REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-1130/2023-22.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Židanić, odvjetnik iz OD Reljić, Zelić, Židanić i Mar d.o.o. iz Zagreba protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupaju odvjetnici iz OD Mađarić & Lui, d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. veljače 2025. u prisutnosti zz tužitelja ČF, odvjetničkog vježbenika u OD Reljić, Zelić, Židanić i Mar d.o.o. iz Zagreba i zz tuženika TFD, odvjetničke vježbenice u OD Mađarić & Lui, d.o.o. iz Zagreba, 28. veljače 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredba Ugovora o kreditu pod brojem 028-50-3975114, zaključenog između tužitelja DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, te ista ne proizvodi nikakav učinak, i to:

- dio odredba članka 7. stavka 1. Ugovora, a koja glasi: „po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti valutne klauzule, iznos od 2.765,19 EUR zajedno sa zateznim kamatama, sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. prosinca 2007. propisana članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od

1,05 EUR od dana 31.03.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od

5,93 EUR od dana 31.10.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od

0,83 EUR od dana 30.11.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od

7,32 EUR od dana 31.12.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od

8,31 EUR od dana 31.01.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

8,76 EUR od dana 28.02.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

7,52 EUR od dana 31.03.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

7,76 EUR od dana 30.04.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

5,86 EUR od dana 31.05.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

4,46 EUR od dana 30.06.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

4,84 EUR od dana 31.07.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

5,57 EUR od dana 31.08.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

5,51 EUR od dana 30.09.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

4,76 EUR od dana 31.10.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

6,16 EUR od dana 30.11.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

7,28 EUR od dana 31.12.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od

8,87 EUR od dana 31.01.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

8,51 EUR od dana 28.02.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

10,67 EUR od dana 31.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

10,26 EUR od dana 30.04.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

11,06 EUR od dana 31.05.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

17,98 EUR od dana 30.06.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

16,55 EUR od dana 31.07.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

19,82 EUR od dana 31.08.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

18,39 EUR od dana 30.09.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

16,10 EUR od dana 31.10.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

20,94 EUR od dana 30.11.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

27,09 EUR od dana 31.12.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od

22,73 EUR od dana 31.01.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

24,26 EUR od dana 28.02.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

22,32 EUR od dana 31.03.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

22,67 EUR od dana 30.04.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

30,91 EUR od dana 31.05.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

31,30 EUR od dana 30.06.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

38,10 EUR od dana 31.07.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

34,60 EUR od dana 31.08.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

30,78 EUR od dana 30.09.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

30,37 EUR od dana 31.10.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

30,07 EUR od dana 30.11.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

31,90 EUR od dana 31.12.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,49 EUR od dana 31.01.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,70 EUR od dana 29.02.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

32,60 EUR od dana 31.03.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,34 EUR od dana 30.04.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,85 EUR od dana 31.05.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,00 EUR od dana 30.06.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,22 EUR od dana 31.07.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

32,58 EUR od dana 31.08.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

31,20 EUR od dana 30.09.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

32,67 EUR od dana 31.10.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,38 EUR od dana 30.11.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

32,88 EUR od dana 31.12.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od

30,10 EUR od dana 31.01.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od

32,47 EUR od dana 28.02.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od

32,67 EUR od dana 31.03.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od

31,74 EUR od dana 30.04.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od

28,86 EUR od dana 31.05.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od

28,79 EUR od dana 30.06.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od

29,50 EUR od dana 31.07.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od

30,63 EUR od dana 31.08.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od

32,21 EUR od dana 30.09.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od

31,39 EUR od dana 31.10.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od

31,97 EUR od dana 30.11.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od

32,62 EUR od dana 31.12.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od

30,90 EUR od dana 31.01.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od

31,70 EUR od dana 28.02.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od

31,44 EUR od dana 31.03.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od

30,56 EUR od dana 30.04.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od

30,27 EUR od dana 31.05.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od

30,40 EUR od dana 30.06.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od

31,40 EUR od dana 31.07.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od

32,25 EUR od dana 31.08.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od

32,08 EUR od dana 30.09.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od

32,81 EUR od dana 31.10.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,31 EUR od dana 30.11.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,01 EUR od dana 31.12.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,41 EUR od dana 31.01.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,41 EUR od dana 28.02.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,41 EUR od dana 31.03.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,41 EUR od dana 30.04.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,41 EUR od dana 31.05.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,41 EUR od dana 30.06.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,41 EUR od dana 31.07.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,41 EUR od dana 31.08.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od

33,41 EUR od dana 30.09.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od

687,34 EUR od dana 30.09.2015. godine pa do isplate; sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov Prigovor radi prijeboja u iznosu od 888,13 EUR.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa tuženikom, zaključio Ugovor o kreditu pod brojem 028-50-3975114, a kojim je tuženik mu stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate, a što je bilo dana 21.03.2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor). Ističe da isti ne raspolaže s primjerkom Ugovora o kreditu, kao niti Dodatkom o kreditu, te niti sa dostatnom dokumentacijom za izradu točnog obračuna potraživanja i specificiranje točnog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da tuženik, temeljem pisanih zahtjeva tužitelja, i to kako u elektronskom obliku od dana 13.06.2023. godine, tako i u materijalnom obliku od dana 13.06.2023. godine, nije njegovom punomoćniku dostavio traženu dokumentaciju.

