Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-18/2021-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja DT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Edvard Sušac, odvjetnik u Splitu, Velebitska 71 i Mihovil Jović, odvjetnik u Splitu, Put Supavla 1, protiv prvotuženika DUBROVAČKO-NERETVANSKE ŽUPANIJE, OIB 32082115313, Dubrovnik, Gundulićeva poljana 1, koju zastupa punomoćnik Nita Svilokos, odvjetnica u Dubrovniku, Vukovarska 9 i drugotuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 22874515170, koju zastupa zastupnik po zakonu Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 3. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, zamjenika punomoćnika prvotuženika AT, odvjetnika u [adresa] i Maje Klemen, zamjenice županijskog državnog odvjetnika u Splitu, 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  je

I Odbija se tužbeni zahtjev kojim je tužitelj DT tražio da mu tuženici Dubrovačko-neretvanska županija i Republika Hrvatska u roku od petnaest dana naknade štetu u iznosu od 265.445,62 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. listopada 2014. do isplate.

II Nalaže se tužitelju DT u roku od petnaest dana naknaditi prvotuženiku Dubrovačko-neretvanskoj županiji troškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 EUR.

III Odbija se zahtjev prvotuženika Dubrovačko-neretvanske županije za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 EUR.

IV Nalaže se tužitelju DT u roku od petnaest dana naknaditi drugotuženiku Republici Hrvatskoj troškove parničnog postupka u iznosu od 23.964,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. veljače 2025. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V Odbija se zahtjev drugotuženika Republike Hrvatske za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 16.036,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. veljače 2025. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 9. lipnja 2017. Općinskom sudu u Splitu podnio tužbu u kojoj je istaknuo tužbeni zahtjev da mu tuženici naknade štetu „izgubljenu dobit“ u iznosu od 2.000.000,00 kn i da mu plate zatezne kamate koje na taj iznos teku od 20. listopada 2014.

2. Izjavio je da je 25. travnja 2008. prvotuženiku Dubrovačko neretvanskoj županiji podnio zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje linijskog prijevoza putnika na odobrenim županijskim linijama Dubrovnik- Zračna luka Čilipi i Zračna luka Čilipi- Dubrovnik. Kao prilog zahtjevu da je sukladno članku 11. Pravilnika o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika i članku 26. Zakona o prijevozu u cestovnim prometu dostavio usklađene vozne redove s navedenim polascima ovjerene od Županijske obrtničke komore, presliku odobrenja za obavljanje međunarodnog javnog cestovnog prijevoza, popis zaposlenih vozača, popis autobusa, potvrdu Ministarstva financija o plaćenom porezu i doprinosima za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, itinerare i cjenik.

3. Prvotuženik Dubrovačko neretvanska županija da je rješenjem Klasa:UP/I- 340-0/08-01/33 od 29. srpnja 2008. odbio zahtjev smatrajući da je tužitelj trebao dostaviti ugovor o poslovnoj suradnji, odnosno suglasnost Zračne luke Čilipi za ulazak u prostor Zračne luke Čilipi.

4. Izjavio je da je protiv tog rješenja 18. kolovoza 2008. podnio žalbu. Prvotuženik da je po primitku žalbe, žalbu bez odgode dostavio drugotuženiku koji je „šutio“.

5. Izjavio je da je potom pokrenuo upravni spor tužbom 30. ožujka 2009. Upravni sud Republike Hrvatske da je presudom poslovnog broja Us-4077/2009-5 od 20. travnja 2011. naložio drugotuženiku da donese rješenje povodom žalbe tužitelja.

6. Drugotuženik da i dalje nije postupio, pa da je Upravnom sudu u Splitu 24. rujna 2012. podnio zahtjev za izvršenje koji je Upravni sud u Splitu prihvatio i naložio drugotuženiku da postupi po presudi Upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Us-4077/2009-5 od 20. travnja 2011. uz opomenu izricanjem novčane kazne.

7. Drugotuženik da je potom rješenjem UP/II-340-01/08-01-37 od 30. travnja 2014. poništio rješenje prvotuženika Klasa:UP/I-340-0/08-01/33 od 29. srpnja 2008. i predmet vratio na ponovni postupak.

8. Izjavio je da je prvotuženik u ponovljenom postupku 20. listopada 2014. donio rješenje kojim je prihvatio zahtjev tužitelja za izdavanje potvrde za obavljanje linijskog prijevoza putnika na odobrenim županijskim linijama Dubrovnik- Zračna luka Čilipi i Zračna luka Čilipi- Dubrovnik i izdao dozvole za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika u cestovnom prometu za sezonsku liniju Dubrovnik- Zračna luka Čilipi i Zračna luka Čilipi- Dubrovnik od serijskog broja C1 01601 do serijskog broja [serijski broj]-01640.

9. Izjavio je da je u žalbi protiv rješenja prvotuženika Klasa:UP/I-340-0/08-01/33 od 29. srpnja 2008. tvrdio da prijevoznik nije obvezan prije izdavanja dozvola ishoditi suglasnost Zračne luke Dubrovnik, a što da je i drugotuženik prihvatio, pa rješenje prvotuženika poništio. Iz toga da je zaključiti da je postupanje prvotuženika prilikom donošenja rješenja bilo nezakonito.

10. Drugotuženik da je o žalbi koju mu je prvotuženik odmah proslijedio odlučio tek nakon pet godina i osam mjeseci.

11. Zbog nezakonitog postupanja prvotuženika i šutnje administracije drugotuženika, tužitelj da nije bio u mogućnosti obavljati linijski prijevoz putnika na odobrenim županijskim linijama u 2008., 2009., 2010., 2011.,2012., 2013. i 2014. Zbog ponašanja tuženika u razdoblju od 2008. do 2014. da mu je izmaklo najmanje 2.000.000,00 kn, pa je istaknuo zahtjev da mu tuženici naknade štetu u iznosu od 2.000.000,00 kn.

12. Radi dokazivanja istinitosti navoda iz tužbe tužitelj je predložio izvesti dokaze čitanjem isprava rješenja Klasa:UP/I-340-0/08-01/33 od 29. srpnja 2008., pregledom tog spisa te vještačenjem.

13. Prvotuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu.

14. Izjavio je da prema članku 14. Zakona o sustavu državne uprave štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska, a ne prvotuženik.

15. Istaknuo je i prigovor zastare.

16. Izjavio je i to da je tužitelj kao vlasnik obrta [obrt] **.**.2008. od nadležnog odjela prvotuženika tražio izdavanje dozvola za obavljanje županijskog autobusnog linijskog prijevoza putnika na liniji Dubrovnik- Zračna luka Čilipi i Zračna luka Čilipi- Dubrovnik s vremenom polaska 08:00,09:00,10:00,11:00,12:00,13:00, 14:00,17:00,18:00 i 20:00 i vremenom povratka 9:00,10:00,11:00,12:00,13:00, 14:00,15:00, 17:00,19:00 i 21:00.

17. Odlučujući o zahtjevu nadležni odjel prvotuženika da je 5. svibnja 2008. donio zaključak Klasa:UP/I-340-01/08-01/33, Urbroj:2117/1-09/2-08-2 kojim je traženo da tužitelj u roku od 15 dana dostavi između ostalog ugovor o poslovnoj suradnji sa Zračnom lukom Dubrovnik kojim se tužitelju omogućuje ulazak u zračnu luku koja je ujedno stajalište na predmetnoj liniji. Taj zaključak da je donesen na temelju Mišljenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprava cestovnog prometa, Klasa: 340- 02/08-04-24, Urbroj:530-07-08-2 od 9. travnja 2008. koje je ishođeno u postupku usklađivanja voznih redova pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, Županijskoj komori Dubrovnik. U tom mišljenju da se između ostalog navodi da zračna luka može biti stajalište na županijskoj liniji te da je prijevoznik prilikom izdavanja dozvole dužan nadležnom tijelu za izdavanje dozvole predati i suglasnost Zračne luke Dubrovnik kojom dozvoljava ulazak autobusa u prostor zračne luke. Tužitelj da je podneskom od 12. svibnja 2008. tražio pojašnjenje osnovanosti traženja ugovora o poslovnoj suradnji sa Zračnom lukom Dubrovnik. Nije dostavio traženi ugovor, pa je nadležni ured prvotuženika ponovno donio zaključak Klasa:UP/I-340-01/08-01/33, Urbroj:2117/1- 09/2-08-4 od 19. svibnja 2008. kojim je od tužitelja ponovno traženo da dostavi suglasnost Zračne luke Dubrovnik kojim se dozvoljava ulazak tužitelju u zračnu luku koja je ujedno i stajalište na predmetnoj liniji te definiranje mjesta polaska/dolaska iz Dubrovnika, odnosno da je mjesto polaska/dolaska Autobusni kolodvor Dubrovnik. Na taj zaključak tužitelj da se očitovao izjavom da neće dostaviti traženu suglasnost jer da ne postoji zakonska osnova za traženje te suglasnosti.

18. Potom da je nadležni odjel prvotuženika od Zračne luke Dubrovnik pismenom Klasa:UP/I-340-01/08-01/33, Urbroj:2117/1-09/2-08-6 od 30. lipnja 2008. tražio da se očituje može li se prostor na kojem se vrši ukrcaj i iskrcaj putnika iz osobnih i taksi vozila te autobusa u Zračnoj luci Dubrovnik tretirati kao javno stajalište ili je potrebno da prijevoznik sklopi ugovor o poslovnoj suradnji sa Zračnom lukom Dubrovnik, kao što je učinio Libertas Dubrovnik d.o.o., odnosno treba li ishoditi suglasnost Zračne luke Dubrovnik za predmetnu djelatnost na području zračne luke.

19. Na taj dopis Zračna luka Dubrovnik da je podneskom od 10. srpnja 2008. odgovorila da prostor na kojem se vrši ukrcaj i iskrcaj putnika iz osobnih i taksi vozila te autobusa u Zračnoj luci Dubrovnik nije javno stajalište već da je za isto potrebno sklopiti ugovor o poslovnoj suradnji sa Zračnom lukom Dubrovnik kao što je učinio prijevoznik Libertas Dubrovnik d.o.o., odnosno ishoditi suglasnost Zračne luke Dubrovnik za predmetnu djelatnost na području zračne luke.

