REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-25/2018-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MI iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Višnji Babić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, sa sjedištem u [adresa], radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 29. siječnja 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Alme Opačak, odvjetnice u Slavonskom Brodu, tužitelja osobno te punomoćnika tuženika Zvonimira Kalembera Skoko, odvjetnika u Zagrebu, nakon javne objave presude 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su odredbe sadržane u člancima 2. stavku 1. i članku 7. stavku 2. Ugovora o kreditu broj 3207247702 kojeg su 31.08.2006. sklopili tužitelj MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditor u dijelu koji se odnosi na promjenjivost redovne kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke ništetne te ne proizvode pravne učinke za ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 9.432,94 eura (slovima: devet tisuća četiri stotine trideset dva eura devedeset četiri centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. po stopi od 15% godišnje, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31.07.2015.,a od 01.08.2015. do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za 3%-tna poena godišnje, a od 01.01.2023. pa do konačne isplate sa stopom zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 90,95 € sa kamatom od 02.05.2008. do isplate

- 91,22 € sa kamatom od 02.06.2008. do isplate

- 91,25 € sa kamatom od 02.07.2008. do isplate

- 89,28 € sa kamatom od 02.08.2008. do isplate

- 89,56 € sa kamatom od 02.09.2008. do isplate

- 90,87 € sa kamatom od 02.10.2008. do isplate

- 98,69 € sa kamatom od 02.11.2008. do isplate

- 92,93 € sa kamatom od 02.12.2008. do isplate

- 99,29 € sa kamatom od 02.01.2009. do isplate

- 100,14 € sa kamatom od 02.02.2009. do isplate

- 100,56 € sa kamatom od 02.03.2009. do isplate

- 99,51 € sa kamatom od 02.04.2009. do isplate

- 99,35 € sa kamatom od 02.05.2009. do isplate

- 97,71 € sa kamatom od 02.06.2009. do isplate

- 96,27 € sa kamatom od 02.07.2009. do isplate

- 133,41 € sa kamatom od 02.08.2009. do isplate

- 134,85 € sa kamatom od 02.09.2009. do isplate

- 134,01 € sa kamatom od 02.10.2009. do isplate

- 133,18 € sa kamatom od 02.11.2009. do isplate

- 135,02 € sa kamatom od 02.12.2009. do isplate

- 136,77 € sa kamatom od 02.01.2010. do isplate

- 138,61 € sa kamatom od 02.02.2010. do isplate

- 138,10 € sa kamatom od 02.03.2010. do isplate

- 141,20 € sa kamatom od 02.04.2010. do isplate

- 140,37 € sa kamatom od 02.05.2010. do isplate

- 141,91 € sa kamatom od 02.06.2010. do isplate

- 150,73 € sa kamatom od 02.07.2010. do isplate

- 148,69 € sa kamatom od 02.08.2010. do isplate

- 156,21 € sa kamatom od 02.09.2010. do isplate

- 152,20 € sa kamatom od 02.10.2010. do isplate

- 149,17 € sa kamatom od 02.11.2010. do isplate

- 158,24 € sa kamatom od 02.12.2010. do isplate

- 163,83 € sa kamatom od 02.01.2011. do isplate

- 159,71 € sa kamatom od 02.02.2011. do isplate

- 160,28 € sa kamatom od 02.03.2011. do isplate

- 157,32 € sa kamatom od 02.04.2011. do isplate

- 158,18 € sa kamatom od 02.05.2011. do isplate

- 168,08 € sa kamatom od 02.06.2011. do isplate

- 169,43 € sa kamatom od 02.07.2011. do isplate

- 156,19 € sa kamatom od 02.08.2011. do isplate

- 152,68 € sa kamatom od 02.09.2011. do isplate

- 147,25 € sa kamatom od 02.10.2011. do isplate

- 147,06 € sa kamatom od 02.11.2011. do isplate

- 146,42 € sa kamatom od 02.12. 2011. do isplate

- 148,32 € sa kamatom od 02.01.2012. do isplate

- 150,42 € sa kamatom od 02.02.2012. do isplate

- 150,44 € sa kamatom od 02.03.2012. do isplate

- 149,03 € sa kamatom od 02.04.2012. do isplate

- 149,52 € sa kamatom od 02.05.2012. do isplate

- 150,27 € sa kamatom od 02.06.2012. do isplate

- 149,34 € sa kamatom od 02.07.2012. do isplate

- 149,36 € sa kamatom od 02.08.2012. do isplate

- 148,50 € sa kamatom od 02.09.2012. do isplate

- 146,96 € sa kamatom od 02.10.2012. do isplate

- 148,70 € sa kamatom od 02.11.2012. do isplate

- 149,29 € sa kamatom od 02.12.2012. do isplate

- 148,97 € sa kamatom od 02.01.2013. do isplate

- 146,27 € sa kamatom od 02.02.2013. do isplate

- 148,02 € sa kamatom od 02.03.2013. do isplate

- 148,36 € sa kamatom od 02.04.2013. do isplate

- 147,48 € sa kamatom od 02.05.2013. do isplate

- 144,99 € sa kamatom od 02.06.2013. do isplate

- 143,43 € sa kamatom od 02.07.2013. do isplate

- 144,67 € sa kamatom od 02.08.2013. do isplate

- 145,52 € sa kamatom od 02.09.2013. do isplate

- 147,77 € sa kamatom od 02.10.2013. do isplate

- 146,42 € sa kamatom od 02.11.2013. do isplate

- 146,90 € sa kamatom od 02.12.2013. do isplate

- 147,30 € sa kamatom od 02.01.2014. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.866,07 eura (slovima: dvije tisuće osam stotina šezdeset šest eura sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. veljače 2025. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog, odnosno za iznos od 949,09 eura zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe od 23. rujna 2019.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 5. srpnja 2018. tužitelj navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao davateljem kredita zaključio su Ugovor o kreditu broj: 3207247702, dana 31. kolovoza 2006. solemniziran po Javnom bilježniku Ruži Medunić dana 2. rujna 2006. pod brojem OU-607/2006 (dalje: Ugovor), kojim je tužitelju odobren kredit u visini od 142.137,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, namjenski, sa kamatama od 4,50% godišnje koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama kreditora, ovdje tuženika.