Slijedom navedenog, predlaže Naslovnom sudu, a temeljem odredbe članka 186.b Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP) da službenim putem naloži tuženiku da dostavi istome, kao i njemu, slijedeću dokumentaciju:

1. Ugovor o kreditu broj 028-50-3975114, kao i njemu pripadajuće Dodatke; 2. Knjigovodstvenu karticu (Promet po kreditu – rekonstrukcija);

3. Prvi i cjelokupni otplatni plan;

4. Pregled kamatnih stopa;

5. Specifikaciju uplata.

Ističe da isti raspolaže sa parcijalnom dokumentacijom vezanom uz Ugovorenu kreditnu obvezu i to s dokumentacijom koju mu je u vezi konverzije dostavio tuženik, a temeljem koje je moguće, uzevši u obzir promjene kamatne stope od strane tuženika u usporednim kreditima, rekonstruirati pojedinačne rate kredita od dana isplate istog, pa do dana konverzije. Isto tako, navedenoj dokumentaciji prileže popis njegovih uplata do dana konverzije, kao i otplatni plan u CHF-u kroz kredit, i to od dana isplate istoga do dana konverzije.

Ističe da je u konkretnom slučaju riječ o dugoročnom kreditu, s valutnom klauzulom, sklopljenom na 16 godina odnosno 192 mjeseci, koji je on kao potrošač sklopio s tuženikom kao trgovcem, te je Ugovorom bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,95%, te je bilo propisano da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

Nadalje, odredbama Ugovora o kreditu je bilo uređeno pitanje načina otplate, te se tako navodilo da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća i to prema otplatnom planu, s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Isto je standardno kod svih tipiziranih ugovora o kreditu tuženika, a što se u konačnici utvrđuje i u nacrt Dodatka koji mu je dostavljen u vezi konverzije. Također ističe da je dana 30.09.2015. godine stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje u tekstu ZID ZPK 15), a kojim izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je uvedena obveza banaka, ujedno i tuženika, u vezi provođenja konverzije kredita iz CHF u EUR.

Slijedom navedenog, on je s tuženikom zaključio Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: Dodatak), kojim je provedena konverzija kredita radi promjene valute (kredit denominiran u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u EUR odnosno u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR), te je utvrđeno da nakon konverzije glavnica kredita na dan 30.09.2015. godine iznosi 7.219,32 EUR-a, plativo u kunama prema srednjem tečaju tuženika za EUR. Sam Ugovor sadrži nepoštene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava i prava zaštite potrošača, uslijed čega su ništetne i ne proizvode pravni učinak.

Naime, Potrošač-Hrvatski savez za zaštitu potrošača, kao tužitelj, pokrenuo je kolektivnu tužbu protiv 8 banaka, a između kojih je i tuženik. Predmet se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, te je dana 04.07.2013. godine donesena prvostupanjska presuda.

U vezi podnesenih žalbi banaka, a tako i tuženika, na gore navedenu prvostupanjsku presudu, odlučivao je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, a koji je dana 13.06.2014. godine donio Presudu i Rješenje pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, a kojom je u točci II. izreke djelomično odbio žalbe tuženika.

Drugostupanjskom presudom, a koja presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u predmetu zaštite kolektivnih interesa potrošača, odredbe ugovora o kreditima u odnosu na promjenjive kamatne stope, a koje ne sadrže egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara na temelju kojih banke izračunavaju i jednostrano mijenjaju visinu kamatne stope proglašene su nepoštenim te kao takvim ništetnim.

Ističe se da je u odnosu na podnesene revizije, Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 09.04.2015. godine donio Presudu i Rješenje pod poslovnim brojem Revt-249/14-2. Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca, kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava.

Slijedom navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno je zauzeo stav da je ništetna odredba banaka o promjeni kamatne stope na način koji su to radila, a što se odnosi i na tuženika za sve ugovore o kreditu sklopljene u periodu od 10.09.2003. godine pa nadalje.

Ističe da sam Ugovor sadrži i nepoštene odredbe u vezi primjene valutne klauzule, a koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava i prava zaštite potrošača, uslijed čega su ništetne i ne proizvode pravni učinak.