20. U konačnici da je nadležno tijelo prvotuženika donijelo rješenje Klasa: UP/I- 340-0/08-01/33 od 29. srpnja 2008. kojim je odbilo zahtjev tužitelja jer nije postupio po zaključku Klasa: UP/I-340-01/08-01/33, Urbroj: 2117/1-09/2-08-4 od 19. svibnja 2008., odnosno nije dostavio suglasnost Zračne luke Dubrovnik kojom se tužitelju dozvoljava ulazak u zračnu luku koja je ujedno i stajalište na predmetnoj liniji.

21. Odlučujući o žalbi protiv tog rješenja Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, Uprava cestovnog i želježničkog prometa da je donijelo rješenje Klasa:UP/II-340-01/08-01/37, Urbroj: 530-05-1-1-3-14-14 od 30. travnja 2014. kojim je poništilo prvostupanjsko rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak.

22. Potom da je nadležno tijelo prvotuženika donijelo rješenje Klasa: UP/I-340- 01/08-01/33, Urbroj: 2117/1-09/2-14-21 od 20. listopada 2014. kojim je prijevozniku izdalo dozvole za obavljanje prijevoza na predmetnim linijama.

23. Izjavio je prvotuženik i to da je nadležno tijelo rješenjem Klasa: UP/I-340- 01/08-01/33, Urbroj: 2117/1-09/1-14-14 od 30. lipnja 2014. odredilo obnovu spisa predmeta sukladno članku 78. Zakona o općem upravnom postupku jer su se pojedini spisi izgubili u žalbenom postupku.

24. Istaknuo je prvotuženik da je rješenje Klasa: UP/I-340-0/08-01/33 od 29. srpnja 2008. doneseno na temelju Zakona o prijevozu u cestovnom prometu i Pravilnika o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika i sukladno Mišljenju nadležnog ministarstva te očitovanju Zračne luke Dubrovnik. Izjavio je da smatra da je bilo svrsishodno postupiti prema mišljenje nadležnog ministarstva, iako nije obvezujuće jer je ministarstvo nadležno drugostupanjsko tijelo, a tim više što je očitovanje Zračne luke Dubrovnik na čijem je području smješteno autobusno stajalište bilo jednako.

25. Zbog toga je prvotuženik smatrao da nije postupio protivno zakonu, pa da je tužbeni zahtjev neosnovan. Osim toga osporio je i visinu štete te izjavio da tužitelj ničim nije dokazao visinu štete.

26. Predložio je izvesti dokaze čitanjem isprava zaključak Klasa: UP/I-340- 01/08-01/33, Urbroj: 2117/1-09/2-08-2 od 5. svibnja 2008., Mišljenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprava cestovnog prometa, Klasa: 340-02/08-04-24, Urbroj:

530-07-08-2 od 9. travnja 2008., zaključak Klasa: UP/I-340-01/08-01/33, Urbroj: 2117/1-09/2-08-4 od 19. svibnja 2008. i podnesak tužitelja.

27. Drugotuženik se u odgovoru na tužbu protivio tužbi.

28. Izjavio je da se tužitelj nije prethodno obratio zahtjevom za mirno rješenje spora, pa da tužbu treba odbaciti.

29. Izjavio je i to da u postupanju upravnih tijela drugotuženika nije bilo protupravnosti, pa da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu. To stoga što je za odgovornost drugotuženika za štetu u smislu članka 14. Zakona o sustavu državne uprave potrebno ispunjenje tri pretpostavke: nezakonit i nepravilan rad tijela državne uprave, postojanje štete i uzročno posljedična veza između nezakonitog rada ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete. Izjavio je da nije svaki pojedini slučaj pogrešne primjene materijalnog prava ili pogrešnog pravnog stajališta nezakonit rad. U konkretnom slučaju prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen zahtjev tužitelja nije posljedica proizvoljnog tumačenja propisa niti samovoljne primjene prava, niti je odlučivanje o žalbi poduzeto s namjerom da se ošteti tužitelja, a u odnosu na postupanje drugostupanjskog tijela izjavio da Zakonom o općem upravnom postupku nije propisan rok u kojem bi drugostupanjsko tijelo bilo obvezno donijeti odluku o žalbi.

30. Izjavio je i to da je tužitelj iznos naknade štete od 2.000.000,00 kn paušalno i ničim potkrijepljeno zatražio.

31. Izjavio je i prigovor zastare, navodeći da je tužitelj 30. travnja 2014. kada je donesena odluka o žalbi tužitelja znao za osobu koja je štetu počinila, kao i štetu. Od tada, pa do 9. lipnja 2017. kada je podnio tužbu da je protekao rok zastare.

32. Izjavio je i prigovor stvarne nenadležnosti općinskog suda.

33. Izjavio je i to da je obrt [obrt] čiji je vlasnik bio tužitelj prestao s radom 30. srpnja 2015., pa da utoliko tužitelj nema aktivnu legitimaciju.

34. Predložio je izvesti dokaze čitanjem ispisanih podataka o obrtu tužitelja sa stranice boniteti.croatiabiz.com.

35. Tužitelj se očitovao o navodima tuženika iz odgovora na tužbu.

36. Izjavio je da je odredba članka 186. stavka 6. ZPP-a predviđena za slučaj kad je tužba protiv Republike Hrvatske podnesena prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka, a da ovdje nije riječ o tome. Osim toga da su tuženici jedinstveni suparničari.

37. Izjavio je i da prigovor zastare nije osnovan jer je tužba podnesena 9. lipnja 2017., unutar roka zastare. Rok zastare da je počeo teći najranije istekom 20. listopada 2014. kada je prvotuženik donio rješenje kojim je tužitelju odobreno izdavanje dozvole za obavljanje linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu za sezonsku liniju Dubrovnik-Zračna luka Ćilipi. Taj upravni akt da ukazuje na to da su tuženici nezakonitim i nepravilnim postupanjem onemogućili obavljati linijski prijevoz u 2008., 2009., 2010., 2011., 2012., 2013. i 2014. Donošenjem tog rješenja da je nastala objektivna mogućnost da tužitelj ostvari dobit obavljanjem registrirane djelatnosti koja je nezakonitim i nepravilnim postupanjem tuženika prouzročila tužitelju gubitak te dobiti. U trenutku izdavanja dozvole tužitelj da nije mogao znati kolika mu je dobit izmakla.

38. Izjavio je da okolnost što je obrt prestao postojati 31. srpnja 2015. nije od značaja jer je tužitelj i kao obrtnik fizička osoba, a traži naknadu štete izmakle koristi u razdoblju od 2008. do 2014. kada je obavljao obrt.

39. Izjavio je da je prvotuženiku podnio zahtjev za izdavanje dozvole i da je bio u obvezi sukladno članku 11. Pravilnika o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika i članku 26. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu zahtjevu priložiti propisane isprave što je i učinio, a da je prvotuženik pored ispunjenja taksativno zakonom propisanih uvjeta, proizvoljno i samoinicijativno mimo zakona, izdavanje dozvole za sezonsku županijsku liniju uvjetovao ispunjenjem daljnjeg uvjeta tražeći zaključkom od 5. svibnja 2008. da podnese ugovor o poslovnoj suradnji između tužitelja i društva Zračna luka Dubrovnik d.o.o. i plati pristojbu. O tome da se očitovao navodeći da nije zakonom propisan uvjet podnošenje ugovora o poslovnoj suradnji te dostavio dokaz o plaćenoj pristojbi. Nakon toga da je prvotuženik zaključkom od 19. svibnja 2008. ponovno pozvao tužitelja da podnese suglasnost Zračne luke Dubrovnik kojim se prijevozniku dozvoljava ulazak u zračnu luku koja je ujedno i stajalište na predmetnoj liniji kao i da definira polazak/odlazak autobusa iz/u Dubrovnik s autobusnog kolodvora uz upozorenje da će u slučaju bezuspješnog preteka roka odbiti zahtjev. I na to da se očitovao navodeći da nije u obvezi udovoljiti zaključku jer da ta obveza nije propisana zakonom i da nametanje te obveze predstavlja nezakonito postupanje tijela državne uprave.

40. U svrhu opravdanja proizvoljnog tumačenja propisa prvotuženik da je 30. lipnja 2008. tražio od društva Zračna luka Dubrovnik d.o.o. očitovanje. Zračna luka Dubrovnik d.o.o. da je dopisom od 8. srpnja 2008. dala očitovanje da prostor na kojem se vrši ukrcaj/iskrcaj putnika nije javno stajalište i da je za isto potrebno sklopiti ugovor o poslovnoj suradnji. Nakon toga je prvotuženik odbio zahtjev tužitelja i dao sebi za pravo upotrijebiti očitovanje Zračne luke Dubrovnik d.o.o. kao materijalno pravo odlučno za donošenje odluke o tužiteljevu zahtjevu. Takvo postupanje prvotuženika da predstavlja samovoljnu primjenu materijalnih propisa i samoinicijativno stvaranje i arbitrarnu primjenu vlastitih pravila i da je školski primjer nezakonitog postupanja ili makar nepravilnog postupanja. Da je tome tako da potvrđuje činjenica što je prvotuženik na temelju istog činjeničnog supstrata u ponovljenom postupku donio suprotnu odluku, pa da rješenje prvotuženika od 20. listopada 2014. ukazuje na nezakoniti rad prvotuženika prilikom postupanja koji je prethodio donošenju rješenja od 29. srpnja 2008.

41. Drugotuženik da je propustio odlučiti o žalbi, odnosno da je o žalbi odlučio nakon više od šest godina šutnje, a da je pri tome značajno što je drugotuženik odlučio o žalbi prisilno nakon što je tužitelj protiv drugotuženika ishodio rješenje o izvršenju poslovnog broja Usi-2/12-5. Okolnost što se drugotuženik oglušio da je uzrokovala višegodišnju odgodu donošenja konačne i povoljne odluke povodom zahtjeva tužitelja. Ogluha drugotuženika da je imala za posljedicu neopravdano onemogućavanje tužitelju da obavlja registriranu djelatnost linijskog prijevoza putnika autobusom u vremenskom razdoblju u kojem je tužitelju izmakla dobit i koja mu predstavlja prouzročenu štetu.

