REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-743/2021-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Mariu Žaji, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 5. prosinca 2024. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 28. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 216-24/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. siječnja 2006. god. u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak, a koja je označena u čl. 2. i dijelu čl. 4. Ugovora i koja glasi:

„ Iznos, namjena i korištenje kredita“

Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 CHF ( slovima: stotisućašvicarskih ranaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita....

„Otplata kredita“

Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.366,42 (tisućutristošezdesetšestšvicarskihfranaka i 42/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 8.157,93 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. god. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koja kamata teče

- na iznos od 36,94 EUR od 01.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,58 EUR od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 125,18 EUR od 02.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,07 EUR od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 149,98 EUR od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 149,31 EUR od 10.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 173,34 EUR od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 229,83 EUR od 10.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 192,65 EUR od 04.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 188,47 EUR od 15.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 197,40 EUR od 05.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 197,40 EUR od 05.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 255,92 EUR od 07.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 401,45 EUR od 09.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 401,45 EUR od 09.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 304,33 EUR od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 268,80 EUR od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,16 EUR od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,57 EUR od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,75 EUR od 09.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,71 EUR od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,80 EUR od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,27 EUR od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,14 EUR od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,89 EUR od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,97 EUR od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,58 EUR od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,26 EUR od 31.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,50 EUR od 16.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 286,58 EUR od 31.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 293,16 EUR od 30.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 288,37 EUR od 31.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 280,15 EUR od 25.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 280,15 EUR od 25.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 277,99 EUR od 06.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 253,35 EUR od 18.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 253,35 EUR od 18.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 255,16 EUR od 12.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 256,88 EUR od 31.07.2013.godine pa do isplate,

- na iznos od 267,43 EUR od 31.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 282,05 EUR od 30.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 274,51 EUR od 31.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 283,66 EUR od 06.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 285,90 EUR od 31.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 286,54 EUR od 12.02.2014. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.850,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

Dana 25.veljače 2021.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su dana 13.siječnja .2006. godine tužitelj i tuženi sklopili Ugovor o kreditu broj 216-24/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 100.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Parnične stranke da su sklopile su 20.listopada 2011. godine Aneks 1. navedenog Ugovora kojim je utvrđen moratorij na otplatu u trajanju od 12 anuiteta (mjeseci). Navedeni Ugovor da je sklopila i realizirala poslovna jedinica - podružnica tuženika u Splitu, a što spada u njezinu djelatnost, a da je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Splitu, a tuženik da je u međuvremenu promijenio ime u ADDIKO BANK d.d.. Tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, da nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što da mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi) Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, da nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tužitelj stoga smatra kako su odredbe naprijed navedenog Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu ništave, a pred Općinskim sudom u Splitu da je ishodio pravomoćnu presudu kojom je utvrđena ništavost odredaba predmetnog Ugovora u pogledu ugovorene kamatne stope koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Pravno shvaćanje izraženo u ovoj tužbi da je prihvatio i najviši sud u RH u revizijskoj odluci Rev-2221/18 u kojoj je utvrdio da su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu ništave, a takovu odluku Vrhovnog suda RH da je u biti potvrdio i Ustavni sud RH. Tuženik da je na taj način stekao bez osnove iznos od 68.490,96 kn prema vještvu stalne sudske vještakinje Višnje Perajica, a temeljem više uplaćenog od strane tužitelja po predmetnom kreditu zbog primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelj napominje kako je ishodio presudu pred Općinskim sudom u Splitu kojom je nepravomoćno utvrdio ništavost kamatne stope po Ugovoru o kreditu koji je predmet ovog postupka, te s obzirom na ništavost tuženiku da je naloženo plaćanje na ime više uplaćenih kamata. Radi navedenog tužitelj postavlja tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 216-24/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. siječnja 2006. god. u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak, a koja je označena u čl. 2. i dijelu čl. 4. Ugovora i koja glasi:

„ Iznos, namjena i korištenje kredita“

Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 CHF ( slovima: stotisućašvicarskih ranaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita....