Odlučujući o podnesenim žalba banaka, prvotno je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u gore navedenoj presudi pod poslovnim brojem Pž-7129/13 preinačio prvostupanjsku presudu u navedenom dijelu, te je odbio tužbeni zahtjev. Na navedenu drugostupanjsku presudu uložene su revizije od strane svih stranaka, a koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio donošenjem Presude i Rješenja pod poslovnim brojem Revt-249/14, a koju je presudu tužitelj već ranije naveo. U odnosu na navedenu Presudu i Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a po uloženoj ustavnoj tužbi Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, Ustavni sud Republike Hrvatske je dana 13.12.2016. godine donio Odluku, kojom je usvojio tužbu tužitelja, te je ukinuo točku I. Presude i Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015, te u tome dijelu vratio predmet Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje.

U svezi donesene Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 03.10.2017. godine donio Rješenje pod poslovnim brojem Revt- 575/16, a kojom je prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine u točki I.1. i 2. izreke presude, te u odluci o parničnim troškovima (točka V. izreke) i u tom dijelu predmet vratio Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje.

Nastavno na navedeno Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14.06.2018. godine donio Presudu pod poslovnim brojem Pž-6632/2017, a kojom je odbio žalbe banaka, podnesene protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnim brojem P-1401/12. Donošenjem navedene presude, prvostupanjska presuda po pitanju ništetnosti valutne klauzule je postala pravomoćna.

Ističe i da je tuženik u odnosu na navedenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 uložio reviziju, te je u vezi revizija banaka, pa tako i tuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 03.09.2019. godine donio Presudu i rješenje pod poslovnim brojem Rev-2221/2018. Slijedom navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jasno je zauzet stav da je ništetna odredba tuženika o promjeni kamatne stope na način koji je to radio, i to za sve ugovore o kreditu sklopljene u periodu od 10.09.2003. godine pa nadalje, kao i da je ništetna odredba ugovora vezana uz valutnu klauzulu, odnosno vezanosti glavnice uz švicarski franak.

U odnosu na utvrđenja i zaključke u svim presudama donesenim u postupku vođenom po kolektivnoj tužbi, odnosno vezanosti Naslovnog suda istima, ističe da je prilikom objave gore navedene presude na svojim internet stranicama (http://www.vsrh.hr/EasyWeb.asp?pcpid=560), Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 17.09.2019. godine izdao priopćenje, u kojem je između ostalog naveo i sljedeće: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u ovom postupku, a sudovi u tim, pojedinačnim postupcima vezani su za ta utvrđenja.“

Gore opisano postupanje tuženika je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, te je isto uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tj. na njegovu štetu.

Ističe da iz dostavljene dokumentacije u vezi konverzije je razvidno da je početna kamatna stopa bila određena u visini od 4,95%.

Nadalje iz navedene dokumentacije je razvidno i da je tuženik donio jednostranu odluku o promjeni kamatne stope, uz primjenu od anuiteta dospjelog dana 30.11.2007. godine, i to na način Pored navedenog, dana 01.05.2008. godine tuženik je opetovano donio jednostranu odluku kojom od primjenjuje kamatnu stopu u visini od 5,95%, te samim time mjesečni anuitet od dana 31.05.2008. godine iznosio 157,23CHF. Također, iz dostavljenog otplatnog plana, razvidno je da je tuženik od dana 01.08.2010. godine primjenjivao kamatnu stopu u visini od 5,00%, pa je samim time i mjesečni anuitet od dana 31.08.2010. godine iznosio 149,04 CHF. Od anuiteta dospjelog dana 30.06.2011. godine tuženik je temeljem jednostrane odluke primjenjivao kamatnu stopu u visini od 4,75%, temeljem čega je anuitet iznosio 147,06 CHF.

Navedenu kamatnu stopu tuženik je primjenjivao sve do stupanju na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 143/2013, dalje u tekstu: ZID ZPK 13), a kojima je zapravo propisana najviše dopuštena kamatna stopa koju je tuženik mogao odrediti, odnosno u visini od 3,23%. Navedeni ZID ZPK 13 stupio je na snagu dana 01.01.2014. godine, pa je ujedno tuženik primjenjivao navedenu kamatnu stopu od anuiteta dospjeloga dana 31.01.2014. godine, a kada je isti iznosio 137,61 CHF.

Ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 20.03.2018. godine donio Presudu i Rješenje pod poslovnim brojem Rev 2245/17, a u kojoj je naveo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbama Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kao što je razvidno iz gore navedenih i dostavljenih presuda, tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenuta je dana 04.04.2012. godine, te je ista, u dijelu ništetnosti valutne klauzule, postala pravomoćna s danom 14.06.2018. godine.

Ističe da je odredbom tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, dalje u tekstu: sZZP), konkretno odredbom članka 81. stavka 1. sZZP-a propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, stavkom 2. istog članka sZZP-a je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca . U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru o kreditu sklopljenom u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog po jednoj ugovornoj strani – banci, o kojem mu nije dana mogućnost da pregovara odnosno utječe na pojedine ugovorne odredbe, pa tako niti na odredbu o redovnoj kamati, dakle riječ je o ugovornoj odredbi koja spada pod primjenu odredbe članka 81. stavka 1. sZZP-a.