42. Predložio je izvesti dokaze čitanjem dopisa prvotuženika od 30. lipnja 2008., dopisa Zračne luke Dubrovnik d.o.o. od 8. srpnja 2008., podneska tužitelja od 2. lipnja 2008., zaključka prvotuženika od 19. svibnja 2008., zaključka prvotuženika od 5. svibnja 2008., očitovanja tužitelja na zaključak od 12. svibnja 2008., rješenja Upravnog suda u Splitu od 29. svibnja 2014., podneska Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture od 30. travnja 2014., rješenja Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture od 30. travnja 2014., rješenja o izvršenju Upravnog suda u Splitu od 5. ožujka 2014., presude Upravnog suda Republike Hrvatske od 20. travnja 2011., rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 18. travnja 2012., odštetnog zahtjeva od 13. listopada 2016., saslušanjem tužitelja i vještačenjem koje bi obavio Prometni fakultet. Dostavio je naloge za plaćanje naknade za održavanje dozvole za obavljanje linijskog prijevoza na relaciji Zračna luka Ćilipi, popis vozila koje ima u vlasništvu i popis voznog osoblja koje je bilo zaposleno kod njega. Predložio je da se od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje zatraži podatak o isplatama plaća djelatnicima, a od Centra za vozila Hrvatske podatak o registraciji predmetnih autobusa. Predložio je da se od Zračne luke Dubrovnik zatraži podatak o prijevoznicima koji su obavljali djelatnost linijskog prijevoza te podatak o broju putnika po godinama za utuženo razdoblje. Sve to u svrhu provođenja kombiniranog prometno-tehničko-financijskog vještačenja.

43. Drugotuženik je istaknuo prigovor nenadležnosti ovog suda navodeći da tužitelj u trenutku podnošenja tužbe više nije bio vlasnik obrta jer je obrt odjavljen 31. srpnja 2015.

44. Drugotuženik je izjavio i to da traženje tumačenja propisa od resornog ministarstva kako bi se sa sigurnošću donijela odgovarajuća odluka ne predstavlja samovoljno postupanje, već postupanje sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku i da sama činjenica što je rješenje upravnog tijela od 29. srpnja 2008. poništeno ne znači da je upravno tijelo postupalo nezakonito ili nepravilno. Traženje očitovanja od nadležnih tijela i službi u ovom slučaju Zračne luke Dubrovnik d.o.o. i resornog ministarstva da ne predstavlja ponašanje suprotno popisanom odnosno uobičajenom. Tu da je riječ o postupanju u skladu sa zakonom, odnosno odredbama Zakona o općem upravnom postupku i posebnim propisima koji reguliraju nesmetano odvijanje prometa i prolaz putnika kroz Zračnu luku Dubrovnik. Pored toga istaknuo je drugotuženik da odgovara za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom u vezi poslova državne uprave, ali ne i za poslove područne samouprave o čemu je u konkretnom slučaju riječ. Republika Hrvatska da preuzima odgovornost za obavljanje svih poslova državne uprave i to neovisno na kojoj razini se obavljaju odnosno na kojoj razini djelovanja (Republike, županije, grada, općine ili pravne osobe s javnim ovlastima) je došlo do štete kao posljedice nezakonitog/nepravilnog rada, kako se to uostalom i navodi u sudskoj praksi. Međutim, s druge strane, Ustavom Republike Hrvatske građanima je zajamčeno pravo na lokalnu i područnu samoupravu. Jedinice lokalne i područne samouprave imaju samostalni pravni subjektivitet, samostalne su glede uređenja unutarnjeg ustrojstva i djelokruga svojih tijela, samostalne su glede obavljanja poslova iz lokalnog odnosno regionalnog djelokruga, imaju vlastiti proračun kojim slobodno upravljaju, njime financiraju rad i njime odgovaraju za zakonitost i pravilnost postupanja. U predmetnom slučaju da se radi o postupanju jedinice regionalne samouprave (županije) u postupku izdavanja dozvole za obavljanje linijskog prijevoza, a prema odredbi članka 20. Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi izričito je navedeno da županija u svom samoupravnom djelokrugu obavlja, između ostalog i poslove koji se odnose na promet, zakonitost kojeg postupanja Dubrovačko-neretvanske županije je predmet spora.

45. Općinski sud u Splitu se rješenjem poslovnog broja Pn-297/17 od 22. listopada 2018. oglasio mjesno nenadležnim i odlučio predmet ustupiti Općinskom sudu u Dubrovniku. To je rješenje ukinuto rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž-188/2019-2 od 20. rujna 2019. i predmet vraćen Općinskom sudu u Splitu kao mjesno nadležnom sudu.

46. Općinski sud u Splitu se potom rješenjem poslovnog broja Pn-569/2019-10 od 1. listopada 2020. oglasio stvarno nenadležnim i dostavio predmet ovom sudu.

47. Drugotuženik je, nakon što se Općinski sud u Splitu prethodno spomenutim rješenjem oglasio stvarno nenadležnim, prigovorio da ovaj sud nije stvarno nadležan. Međutim u toj fazi postupka, sukladno članku 17. stavku 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. dalje: ZPP), prigovor drugotuženika je bez značaja. K tome drugotuženik je svoj stav o nenadležnosti ovog suda prema rješenju Općinskog suda u Splitu mogao istaknuti i u žalbi protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, a što nije učinio.

48. Prije izlaganja odluke suda o tužbenom zahtjevu potrebno je definirati predmet spora i u tom kontekstu i odluku suda o nedopuštenosti objektivne preinake tužbe koju je sud donio u tijeku postupka.

49. Tužitelj je tužbom zadao temu raspravljanja, odnosno prezentirao sudu činjenični supstrat koji je predmet (odnosno izjave tužitelja o postojanju tih činjenica) dokazivanja te koji čini jednu od premisa konačnog zaključka suda o zahtjevu koji se manifestira kroz odluku. Činjenični supstrat koji je osnova njegovog zahtjeva tužitelj ne može svakodobno iznositi. On je uslijed načela procesne ekonomije ograničen da ono što smatra relevantnim i odlučujućim za ocjenu osnovanosti njegova zahtjeva, dakle sve one činjenice koje mu daju pravo zahtijevati određenu pravnu zaštiti, pravodobno prezentira sudu.

50. Ovo je bitno u konkretnoj pravnoj stvari i treba uvodno istaknuti, jer je tužitelj u tijeku postupka u fazi glavne rasprave, nakon davanja iskaza pred sudom, kanio dokazivati i zahtijevati i običnu štetu, odnosno kako je kazao stvarnu štetu. Međutim, u tužbi, a i kasnije u podnescima, tužitelj je izričito tražio naknadu izmakle koristi zbog nemogućnosti obavljanja djelatnosti prijevoza (odnosno kako tužitelj kaže "izgubljenu dobit"). Traženje obične štete, pored istaknutog zahtjeva za naknadu izmakle koristi, makar i u okviru kvantitativno istog zahtjeva, predstavlja promjenu tužbenog zahtjeva. To stoga što je obična šteta drugačiji oblik štete od izmakle koristi. Traženjem da se utvrdi obična šteta, kod već istaknutog zahtjeva za naknadu izmakle koristi, pa makar i u istom iznosu koji je određen tužbom, čini se objektivna preinaka tužbe iz članka 191. ZPP-a. Takva preinaka, prema članku 190. stavku 1. ZPP-a nije dopuštena, pa odatle i odluka suda o nedopuštenosti preinake tužbe.

51. Stoga treba definirati da je predmet postupka zahtjev tužitelja da mu tuženici naknade štetu i to izmaklu korist u iznosu od 265.445,62 EUR/2.000.000,00 kuna.

52. Drugotuženik se tužbi protivio i kao nedopuštenoj, navodeći da tužitelj nije postupio prema određenjima članka 186.a ZPP-a, odnosno da nije ostvario procesnu pretpostavku propuštanjem podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora.

53. Propisano je člankom 186.a stavkom 1. i 2. ZPP-a da se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka se podnosi nadležnom državnom odvjetništvu, sukladno odredbama Zakona o državnom odvjetništvu. Ako je zahtjev iz stavka 1. ovoga članka podnesen nenadležnom državnom odvjetništvu, ono će zahtjev dostaviti nadležnom državnom odvjetništvu uz obavijest stranci.

54. Tužitelj je dostavio u spis odštetni zahtjev od 14. listopada 2016. upućen Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, kao i odluku Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku o zahtjevu od 24. siječnja 2017.

55. Tužiteljev „odštetni zahtjev“ ne sadrži sve što treba sadržavati tužba, dapače uopće ne sadrži zahtjev za naknadu štete u određenom iznosu. No o zahtjevu je odlučeno, na način da je odbijen, pa je okolnost što tužitelj nije naznačio iznos štete koji će tražiti tužbom bez značaja, jer je tuženik svakako izrazio stav da spor neće riješiti mirnim putem.

56. Osim toga, zahtjev za mirno rješenja spora podnesen je nenadležnom državnom odvjetništvu, odnosno državnom odvjetništvu koje nije nadležno prema sudu pred kojim je kasnije podnesena tužba.

57. Prema članku 31. stavku 1. Zakona o državnom odvjetništvu ("Narodne novine" broj 76/2009., 153/2009., 116/2010., 145/2010., 57/2011., 130/2011., 72/2013. i 148/2013.) stvarna i mjesna nadležnost državnog odvjetništva određuje se prema odredbama zakona kojima se utvrđuje nadležnost sudova pred kojima izvršavaju svoje ovlasti, ako tim zakonom nije drukčije određeno.

58. Propisano je člankom 48. stavkom 3. ZPP-a da je za suđenje u sporovima protiv Republike Hrvatske općemjesno je nadležan sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno sjedište u [adresa]. Ako tužitelj nema prebivalište, odnosno sjedište u [adresa] za suđenje u sporovima protiv Republike Hrvatske općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi Hrvatski sabor.

59. Zahtjev za mirno rješenje spora podnesen je dakle nenadležnom državnom odvjetništvu, koje je međutim odlučilo o zahtjevu, a da ga nije sukladno članku 186.a stavku 2. ZPP-a dostavilo nadležnom državnom odvjetništvu. Međutim zbog toga što je o zahtjevu tužitelja odlučilo nenadležno državno odvjetništvo, ne može se smatrati da tužitelj nije ispunio svoju dužnost da se prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske obrati zahtjevom za mirno rješenje spora. Pri tome treba imati na umu i to da je smisao zahtjeva za mirno rješenje spora, kao procesne pretpostavke, pokušaj da se određeni sporovi riješe sa što manje troškova i u razumnom roku i to bez ili barem sa što manje angažmana suda. Taj pokušaj je ostvaren, iako je, o zahtjevu odlučilo nenadležno državno odvjetništvo, pa je ispunjena svrha zbog koje je i normirana dužnost tužitelja koji kane tužiti Republiku Hrvatsku. Zato sud smatra da je tužba dopuštena.