1.1. Ugovoren je rok otplate kredita i kamata iz Ugovora od 30 godina, te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 712,59 CHF i uz obvezu tuženika da pravodobno i pouzdano obavijesti tužitelja o eventualnoj promjeni anuiteta u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora.

1.2. U dijelu pod „Kamate i naknade“ u članku 2. stavku 1 navedeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje. U članku 7. stavku 2. Ugovora navedeno je da u slučaju izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/ rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta/rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora.

1.3. Tužitelj ističe da se o navedenim točkama u Ugovoru nije posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te da se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara. Nadalje, da je člankom 7. stavkom 2 Ugovora bilo ugovoreno da bi tužitelj trebao prihvatiti sve naknadne promjene anuiteta iz članka 2. stavka 1 ugovora prema Odlukama banke. Ističe da prilikom razgovora o kreditu i prilikom zaključenja samog Ugovora tuženik nije upoznao tužitelja sa općim rizikom vezanim uz svaku valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamate i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

1.4. Dalje navodi da je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan da zaključi kredit u CHF kao povoljniji za njega uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu većem od 200-tinjak kuna nije izgledna. Ističe da je u vrijeme zaključenja ugovora tuženik propustio upoznati tužitelja sa: općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, rizikom vezanim za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR-u, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan te na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelja navodi da je radi navedenoga došao u situaciju da se anuiteti kredita koje je plaćao tuženiku povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćao najveći dio anuiteta odlazio je na kamate, a glavnica kredita da se umanjivala u minimalnim iznosima.

1.5. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., a kojom je donesena odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Navodi da su obje presude javno objavljene na stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) te predlaže sudu izvršiti uvid u njih na stranicama VTSRH.

1.6. Poziva se na odredbu čl. 131. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana.

1.7. Dalje navodi da je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba koja je u Ugovoru ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke pa da ista na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Ističe da je nepošten način na koji je ugovorena promjenjivost kamatne stope u konkretnom ugovoru te da ugovorne odredbe nisu bile razumljive prosječnom potrošaču kao niti način izračuna i identificiranja razloga o kojima će ovisiti buduća promjenjivost kamatne stope.

1.8. S obzirom da je tuženik jednostrano svojim odlukama mijenjao visinu kamatne stope to je tužitelj oštećen za razliku između ugovorene rate i kamatne stope. Tužbom traži da se utvrde ništetnim dijelovi odredbe Ugovora o kreditu br. 3207247702 od 31. kolovoza 2006. sadržane u članku 2. stavku 1 i članku 7. stavku 2. te da se obveže tuženika da mu po osnovu razlike u tečaju švicarskog franka i jednostrane promjene kamatne stope isplati određeni novčani koji se predlaže utvrditi nakon provedenog financijskog vještačenja sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate. Navodi da u trenutku podnošenja tužbe nije u mogućnosti tražiti da sud obveže tuženika na isplatu određenog iznosa novca na ime naknade štete dok se ne provede vještačenje po vještaku knjigovodstveno financijske struke, stoga podnosi tzv. stupnjevitu tužbu i predlaže sudu po provedenom postupku utvrditi ništetnim navedene odredbe Ugovora te naložiti tuženiku da mu isplati određeno novčani iznos koji će biti utvrđen vještačenjem.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine. Ističe da su oba postavljena zahtjeva (deklaratorni koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni). Predlaže odbiti tužbu primjenom pravila o teretu dokazivanja jer je svaka stranka dužna sama podnijeti isprave na koje se poziva, a tužitelj u spis nije dostavio dokaz o izvršenim uplatama. Smatra da je tužitelj trebao urediti novčani zahtjev prije podnošenja tužbe te da tužba koju je tužitelj podnio ne ispunjava uvjete za stupnjevitu tužbu iz članka 186. b ZPP.

2.1. Dalje navodi da su tužitelj i tuženik dana 31. prosinca 2015. sklopili aneks Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita iz CHF u kredit u EUR-u te da tužitelj nema pravo tražiti utvrđenje ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita, a s obzirom da je ugovor u CHF konvertiran da su sve tužiteljeve uplate iskorištene za namirenje EUR kredita pa da tužitelj stoga nema prvo potraživati nikoje iznose plaćene po CHF kreditu.