Nadalje, ističe i da je odredbom članka 87. stavkom 1. sZZP-a bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Skreće pozornost i na odredbu članka 84. sZZP-a, a kojom odredbom je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Što znači „razumljivost ugovorne odredbe“ u pitanjima zaštite potrošača, odgovorio je Europski sud pravde u svojoj Presudi broj C-26/13 od 30.04.2014. godine kada je objasnio da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (a koja je u hrvatsko zakonodavstvo implementirana donošenjem Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03) „treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva“, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose „tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“

Smatra da je ugovorna odredba o promjeni redovite kamatne stope za njega sadržajno i ekonomski bila apsolutno nerazumljiva, te da kao takva podliježe testu poštenosti u smislu odredbe članka 84. sZZP-a. Isti je slučaj i s odredbama Ugovora vezanih uz valutnu klauzulu.

Nepoštenost ugovornih odredaba sadržanih u spornom Ugovoru, u smislu naprijed citiranih odredbi članka 81. i 84. sZZP-a, i time ništetnost, proizlazi iz činjenice da takva odredba visinu njegove obveze, čini ovisnom isključivo o odluci tuženika, čime uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na njegovu štetu, jer je jednoj ugovornoj strani i to tuženiku, omogućeno da jednostrano određuje obvezu druge ugovorne strane, tj. njega, a da on na to ne može utjecati jer ne može promjenu kamatne stope, kao niti tečaj švicarskog franka, niti predvidjeti niti provjeriti pravilnost promjene s obzirom da ugovorna odredba ne sadrži nikakve egzaktne kriterije promjene, a niti je o istima prethodno obavješteni i nije mu omogućeno pregovaranje. S obzirom na činjenicu da je tuženik stekao određeni iznos neosnovano, ističe da je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, pa slijedom navedene odredbe, on na sav utuženi iznos osnovano potražuje i zakonsku zateznu kamatu.

Imajući u vidu gore već citiranu Presudu i Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 20.03.2018. godine pod poslovnim brojem Rev 2245/17, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, razvidno je da po pitanju njegovog potraživanja s osnove ništetnosti valutne klauzule, ne postoji zastara.

Činjenica je da su stranke, a sukladno stupanju na snagu ZID ZPK 15, provele konverziju kredita iz CHF u EUR, a sve temeljem sklopljenog Dodatka, no bez obzira na navedeno, smatra da ima pravni interes za vođenje ovog predmeta, odnosno da i nadalje postoji osnovano potraživanje istoga prema tuženiku.

Skreće pozornost da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, dana 12.02.2019. godine, donio Rješenje pod poslovnim brojem Rev-2868/2018, a kojim je prihvatio reviziju tužiteljice u tome predmetu, te je ukinuo rješenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, i vratio predmet u ponovni postupak.

Navedenim Rješenjem Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio mišljenje da je tužitelj u navedenom postupku, a koji je kredit konvertirao u eur, ovlašten i dalje pokretati postupke radi ostvarivanja svojih prava u vezi ništetnosti pojedinih odredbi sklopljenog ugovora o kreditu, odnosno da konverzija kredita ne sprječava vođenje postupka, a sve s obzirom da provođenjem konverzije nije nadoknađena naknada koja pripada potrošaču s osnove ništetnosti određenih odredbi ugovora.

Ističe da je razvidno iz samih odredbi ZID ZPK/15, da se odredbe navedenog zakona, a ujedno i sam Aneks Ugovora o kreditu u vezi konverzije, odnose isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge – izvanugovorne odnose među strankama. Naime, u ovoj pravnoj stvari ima se primijeniti institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a, a u kojoj odredbi se navodi da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga. U situaciji kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu na nedospjeli dio kredita i time njemu obračunao viši anuitet od onoga koji je on trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos. Dakle, konkretnu situaciju treba promatrati kroz prizmu izvanugovornog odnosa stranaka ove parnice, a ne ugovornog. Isto je i u vezi ništetnosti odredba ugovora, vezanih uz valutnu klauzulu, odnosno vezanost glavnice uz švicarski franak. Navodi da ima pravni interes za vođenje ovog predmeta, a naročito jer smatra da mu nije u cijelosti podmiren dug.

Naime, pored već iznesenih navoda u ovoj tužbi, opetovano ističe kako niti jedna odredba ZID ZPK/15 nije propisivale da bi ništetne ugovorne odredbe tim zakonom postale valjane, te niti odredbama navedenog ZID ZPK/15, kao niti samim Dodatkom ugovora o kreditu, izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je tuženik bez prethodnog pregovaranja s njim, sam, ujedno i nepošteno, mijenjao kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu nije riješeno pitanje pretplata po kreditu u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika.