60. Tužitelj je dakle podnio tužbu smatrajući da je zbog nepravilnog i nezakonitog rada tuženika, onemogućen u obavljanju djelatnosti linijskog prijevoza putnika na županijskim linijama u 2008., 2009., 2010., 2011.,2012.,2013. i 2014., što je uzrokom sprječavanja povećanja njegove imovine obavljanjem djelatnosti, dakle izmakle koristi.

61. Trebalo je stoga u parnici utvrditi je li tužitelju nastala šteta zbog nepravilnog i/ili nezakonitog rada tuženika u upravnom postupku vođenom povodom zahtjeva tužitelja za izdavanje dozvole za obavljanje sezonskog linijskog prijevoza putnika na odobrenim županijskim autobusnim linijama Dubrovnik- Zračna luka Čilipi i Zračna luka Čilipi- Dubrovnik.

62. Prema činjeničnoj osnovi koju je iznio tužitelj, dakle da mu je nastala šteta zbog nepravilnog i nezakonitog rada upravnih tijela, nameće se zaključak o tome da je za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu primijeniti određenja Zakona o sustavu državne uprave ili pak Zakon o obveznim odnosima koji uređuje izvanugovornu odgovornost za štetu. Ocjena o pravnoj osnovi zahtjeva ovisi o tome koji su poslovi, koje su tijela upravnog postupka obavljala, bili posrijedi. Naime prema članku 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/1993., 92/1996., 48/1999., 15/2000., 127/2000., 59/2001., 199/2003. i 79/2007., dalje: ZSDU) štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

63. Dakle, odgovornost drugotuženika za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada nastaje ukoliko je nezakonit ili nepravilan rad ostvaren u obavljanju poslova državne uprave. Ukoliko nije riječ o radu u poslovima državne uprave, primijeniti je Zakon o obveznim odnosima. Ta je ocjena tim važnija što je riječ i o razlici u vrsti odgovornosti. Prema ZSDU odgovornost drugotuženika je objektivna, odnosno drugotuženik odgovora po načelu uzročnosti, dok bi odgovornost prema ZOO-u u ovom slučaju bila subjektivna, odnosno s krivnjom.

64. Zbog toga je prije svega trebalo ocijeniti je li izdavanje dozvole za obavljanje sezonskog županijskog linijskog prijevoza putnika, posao državne uprave ili je to posao iz samoupravnog djelokruga jedinice područne (regionalne) samouprave, dakle prvotuženika.

65. Naime, prema članku 6. Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" broj 33/2001., 60/2001., 129/2005., 109/2007., 36/2009. i 125/2008., dalje:ZLPS) županija je jedinica područne (regionalne) samouprave čije područje predstavlja prirodnu, povijesnu, prometnu, gospodarsku, društvenu i samoupravnu cjelinu, a ustrojava se radi obavljanja poslova od područnoga (regionalnog) interesa.

66. Prema članku 18. ZLPS-a općina, grad i županija samostalne su u odlučivanju u poslovima iz svoga samoupravnog djelokruga u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i ovim Zakonom.

67. Prema članku 20. stavku 1. i 2. ZLPS-a županija u svom samoupravnom djelokrugu obavlja poslove od područnoga (regionalnog) značaja, a osobito poslove koji se odnose na obrazovanje, zdravstvo, prostorno i urbanističko planiranje, gospodarski razvoj, promet i prometnu infrastrukturu, održavanje javnih cesta, planiranje i razvoj mreže obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustanova, izdavanje građevinskih i lokacijskih dozvola, drugih akata vezanih uz gradnju te provedbu dokumenata prostornog uređenja za područje županije izvan područja velikoga grada, te ostale poslove sukladno posebnim zakonima. Posebnim zakonima kojima se uređuju pojedine djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka odredit će se poslovi čije je obavljanje županija dužna organizirati te poslovi koje županija može obavljati.

68. Poslovi državne uprave definirani su člankom 1. ZSDU i to su neposredna provedba zakona, donošenje propisa za njihovu provedbu, obavljanje upravnog nadzora te drugi upravni i stručni poslovi.

69. Prema članku 2. ZDSU poslove državne uprave mogu obavljati tijela državne uprave, ali isto tako i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima kada su im poslovi državne uprave povjereni.

70. Prema članku 17. ZSDU tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe koje imaju javne ovlasti, neposredno primjenjujući zakone i drugi propise, rješavaju u upravnim stvarima, vode propisane očevidnike, izdaju uvjerenja i druge potvrde te obavljaju druge upravne i stručne poslove.

71. Propisano je člankom 36. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu ("Narodne novine" broj 178/2004., 48/2005., 151/2005., 111/2006. i 63/2008., dalje: ZPCP) da Upravno tijelo županije nadležno za poslove prometa izdaje dozvolu za županijski linijski prijevoz putnika.

72. Propisano je člankom 37. ZPCP da se protiv rješenja kojim se odlučuje o zahtjevu za izdavanje dozvole za županijski linijski prijevoz putnika može se izjaviti žalba Ministarstvu.

73. Prema članku 20. ZLPS-a županija u svom samoupravnom djelokrugu obavlja poslove koji se odnose i na promet, no obavljati predmetni posao, izdavanja dozvola za županijski linijski prijevoz putnika, sukladno citiranom članku 36. ZPCP, županija je ovlaštena temeljem zakona. Pa iako je riječ o izdavanju dozvole za prijevoz u cestovnom prometu koji na neki način obuhvaća širi pojam prometa, ipak taj posao izdavanja dozvola ne bi bio posao iz samoupravnog djelokruga županije. Na taj zaključak upućuje činjenica da je ovlaštenje za obavljanje tog posla županiji dodijeljeno zakonom, a potom i činjenica da taj posao podrazumijeva neposrednu primjenu zakona i rješavanje u upravnoj stvari i da osim županije, temeljem članka 37. ZPCP u tom poslu sudjeluje i ministarstvo, koje je sukladno članku 3. ZSDU tijelo državne uprave. Način ishođenja dozvole za prijevoz, uvjete ishođenja dozvole, proceduru ishođenja dozvole ne propisuje i ne određuje županija (kao jedinica regionalne samouprave), već isključivo ministarstvo nadležno za promet, a županija samo izdaje dozvolu, nakon što je cijela procedura prethodno provedena i ona to čini na temelju zakona, kojim joj je delegiran ovaj posao.

74. Prema tome zaključiti je da je izdavanje dozvole za obavljanje županijskog linijskog prijevoza posao državne uprave povjeren jedinici područne samouprave temeljem članka 36.ZPCP, pa da je onda u rješavanju stranačkog spora primijeniti relevantnu odredbu članka 13. ZSDU.

75. Odmah je onda i zaključiti da prvotuženik ne odgovara za štetu, jer je člankom 13. ZSDU propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Zbog toga je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika odbijen.

76. Trebalo je raspraviti i ovlaštenje tužitelja da traži naknadu štete. To stoga što je korist za koju tvrdi da mu je izmakla trebao ostvarivati obavljanjem obrta [obrt], koji je 31. srpnja 2015., o tome nema spora, odjavljen.

77. Prema članku 1. Zakona o obrtu („Narodne novine“, broj 77/1993., 90/1996., 64/2001., 71/2001., 49/2003., 68/2007. i 79/2007. , dalje: ZO) obrt je samostalno i trajno obavljanje dopuštene gospodarske djelatnosti od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu, a prema članku 1. stavku 3. istog Zakona obrtnik je fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz stavka 1. u svoje ime i za svoj račun.

78. Obrt ne može biti stranka u postupku već je stranka fizička osoba koja je vlasnik određenog obrta. Tražbine i obveze u obavljanju djelatnosti obrta ima fizička osoba kao vlasnik obrta, a obrt je samo način obavljanja gospodarske djelatnosti. Prestankom obrta nije prestao postojati tužitelj kao vlasnik obrta, pa iako je prestao obavljati gospodarsku djelatnost u okviru registriranog obrta i nadalje odgovara za obveze nastale u obavljanju obrta i s druge strane i dalje ima tražbine nastale u obavljanju obrta. Stoga je ovlaštenje tražiti ostvarenje tražbine nastale obavljanjem obrta, ovlaštenje fizičke osobe, neovisno o tome postoji li obrt, dakle i nakon prestanka obrta.

78. Stoga je tužitelj ovlaštenik tražbine i ima je pravo zahtijevati u parnici, dakako ako tražbina postoji.

79. Radi utvrđenja činjenica bitnih za rješenja spora sud je izveo dokaze čitanjem isprava sadržanih u spisu i saslušanjem tužitelja. Od izvođenja dokaza vještačenjem sud je odustao uslijed nemogućnosti vještaka da izradi nalaz i mišljenje zbog propusta tužitelja da dostavi isprave potrebne za davanje mišljenja vještaka.

80. Prema spomenutom članku 13. ZSDU da bi drugotuženik odgovarao za štetu potrebno je kumulativno ispunjene pretpostavki da se radi o nezakonitom ili nepravilnom obavljanju poslova državne uprave, da je zbog toga fizičkoj ili pravnoj osobi nastupila šteta te da postoji uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog obavljanja poslova državne uprave i nastale štete. Pri tome treba naglasiti da subjektivni elementi za ustanovljenje ovog odnosa odgovornosti za štetu nisu relevantni, kako to ističe drugotuženik, pa dakle nije bitno postojanje volje ili pristanka da se nezakonitim ili nepravilnim radom oštete prava i interesi trećeg, odnosno da bez ispunjenja voljnog elementa nema nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave.

81. Opće pretpostavke za postojanje odgovornosti za štetu su postojanje subjekata odgovornosti, postojanje štetne radnje, postojanje štete, postojanje uzročne veze između štete i štetne radnje te postojanje protupravnosti. Obzirom da se radi o objektivnoj vrsti odgovornosti, krivnja štetnika nije jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu. Posebna pretpostavka kod odgovornosti drugotuženika prema članku 13. ZSDU je da štetna radnja mora biti počinjena u obavljanju poslova državne uprave te da se štetna radnja mora sastojati u nezakonitom ili nepravilnom obavljanju poslova državne uprave.