2.2. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelja obvezati na naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Podneskom od 13. veljače 2019., nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o meritumu, tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev na način da je dodao točku 3. u izreci kojom traži od suda utvrđenje ništetnim u cijelosti Dodatka ugovora o kreditu kojega su parnične stranke kao stranke Ugovora sklopile 31. prosinca 2015. Tuženik se učinjenoj preinaci tužbe protivio (podnesak od 21. veljače 2029.).

3.1. Podneskom od 29. travnja 2019. tužitelj je postavio određeni tužbeni zahtjev u točki 2. njegove izreke, na način da potražuje iznos od 75.000,00 kuna na ime naknade štete zbog primjene ništetnih odredbi Ugovora, ali pridržava pravo tužbeni zahtjev uskladiti sa nalazom i mišljenjem vještaka nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Prvotno označena vrijednost predmet spora iznosila je 11.000,00 kuna. Tuženik se ovoj preinaci također protivio podneskom od 16. svibnja 2019., a sud je o preinaci odlučio raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu održanom 28. svibnja 2019.

3.2. Sud je učinjene preinake tužbe dopustio rješenjem od 28. svibnja 2019. temeljem odredbe članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., dalje: ZPP) jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i stoga što tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nema stručna znanja da sam postavi tužbeni zahtjev za koji je potrebno stručno znanje vještaka za područje financija. Tužitelj ne mijenja pravnu osnovu i ne postavlja novi zahtjev, nego samo usklađuje visinu tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka (istovjetno odlučeno u odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba Požega broj Gž-31/21-3 od 17.3.2021.) Također, zbog preinake nisu nastali posebni troškovi niti je uslijed povećanja vrijednosti spora povećana vrijednost radnje poduzete po punomoćniku koji je odvjetnik.

3.3. Nakon provedenog vještačenja, podneskom od 23. rujna 2019., tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev pa tako u točki 2. izreke potražuje od tuženika iznos od 71.063,52 kuna zbog primjene ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, odnosno odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi a koji iznos je utvrdio financijsko-knjigovodstveni vještak u svom nalazu i mišljenju (str. 174 spisa, str. 18 nalaza). Tužitelj mijenja istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na ranije učinjene preinake tako da više ne zahtijeva od suda utvrđenje ništetnim u cijelosti Dodatka ugovora o kreditu kojega su parnične stranke kao stranke Ugovora sklopile 31. prosinca 2015. (točka 3. tužbenog zahtjeva), a sud je ovu preinaku dopustio u skladu sa odredbom članka 190. stavka 3. ZPP pa je odlučeno kao u izreci rješenja. Zbog ovako učinjene preinake nisu nastali nikakvi posebni troškovi za parnične stranke. Međutim, u pogledu iznosa kondemnatornog zahtjeva, tužitelj je svoj zahtjev nakon provedenog vještačenja smanjio tako da umjesto iznosa od 75.000,00 kuna potražuje iznos od 71.063,52 eura pa u tom dijelu tužba nije preinačena jer smanjenje tužbenog zahtjeva ima značaj povlačenja tužbe.

3.4. Podneskom od 18. prosinca 2024. tuženik se protivio preinaci tužbe iz podneska od 23. rujna 2019. navodeći da je tužitelj tužbu preinačio na način da ističe novi zahtjev uz postojeći jer traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o CHF valutnoj klauzuli. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare na sve preinačene iznose pozivajući se na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva od 31. siječnja 2022. Ističe da je zastarni rok za tužiteljev zahtjev po osnovi kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda VTSRH posl. broj Pž-7129/13, a za zahtjev po osnovi valutne klauzule 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda VTSRH posl. broj Pž-6632/17 u postupku kolektivne zaštite potrošača i zastara da je nastupila 14. lipnja 2019. (za kamatu) odnosno 15. lipnja 2023. (za valutu) pa je tužiteljičin zahtjev zastario jer je za računanje zastare, odlučan dan preinake tužbe 23. rujna 2023. (20.rujna 2023.), a ne dan podnošenja tužbe.

3.5. Uvidom u tužbu tužitelja od 5. srpnja 2018. i podneske od 23. rujna 2019. i 13. siječnja 2025. utvrđeno je da tužitelj nije preinačio tužbeni zahtjev u točki 1. kojom traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora jer u tužbi traži utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 2. stavka 1. i članka 7. stavka 2., a potom samo precizira na koji dio navedenih odredbi Ugovora se odnosi njegov zahtjev te navodi "u dijelu koji se odnosi na promjenjivost redovne kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke", slijedom čega je protivljenje tuženika bespredmetno i neosnovano jer se ne radi o promjeni istovjetnosti, povećanju postojećeg zahtjeva niti isticanju drugog zahtjeva uz postojeći.

3.6. Također, kako je već obrazloženo pod točkom 1.12. Obrazloženja, u pogledu iznosa kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, tužitelj je svoj zahtjev nakon provedenog vještačenja smanjio tako da umjesto iznosa od 75.500,00 kuna (podnesak od 29. travnja 2019.) potražuje iznos od 71.063,52 eura pa u tom dijelu tužba nije preinačena jer smanjenje tužbenog zahtjeva ima značaj povlačenja tužbe.

