupak u ovoj pravnoj stvari, smatrajući da bi daljnje provođenje postupka stvorilo bespotreban trošak za stranke i dovelo do odugovlačenja postupka.
4. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u rješenje HZMO broj 293319 od 02.02.2021.g. (list 23-35 spisa), presliku zapisnika o očevidu povodom štetnog događaja sa skicom mjesta događaja (list 4-9 spisa), nalaz i mišljenje o radnoj sposobnosti osiguranice (list 31-36 spisa), obračun isplaćenih mirovina (list 38-53 spisa), odštetni zahtjev sa povratnicom (list 54-56 spisa), podneske stranaka, kao i ostalu priležeću dokumentaciju. Također je priklopljen spis tužitelja u odnosu na njegovu osiguranicu JK. Ostale dokaze sud nije provodio jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP). Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sud je neprijeporno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost. Nadalje, nesporna je činjenica da je rješenjem tužitelja br. od 293319 od 02.02.2021.g osiguranici JK priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 20.09.2020.g. zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, kao i činjenica da je tužitelj imenovanoj isplatio na ime invalidske mirovine osiguranici JK za razdoblje od 12.01.2021.g. do 31.12.2022.g iznos od 748,41 eura, što je 30% od punog iznosa invalidske mirovine za navedeno razdoblje, obzirom je 30% utvrđeno na ime ozljede izvan rada kao posljedice štetnog događaja od 23.12.2018.g.. Predmetna je činjenica nedvojbeno utvrđena i uvidom u obračun isplata na teret HZMO-a od 30. siječnja 2023.g. koji prileži spisu na listu 38 spisa. Tako je uvidom u predmetni obračun utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 12.01.2021. do 30.06.2021. isplatio iznos od 568,04 eura, u razdoblju od 01.07.2021. do 31.12.2021. iznos od 619,92 eura, u razdoblju od 01.01.2022. do 30.06.2022. iznos od 633,79 eura te u razdoblju od 01.07.2022. do 31.12.2022. iznos od 672,96 eura, što ukupno iznosi 748,41 eura za utuženo razdoblje.
6. Odredbom čl. 27. ZOOP propisuje u st. 1 da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. St. 2 određuje da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a st. 3 da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4 određuje da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja, a stavak 5 da obvezu iz stavka 1. istog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.
7. Iz navedenog razloga za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguranika štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne su odredbe ZOOP-a koji je na snazi u trenutku kada su izvršene isplate invalidske mirovine, jer šteta za tužitelja, koji isplaćuje osiguranici tužitelja JK invalidsku mirovinu nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom invalidske mirovine, svaka takva isplata za tužitelja predstavlja novu štetu, dok naprotiv nisu relevantne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – u daljnjem tekstu ZOMO-a), koji kao opći zakon uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja.
8. Inače navedeni pravni stav o primjeni ZOOP-a, a ne ZOMO-a izrazio je Vrhovni sud RH, koji sukladno odredbi članka 20. točci 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/13, 33/15 i 82/15 – u daljnjem tekstu ZS-a) osigurava jedinstvenu primjenu prava, u brojnim svojim odlukama, odnosno u odluci poslovni broj Rev-66/22 od 01. veljače 2022. godine, u odluci poslovni broj Rev-12/22 od 12. siječnja 2022. godine, zatim u odluci poslovni broj Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020. godine, u odluci poslovni broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020. godine i u odluci poslovni broj Rev-2320/15 od 21. svibnja 2019. godine. Isto tako identičan pravni stav izrazio je i Visoki trgovački sud RH u odluci poslovni broj Pž-5096/21 od 07. rujna 2022. godine i u odluci poslovni broj Pž-10507/13 od 13. siječnja 2016. godine, a osim toga je i Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-I/988/1998 od 17. ožujka 2010. godine utvrdio da je ZOMO opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela. Drugim riječima ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO-a predstavlja lex specialis, pa vrijedi pravno načelo lex specialis derogat legi generali.
9. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 27. stavka 1., stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOOP-a propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine utvrđuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.
10. Pri tome je imati u vidu kako se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač-štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu na temelju kojeg Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su istom propisane. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/ motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen spomenutim posebnim zakonom.
11. Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).