82. Stoga je trebalo utvrditi je li rad upravnog odjela prvotuženika prilikom rješavanja o upravnoj stvari tužitelja bio nezakonit ili nepravilan, a jednako tako i je li rad drugostupanjskog tijela bio nezakonit ili nepravilan, a potom i to postoji li uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog obavljanja poslova državne uprave i nastale štete te u konačnici i je li nastala šteta izmakle koristi koja je prema članku 1089. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005. i 41/2008., dalje:ZOO) dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem u iznosu koji je tužitelj prezentirao u tužbi. Uz to, trebalo je odlučiti i o prigovoru zastare, odnosno je li tužitelj izgubio pravo zahtijevati ispunjenje obveze zbog proteka zakonom određenog vremena u kojem je mogao zahtijevati ispunjenje obveze (članak 214. ZOO-a).

83. Kod donošenja odluke trebalo je imati na umu činjenice o kojima među strankama nije bilo spora, a koje su zabilježene u ispravama sadržanim u spisu.

84. Tako nije sporno:

- da je tužitelj 25. travnja 2008. podnio prvotuženiku zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje linijskog prijevoza putnika na županijskim linijama Dubrovnik- Zračna luka

Čilipi i Zračna luka Čilipi- Dubrovnik

-da je upravni odjel za graditeljstvo i zaštitu okoliša zaključkom Klasa:UP/I-340-01/08- 01-33, ur.broj:2117/1-09/2-08-2 od 5. svibnja 2008. donio zaključak kojim je pozvao tužitelja da podnese ugovor o poslovnoj suradnji sa Zračnom lukom Dubrovnik kojim se tužitelju omogućuje ulazak u zračnu luku koja je ujedno i stajalište na predmetnoj liniji te upravnu pristojbu. U obrazloženju tog zaključka je navedeno da se traži podnošenje ugovora o poslovnoj suradnji , kao što je traženo i od Povjerenstva za usklađenje voznih redova. Navedeno je i to da unutar kruga zračne luke ne postoji autobusno stajalište prema članku 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (Narodne novine 178/04) već da je isto formirano temeljem ugovora o poslovnoj suradnji Libertas d.o.o. Dubrovnik i Zračne luke Dubrovnik koji su zaključili i priložili zahtjevu za odobrenje županijske linije Dubrovnik- Debeli brijeg i Dubrovnik-Gruda, budući je Zračna luka Dubrovnik jedno od stajališta na odobrenim im županijskim linijama.

-da je Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, Uprava cestovnog prometa Hrvatskoj gospodarskoj komori, Županijskoj komori Dubrovnik Klasa:340-02/08-04/24, urbroj:530-07-08-2 od 9. travnja 2008. dalo mišljenje o autobusnoj liniji za županijski linijski prijevoz putnika Dubrovnik-Zračna luka Čilipi da Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu i Pravilnikom o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika nije utvrđeno koja polazišta/stajališta mogu biti na županijskim linijama i da je ministarstvo mišljenja da zračna luka može biti polazište/stajalište na županijskoj liniji. Dalo je mišljenje da je u postupku izdavanja dozvole kod upravnog tijela prvotuženika potrebno da prijevoznik uz ostalu potrebnu dokumentaciju priloži i pisanu suglasnost Zračne luke kojom se dozvoljava ulazak autobusa u prostor zračne luke, kao i da je potrebno definirati da je polazak/dolazak autobusa iz/u Dubrovnik s autobusnog kolodvora, a ne s nekog drugog stajališta u gradu Dubrovniku

-da je tužitelj 12. svibnja 2008. dao očitovanje na zaključak upravni odjel za graditeljstvo i zaštitu okoliša u kojem je naveo da nije propisano da mora dostaviti ugovor o poslovnoj suradnji sa zračnom lukom jer je zračna luka javna površina koja u svom sastavu ima izgrađeno i uređeno obilježeno autobusno stajalište te je dužna pružati usluge jednako svim korisnicima zračne luke. D je napomenuo da ima dozvolu za obavljanje županijske linije Split-Zračna luka Split i da Splitsko-dalmatinska županija nije tražila nikakvu suglasnost jer je zračna luka javna površina.

- da je upravni odjel za graditeljstvo i zaštitu okoliša zaključkom Klasa:UP/I-340-01/08- 01-33, ur.broj:2117/1-09/2-08-4 od 19. svibnja 2008. donio zaključak kojim je pozvao tužitelja da podnese suglasnost Zračne luke Dubrovnik kojom se dozvoljava prijevozniku ulazak u zračnu luku koja je ujedno i stajalište u predmetnoj liniji i da definira da je polazak/dolazak autobusa iz/u Dubrovnik s autobusnog kolodvora,a sukladno mišljenju Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprava cestovnog prometa Klasa:340-02/08-04/24, od 9. travnja 2008.

-da je tužitelj podneskom od 2. lipnja 2008. obavijesti upravni odjel prvotuženika da neće dostaviti suglasnost zračne luke Dubrovnik jer da taj zahtjev nije na zakonu zasnovan. To stoga što da je ta suglasnost od značaja za rješenje upravne stvari da bi taj uvjet imao zakonsku odnosno podzakonsku definiciju. Naveo je da Zračna luka Dubrovnik nije nadležna za izdavanje suglasnosti, kao i da je prostor zračne luke Dubrovnik javna prometna površina koja ima uređeno autobusno stajalište. K tome da mišljenje Ministarstva ne može biti premisa za rješavanje u upravnoj stvari, da je to mišljenje dostavljeno HGK, Županijskoj komori u Dubrovniku i da ne postoje uvjeti iz članka 12. Pravilnika o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika

-da je upravni odjel za graditeljstvo i zaštitu okoliša dopisom Klasa:UP/I-340-01/08- 01/33, urbroj:2117/1-09-08-6 od 30. lipnja 2008. od Zračne luke Dubrovnik tražio očitovanje je li prostor na kojem se vrši ukrcaj i iskrcaj putnika iz osobnih i taksi vozila te autobusa u zračnoj luci javno stajalište ili je potrebno da prijevoznik sklopi ugovor o poslovnoj suradnji sa Zračnom lukom Dubrovnik kao što je učinio Libertas Dubrovnik d.o.o., odnosno da ishodi suglasnost Zračne luke Dubrovnik za djelatnost na području zračne luke

-da je Zračna luka Dubrovnik d.o.o. dopisom od 8. srpnja 2008. odgovorila upravnom odjelu za graditeljstvo i zaštitu okoliša kojim je obavijestila da prostor na kojem se vrši ukrcaj i iskrcaj putnika iz osobnih i taksi vozila te autobusa u Zračnoj luci Dubrovnik nije javno stajalište već da je potrebno sklopiti ugovor o poslovnoj suradnji kao što je učinio Libertas Dubrovnik d.o.o. ili ishoditi suglasnost za djelatnost na području zračne luke.

-da je rješenjem Klasa:UP/I-340-01/08-01/33, ur.broj:2117/1-09-08-8 od 29. srpnja 2008. upravni odjel za graditeljstvo i zaštitu okoliša odbio izdati dozvolu tužitelja za sezonsku županijsku liniju Dubrovnik- Zračna luka Čilipi i Zračna luka Čilipi- Dubrovnik. U obrazloženju rješenja je navedeno da je tužitelj podnio zahtjev uz koji je priložio usklađene vozne redove (ovjerene), presliku licenciju za obavljanje međunarodnog javnog cestovnog prijevoza, popis zaposlenih vozača, popis autobusa, potvrdu o plaćenom porezu i doprinosima za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, itinerar i cjenik te da je platio pristojbu. Navedeno je da je upravno tijelo prema mišljenju ministarstva pozvalo prijevoznika da pribavi i podnese suglasnost Zračne luke Dubrovnik kojom mu se dozvoljava ulazak u zračnu luku te da je tužitelj izjavio da suglasnost neće dostaviti.

-da je Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, Uprava cestovnog i željezničkog prometa 30. travnja 2014. donijelo rješenje Klasa:UP/II-340-01/08-01/37, URBROJ:530-05-1-1-3-14-14 poništilo rješenje Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša Klasa:UP/I-340-01/08-01/33, ur.broj:2117/1-09-08-8 od 29. srpnja 2008. i predmet vratilo na ponovni postupak. Iz obrazloženja tog rješenja vidjeti je da je drugostupanjsko tijelo ukinulo rješenje upravnoj odjela prvotuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navedeno je da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer da nije utvrđeno nalazi li se predmetno autobusno stajalište isključivo u prostoru Zračne luke Dubrovnik ili postoji i autobusno stajalište na javnoj prometnici izvan prostora Zračne luke Dubrovnik. Upućeno je tim rješenjem prvostupanjsko tijelo utvrditi tu činjenicu, a potom riješiti zahtjev tužitelja. Osim toga upućeno je potanko objasniti gdje je određeno da prijevoznik treba ishoditi suglasnost za korištenje prostora stajališta zračne luke kao "vlasnika" prostora na kojem se nalaze stajališta na predmetnoj liniji, a na kojem se i inače vrši ukrcaj, odnosno iskrcaj putnika iz osobnih i autotaksi vozila, odnosno autobusa.

-da je rješenjem upravni odjel za komunalne poslove, promet i veze Klasa:UP/I-340- 01/08-01/33, URBROJ:2117/1-09/1-14-21 od 20. listopada 2014. odobreno tužitelju izdavanje dozvola za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu s rokom važenja do 20. listopada 2019. U obrazloženju tog rješenja navedene su radnje prethodno poduzete u upravnom postupku, kao i upute drugostupanjskog tijela. Navedeno je i to da je donositelj rješenja podneskom Klasa:UP/I-340-01/08-01/33, Urbroj:2117/1-09/1-14-17 od 18. kolovoza 2014. tražilo od Zračne luke Dubrovnik da se očituje, prema itinereru, nalazi li se autobusno stajalište Zračna luka Čilipi isključivo u prostoru Zračne luke Dubrovnik ili na javnoj prometnici izvan prostora Zračne luke Dubrovnik. Prema očitovanju Zračne luke Dubrovnik autobusno stajalište se nalazi u prostoru Zračne luke Dubrovnik. Potom da je podneskom Klasa:UP/I-340-01/08-01/33, urbroj:2117/1-09/1-14-19 od 3. rujna 2014. traženo od Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture , Uprave cestovnog i željezničkog prometa uputa o tome je li prijevoznik obvezan uz zahtjev za izdavanje dozvola na predmetnoj liniji dostaviti i suglasnost Zračne luke Dubrovnik za korištenje autobusnog stajališta Zračne luke Čilipi jer se isto nalazi isključivo u prostoru Zračne luke Dubrovnik. Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, Uprava cestovnog i željezničkog prometa da je dalo mišljenje Klasa:340-02/14-04/52, Urbroj:530-05-1-1- 3-14-2 od 25. rujna 2014. da je prijevoznik dužan nakon izdavanja dozvole zatražiti suglasnost za korištenje autobusnog stajališta na području zračne luke s obzirom da se ne radi o javnoj površini nego o površini u vlasništvu zračne luke.