Nadalje, u vezi eventualnog pozivanja tuženika na provedeni ogledni postupak pred Vrhovnim sudom RH pod poslovnim brojem Gos-1/19, ističe da je činjenica da je donošenjem navedenog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, meritorna odluka donesena, međutim, i nadalje nije riješeno odlučno pitanje, koje je i predmet ovog individualnog postupka tj. njega kao potrošača, tj. u onim predmetima u kojima je izvršena konverzija valutne klauzule iz CHF u EUR, odnosno pitanje prava na punu njegovu restituciju.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u gore navedenoj odluci rješavao je pitanje nepostojanja, odnosno ništetnosti sporazuma o konverziji, pri čemu se uglavnom strogo držao granica postavljenog pitanja, međutim, pritom je propušteno zauzimanje stava i davanje odgovora na odlučno pitanje – pravo potrošača, pa tako i tužitelja, na restituciju unatoč konverziji.

Navodi da smatra da je na pitanje u vezi pune restitucije već zapravo odgovoreno u istim odlukama Suda Europske unije, pa tako i u odluci pod poslovnim brojem C-118/17 od dana 14.03.2019. godine.

Naime, pravna i činjenična uspostava ranijeg stanja, kao da ništetna odredba nikada nije postojala, faktički znači vraćanje ugovornog odnosa na početno isplaćeni kunski iznos kredita, po početnom tečaju CHF na dan isplate kredita te početno ugovorenu kamatnu stopu - drugim riječima, na početni otplatni plan uz restituciju svih preplaćenih anuiteta s zakonskim zateznim kamatama.

Iako se Vrhovni sud Republike Hrvatske u gore navedenom rješenju dotaknuo navedene presude Suda Europske unije, potrebno je istaknuti da se isti dotaknuo navedene presude samo u kontekstu opstojnosti ugovora i nakon uklanjanja ništetnih odredaba putem konverzije, ne i u kontekstu pune restitucije potrošača unatoč valjanoj konverziji.

Smatra da je zaključak Vrhovnog suda RH u kojem ističe da su potrošači u Hrvatskoj navodno imali mogućnost izbora pogrešan, jer kao što je poznato, takvo tumačenje je u cijelosti protivno i odredbi članka 14.1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kojom se odredbom navodi da je zabranjena diskriminaciju u pogledu uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije.

Također ističe da je potrebno uzeti u obzir i odredbu članka 45. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/2022, dalje u tekstu: ZZP), a kojom odredbom je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Naime, navedenom odredbom izrijekom je navedeno kako se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti njegova prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štite njegova prava, a potrebno je istaknuti kako je navedena odredba bila na snazi u trenutku kada se provodila konverzija i svakako je primjenjiva na ugovorne odnose koji su proizašli iz nje.

Ako navedeno preslika se na ovaj konkretni predmet, odnosno na slučaj konvertiranog kredita, razvidno je da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač, u ovom slučaju on, potpisom aneksa kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača, odnosno upravo gore navedena odredba ZZP-a, te to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača. Stoga, njegov pristanak na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove.

Naime, takav pristanak, uslijed djelovanja kogentne odredbe članka 45. ZZP-a i zabrane odricanja koju propisuje, bio bi ništetan i kao takav bez pravnih učinaka. Upravo kondemnatorni zahtjev usmjeren na njegovo obeštećenje u razdoblju do konverzije je predmet ove tužbe i tužbenog zahtjeva.

Vrhovni sud RH ocjenom valjanosti sporazuma o konverziji ipak nije isključio njegova prava kao potrošača, odnosno korisnika kredita u kojem je konverzija izvršena, na što ukazuje upravo upućivanje istoga na postojanje pravnog interesa u kondemnatornim zahtjevima, zaključivši pritom kako se „postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik.”

Ističe da sporne odredbe Ugovora o kreditu čine sastavni dio standardnog ugovora tuženika, koji je bio sastavljen unaprijed od strane tuženika, te isti nije mu omogućio bilo kakvo pregovaranje u vezi pojedinih odredbi istog. Posebno se ističe da je sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, propisano da je na trgovcu, u ovom slučaju tuženiku, teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Čak štoviše, potrebno je istaknuti da tuženik navedeno nije niti sporio u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi.