3.7. Sve do provedenog vještačenja tužitelj ne može postaviti točno određeni zahtjev (novčani iznos) jer nema potrebna stručna znanja za isto što i sam tužitelj obrazlaže u tužbi kada navodi da će visinu tužbenog zahtjeva uskladiti s nalazom i mišljenjem vještaka.

3.8. Konačno, podneskom od 13. siječnja 2025., nakon uvođenja eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku, tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev s novom valutom te potražuje iznos od 9.432,94 eura sa pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

3.9. Točno je da je odredbom članka 190. stavka 1.ZPP-a propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Međutim, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu.

3.10. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi naknade štete odnosno povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavka 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegova prava na naknadu štete, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret.

3.11. Stoga odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavka 1.ZPP, čime bi bila narušena sama bit tužiteljeva prava na pristup sudu pa je odlučeno je kao u izreci rješenja.

4. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor od 31. kolovoza 2006., saslušanjem tužitelja i financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Visinu kondikcijskog zahtjeva tužitelj je predložio utvrditi provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Nakon što je financijski vještak dostavio svoj nalaz i mišljenje (str. 157-175 spisa) tužitelj je podneskom od 23. rujna 2023. specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da potražuje od tuženika, na ime naknade štete zbog primjene ništetnih odredbi ukupan iznos od 71.063,52 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

4.1. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22 i 88/22; dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura) uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.

4.2. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220 ZPP sud je izvršio uvid u sve materijalne dokaze koji prileže spisu te su isti pročitani: ugovor o namjenskom kreditu od 31. kolovoza 2006. (str.7-10), izračun konverzije (str. 22-29), pročitan je Dodatak ugovoru o kreditu od 31. prosinca 2015. (str.35-40 i str. 66-73), inicijalni otplatni plan i promet po kreditu (str. 128-146), pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje ekonomsko-financijske struke Filipa Tolića od 2. rujna 2019. (str. 157-175 spisa), zatim dopuna nalaza i mišljenje vještaka od 4. siječnja 2024.(str. 204-208), očitovanje vještaka od 17. siječnja 2025. (str.252-257 spisa), a vještak je nalaz i mišljenje usmeno obrazložio i na glavnoj raspravi 29. siječnja 2025. Na ročištu za glavnu raspravu 29. siječnja 2025. saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja (str. 275-278).

4.3. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.4. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan za iznos potraživanja od 9.432,94 eura koliko je tužitelj potraživao konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon nalaza financijskog vještaka, a pojedinačno specificiranim iznosima u tužbi. Nakon uvođenja eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku, tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev s novom valutom te potražuje iznos od 9.432,94 eura sa pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa, dok je prije preračunavanja potraživao iznos od 71.063,52 kuna. Pretvorbom iznosa 9.432,94 eura u kune, dobije se iznos od 71.072,41 kuna, a do navedene razlike došlo je uslijed primjene općeg pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe članka 14. Zakona o uvođenju eura.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim, nakon što u navodima tužbe ukazuje na postojanje djelomične ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom po osnovi preplate nastale zbog primjene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik osporava potraživanje tužitelja u cijelosti kako glede pravne osnove tako i visine, ističe prigovor zastare potraživanja te ukazuje da je u odnosu na predmetni ugovor o kreditu između stranaka sklopljen dodatak kojim je provedena konverzija pa smatra da je takvim postupanjem isključena mogućnost tužitelju postavljanja kondemnatornog zahtjeva za isplatom.

6. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 31. kolovoza 2006., sklopili ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207247702 za refinanciranje stambenog kredita i dovršetak kuće,

- da su člankom 1 Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 142.137,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) na dan isplate kredita,

- da je prema članku 2. stavku 1. Ugovora korisnik kredita, ovdje tužitelj dužan Kreditoru, ovdje tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 142.137,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je člankom 3 ugovoreno da se kredit otplaćuje 30 godina te da tražbina kreditora po ugovoru dospijeva najkasnije 1. rujna 2037.,

- da je člankom 7. da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 712,59 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećim na dan plaćanja za CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora, a za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor da će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

6.1. Između parničnih stranaka sporna je osnovanost zahtjeva za utvrđenje, osnovanost, pravodobnost i visina tužiteljeva kondikcijskog zahtjeva te pitanje zastare potraživanja. Sporno je ima li tužitelj pravo tražiti utvrđenje ništetenosti i isplatu budući su parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 31. prosinca 2015.