-da je upravni odjel za komunalne poslove, promet i veze 30. lipnja 2014. donio rješenje Klasa:UP/I-340-01/08-01/33, urbroj:2117/1-09/1-14-14 kojim je utvrdio da Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture nije nakon okončanog žalbenog postupka dostavilo cjelokupni spis predmeta Klasa:UP/I-340-01/08-01/33 i da se spis smatra izgubljenim te je određena obnova rekonstrukcija dijela spisa. Iz obrazloženja tog rješenja vidjeti je utvrđenje službenika da je spis dostavljen 2. srpnja 2009. Visokom prekršajnom sudu Republike Hrvatske te da nije vraćen drugostupanjskom tijelu. Osim toga sadržano je i utvrđenje da je provjerom kod Visokog prekršajnog suda utvrđeno da taj sud nije spis primio i da nema saznanja o spisu.

-da je Upravni sud u Splitu 29. svibnja 2014. donio rješenje kojim je obustavio izvršenje presude Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-4077/2009-5 od 20. travnja 2011. jer je drugostupanjsko tijelo dostavilo obavijest da je postupilo prema presudi

-da je Upravni sud u Splitu 5. ožujka 2014. donio rješenje poslovnog broja Usi-2/12-5 kojim je naloženo Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture da u roku od 30 dana od primitka pisanog otpravka rješenja postupi prema presudi Upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Us-4077/2009-5 od 20. travnja 2011.

-da je Upravni sud Republike Hrvatske presudom poslovnog broja Us-4077/2009-5 od 20.travnja 2011. uvažio tužbu i odredio da je Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture dužno donijeti rješenje povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša Klasa:UP/I-340-01/08-01/33, ur.broj:2117/1-09- 08-8 od 29. srpnja 2008.

-da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske donio rješenje poslovnog broja Us- 9038/2011-4 kojim je naloženo Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture donijeti rješenje povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša Klasa:UP/I-340-01/08-01/33, ur.broj:2117/1-09-08-8 od 29. srpnja 2008.

85. Propisano je člankom 34. ZPCP da se javni linijski prijevoz putnika na međužupanijskim i županijskim linijama obavlja na temelju dozvole. Dozvola se izdaje s rokom važenja do 5 godina.

86. Prema članku 14. Pravilnika o dozvolama za obavljanje linijskog prijevoza putnika ("Narodne novine" broj 118/2005., dalje:Pravilnik) dozvola za obavljanje linijskog prijevoza putnika na županijskim i međužupanijskim linijama izdaje se s rokom važenja do pet godina, pri čemu prometna godina počinje 1. lipnja tekuće godine, a završava 31. svibnja sljedeće godine.

87. Prema članku 11. stavku 2. Pravilnika, za izdavanje dozvole prijevoznik je, pored usklađenog voznog reda, dužan priložiti odgovarajuće prijevozne kapacitete i najmanje jednog zaposlenog vozača po autobusu (priložiti popis autobusa u vlasništvu ili najmu, popis zaposlenih vozača, te popis svih odobrenih linija), potvrdu nadležnih tijela o plaćenom porezu i doprinosima za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, ne stariju od 30 dana, itinerar, cjenik za međunarodne linije, ugovor o zajedničkom obavljanju prijevoza, ako prijevoz obavljaju dva ili više prijevoznika, izvornik ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji sa stranim prijevoznikom na načelu uzajamnosti na hrvatskom jeziku i jeziku poslovnog partnera, ako se radi o međunarodnoj liniji. Prijevoznik je dužan navesti naziv linije, broj potrebnih dozvola i rok njihova važenja.

88. Vidjeti je iz izloženog sadržaja odluka donesenih u tijeku postupka u upravnoj stvari tužitelja da je rješenje prvostupanjskog tijela poništeno zbog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, vidjeti je iz prvostupanjskog rješenja od 29. srpnja 2008. i zaključaka prvotuženika te dopisa prvotuženika Zračnoj luci Dubrovnik d.o.o. te drugostupanjskog rješenja da je prvostupanjsko tijelo prvotuženika odbilo izdati dozvolu tužitelju zbog toga što tužitelj pored isprava koje je trebao priložiti zahtjevu, određenih člankom 11. Pravilnika, nije dostavio suglasnost Zračne luke Dubrovnik d.o.o. ili ugovor o poslovnoj suradnji, odnosno nije dokazao da će moći na području Zračne luke Čipili obavljati djelatnost prijevoza. Očigledno je da je prvostupanjsko tijelo imalo dvojbu o osnovanosti zahtjeva s obzirom na to da je tužitelj kao stajalište u voznom redu, dakle mjesto za ulazak ili izlazak putnika utvrđeno u voznom redu (članak 2. Pravilnika) odredio stajalište na području zračne luke.

89. Područjem zračne luke prema članku 2. Zakona o zračnim lukama ("Narodne novine" broj 19/1998.) upravljaju trgovačka društva koja ujedno pružaju, koordiniraju i nadziru pružanje zemaljskih usluga u zračnoj luci. U konkretnom slučaju to je Zračna luka Dubrovnik d.o.o. To se društvo, ovlašteno upravljati područjem Zračne luke Čilipi višekratno izjasnilo prvostupanjskom tijelu o tome da je tužitelj dužan pribaviti suglasnost za obavljanje prijevoza unutar područja zračne luke. Pored toga prvostupanjsko tijelo se u odlučivanju o tužiteljevu zahtjevu pouzdalo i u ispravnost mišljenja nadležnog ministarstva o potrebi pribavljanja suglasnosti trgovačkog društva koje upravlja zračnom lukom za korištenje stajališta na području zračne luke. Kasnije je ministarstvo dalo mišljenje da suglasnost trgovačkog društva koje upravlja zračnom lukom nije odlučna za izdavanje dozvole, ali da je potrebna za obavljanje prijevoza po ishođenoj dozvoli.

90. Odluka prvostupanjskog tijela od 29. srpnja 2008. ocijenjena je pogrešnom i zato je to rješenje poništeno. Međutim, kada se sagledavaju sve naprijed iznesene okolnosti donošenja odluke, odnosno rad koji je rezultirao pogrešnom odlukom, ne može se kazati da je to postupanje bilo nepravilno i nezakonito u toj mjeri da bi se moglo govoriti o postupanju zbog kojeg bi nastala odgovornost drugotuženika. Naime, eventualne pogreške koje tijelo učini u primjeni postupovnog ili materijalnog prava se ispravljaju u odgovarajućem sustavu pravnih lijekova i ne predstavljaju nepravilan ili nezakonit rad u smislu članka 13. ZSDU. Nezakonit rad se definira kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje postupanja u skladu sa zakonom i drugim propisom ili općim aktom, no da bi takav rad, kod ustanovljenog sustava ispravljanja grešaka kontrolom višestupanjskog odlučivanja bio rad zbog kojeg drugotuženik odgovara za štetu mora biti riječ o ozbiljnoj i teškoj povredi propisa. U presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 250/2017-2 od 16. siječnja 2019. i Rev-451/2016-21 od 1. ožujka 2023. izraženo je shvaćanje da se nezakonit rad ogleda u postupanju suprotnom zakonu i drugim propisima, time da svaka povreda propisa ne dovodi do odštetne odgovornosti već mora biti riječ o ozbiljnoj, težoj povredi propisa npr. primjena kojeg inače u praksi ne otvara posebne dvojbe, dok se nepravilnost očituje u postupanju suprotnom pravilima struke, dakle u ponašanju koje odudara od uobičajenih metoda rada u državnom tijelu. U konkretnom slučaju evidentno je da je prvostupanjsko tijelo bilo u dvojbi, upravo zbog činjenice da je stajalište na voznom redu određeno na području kojim upravlja trgovačko društvo koje je izričito izjavilo da je za obavljanje prijevoza na tom području potrebna njegova suglasnost, koju je uostalom drugi prijevoznik tražio i dobio. Uz navedeno, relevantna povreda bi bila i ako odluka tijela u obavljanju poslova državne uprave ima elemente arbitrarnosti. U tom smislu je i odluka Ustavnog suda broj U-III-4378/2017 od 26. veljače 2018., u kojoj je navedeno da se arbitrarnim može ocijeniti „(…) pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim; tako ona obrazloženja odluka nadležnih sudova i drugih državnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge svoje ocjene upućuju na zaključak o arbitrarnosti tako donesenih odluka u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu. No, kao što je već rečeno, rad tijela prvotuženika prilikom odlučivanja o tužiteljevu zahtjevu nije takav, doneseno rješenje sadrži razloge iz kojih se ne može zaključiti da je odlučivanje bilo samovoljno.

91. Zato je trebalo zaključiti da u radu upravnog odjela koje je donijelo poništeno rješenje od 29. srpnja 2008. kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za izdavanje tražene dozvole nije bilo nezakonitosti ili nepravilnosti takvog značaja da bi nastala odgovornost drugotuženika temeljem članka 13. ZSDU.

92. Trebalo je ocijeniti i rad drugostupanjskog tijela koje je odlučivalo o žalbi koju je tužitelj izjavio protiv odluke prvostupanjskog tijela. Odluka drugostupanjskog tijela Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, Uprava cestovnog i željezničkog prometa donesena je 30. travnja 2014., odnosno nakon što je prošlo gotovo šest godina od donošenja pobijanog prvostupanjskog rješenja.