U vezi odredbi Ugovora o kreditu kojim je propisana vezanost glavnice uz švicarski franak, odnosno odredbe u vezi valutne klauzule, a u vezi kojih tuženik mu nije omogućio pregovaranje, ističe da ga tuženik nije informirao o svim bitnim parametrima i kriterijima na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule, a što je u potpunosti pogrešno. Naime, njemu kao prosječnom potrošaču, navedene odredbe Ugovora o kreditu nisu razumljive, te s obzirom na činjenicu da istoga tuženik nije informirao o činjenici postojanja rizika tečaja švicarskog franka, isti ni na koji način nije mogao biti svjestan navedenog rizika. Naime, tuženiku kao profesionalcu, priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je, ali s druge strane ista nije poznata i prosječnom korisniku kredita, u ovom slučaju njemu , a sve s obzirom na činjenicu da isti ne raspolaže sa stručnim znanjem. Usprkos navedenom, kao i činjenici da mu tuženik nije omogućio pregovaranje u vezi spornih odredbi ugovora, tuženik ga nije niti prethodno informirao o činjenici da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, niti je istome uručena nikakva daljnja dokumentacija. Upravo radi navedenog, sporne odredbe ugovora o kreditu su njemu kao prosječnom potrošaču, bile apsolutno nerazumljive.

Slijedom svega navedenog, razvidno je da same odredbe Ugovora o kreditu, a koje su sastavljene unaprijed od strane tuženika, te o kojima mu nije omogućeno pregovaranje, ne sadrže određene parametre, te ga tuženik ujedno nije niti informirao o svim rizicima i kriterijima na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz tih odredbi.

Ne raspolaže s potrebnom dokumentacijom u vezi samog Ugovora i cjelokupnog ugovornog odnosa, a koju dokumentaciju kao zajedničku njemu i tuženiku, tuženik ima u svom posjedu. Slijedom toga cijeneći odredbu članka 186.b ZPP-a, predlaže Naslovnom sudu naložiti tuženiku da dostavi gore već zatraženu dokumentaciju. Po zaprimanju iste, on će biti u mogućnosti dodatno provjeriti i specificirati tužbeni zahtjev. Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 06.09.2024. (list 278-285 spisa), predlaže da sud donese Presudu usklađenu s nalazom i mišljenjem vještaka, a kao što je tužbeni zahtjev naveden u citiranom podnesku.

2. U odgovoru na tužbu (list 206 do 210 spisa) tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i on dana 19.03.2007. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 028-50-3975114 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je on stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 19.500,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva.

Stranke su dana 28.01.2016.g. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 028-50-3975114, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR.

Ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovore.

U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule , tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji njegov propust da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je on postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je on ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. O svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio je tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF.

Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

Ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je on mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

Nisu osnovani navodi tužitelja da je on postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Protivi se pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu.

Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu njega niti da pravne osnove nema ili da je otpala.

Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje.

Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

Člankom 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR.

Tužitelj i on su dana 28.01.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR.

ZIDZPK/15 propisuje način na koji on odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju.

Izradio je izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je on primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug.

Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu.

Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama.

Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”

O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita.

Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je on , bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“

Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknaditi mu trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 34 do 36 spisa), Pregled izvršenih uplata (list 38 i 39 spisa), Dopis tuženika (list 46 spisa), Otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 128 do 130 spisa), Ugovor o kreditu broj 028-50-3975114 od 19.3.2007. (list 162 do 166 spisa), Kontrolni ispis unosa korištenja od 21.3.2007. (list 168 spisa), Otplatne planove (list 169 do 180, spisa), Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 028-50-3975114 od 28.1.2016. (list 181 do 185 spisa), Osnovne podatke i Izjavu od 16.3.2007. (list 212 spisa), Izjavu o prihvatu izračuna konverzije (list 212 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti ĆF iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 23.08.2024. (list 251 do 272 spisa).

Saslušan je tužitelj DF (list 314 i 315 spisa).

4. Tijekom postupka tuženik je predlagao da se sasluša svjedok IF, međutim podneskom od 26.11.2024. godine odustao je od tog dokaznog prijedloga.

5. Tuženik je na pripremnom ročištu 4. srpnja 2024. godine predlagao da ukoliko sud odredi vještačenje, da vještak u nalazu i mišljenju prikaže negativnu tečajnu razliku, ukoliko takav iznos postoji, te je istaknuo prigovor radi prebijanja odnosno sudski prijeboj. Naveo je da Prigovor radi prebijanja ističe u slučaju ako sud utvrdi da je potraživanje tužitelja osnovano i to za iznos koji je tužitelju priznat Dodatkom o konverziji i za iznos eventualno negativne tečajne razlike koje će vještak utvrditi u svom nalazu, a nakon čega se on obvezuje Prigovor radi prebijanja odrediti u točnom iznosu nakon provedenog vještačenja.