7. Uvidom u ugovor te saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru koji je sastavljen kao tipski ugovor od strane tuženika slijedom čega tužitelju nije dana mogućnost pregovaranja i utjecanja na sadržaj ugovora. Tužitelj MI je u svom iskazu naveo da je u kolovozu 2006. podigao kredit u Zagrebačkoj banci. Kredit je brzo realiziran, podigao je ukupno 142.000,00 CHF. Kada je došao u banku prvenstveno se raspitivao za kredit u kunama, ali mu je u banci rečeno da je najbolja opcija valuta CHF, kao najstabilnija valuta te da su i sami djelatnici banke podizali kredite upravo u CHF. Kamata je iznosila 4,5%, promjenjiva, a na njegovo pitanje što znači promjenjiva kamatna stopa, rečeno mu je da to znači da bi rata kredita mogla ići gore-dolje oko 100,00 kn. Nakon tri dana dokumentacija je bila spremna te su otišli kod javnog bilježnika Ruže Medunić u [adresa]. Kod javnog bilježnika nije dobio nikakve informacije, dočekale su ga službenice koje su ovjerile ugovor i to je bilo to. Nakon toga je bila isplata kredita, naravno u kunama, tako da CHF nije niti vidio. Raspon rate kredita bio od 3.200,00 ili 3.600,00 kn do 5.800,00 kn koliko je iznosila najveća rata. U vrijeme podizanja kredita nije mogao pregovarati o promjenjivoj kamatnoj stopi, a u banci mu je rečeno da je to to i da tako mora biti. U vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Kredit je koristio za dovršetak kuće, a tu kuću nikada nije dao u najam ili zakup. Na adresi kuće je bio registriran obrt u vlasništvu njegovog brata koji je također živio u toj kući, a obrt je zatvoren desetak godina. Djelatnost obrta bila je instalacija centralnog grijanja, a djelatnost se nije obavljala na adresi kuće, nego je samo na adresu kuće stizala pošta jer je i njegov brat živio u toj kući. Prilikom informativnog razgovora u banci, na upit je li pokušao pregovarati, tužitelj je iskazao da je jedini odgovor koji je dobio bio da zbog promjene kamatne stope rata može ići 100,00 kn gore-dolje, a da sve ostalo u ugovoru tako mora biti. Na upit je li na bilo koji način prigovarao banci nakon što su se anuiteti povećavali, tužitelj je iskazao da je prigovarao usmenim putem kada je odlazio u banku pitati može li se što promijeniti.

7.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti jer je isti iskazivao uvjerljivo, sigurno, životno i logično.

8. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 31. kolovoza 2006. utvrđeno je da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, za refinanciranje stambenog kredita i dovršetak kuće, da su člankom 1 Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 142.137,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) na dan isplate kredita, člankom 2 Ugovora da je korisnik kredita dužan Kreditoru, ovdje tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 142.137,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

8.1. Člankom 3 ugovoreno je da se kredit otplaćuje 30 godina te da tražbina kreditora po ugovoru dospijeva najkasnije 1. rujna 2037., a člankom 7. da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 712,59 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećim na dan plaćanja za CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Nadalje, da je ugovoreno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor da će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

9. Stranke su predmetni ugovor o kreditu sklopile 31. kolovoza 2006., što znači da se kao materijalno pravni propisi primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03), a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022 ).

9.1. Predmetne odredbe su kao takve implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Navedena direktiva je putem prakse Europskog suda dovela do visokog stupnja zaštite prava potrošača, pri čemu je praksa tog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje samog testa kontrole nepoštenosti, uzimajući u obzir činjenicu procesne autonomije država članica u pitanju samog procesnog aspekta primjene navedene direktive.

9.2. Odredba članka 81. stavka 1. ZZP/03, kao i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 odnosno čl. 49. st. 1. ZZP/14 u sebi sadrže implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja sadrži test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti i koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka. Ona je u svojem sadržaju materijalno pravna, ali istovremeno sadrži i procesni aspekt u vidu obveze nacionalnih sudova da provedu predmetnu kontrolu nepoštenost po službenoj dužnosti, pri čemu procesna autonomija država članica ne smije ograničavati ili sprječavati ostvarenje takvog cilja. U tom smislu je odredba čl. 3. st. 1. Direktive nužno povezana s odredbom čl. 7. st. 1. Direktive i načelom učinkovitosti koje državama članicama nameće pozitivnu obvezu pružanja i osiguravanja djelotvornih pravnih sredstava unutar kojih potrošači mogu ostvariti zaštitu od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

9.3. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Republike Hrvatske Europskoj Uniji 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i njezinim članicama deset godina prije pristupanja te prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi prije datuma formalnog pristupa te se primjenjivao na konkretan ugovorni odnos.

9.4. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija, a kako je npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 FI i ŠI, od 17. srpnja 2014., kao i presudi suda C-415/11 M od 14. ožujka 2013..

9.5. Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa.

9.6. Isto proizlazi iz niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 DI i dr., od 21. prosinca 2016, kao i presude suda C186/16 F i drugi od 20. rujna 2017., u kojima sud izražava:

„…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“.

9.7. Slijedom navedenoga, provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti odnosno i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, što je proizlazi iz presude suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009. Takvo stajalište je u skladu sa nacionalnim odredbama Zakona o obveznim odnosima ( čl. 327. st. 1. ZOO) koje također propisuju obvezu suda da na ništetnost ugovornih odredbi pazi po službenoj dužnosti.

9.8. Za predmet ovog spora je od utjecaja i činjenica da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.), utvrđeno da je upravo tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništeta.

9.9. Iz navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i koji je stekao status pravomoćnosti, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je upravo tuženica u vremenskom periodu koji obuhvaća i sklapanje ugovora između samih stranaka u ovom parničnom postupku povrijedila prava potrošača na način da je koristila nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

9.10. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018- 11 je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).

9.11. Iz navedenoga razloga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

9.12 Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

9.13. Iz navedenih odluka ujedno proizlazi i utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

10. Budući da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno, s jedne strane činjenice da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula (čl. 2 i 7 ugovora), činjenice da je promjenjiva kamatna stopa mijenjana u više navrata jednostranom odlukom banke ( koja činjenica u postupku nije sporna !) te da se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo.