93. Zakon o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 53/1991., 9/1992., 77/1992., dalje: ZUS) sadrži pravila koja imaju svrhu pravne zaštite građana od šutnje uprave (tzv. „šutnja administracije) koja se zasnivaju na mogućnosti i pravu izjavljivanja žalbe, odnosno podnošenja tužbe Upravnom sudu neovisno o tome što tijela nisu odlučila o zahtjevu (ili baš zbog toga nisu). Člankom 26. stavkom 1. ZUS propisano je da ako drugostupanjsko tijelo nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donijelo rješenje o žalbi stranke protiv prvostupanjskog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od 7 dana nakon ponovljenog traženja, stranka može pokrenuti upravni spor kao da je žalba odbijena. Prema stavku 3. istog članka Zakona ako prvostupanjsko tijelo protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili posebnim propisom određenom kraćem roku donijelo nikakvo rješenje o zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostupanjskom tijelu. Protiv rješenja drugostupanjskog tijela stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga uz uvjete iz stavka 1. ovoga članka pokrenuti i ako to tijelo ne donese rješenje.

94. Dakle, kada upravna tijela u navedenim zakonom propisanim rokovima ne odluče o zahtjevu (žalbi) stranke, stranci pripada pravo koristiti se pravnim sredstvima propisanim člankom 26. ZUS radi zaštite od propusta tijela da o zahtjevu odluče.

95. Tužitelj se koristio pravnim sredstvom zaštite protiv tzv. "šutnje uprave", odnosno pokrenuo je upravni spor u kojem je donesena presuda Upravnog suda poslovnog broja Us-4077/2009-5 od 20. travnja 2011. i naloženo postupanje drugostupanjskom tijelu u roku od 30 dana. No drugostupanjsko tijelo nije i dalje postupalo, pa je Upravni sud u Splitu 5. ožujka 2014. donio rješenje poslovnog broja Usi-2/12-5 kojim je naloženo drugostupanjskom tijelu postupiti prema presudi Upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Us-4077/2009-5 od 20. travnja 2011. Nakon toga doneseno je 30. travnja 2014. rješenje drugostupanjskog tijela.

96. Nepravilan rad definira se kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, dakle kao rad u kojem je evidentan bitan otklon od uobičajenog postupanja ili postupanje suprotno usvojenim stajalištima. Propust drugostupanjskog tijela da odluči o žalbi i nakon donošenja presude kojom mu je to naloženo, u izostanku bilo kakvih tvrdnji o postojanju razloga koji bi opravdali takvo postupanje, ocijeniti je nepravilnim radom. No da bi za takav rad drugotuženik snosio odgovornost potrebno je dokazati i da je baš taj rad bio uzrokom štete tužitelju.

97. K tome, potrebno je ocijeniti je li osnovan istaknuti prigovor zastare. Prije svega istaknuti je da je propisano člankom 34. ZPCP da se javni linijski prijevoz putnika na međužupanijskim i županijskim linijama obavlja na temelju dozvole. Dozvola se izdaje s rokom važenja do 5 godina. Dakle, temeljem predmetnog zahtjeva za izdavanje dozvole, tužitelj bi, i u konačnici jest ostvario pravo obavljati javni linijski prijevoz putnika na rok od 5 godina. To onda znači da bi na temelju dozvole koja mu je naknadno izdana, a da mu je izdana kada je to tražio, djelatnost prijevoza mogao obavljati 2008., 2009., 2010.,2011. i 2012. i 2013. Utoliko je već tu zaključiti da zahtjev za naknadu štete zbog neobavljanja djelatnosti u 2014. nije osnovan jer tada više ne bi vrijedila dozvola za obavljanje prijevoza.

98. Nadalje, tužitelj je tražio i u konačnici i dobio dozvolu za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika autobusom u cestovnom prometu za sezonsku liniju. Prema članku 2. točki 14. Pravilnika »sezonska linija« je linija koja se održava u vremenskom razdoblju kraćem od šest mjeseci tijekom godine. To onda znači da je tužitelju gubitak zbog neobavljanja prijevoza nastajao u razdoblju od najviše šest mjeseci po godini. Tužitelj nije posebno kazao u kojem je razdoblju tijekom godine trebao obavljati djelatnost, no s obzirom da je riječ o sezonskoj liniji u turističkom mjestu zaključiti je da se ta djelatnost trebala obavljati od travnja do listopada svake godine. Kada se uzme o obzir rok na koji se daje dozvola, dakle rok od pet godina te činjenicu da je dozvola za sezonsko obavljanje prijevoza, zaključiti je da je tužitelj djelatnost prijevoza da je dobio dozvolu 2008. mogao obavljati do 31. listopada 2013. Prema članku 1086. ZOO-a obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Neobavljanjem djelatnosti šteta nastaje svakodnevno, pa onda i dospijeva svakodnevno. To u konačnici znači da je najkasnije dospjela tužiteljeva tražbina 31. listopada 2013. Tužitelj je tužbu podnio 9. lipnja 2017., a prije toga 14. listopada 2016. podnio je zahtjev za mirno rješenje spora. Zahtjev za mirno rješenje spora je radnja kojom se polučuje učinak zastoja zastare sukladno članku 186.a ZPP- a. Zastara stoga nije tekla u razdoblju od 14. listopada 2016. do 24. siječnja 2017., kada je odlučeno o zahtjevu za mirno rješenje spora (članak 238. stavak 2. ZOO-a). Prema članku 230. stavku 1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.

99. Saznanje tužitelja za štetu i štetnika bilo je 20. listopada 2014., kada je doneseno rješenje kojim mu je odobreno izdavanje dozvola. Prema tome, kada se ima na umu odredba članka 230. ZOO-a, a osobito određenje da u svakom slučaju tražbina naknade štete zastarijeva za pet godina od nastanka štete, nedvojbeno je u trenutku podnošenja tužbe zastarjela tražbina naknade štete za 2008., 2009., 2010. i 2011. Zbog nastupa zastare tužitelj je sukladno članku 214. stavku 1. ZOO-a izgubio pravo zahtijevati ispunjenje obveze, pa je njegov zahtjev za naknadu štete u tom razdoblju, trebalo odbiti.

100. Prema tome preostalo je odlučiti o tome je li drugotuženik dužan naknaditi tužitelju štetu izmakle koristi zbog neobavljanja djelatnosti prijevoza za najviše šest mjeseci u 2012. i najviše šest mjeseci u 2013. Kada tužitelj traži naknadu štete izmakle koristi tada isti mora konkretno i uvjerljivo dokazati da mu je doista nastala šteta izmakle koristi na način da bi redovnim razvojem okolnosti tužitelj stekao određenu imovinu, te da mu je zbog štetne radnje tuženika to stjecanje onemogućeno. To je u konkretnom slučaju osobito važno jer je za obavljanje prijevoza na liniji za koju je tužitelj dobio dozvolu postojala specifičnost, koja je očigledno bila i predmet prijepora u upravnom postupku. Naime, tužitelj je tražio dozvolu za obavljanje prijevoza na liniji Dubrovnik-Zračna luka Čilipi i obratno. Stajalište, po definiciji iz članka 2. Pravilnika, mjesto za ulazak ili izlazak putnika utvrđeno u voznom redu, na kojem je tužitelj trebao osigurati ulazak ili izlazak putnika, nalazilo se na području Zračne luke Dubrovnik, kojim područjem kako je već rečeno, upravlja prema ZZL-u trgovačko društvo Zračna luka Dubrovnik d.o.o. To je društvo u upravnom postupku obavještavalo nadležno tijelo o potrebi davanja suglasnosti tog društva tužitelju za korištenje stajališta unutar područja zračne luke s obzirom na to da prostor na kojem se vrši ukrcaj i iskrcaj putnika iz osobnih i taksi vozila te autobusa u Zračnoj luci Dubrovnik nije javno stajalište. U obrazloženju rješenja Upravnog odjela za komunalne poslove, promet i veze, Klasa:

UP/I-340-01/08-01-33, urbroj: 2117/1-09/1-14-21 od 20. listopada 2014. vidljivo je da je to tijelo i 18. kolovoza 2014. tražilo od Zračne luke Dubrovnik d.o.o. očitovanje o tome nalazi li se autobusno stajalište u prostoru Zračne luke Dubrovnik ili na javnoj prometnici izvan prostora Zračne luke Dubrovnik, na što se Zračna luka Dubrovnik d.o.o. očitovala da se stajalište nalazi isključivo u prostoru Zračne luke Dubrovnik d.o.o. Potom je i Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, Uprava cestovnog i željezničkog prometa 25. rujna 2014. dalo mišljenje da je prijevoznik nakon izdavanja dozvole dužan zatražiti suglasnost za korištenje autobusnog stajališta na području zračne luke jer se ne radi o javnoj površini.

101. Dakle, uvjet za obavljanje prijevoza na liniji za koju je tužitelj uskladio vozni red je da trgovačko društvo koje upravlja zračnom lukom unutar koje se nalazi stajalište koje je tužitelj označio u voznom redu da suglasnost za korištenje stajališta. Tužitelj nije niti tvrdio da je dobio suglasnost nakon što je dobio dozvolu, niti je dokazao isto, kao što nije niti dokazao da bi i da je ranije dobio dozvolu dobio tu suglasnost. S druge strane prijevoz je mogao obavljati samo prema uvjetima iz dozvole. Dakle na način da organizira prijevoz prema utvrđenom voznom redu koji se obavlja na utvrđenim relacijama. U iskazu je tužitelj izjavio da se nakon dobivanja dozvole 2014. "linija počela voziti, međutim da je tada bio pred financijskim slomom, pa nije mogao taj posao obavljati sam, već je pored njega taj posao obavljao njegov kooperant Autotrans iz Rijeke". Kazao je i da ima ugovor o kooperaciji. Međutim taj ugovor nije dostavio, niti je, kada je određeno izvođenje dokaza vještačenjem dostavio bilo kakvu ispravu iz koje bi bilo vidljivo da je obavljao djelatnost prijevoza na ovoj liniji. Štoviše izjavio je da isprave potrebne za izradu nalaza i mišljenja vještaka nema, dakle isprave iz kojih bi se mogli utvrditi podaci o poslovanju. Osim toga, obrt kojim je obavljao djelatnost prijevoza prestao je 31. srpnja 2015., dakle netom nakon početka razdoblja u godini u kojem se sezonski prijevoz obavlja. Uz to, tužitelj je tražio i dobio dozvolu samo za svoj obrt te nije prilagao ugovor o zajedničkom obavljanju prijevoza, a što je prema članku 11. Pravilnika bio dužan priložiti da je kojim slučajem prijevoz kanio obavljati s drugim prijevoznikom. Prema članku 17. Pravilnika u slučaju zajedničkog obavljanja prijevoza na postojećoj liniji potrebno je ishoditi nove dozvole te se može tražiti tek nakon proteka roka od godine dana od izdavanja dozvole. Dozvola je pak izdana tužitelju 20. listopada 2014., pa tužitelj zasigurno nije mogao s nekim drugim prijevoznikom obavljati prijevoz na toj liniji, jer nakon nije prošao rok od godinu dana za traženje nove dozvole. Stoga je zaključiti da tužitelj u 2015. nije obavljao prijevoz na toj liniji, odnosno da nije pribavio suglasnost Zračne luke Dubrovnik d.o.o. za korištenje određenog stajališta. S druge strane nije dokazao niti je dokazao niti to da bi ostvario sve pretpostavke potrebne za obavljanje prijevoza na liniji na kojoj je dobio dozvolu i da bi te pretpostavke ostvario i da je kojim slučajem u ranijem razdoblju dobio dozvolu, odnosno da bi dobio i suglasnost Zračne luke Dubrovnik d.o.o. koristiti se stajalištem na području zračne luke. Utoliko nije dokazao da bi ispunio sve pretpostavke za obavljanje djelatnosti, pa da bi prema redovnom tijeku stvari ostvario dobitak obavljanjem djelatnosti.