5.1. Sud je prije zaključenja prethodnog postupka, odbio prijedlog tuženika da vještak prilikom vještačenja izračuna tzv. negativne razlike, i da se one uzmu u obzir , jer se radi o prijedlogu koji tužitelj nije utužio, a tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev, a bez obzira što je istaknuo prigovor radi prebijanja nije naveo iznos tražbine koju bi stavio u prijeboj, a s obzirom da se radi o instituciji tj. banci nije mu bio problem izračunati iznos koji bi stavio u prijeboj i navesti ga prije zaključenja prethodnog postupka, a što je obvezan u skladu sa člankom 288. a. stav 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014.,70/2019., 80/2022. i 88/2022. ZPP-a)

6. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

7. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li je tužitelj imao svojstvo potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane djelatnika tuženika.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu i koje sud smatra vjerodostojnima kao što proizlazi i iz iskaza tužitelja kojeg je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 028-50-3975114 dana 19.3.2007. godine kojim je stavljen korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 19.500,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je člankom 2. predmetnog Ugovora, ugovoreno da se obračunavaju redovne kamate od 4,95% godišnje, da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je člankom 4. Ugovora ugovoren rok otplate kredita na 192 mjeseca,

- da je člankom 6. Ugovora ugovoreno da se radi o stambenom kreditu,

- da je člankom 7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 192 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema Otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita, te da se uplate po kreditu valutiraju sa danom odobrenja računa banke,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 28.1.2016. godine Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 028-50- 3975114 kojim se ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR,

- da je člankom 3. Dodatka Ugovoru o kreditu ugovoreno da su stranke sklopile osnovni Ugovor na iznos od 19.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, s redovnom kamatom koja je promjenjiva, sukladno odredbama osnovnog Ugovora. Kamatne stope redovne kamate i razdoblja primjene utvrđeni su CHF Otplatnim planom kredita, koji je sastavni dio prihvaćenog izračuna konverzije iz članka 19e Zakona i nalazi se u Prilogu 1 ovog Dodatka, s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je promjenjiva u skladu s propisima, s rokom otplate 192 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća i ostalim uvjetima iz osnovnog Ugovora,

- da je Dodatkom ugovoreno, da je dospjelo dugovanje 0,00 HRK od toga glavnica 0,00 HRK, redovna kamata 0,00 HRK, zatezna kamata 0,00 HRK, troškovi i naknade 0,00 HRK, preplata 0,00 HRK,

- da je Dodatkom ugovoreno da je preostala neotplaćena glavnica 10.985,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, a broj preostalih anuiteta prema Otplatnom planu iznosi 90,

- da je člankom 4. Dodatka Ugovoru o kreditu ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da temeljem izračuna konverzije kojeg je kreditor sačinio sukladno odredbama članka 19c. Zakona , a korisnik kredita prihvatio je početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom 12.080,29 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.9.2015. godine prije provedbe konverzije iznosi 10.048,04 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća,

- da je citiranim člankom nadalje ugovoreno da ukupno utvrđen iznos anuiteta/obroka prema EUR u Otplatnom planu do 30.9.2015. godine iznosi 10.455,62 EUR,

- da tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 888,13 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30.9.2015. godine iznosi 6.778,24 HRK,

- da preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedbe konverzije na dan 30.9.2015. godine iznosila bi 7.242,93 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća,

- da je konverzija tj. sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno),

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao anuitete s osnove valutne klauzule,

- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK, tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

10.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

11. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

12. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

13. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

14.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 028-50-3975114 od 19.3.2007. godine valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev- 3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

14.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

15. Iz iskaza tužitelja TF (list 314 i 315 spisa), utvrđeno je, da je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. Novac koji je dobio od kredita služio mu je za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj živi sa svojom obitelji. Nije mogao pregovarati ni o jednoj odredbi ugovora o kreditu. Pročitao je Ugovor prije nego ga je potpisao i koliko je školovan toliko ga je razumio. Nije imao pitanja za službenika banke. Kredit je uzeo u švicarskim francima iz razloga što je imao tu kod tuženika tekući račun, a i ponudili su mu ga kao najpovoljniji kredit. Išao je u dvije, tri banke još pitati za kredit, nije pitao za valutu, nego je samo pitao da mu bude najpovoljniji, međutim kod tuženika u švicarskim francima mu je bio najpovoljniji kredit. Sklopio je Dodatak Ugovoru o kreditu iz razloga što mu je drastično skočila rata kredita. Rata na početku otplate bila mu je negdje oko 650,00 kn, a kasnije mu je skočila na 920,00 kn, 930,00 kn. Bankar mu nije obrazložio tj. pojasnio promjenu kamatne stope i valutne klauzule, radilo se o papirima tj. dobio je Ugovor, pregledao i rekli su mu da je to najpovoljnije. Nije razumio što znači pojam promjenjive kamatne stope i srednji tečaj banke. Bio je svjestan da bi se mogla mijenjati promjenjiva kamatna stopa i srednji tečaj, ali su mu rekli nekih 30,00 do 50,00 kn. Nije se raspitivao kolika bi bila rata kredita u valuti eura. Nije tražio da se pojedine odredbe Ugovora mijenjaju. Pročitao je Dodatak Ugovoru o kreditu i razumio je što Dodatkom ugovara. Svojevoljno je sklopio Ugovor o konverziji. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio je na minimalcu sa plaćom.