10.1. U odnosu na utvrđenje glede pojedinačnog pregovaranja ovaj sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP-a koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.2. U samom postupku je jasno utvrđeno da je tuženik kao banka odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržao u člancima 2 i 7 ugovora, na formuliranom standardnom ugovoru tako da tužitelj nije mogao niti imao mogućnosti utjecati na tako unaprijed formulirane odredbe, što jasno potvrđuje iskaz tužitelja. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

10.3. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/, dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

10.4. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te da nije bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost.

10.5. Kod takvog ugovaranja ugovorna odredba dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da promjenu ugovorne kamate ( koja predstavlja visinu tj. cijenu usluge) čini ovisnom isključivo i izričito o volji same banke tj. tuženika, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti. Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva.

10.6. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

11. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03) koja je u osnovi identična odredbi članka 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te sadašnjoj odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022 ), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.1. Odredbom članka 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

11.2. Odredbom članka 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11.4. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Odredbom članka 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

11.5. Odredbom članka 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

11.6. Odredbom članka 8. ZOO-a je propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

11.7. Odredbom članka 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka).

11.8. Odredbom članka 322. ZOO-a propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11.9. Odredbom članka 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.10. Odredbom članka 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

11.11. Odredbom članka 1111. ZOO-a je propisano (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

12. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

12.1. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izraženo u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. U toj odluci je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

12.2. Odredbom članka 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Neupitni su pravni učinci pravomoćnih presuda donesenih u vođenom kolektivnom sporu na pojedinačne parnične postupke u kojima potrošači nastoje ostvariti svoja prava, pa tako i na postupak u predmetnoj pravnoj stvari. U protivnom, vođenje kolektivnih sporova u bitnom bi izgubilo svoj smisao.

13. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, u smislu odredbe članka 225. ZOO tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

14.1. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

14.2. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula).

14.3. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnesena 5. srpnja 2018., a preinakom učinjenom 23. rujna 2019. nije preinačen kondemnatorni dio tužbe, nego samo dio zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti konverzije – Dodatka ugovoru o kreditu pa je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

14.4 Osim toga, ovdje valja ukazati i na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

14.5. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da za utužena potraživanja nije nastupila zastara.

14.6. Naime, i Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14.7. Odredbom čanka 5. stavka 1. točke 15. ZZP, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

14.8. Da tužitelj ima svojstvo potrošača temeljem sklopljenog ugovora o kreditu od 31. kolovoza 2006. gdje je kao fizička osoba (korisnik kredita) sklopio ugovor o kreditu. Iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz tog ugovora je razvidno da je ugovorena klauzula CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu. Stoga po pravnom stavu ovog suda tužitelj ne treba dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući da je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu.

15. U odnosu na nesporno provedenu konverziju ( sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK) ovaj sud smatra da sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim, jer suprotno stajalište ne proizlazi niti iz samih odredaba ZIDZPK –a kao niti iz odredaba ZZP-a u pogledu zaštite potrošača odnosno općih odredbi ZOO-a. Ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja.

15.1. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate (u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu međutim, slučaju poput ovog koji je predmetom postupka (tj. kada je potrošač pristao na konverziju) potrebno je utvrditi kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim. Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku (tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope). Navedeno je relevantno u odnosu na zahtjev tuženika u pogledu zadatka vještačenja, a na koje primjedbe se vještak očitovao u dopunama na primarni nalaz i mišljenje.

16. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Filipu Toliću (str. 157-175). Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je isti sačinjen na jasan i određeni način, izrađen je objektivno i u skladu sa pravilima struke te je valjano i logično obrazložen. Vještak se u skladu sa primjedbama tuženika očitovao učinjenim dopunama nalazu i mišljenju te je nalaz usmeno obrazložio i na ročištu za glavnu raspravu 29. siječnja 2025. Nakon usmenog očitovanja vještaka parnične stranke nisu zahtijevale provođenje novog vještačenja. Tužitelj je određeno postavio (kondemnatorni dio) tužbeni zahtjev nakon što je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, čime ne mijenja pravnu osnovu i ne postavlja novi zahtjev, nego samo usklađuje visinu tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka (istovjetno odlučeno u odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba Požega broj Gž-31/21-3 od 17.3.2021.).

16.1. Vještak u nalazu i mišljenju navodi da je u Tablici 3. izračunao razliku između plaćene i ugovorene kamate po svakom anuitetu. Navedena razlika očituje se u razlici između plaćene kamate po svakom anuitetu po Primijenjenom otplatnom planu u Tablic 2 i kamate po svakom anuitetu po Ugovorenom otplatnom planu (početni u Tablici 1).