102. Uz to, da bi ostvario pravnu zaštitu traženog sadržaja, dakle presudu kojom bi se naložila naknada štete, tužitelj je trebao dokazati i kolika mu je šteta nastala, odnosno da je nastala u iznosu koji je naveo u tužbi. Tužitelj je predložio izvesti dokaz vještačenjem i sud je odredio izvesti taj dokaz. Međutim tužitelj tijekom prethodnog postupka, a niti kasnije, kada je to bilo potrebno za davanje mišljenja vještaka nije dostavio potrebne isprave na temelju kojih bi vještak sačinio nalaz i mišljenje. Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Kad je riječ o dokazivanju izmakle koristi onda treba imati na umu već citiranu odredbu članka 1089. stavka 3. ZOO-a prema kojoj je izmakla korist dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Dakle, za izračun izmakle koristi, koja bi zapravo bila dobit koju bi tužitelj ostvario u obavljanju prijevoza ne mogu biti mjerodavni prosječni i iskustveni podaci već je potrebno raspolagati konkretnim podacima o konkretnoj pretrpljenoj šteti, upravo u konkretnom spornom štetnom događaju. Vještak je prezentirao metode kojima bi se na valjan način mogao učiniti izračun, dakle prema podacima o poslovanju tužitelja ili u nedostatku tih podataka temeljem podataka o rezultatima poslovanja usporednih prijevoznika koji su u promatranom razdoblju obavljali prijevoz. No tužitelj nije dostavio niti jednu ispravu na temelju koje bi bilo moguće sačiniti izračun, odnosno na temelju kojih bi vještak mogao dati mišljenje.

103. Tužitelj je predložio izvesti dokaz vještačenjem, pri tome navodeći što bi to vještak trebao učiniti i koje bi isprave trebao koristiti, a s druge strane tražeći da vještak pribavi sve ono što tužitelj smatra potrebnim za izračun izmakle koristi. Tražio je tužitelj da se pribavi od Centra za vozila Hrvatska podatke o preventivnom, redovnom i izvanrednom servisiranju tužiteljevih autobusa, podatke o osiguranju tužiteljevih autobusa, podatke o drugim troškovima skopčanim sa autobusima (otklanjanju kvarova i sl. u izvanrednim okolnostima), od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje podatke o plaćama dvaju vozača koji su u razdoblju od 2008-2014. bili u radnom odnosu sa obrtom u vlasništvu tužitelja kao poslodavcem te podatke o brutto plaći vozača i eventualnim drugim dohotcima, da se od Županijske gospodarske komore pribavi podatke o uplatama naknada, podatke o tome koliko je koncesionara obavljalo linijski cestovni prijevoz putnika na relaciji Dubrovnik - Zračna luka Dubrovnik u 2008., 2009.,2010., 2011., 2012., 2013. i 2014., podatak koliko su koncesionari koji su obavljali linijski cestovni prijevoz putnika imali dnevnih polazaka na relaciji Dubrovnik-Zračna Luka, podatak po kojim cijenama su koncesionari linijskog cestovnog prijevoza naplaćivali putnicima karte za prijevoz u razdoblju od 2008. -2014., podatak koliko je putnika sletjelo i poletjelo iz zračne luke Dubrovnik u razdoblju od 2008. pa do 2014., podatak o cijenama goriva u razdoblju od 2008-2014., podatak o amortizaciji autobusa i ostalim materijalnim troškovima redovnog korištenja sredstava za rad u cilju obavljanja linijskog cestovnog prijevoza putnika na relaciji Dubrovnik- Zračna Luka Dubrovnik, da se pribave i podaci od Zračne luke Split, odnosno linijskog prijevoznika Zračne luke Split.

104. Takav pristup je pogrešan. Tužitelj je kao stranka u parnici koja tvrdi da postoji neka za nju povoljna činjenica dužan predložiti adekvatni dokaz kojim će sud utvrditi postojanje te činjenice. Onda kada je za utvrđenje činjenice potrebno stručno znanje, kao kod izračuna izmakle koristi, sud će odrediti dokaz vještačenjem. Sve isprave na temelju kojih treba izvesti dokaz vještačenjem, kao i uopće isprave kojima kani nešto dokazivati u parnici, stranka je u pravilu dužna pribaviti sama. Tako je propisano člankom 232. stavkom 1. ZPP-a. Iznimno stranka može tražiti od suda da traži ispravu od državnoga tijela ili koje pravne ili fizičke osobe koja ima javna ovlaštenja, a sama stranka ne može postići da se isprava preda ili pokaže (članak 232. stavak 3. ZPP-a), ispravu koja se nalazi kod druge stranke (članak 233. stavak 1. ZPP- a) i od treće osobe koja je dužna po nalogu suda podnijeti ispravu koju je po zakonu dužna pokazati ili podnijeti, odnosno ispravu koja je po svojem sadržaju zajednička za tu osobu i stranku koja se na ispravu poziva (članak 234. ZPP-a). Tužitelj pak nije dostavio nikakve isprave na temelju kojih bi se prema mišljenju sudskog vještaka mogla izračunati izmakla korist, pa taj dokaz u konačnici nije niti izveden. Stoga da je i uspio dokazati osnovanost osnove tražbine naknade štete, nije uspio dokazati u kojem je iznosu šteta nastala.

105. Utoliko je tužbeni zahtjev trebalo odbiti, kao što je i sadržano u izreci presude pod točkom I.

106. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članaka 154., i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., dalje: Tarifa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 265.445,62 EUR te okolnost da su tuženici u cijelosti uspjeli u parnici.

107. Sud je priznao prvotuženiku kao potrebne za vođenje parnice troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 28. kolovoza 2018. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 1. listopada 2020. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 9.2. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu 15. rujna 2021. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu 24. studenoga 2021. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu 4. studenoga 2024. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu 3. veljače 2025. u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife). Iznos nagrade koja pripada odvjetniku po Tarifi, a prema vrijednosti spora je 4.992,50 EUR, no prvotuženik je tražio isplatu nagrade u iznosu od 1.250,00 EUR za svaku pojedinu radnju. Stoga je sukladno članku 2. ZPP-a sud prihvatio zahtjev prvotuženika da mu tužitelj naknadi troškove u iznosu od 7.500,00 EUR.

108. Sud je odbio zahtjev prvotuženika da mu tužitelj naknadi trošak zastupanja na ročištu 30. ožujka 2020. u iznosu od 1.250,00 EUR jer to ročište nije održano,potom trošak sastava podneska od 30. rujna 2020. u iznosu od 1.250,00 EUR, kao i trošak sastava podneska od 23. studenoga 2021. u iznosu od 1.250,00 EUR te trošak sastava podneska od 10. prosinca 2020. u iznosu od 1.250,00 EUR jer te radnje nisu bile potrebne za vođenje postupka s obzirom da je u tim podnescima prvotuženik ponovio navode iz odgovora na tužbu. Sud je dakle odbio zahtjev prvotuženika da mu tužitelj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 EUR.

109. Sud je priznao drugotuženiku kao potrebne za vođenje parnice troškove sastava odgovora na tužbu u iznosu od 3.994,00 EUR (Tbr. 7. 1. Tarife), troškove zastupanja na ročištu održanom 28. kolovoza 2018. u iznosu od 3.994,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 22. listopada 2018. u iznosu od 1.997,00 EUR (Tbr. 9.2. Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 1. listopada 2020. u iznosu od 1.997,00 EUR (Tbr. 9.2. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 24. studenoga 2021. u iznosu od 3.994,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 4. studenoga 2024. u iznosu od 3.994,00 EUR (Tbr.9.1.Tarife) i trošak zastupanja na ročištu 3. veljače 2025. u iznosu od 3.994,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife).

110. Sud je prihvatio zahtjev drugotuženika da mu tužitelj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 23.964,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP- a.

111. Sud je odbio zahtjev drugotuženika da mu tužitelj naknadi trošak sastava podneska od 12. listopada 2017. u iznosu od 4.000,00 EUR, podneska od 6. rujna 2018. u iznosu od 4.000,00 EUR i podnesak od 27. prosinca 2021. u iznosu od 4.000,00 EUR jer te radnje nisu bile potrebne za vođenje postupka s obzirom na to da je u podnescima izložen sadržaj koji je prethodno iznijet u odgovoru na tužbu i na ročištima. Sud je odbio i zahtjev drugotuženika da mu tužitelj naknadi više traženi trošak zastupanja na ročištu 22. listopada 2018. u iznosu od 1.997,00 EUR i više traženi trošak zastupanja na ročištu održanom 1. listopada 2020. u iznosu od 1.997,00 EUR jer se na tim ročištima raspravljalo o procesnim pitanjima te iznos od 42,00 EUR zbog više tražene nagrade s obzirom na vrijednost predmeta spora. Dakle sud je odbio zahtjev drugotuženika da mu tužitelj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.036,00 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

112. Stoga je o troškovima postupka odlučeno kao u izreci pod točkama II,III,IV i V.

U Splitu, 28. veljače 2025.

Sudac

Ana Misir Šarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Edvard Sušac, odvjetnik u Splitu

- Mihovil Jović, odvjetnik u Splitu

- Nita Svilokos, odvjetnica u Dubrovniku

- Županijsko državno odvjetništvo u Splitu

- u spis