16.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

16.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

17.Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o stambenom kreditu i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je stambeni kredit. Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za adaptaciju obiteljske kuće u kojem živi zajedno sa svojom obitelji. Također i sama tužena imala je mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom.

17.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom T izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba T potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se T nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

17.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,95% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

18. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

18.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Dodatak Ugovora o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

18.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

18.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodatka. Također iz samog Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi oOsnovn0g Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

18.4. Naime, sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o Dodatku osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, a koja činjenica je navedena i u Dodatku pod člankom 3. gdje se decidirano navodi da su ugovorne strane sklopile osnovni Ugovor i sve se bazira na uvjetima iz osnovnog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2007. godine pa do sklapanja Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu koji je sklopljen 2016. godine, vrijedio punih 9 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

19. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku Ugovoru o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 19.03.2007. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

19.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a kojeg su mu u banci ponudili kao najpovoljniji kredit.

Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako se u banci ponudi kao najpovoljniji kredit.

Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu tako ni na promjenu kamatne stope i još ako ti ga ponude kao najpovoljniji kredit, kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, a ako bi se i mogla mijenjati da bi to bilo negdje svega 30,00 do 50,00 kn, a ne da početna rata od 650,00 kn naraste na 930 ,00 kn, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja.

19.2. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

20. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

22. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

22.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

22.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,95% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

23. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

24.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti ĆF iz Darfin d.o.o. a koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 23.8.2024. (list 251 do 272 spisa) a također je dostavio i dokumentaciju koju je tijekom vještačenja zatražio od tuženika i to Prijepis knjigovodstvene kartice broj 028-50-3975114 za cijelo razdoblje otplate kredita iz koje su razvidna sva zaduženja po predmetnom kreditu te plaćanja tužitelja u CHF i kunama.

U svojem nalazu i mišljenju vještak je na stranici 7. i 8. u Tabeli prikazao razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 15.656,06 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 2.077,85 EUR.

Nadalje je u Tabeli na strani 8. vještak prikazao razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjenu za razliku glavnice iz konverzije.

Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 5.178,80 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 687,34 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema Dodatku broj KONV-01/2016 (list 181-184 spisa) iznosi 7.242,93 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan konverzije iznosi 55.278,59 HRK.

Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 10.985,52 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan isplate kredita iznosi 50.099,79 HRK.

Razlika između iznosa 55.278,59 HRK i iznosa 50.099,79 HRK je 5.178,80 HRK. Prema Dodatku broj KONV-01/2016. Ugovora o kreditu (list 181-184 spisa) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015. iznosi 888,13 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan 30.09.2015.g. iznosi 6.778,24 HRK.

25. Tuženik je prigovorio samo matematičnom izračunu pretplate po kreditu navodeći da vještak prilikom izračuna je koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita , te da ugovorene strane u Ugovor o kreditu nisu nikada ugovorile fiksni tečaj već srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Također je tuženik specificirao iznos prebijanja te istaknuo da ističe prigovor prebijanja u iznosu od 888,13 EUR.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je izrađen temeljem dokumentacije koja prileži spisu i koju je pribavio vještak, stručno, objektivno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom, a to što tuženik prigovora matematičkom izračunu pretplate po kreditu, ne utječe na stručnost obavljenog vještačenja.

27. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

28.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su navedeni u tužbenom zahtjevu, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti do isplate, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.

29. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

30. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev kao što je to navedeno u izreci ove Presude pod točkom I, II i III.

31. U odnosu na točku IV. izreke ove Odluke kojom je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, valja istaknuti da je tuženik odbijen sa prigovorom prijeboja prije zaključenja prethodnog postupka, jer nije dostavio iznos koji bi se stavio u prijeboj. Valja navesti i nadalje da osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195. Zakona o obveznim odnosima je postojanje protutražbine tuženika koje u konkretnom slučaju nije bilo do zaključenja prethodnog postupka, a što je skladu s člankom 288. a. stav 6. ZPP-a. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF u konkretnom slučaju tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primljeno, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Posebno se ističe da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada bi tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u Presudi broj Rev-549/2023- 4. od 18.prosinca 2023.

32. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 88/2022. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

33.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 18.8.2023. i 6.9.2024. za svaki iznos od 200,00 EUR, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT-a.

Za zastupanje na ročištu dana 4.7.2024., 6.11.2024. i 3.2.2025. za svako iznos od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a.).

Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 300,00 EUR.

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 400,00 EUR.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 1.900,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

34. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

U Krapini, 28. veljače 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. OD Reljić, Zelić, Židanić i Mar d.o.o., Zagreb, Derenčinova 1

2. OD Mađarić & Lui, d.o.o.Zagreb, Zelinska 4