„Otplata kredita“

Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.366,42 (tisućutristošezdesetšestšvicarskihfranaka i 42/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“ Ujedno potražuje od tuženika isplatu iznosa od 68.490,96 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i naknadu parničnog troška.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužitelj dana 26. veljače 2021. godine podnio naslovnom sudu tužbu radi utvrđenja nišetetnosti odredbe čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 216-24/2006, sklopljenog između tužitelja i tuženika (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“) i isplatu iznosa od 68.490,96 kuna s osnove valutne klauzule, kao i naknadu parničnih troškova. Tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu. Prvenstveno ističe prigovor zastare utuženog iznosa, budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju da se primjenjuje zastarni rok sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ da ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj da nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj na kojem je teret dokazivanja u ovom postupku nije naveo nijednu relevantnu tvrdnju niti predložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje tvrdnje o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu već osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 (dalje u tekstu: „Presuda VTS 1“) i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 (dalje u tekstu: „Presuda VTS 2“), a koje se donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“. Tužitelj citirajući Presudu VTS 1 i Presudu VTS 2 navodi kako je istima utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope kao i ništetnost odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF te ističe kako je naslovni sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda pozivanjem na odredbu čl. 502.c ZPP-a. Također, tužitelj pozivanjem na utvrđenja iz Presude VTS 1 i Presude VTS 2 aludira i na primjenu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, dalje u tekstu: „ZZP“). Međutim, suprotno naprijed navedenom tuženik ističe kako naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz Presude VTS 1 i Presude VTS. Tužitelj da se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka da izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, da nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj da nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 13. travnja 2005. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Tužitelj da tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, te da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi kako je stoga predmetna odredba nepoštena ne navodeći niti jednu odredbu koja utvrđuje isto. Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP), osobito čl. 96., 99. i 102., Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP da se nije dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana standardnim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi da je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula da su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te da su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Zbog navedenog, da nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja da istom od strane tuženika ne bi bile pružene dostatne i jasne informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF. Prije svega, tuženik da je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom u CHF. Slijedom svega navedenog, da je očigledno kako odredbe o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora o kreditu koje su predmetom spora u ovom postupku nisu ništetne. Tuženik se protivi i zatraženom tijeku zakonskih zateznih kamata i to detaljno obrazlaže u svom odgovoru na tužbu. Tuženik se protivi i visini postavljenog zahtjeva. Zbog navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke.

Svojim podneskom od 27.prosinca 2023.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci presude. Navodi da, s obzirom na pozitivne razlike iskazane u vještvu, tužitelj ne potražuje iznose za period od veljaču 2006. god. do svibnja 2010. god., dok za lipanj 2010. god. odnosno za plaćeno koje dospijeva 01.lipnja 2010. potražuje iznos od 36,94 eura.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao potrebu podizanja kredita radi adaptacije stana u kući u mjestu [adresa], ova njegova kuća da se sastojala od četiri stana, tri jedinice za bavljenje turizmom i jedna stambena jedinica za potrebe njegovog stanovanja, inače da trajno stanuje u [adresa], po zanimanju da je pomorac i da je pomorac bio i u vrijeme podizanja kredita, 2006. godine. Navodi da je Hypo banka bila njegova matična banka kod koje je imao otvoren račun i ostvarivao primanja koja su mu isplaćivana u eurima, prije ovog kredita da je kod njih također podigao kredit kojeg je do predmetnog već otplatio. Dakle, da je došao u banku i tamo da mu je kazano da mu se nudi kredit vezan za valutu švicarski franak, da je on pitao u startu za kredit vezan za eur jer je u toj valuti primao plaću, međutim, da mu je rečeno da trenutno u ponudi nemaju eurski kredit i da mu ga ne bi niti odobrili jer kao pomorac nije kreditno sposoban za ovaj kredit, da mu je rečeno da će dobiti kredit vezan za valutu švicarski franak i to u roku od 7 dana, kamata da je bila u to vrijeme povoljna, 3,99 % i službenik banke da mu je kazao da je švicarski franak najstabilnija valuta i da neće biti podložan nekim drastičnim promjenama, tečaja te valute, maksimalno, do 100,00 kn mjesečno da bi rata mogla biti veća od početne. Navodi da nije imao razloga sumnjati u ovu ponudu odnosno ovaj proizvod, da je znao što znači valutna klauzula, otišao kod javnog bilježnika i tamo da nije bilo govora o uvjetima ovog kredita nego da su se više bavili tumačenjem hipoteke na stanu vezano za osiguranje kredita. Dakle, kredit da je realiziran, početna rata bila je od 6.400,00 kn do 6.800,00 kn, da bi naknadno došlo do velikog rasta tečaja švicarskog franka i rata da je porasla na nekih 9-10.000 kn, banka da je imala trajni nalog na njegova primanja i da su sami skidali mjesečnu ratu, zbog ovog problema da je bio dva puta na razgovoru kod banke i pitao može li prenijeti kredit u eurski i da su kazali kako to nije moguće jer je podigao kredit vezan za CHF. Navodi da su mu jedino izašli u susret po pitanju moratorija otplate kredita na godinu dana, kada je već došao do zida vezano za ovaj problem. Tu da nije trebao plaćati glavnicu kroz taj period ali da su mu išle kamate i to veće kamate jer je od one početne kamata već po odluci banke skočila. Kredit da je otplatio, da mu se čini da je to bilo 2017. godine, banka da ga je zvala vezano za konverziju kredita negdje 2016. godine, ali zbog okolnosti što je bio na brodu i nije ovo stigao napraviti, a imao je još nešto malo otplate kredita, da je kredit jednostavno otplatio takav kakav je bio. U vrijeme podizanja kredita da nije bio vlasnik obrta niti firme, kredit da mu je trebao isključivo za adaptaciju stana za osobne potrebe, tek prije par godina da je postao vlasnik firme vezano za iznajmljivanje brodova. Na posebno pitanje pun. tužitelja, vezano za onaj prvi kredit kod iste banke koji je otplaćen prije predmetnog, navodi da se radilo o turističkom kreditu za adaptaciju odnosno dovršenje kuće u [adresa] vezano za jedinice za iznajmljivanje turistima i da je taj kredit bio vezan za valutu eur. Navodi da je ove apartmane otvorio u smislu početka bavljenja turizmom 2002. godine kada je doneseno rješenje o jedinicama kao apartmanima. Navodi da je kod podizanja predmetnog kredita vezano za valutu švicarski franak morao banci donijeti rješenje o kategorizaciji apartmana i dokaz o prometu vezano za bavljenje turizmom jer nije bio kreditno sposoban po pitanju mjesečnih primanja kao pomorac pa je banci trebao dokazati da ima i druga primanja. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika tužitelj navodi da je on tekst predmetnog ugovora prije zaključenja pročitao.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 216- 24/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenog između stranaka dana 13.siječnja 2006.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split) i saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u pogledu ugovorene valutne klauzule u CHF te isplatu više plaćenog iznosa temeljem ništetnih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 13.siječnja 2006.godine, a koje se odnose na nezakonito ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 13.siječnja 2006.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 100.000,00 CHF sa rokom otplate od 7 godina, da se radi o kreditu za adaptaciju kuće, namjenskom kreditu, prema stavu ovog suda vezano za predmetni pravni posao tužitelj ima status potrošača. Ugovorena je otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu, mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan plaćanja. Nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, radi se o kreditu koji nije konvertiran.