12. Prema spomenutoj zakonskoj odredbi, obveza tuženika kao društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO zbog ozljede izvan rada bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog invalidnosti zbog ozljede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju invalidnosti i u ovisnosti o tome odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. – rješenje VSRH broj Rev 12/2022 od 12.01.2022.g., rješenje VSRH- broj Rev 850/22 od 25.10.2022.g., rješenje VSRH broj Rev-68/2019-2 od 01.03.2022.g.
13. Teret dokazivanja jest dužnost određenog procesnog subjekta pružiti sudu obavještenja o dokaznim sredstvima pomoću kojih se sud može uvjeriti u istinitost određene tvrdnje. Odredbom članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, (NN 117/03, stupio na snagu 01.12.2003.g.) napušteno je načelo po kojem je sud dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice te ovlašten izvesti dokaze koje stranke nisu predložile (uz iznimku iz čl. 3. st. 3. ZPP-a i čl. 435. st. 2.ZPP-a). Odredbom čl.7. st.1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima te činjenice utvrđuju, a sukladno odredbi čl. 219. st.1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Dakle, uz izričito propisanu iznimku na strankama je isključiva inicijativa na predlaganju dokaza. U smislu odredbe čl. 221 a ZPP-a ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.
14. Slijedom iznijetoga, stav je ovog suda kako je na tužitelju bio teret dokaza dokazati visinu tužbenog zahtjeva, obzirom da je ista osporena od strane tuženika, te utvrditi postoji li razlika između invalidske mirovine priznate zbog bolesti (70%) i ozljede izvan rada (od 30%) utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju invalidnosti zbog povrede na radu i shodno tome odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Obzirom da se predmetna činjenica jedino može pravilo utvrditi provođenjem financijskog vještačenja te kako tužitelj u konkretnom slučaju nije predložio navedeni dokazni prijedlog-provođenje financijskog vještačenja od strane financijskog vještaka koji je jedini kvalificiran i ima stručno znanje za utvrđivanje predmetne činjenice u smislu odredbe čl. 250 ZPP-a., dok je tuženik od istog odustao podneskom od 25.11.2024.g., to sud nalazi da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva.
15. Naime, iako se tužitelj poziva odluku Ustavnog suda RH broj U-3670/2019 navodeći da je teret dokazivanja osporene činjenice na tuženiku, sud ističe kako se uvidom u obračun isplaćenih mirovina na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev ne može izračunati razmjerni iznos mirovine u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja u konkretnom slučaju zbog povrede izvan rada i bolesti i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, obzirom je isti izrađen sukladno odredbi čl. 161 ZOMO na kojem tužitelj temelji tužbeni zahtjev, a koji se zakonski propis ne može primijeniti u konkretnom slučaju iz naprijed izloženih razloga.
16. Sud stoga smatra da je upravo tužitelj taj koji je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 219 ZPP-a da iznos štete koji potražuje u ovom postupku odgovara iznosu štete koja bi bila utvrđena primjenom čl. 27 ZOOP-a, a ne tuženik. Kako se temeljem citiranih isprava (obračuna isplaćenih mirovina) ne može pravilno utvrditi srazmjerni iznos mirovina sukladno čl. 27 ZOOP-a, sve u smislu čl. 219 ZPP-a, to sud stoga u smislu odredbe čl. 221 a ZPP-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključuje i nalazi kako je tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na visinu istog, odnosno da nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je riješio na ročištu održanom dana 14.02.2025.g. kako neće provoditi daljnje dokazne prijedloge, smatrajući pritom da bi svako daljnje provođenje dokaza dovelo do odugovlačenja postupka i stvaranja dodatnog troška za stranke.
17. Budući da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta kao jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu, sud je odbio tužbeni zahtjev kao u izreci presude.
U Zagrebu, 28. veljače 2025. godine
Sutkinja:
Ines Gutzmirtl Špehar
Uputa o pravnom lijeku:
Žalba protiv ove presude se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno, u četiri istovjetna primjerka, u roku od 8 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba u kojoj su izneseni razlozi zbog kojih se ona ne može podnijeti biti će odbačena kao nedopuštena (čl. 467 st. 1.,3., 4. i 5. ZPP-a).
DNA: 1. tužitelju
2. tuženiku
U Zagrebu, 28. veljače 2025. godine