16.2. Navedena razlika je nastala uslijed promjena kamatne stope od strane tuženika, a sve sukladno Pregledu promjena kamatnih stopa po kreditu na str.127 spisa predmeta. Navedene promjene su evidentirane i u izračunu konverzije na dna 30. rujna 2015. te u prometima po kreditu. Slijedom navedenoga promjene kamatnih stopa su bile kako slijedi: 5,15%, 5,80%, 6,30%, 6,05% i 3,23%. Iz Tablice 3 je vidljivo da prva razlika od 685,23 kn nastaje 1. svibnja 2008. jer tuženik od 1. veljače 2008. mijenja kamatnu stopusa 5,15% na 5,80%. Od anuiteta sa 1. veljače 2014. tuženik obračunava kamatnu stopu manju od početno ugovorene (3,23% godišnje) pa više ne postoji razlika u korist tužitelja. Slijedom navedenoga, vještak utvrđuje da je tužitelj na dan 1. siječnja 2014. više platio iznos od 71.063,52 kn na ime otplate kredita u CHF u odnosu na iznos koji bi bio dužan platiti da nije bilo povećanja kamatne stope, a kako je prikazano u Tablici 3 nalaza i mišljenja. U Tablici 5 vještak je sačinio specifikaciju ukupne razlike po promjeni kamate.

16.3. U Tablici 4 vještak je izračunao razlike na okolnost razlike u tečaju CHF, a koja razlika se očituje u razlici između plaćenih anuiteta u kunama i početnog anuiteta u kunama prema Inicijalnom otplatnom planu kojega je dostavio tuženik. Vještak utvrđuje da je tužitelj na dan 1. rujna 2015., do konverzije, više platio iznos od 114.795,86 kuna na ime otplate kredita u CHF kao razlike promjene valutne klauzule vezane za CHF. U Tablici 6 vještak je sačinio specifikaciju ukupne razlike n okolnost razlike u tečaju CHF.

16.4. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik je isticao da vještak u nalazu i mišljenju nije dogovorio na pitanje jesu li svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije u skladu sa odredbama ZID ZPK/15. Tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka, ali ne zahtijeva provođenje novog vještačenja po drugom vještaku.

16.5. Na primjedbe tuženika iz podneska od 18. prosinca 2024. vještak se očitovao podneskom od 17. siječnja 2025. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 29. siječnja 2025. vještak je usmeno obrazložio nalaz i mišljenje te se očitovao o primjedbama i prigovorima tuženika. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka obzirom da je vještak izvršio uračunavanje više plaćenog po valutnoj klauzuli što nije predmet spora pa smatra da iznos preplate iznosi 6.021,85 eura, a ne 9.432,94 eura koliko je izračunao vještak u nalazu i mišljenju. Međutim, iz nalaza i mišljenja, dopune istoga i iskaza vještaka proizlazi da se navedeni iznos od 6.021,85 eura ili 45.371,66 kuna odnosi na utvrđeni iznos preplate ako se uzme u obzir samo preplata po promjenjivoj kamatnoj stopi od koje se oduzela utvrđena preplata konverzijom.

16.6. Naime, dopunom nalaza i mišljenja od 4. siječnja 2024. vještak je utvrdio da svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku nisu uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 budući da je prema mišljenju vještaka izračun temeljem kojega je rađena konverzija u potpunosti različit od izračuna i metodologije ovog postupka. Nadalje, vještak obrazlaže da tuženik nije preplatu prilikom izračuna konverzije računao po početnim parametrima (početna kamatna stopa i početni tečaj, tj. tečaj EUR-a prilikom korištenja kredita), nego je primjenjivao promjenjivu kamatnu stopu i promjenjivi tečaj za EUR (valutna klauzula). Početna kamatna stopa u izračunu konverzije je bila 5,90% godišnje a tijekom izračuna ona je u pravilu rasla (6,50%, 7,00%, 6,75%, 6,71%, 6,51%, 6,25%, 6,04%), dok je samo zadnja 2 mjeseca bila niža tj, zadnja 2 anuiteta je bila 5,84%. Srednji tečaj Hrvatske narodne banke za EUR na dan plaćanja je svaki puta bio različit od srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za EUR na dan korištenja (isplate) kredita (1 EUR = 7,351910 HRK). Na taj način utvrđeni iznosi pretplate u Osnovnom Nalazu i mišljenju su znatno veći od utvrđene pretplate u konverziji.

16.7. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“

16.8. Dakle, kako provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena (čl. 19 c ZID ZPK) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da zakon temeljem kojeg je konverzija provedene nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

16.9. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

16.10. Pri tome valja ukazati da je vještačenjem utvrđeno da je izračun temeljem kojega je rađena konverzija u potpunosti različit od izračuna i metodologije izračuna preplate u ovom postupku pa su na taj način utvrđeni iznosi preplate u nalazu mišljenju vještaka znatno veći od utvrđene preplate u konverziji. Iz navedenog je razvidno kako je konverzija proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

16.11. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

16.12. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

16.13. Slijedom navedenoga, sud nije umanjio iznos preplate utvrđen vještačenjem (primjenom ništetnih odredbi) od iznosa utvrđenog konverzijom jer je tuženik tu preplatu računao na drugoj osnovi i po drugoj metodologiji od one koja je primijenjena u izračunu potraživanja prema tužbenom zahtjevu, odnosno usporedio je realizirani kredit sa potencijalnim eurskim kreditom sa promjenjivom kamatnom stopom (u konverziji), dok je u ovom postupku izračun i metodologija polazila od toga da se početni ugovoreni uvjeti iskazuju u kunama. Izračun iz ovog postupka i izračun preplate iz konverzije ne mogu međusobno prebiti iz razloga jer proizlaze iz potpuno različitih osnova.

17. Slijedom navedenoga, nakon provedenog postupka utvrđeno je da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF u konkretnom ugovoru o kreditu te promjenjive kamatne stope nije bilo dopušteno iz razloga jer je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a takvo utvrđenje dovodi do djelomične ništetnosti dijelova odredbi čl. 2 i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatu i koje ne povlače za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez takve djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope i tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan.

17.1. Činjenica da su stranke na temelju zakona provele konverziju ne isključuje tužitelju kao potrošaču pravo na isplatu temeljem ništetnosti dijela ugovornih odredbi, u slučaju kada konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na utvrđene ništetne odredbe, a obzirom da izračun u sklopu konverzije nije polazio od metodologije primjenjive u ovom postupku (izračuna koliko je tužitelj temeljem nepoštenih ugovornih odredbi platio banci više u odnosu na početno ugovorene uvjete), već je konverzija provedena na način da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) sa legitimnim ciljem izjednačavanja položaja korisnika kredita denominiranog u CHF kao da je sklopio ugovor koji je vezan uz valutu EUR, iz kojega razloga u izračun potraživanja koji je predmetom ovog postupka nije moguće uračunati i prebiti iznos preplate utvrđen u sklopu konverzije, jer se radi o dva posve različita izračuna i metodologije.

17.2. Osim toga takvim postupanjem bi se zadiralo u konverziju i anuliralo učinke do kojih je ista dovela, pri čemu same stranke ne osporavaju činjenicu zakonitosti provedene konverzije i njezina učinka pa kako je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), to je tuženik dužan vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorenog tečaja važećeg kod isplate kredita, a što iznosi ukupno 9.432,94 eura( točka II. izreke presude) prema pojedinačnim mjesečnim iznosima, pri čemu je riječ o imovini tužitelja koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a).

17.3. Tužitelj na iznose glavnog potraživanja ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu odredbe čl. 29. i 1086. ZOO. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja pa je odlučeno kao u izreci presude. S obzirom da su odredbe ugovora o kreditu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, to je kamata dosuđena od dana izvršene uplate svakog mjesečnog obroka kao dana stjecanja (jednako i Županijski sud u Osijeku, Gž- 1517/2023-2 od 14. prosinca 2023.).

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. stavka 1. i 2. i članka 164. ZPP, pa je sud slijedom odredbe članka 154. stavka 1. zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška, kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u točki IV. izreke presude.

18.1. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka iste treba ocjenjivati ne samo kvantitativno nego i kvalitativno te imati u vidu u koju svrhu su bili nužni troškovi postupka, odnosno što je u postupku bilo sporno. Ukoliko je najveći dio ili veći dio istih ostvaren radi protivljenja osnovi tužbe, onda visina tih troškova nije u svezi sa uspjehom jer bi oni morali biti ostvareni bez obzira na visinu tužbenog zahtjeva s kojim je tužitelj uspio.

18.2. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura). Učinjena preinaka tužbenog zahtjeva tijekom postupka nije utjecala na visinu troškova postupka.

18.3. Tužitelj zastupan po opunomoćeniku iz reda odvjetnika popisao je trošak u ukupnom iznosu od 3.815,16 eura.

18.4. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 100 bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 16. kolovoza 2018., 13. veljače 2019., 29. travnja 2019. i 23. rujna 2019. za svaki u iznosu 200,00 eura, ukupno 800,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 100 bodova, najviše 4 obrazložena podneska iz ovog Tbr.), za sastav obrazloženih podnesaka od 13. siječnja 2025. i 23. siječnja 2025. za svaki u iznosu 100,00 eura, ukupno 200,00 eura (Tbr.8. toč.3. Tarife, 50% nagrade iz Tbr.7 toč.1. i 8.) zastupanja po opunomoćeniku iz reda odvjetnika na pripremnom ročištu 20. veljače 2019. i 28. svibnja 2019. u iznosu 200,00 eura za svako ročište, ukupno 400,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 29. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura, (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 100 bodova), pristup ročištu za objavu presude 28. veljače 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 50% nagrade iz Tbr.7.1. Tarife), što ukupno iznosi 1.900,00 eura.

18.5. Navedenom iznosu od eura treba pribrojiti pripadajući PDV (Tbr. 42 Tarife, 25% iznosa 1.900,00 eura) u iznosu 475,00 eura, zatim trošak plaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu 437,98 eura (3.300,00 kuna, str. 149 spisa) i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 53,09 eura pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 2.866,07 eura.

18.6. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 23. ožujka 2019. sa pripadajućim PDV-om obračunatim na taj iznos troška jer se takav podnesak ne nalazi u sudskom spisu, zatim trošak podneska od 26. kolovoza 2019. sa pripadajućim PDV- om obračunatim na taj iznos troška jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka te trošak vještačenja preko dosuđenog iznosa od 437,98 eura (3.300,00 kuna) odnosno za iznos od 199,08 eura (1.500,00 kuna) jer je ovaj dio predujma za vještačenje položio tuženik vidljivo iz uplatnice na str. 153 spisa predmeta. Stoga je u preostalom dijelu preko dosuđenog, odnosno za iznos od 949,09 eura zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

18.7. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 28. veljače 2025. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

19. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 28. veljače 2025.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku). Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužiteljica po punomoćniku Višnji Babić, odvjetnici u Slavonskom Brodu- neposredno,

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb- putem e-oglasne ploče suda.