Iskaz tužitelja je prema mišljenju ovog suda logičan, životan i uvjerljiv i u skladu je sa ostalim izvedenim dokazima.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. (primjenu iste i u ovom slučaju) kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Visoki Trgovački sud RH je presudom Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.rujna 2004.godine do 31.prosinca 2008.godine povrijedio prava i interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti… što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tuženici su postupali suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača. Vrhovni sud je odlukom Rev-2221/18 od 3.rujna 2019.godine odbio kao neosnovanu reviziju tuženika koja je izjavljena protiv citirane odluke, dakle, radi se o nepoštenoj i ništetnoj odredbi – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

Dakle, što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl.2. i čl.4. Ugovora o kreditu, pa je valjalo iste utvrditi ništetnima i odlučiti kao u tč.I. izreke presude. Za navesti je da je tužitelj kao ugovorna strana i korisnik kredita upravo osoba koja je ugovor zaključila i isti otplatila, isti je aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, ima status potrošača.

Temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić, ista je u svom nalazu i mišljenju navela da je ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan dospijeća prvog anuiteta, u razdoblju otplate kredita u iznosu od 8.988,76 eura. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan dospijeća prvog anuiteta da ukupno iznosi 830,83 eura. Slijedom toga, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbog više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan dospijeća prvog anuiteta, da iznosi 8.157,93 eura. Sudski vještak, prema stavu ovog suda, dala je kvalitetan nalaz i slijedom toga nalaza mišljenje, dakle, bez obzira na stav suda, ista je iskazala i tzv.negativne razlike u posebnoj koloni. Tužitelj u svom podnesku kojim uređuje ovaj zahtjev na isplatu preplaćenog iznosa, potražuje preplatu umanjenu za tzv.negativne razlike odnosno potražuje iznos od 8.157,93 eura. Dakle, sam tužitelj je umanjio preplaćeni iznos za tzv. negativne razlike, sud je stava da tužitelju pripada zatraženi iznos od 9.157,93 eura i da mu je tuženik ovaj iznos na ime nepoštenih odredbi vezanih za valutnu klauzulu u CHF u obvezi isplatiti.

Dakle, sud je prihvatio vještvo sudskog vještaka dipl.oecc Ines Lozić kao stručno, logično i uvjerljivo, tužitelj je konačno u skladu sa tim vještvom i uredio svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci presude.

Prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan, naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je doneseno 31.siječnja 2022.godine, određeno je da ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Dakle, sve tužbe na temelju kolektivne presude u ovakvom slučaju koje su podnesene do 14. lipnja 2023. godine, su pravovremeno podnesene, u ovom slučaju tužba je podnesena dana 25.veljače 2021.godine, prigovor zastare nije osnovan. Presudom Trgovačkog suda Zagrebu P-1401/2012, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14.6.2018. u dijelu valutne klauzule CHF, okončan je spor za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača s kreditima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog anuiteta do isplate, koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća, što je sud u cijelosti prihvatio. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju i temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a pripadaju ovako zatražene kamate na svaki pojedini iznos preplate kroz utuženi period. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od dana 9.prosinca 2021.godine i 27.prosinca 2023.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 15.veljače 2023.godine, 28.lipnja 2024.godine i 5.prosinca 2024.godine; za svaku radnji po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura je ukupan iznos od 1.200,00 eura; 25% PDV-a u iznosu od 300,00 eura; troška vještačenja u iznosu od 350,00 eura; što ukupno zbrojeno daje iznos od 1.850,00 eura, tuženik je ovaj iznos obvezan isplatiti tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, preostali trošak tužitelju nije priznat, tužitelj ima status potrošača i plaćanja sudskih pristojbi oslobođen je temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), pa sud nije obvezao tuženika da mu naknadi i trošak sudskih pristojbi.

U Splitu, 28. veljače 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika