Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-287/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice IJĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Milenko Jakšić i Vanja Jakšiću, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, S. i A. Radića 44/I, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 140363338777 Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, Maksimirska 81, radi isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 20. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužiteljici IJĆ iznos od 4.171,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 31. listopada 2008. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos od:

- 5,05 EUR počevši od 3.11.2008.,

- 7,19 EUR počevši od 2.1.2009.,

- 8,76 EUR počevši od 2.2.2009.,

- 9,81 EUR počevši od 2.3.2009.,

- 7,40 EUR počevši od 1.4.2009.,

- 6,85 EUR počevši od 4.5.2009.,

- 3,04 EUR počevši od 1.6.2009.,

- 0,96 EUR počevši od 3.8.2009.,

- 3,17 EUR počevši od 1.9.2009.,

- 1,59 EUR počevši od 1.10.2009.,

- 0,47 EUR počevši od 2.11.2009.,

- 3,68 EUR počevši od 1.12.2009.,

- 6,85 EUR počevši od 4.1.2010.,

- 10,07 EUR počevši od 1.2.2010.,

- 9,22 EUR počevši od 1.3.2010.,

- 15,21 EUR počevši od 1.4.2010.,

- 13,36 EUR počevši od 3.5.2010.,

- 15,94 EUR počevši od 1.6.2010.,

- 31,75 EUR počevši od 1.7.2010.,

- 28,00 EUR počevši od 2.8.2010.,

- 40,99 EUR počevši od 1.9.2010.,

- 34,18 EUR počevši od 1.10.2010.,

- 29,01 EUR počevši od 2.11.2010.,

- 45,13 EUR počevši od 1.12.2010.,

- 54,71 EUR počevši od 3.1.2011.,

- 47,32 EUR počevši od 1.2.2011.,

- 48,29 EUR počevši od 1.3.2011.,

- 44,40 EUR počevši od 1.4.2011.,

- 45,55 EUR počevši od 2.5.2011.,

- 62,64 EUR počevši od 1.6.2011.,

- 65,09 EUR počevši od 1.7.2011.,

- 84,76 EUR počevši od 1.8.2011.,

- 78,85 EUR počevši od 1.9.2011.,

- 66,47 EUR počevši od 3.10.2011.,

- 66,18 EUR počevši od 2.11.2011.,

- 64,99 EUR počevši od 1.12.2011.,

- 69,31 EUR počevši od 2.1.2012.,

- 73,32 EUR počevši od 1.2.2012.,

- 73,45 EUR počevši od 1.3.2012.,

- 71,07 EUR počevši od 2.4.2012.,

- 71,82 EUR počevši od 2.5.2012.,

- 73,46 EUR počevši od 1.5.2012.,

- 72,05 EUR počevši od 2.7.2012.,

- 71,84 EUR počevši od 1.8.2012.,

- 70,22 EUR počevši od 3.9.2012.,

- 67,61 EUR počevši od 1.10.2012.,

- 70,73 EUR počevši od 2.11.2012.,

- 72,21 EUR počevši od 3.12.2012.,

- 71,68 EUR počevši od 2.1.2013.,

- 66,17 EUR počevši od 1.2.2013.,

- 69,89 EUR počevši od 1.3.2013.,

- 71,24 EUR počevši od 2.4.2013.,

- 69,21 EUR počevši od 2.5.2013.,

- 64,27 EUR počevši od 3.6.2013.,

- 61,56 EUR počevši od 1.7.2013.,

- 63,92 EUR počevši od 1.8.2013.,

- 66,16 EUR počevši od 2.9.2013.,

- 70,58 EUR počevši od 1.10.2013.,

- 67,95 EUR počevši od 4.11.2013.,

- 69,49 EUR počevši od 2.12.2013.,

- 70,09 EUR počevši od 2.1.2014.,

- 65,08 EUR počevši od 3.2.2014.,

- 66,69 EUR počevši od 3.3.2014.,

- 65,93 EUR počevši od 1.4.2014.,

- 64,06 EUR počevši od 2.5.2014.,

- 63,73 EUR počevši od 2.6.2014.,

- 63,75 EUR počevši od 1.7.2014.,

- 65,94 EUR počevši od 1.8.2014.,

- 68,50 EUR počevši od 1.9.2014.,

- 67,98 EUR počevši od 1.10.2014.,

- 69,10 EUR počevši od 3.11.2014.,

- 70,20 EUR počevši od 5.12.2014.,

- 70,06 EUR počevši od 2.1.2015.,

- 70,54 EUR počevši od 2.2.2015.,

- 70,54 EUR počevši od 2.3.2015.,

- 70,54 EUR počevši od 1.4.2015.,

- 70,54 EUR počevši od 4.5.2015.,

- 70,54 EUR počevši od 3.6.2015.,

- 70,54 EUR počevši od 1.7.2015.,

- 70,54 EUR počevši od 3.8.2015.,

- 70,54 EUR počevši od 1.9.2015., pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice IJĆ radi isplate zakonske zatezne kamate preko iznosa dosuđenog toč. I. izreke presude.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužiteljici IJĆ trošak parničnog postupka u iznosu od 2.375,00 eur sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica HJĆ podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d., radi isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da je Ugovorom o kreditu broj 406-15-/2004. od 30. srpnja 2004. godine (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenom u [adresa] između tužiteljice kao korisnika kredita i Addiko Bank d.d. kao tuženika, tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 54.390,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, a koji kredit je u cijelosti otplaćen. Naprijed navedeni Ugovor o kreditu izmijenjen je Aneksom uz Ugovor o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) od 5. veljače 2016. (u daljnjem tekstu: Aneks ugovora) kojim je učinjena tzv. konverzija kredita na način da je utvrđena glavnica u valuti euro koja je na dan 30. rujna 2015. iznosila 21.644,57 EUR. Ništetna je ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. O ništetnosti navedene ugovorne odredbe već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda broj br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, kao i presudom i rješenjem Vrhovnog suda u Republici Hrvatskoj, posl. br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. godine. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je, do dana konačne isplate svih anuiteta po kreditu br. 406-15/2004, primila po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojom je ugovorila valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je temeljem odredbi Ugovora o kreditu bila dužna otplaćivati kredit u iznosu od 54.390,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 406-15/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: ugovor o kreditu). Međutim, tuženik i tužitelj su predmetni ugovor izmijenili u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks). Tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. ugovora o kreditu u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga, tužitelj potpuno pogrešno smatra kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas, ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Također, tuženik i tužitelj su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Aneksom, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe OJĆ, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 20 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev- 1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. U konačnici, izmjena odredbi smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu. Dodatno, ukoliko sud prihvati prijedlog tužitelja da se provede financijsko – knjigovodstveno vještačenje, tuženik predlaže da se vještak očituje na okolnost je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu s CHF valutom obveze, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu. Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Pored toga, aneksom kojim je provedena konverzija duga utvrđena je preostala glavnica na dan sklapanja tog aneksa. Sklapanje takvih aneksa kojim je provedena konverzija i kojim se utvrđuje preostala glavnica predstavlja izričito priznanje duga. Iz navedenog razloga tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnost odredbi ugovora o kreditu niti eventualno postojanje preplate temeljem ništetnih odredbi do datuma sklapanja aneksa kojim je priznao dug. Stoga je zahtjev tužitelja neosnovan i isti treba odbiti. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr. Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena. Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja. Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21-22. Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Čak niti Savez „Potrošač“, kao tužitelj u kolektivnom sporu, nije potraživao fiksnu kamatnu stopu već da visina kamatne stope bude vezana za varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa već istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Tuženik ističe prigovor zastare, prvenstveno za dio tužbenog zahtjeva koji se eventualno odnosi na isplatu s osnove promjenjive kamatne stope. Čak i kad bi stav o prekidu zastare pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih prava potrošača broj P-1401/012 bio ispravan, budući da je tužba podnesena 12. lipnja 2023., a da je pravomoćnost presude u predmetnom kolektivnom postupku nastupila 13. lipnja 2014. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda posl. broj Pž-7129/2013, zahtjev za isplatom po osnovi promjenjive kamatne stope nesporno je zastario. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Stoga tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 406-15/2004 (str. 9-17 spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju (str. 18 spisa), aneks ugovora (str. 19-23 spisa), otplatni plan (str. 24-39 spisa), popis uplata (str. 40-43 spisa), izvod otvorenih stavki (str. 44 spisa), izračun konverzije (45 i 46 spisa), tablicu (str. 63-72 spisa), izjavu svjedoka (str. 78-82 spisa), simulirani otplatni plan (str. 234 i 235 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Vlatku Panjkoviću, saslušana je svjedokinja IJ te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Svjedokinja IJ iskazala je da je 2004. radila u tadašnjoj Hypo Alpe Adria bank kao kreditni referent te je u sklopu poslova toga radnog mjesta prolazila uvjete kreditiranja sa klijentom, što znači da im je prezentirala uvjete kreditiranja i to iznos kredita, rok otplate, kamatnu stopu, naknadu za obradu kredita, instrumente osiguranja i to sve prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prije obrade kredita. Tada se klijentima radio obračun, odnosno otplatni plan, kako bi se vidjelo koliki bi bio anuitet u odnosu na rok otplate te ukoliko bi klijent bio suglasan prikupljala bi se potrebna dokumentacija i to: platne liste, dokumentacija ovisno radili se o nekretnini kao instrumentu osiguranja, vlasnički list, predugovor o kupoprodaji nekretnine. Nakon prikupljene te dokumentacije izradio bi se kreditni prijedlog koji bi išao na kreditnu komisiju koja gleda uvjete klijenta te odlučuje o odobravanju kredita, no ona nije radila te poslove. Sjeća se tužiteljice, no ne sjeća se da li je sve te poslove koje je pobrojala, a vezano za sklapanje spornog ugovora o kreditu obradila ona, obzirom da je te poslove u to vrijeme radila još jedna kolegica. Ugovor o kreditu sastavljao bi se u pravnoj službi isto kao i prijedlog za uknjižbu, a potom bi se isti nudio klijentima na potpis i taj posao su odrađivali oni. Kada joj je prezentiran konkretni ugovor o kreditu, ističe da ga je ona u ime banke potpisala kao i voditelj poslovnice, no ne sjeća se konkretnog ugovora o kreditu. Nakon izrade ugovora o kreditu s klijentom bi se prošao cijeli sadržaj ugovora o kreditu, sve točke i to: iznos kredita, rok otplate, kamata, naknada, instrumenti osiguranja, i druge obaveze po kreditu koje je klijent morao izvršavati. Ističe da se tako sa klijentom prolazila i valutna klauzula, odnosno ona je objašnjavala što to točno znači kod otplate kredita i to znači da se anuitet vodio u valuti, a otplaćivao u kunama prema tečaju kako je to navedeno u svakom pojedinom ugovoru. Otplatni plan je bio uručen klijentu u valuti konkretno u ugovoru, a klijentu prezentirano da će anuiteti biti otplaćivani po tečaju na dan dospijeća ili na dan plaćanja. Ističe da klijentima nisu objašnjavali o kretanjima na tržištu lili nekim drugim okolnostima uslijed kojih bi moglo doći do promjene tečaja, a niti su tada u to vrijeme razmišljali da bi moglo doći do tako velikih promjena tečaja. Klijenti ih nisu o tome niti ispitivali. Ne sjeća se da bi ona određivala kakve poslove u banci vezano za konverziju spornog ugovora o kreditu. Ističe da se u to vrijeme mogao sklopiti ugovor o kreditu u eurima, no ne i u kunama. Ne sjeća se da li je tužiteljica došla sa idejom kakav ugovor o kreditu bi odabrala. Ističe da su oni u banci prezentirali kredite u eurima i u CHF i to na način da su prezentirali otplatni plan u oba kredita te se najčešće dešavalo da anuitet u kreditu u CHF bude manji, obzirom da je kamatna stopa manja i tada su klijenti češće udovoljavali uvjetima za sklapanje ugovora o kreditu. Ističe da na nekakve posebne rizičnosti kod otplate kredita u CHF klijetima nisu ukazivali, no napominje da su uvijek govorili klijentima da anuitet ovisi o visini tečaja te da može na taj način doći do povećanja ili smanjenja istog. Konkretno pojašnjavanja tužiteljici vezano za valutnu klauzulu se ne sjeća jer se ne sjeća sklapanja ugovor o kreditu sa istom, no svim klijentima je objašnjavala kako sam prethodno navela. Ona je dobivala gotove šprance ugovora te u odnosu na isti može reći da se jednom dogodila situacija da je jedan klijent koja je bio fizička osoba i kao takav je htio ugovoriti kredit i koji je bio direktor pravne osobe koja je bila klijent banke i na njegovu inicijativu je banka prihvatila promjenu uvjeta kreditiranja i to odobrila mu je kamatnu stopu i otplatu kredita kroz otplatne rate, a ne kroz anuitete što je za klijenta povoljnije. Ona u banci radi 25 godina i to je jedini takav slučaj koji je njoj poznat. Ističe da klijetima nisu prezentirali uvjete kreditiranja na način da bi se o istima sa bankom moglo pregovarati. Kao tadašnja zaposlenica banke nije imala nikakvih saznanja da bi tečaj CHF mogao rasti.

6. Tužiteljica IJĆ iskazala je da je ugovor o kreditu sklopila za kupnju nekretnine i to stana koji je bio namijenjen za njezine obiteljske potrebe, odnosno za život njezina supruga, nje i njihove djece. Sjeća se da je kredit kakav je sklopila bio reklamiran i to da se radilo o nekakvim akcijama, upravo kod banke sa kojom je ugovorila kredit te je ona, nakon što je pronašla stan koji joj je odgovarao, otišla u banku s namjerom da ugovori kredit za kupnju istog. Ona je, s obzirom na svoju plaću imala ponudu isključivo za kreditu u CHF i on joj je jedini ponuđen, te čak i za taj kredit njezina plaća nije bila dovoljna već je morala imati dodatne instrumente osiguranja i to suprug joj je bio sudužnik, ugovorena je hipoteka na stan te se obvezala plaćati i osiguranje u korist banke. Ističe da je u banku morala donijeti platne liste i predugovor o kupnji stana, te je potom u banci dobila otplatni plan u kojem je za cijeli period otplate kredita bio određen anuitet otplate i to u kunama i ona je očekivala da će on toliko iznositi za cijelo vrijeme otplate kredita. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja te je u odnosu na valutnu klauzulu znala samo da bi moglo doći do promjene nekih vrijednosti, no nije znala što to konkretno znači niti je o tome tada puno razmišljala obzirom da je dobila otplatni plan. Ističe da se sjeća da je o uvjetima kreditiranja razgovarala sa ovdje saslušanom svjedokinjom, no ne zna da bi joj ista objašnjavala o čemu zavisi buduća otplata kredita. Ističe da joj uvjeti kreditiranja nisu prezentirani na način da bi se o njima moglo pregovarati ili da bi se oni mogli na određeni način mijenjati. Ističe da je u vrijeme sklapanja ugovora njezina otplatna rata iznosila 770,00 kn, a 2014.g je ona dosegla iznos od oko 2.000,00 kn. Za konverziju ugovora o kreditu odlučila se jer se u to vrijeme rastala od svoga supruga, a kredit je postalo nemoguće plaćati zbog visine rate kredita te je on odlučio dati otkaz, uzeti otpremninu i od toga iznosa otpremnine je, nakon što je kredit konvertiran, isti otplaćen u cijelosti. Ona je sklopila ugovor o konverziji te se ne sjeća da bi tim ugovorom bila priznata kakva preplata i za šta bi ona bila iskorištena. Nije otišla u banku nakon što je porastao anuitet otplate niti je igdje čula ili vidjela da bi bilo moguće po tom pitanju nešto učiniti. Sporni ugovor o kreditu bio joj je drugi kredit koji je u životu podigla, a prvi je bio za adaptaciju i bio je u kunama.

7. Podneskom od 14. 1. 2025. tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja konačno precizirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa 4.171,53 eur, sa zateznim kamatama.

8. Temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomičo je osnovan.

9. Uvidom u ugovor o kreditu br. 406-15/2004 od 29. 7. 2004. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d., prednika tuženika, kao kreditora, utvrđeno je da banka tužitelju odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 54.390,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stama (čl. 2. Ugovora), zatim, da se na iznos kredita iz čl. 2. obračunavaju kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje (čl. 3.), da je trajanje kredita do 31. 8. 2024. i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 366,50 CHF, a podmiruje s u kunama obračunatim po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja (čl. 3.) te je odredbom čl. 6. Ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njezine izmjene i dopune.

10. Nije sporno niti da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i prednika tuženika kao banke, 1. 2. 2016. sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu br. 406-15/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks o konverziji) te prema čl. 1. Aneksa o konverziji ugovorne strane suglasno utvrđuju da je zaključen Ugovor o kreditu br. br. 406-15/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a temeljem kojeg je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 54.390,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF. Nadalje, čl. 2. Aneksa o konverziji ugovoreno je da se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita Aneksom o konverziji regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. 9. 2015. iznosi 21.644,57 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR, da ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. 9. 2015. iznosi 4,89 HRK, da se visina iznosa preplate utvrđena na dan 30. 9. 2015. može promijeniti u prijelaznom razdoblju o čemu će banka pisanim putem obavijestiti korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama banke, da se iznos preplate od 4,89 HRK koristi za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

11. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d.) u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

12. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

13. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu br. 406- 15/2004 od 29. 7. 2004., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

14. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

15. U odnosu na odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu br. 406-15/2004 od 29. 7. 2004., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaze svjedokinje IJ i tužiteljice, sud zaključuje da prednik tuženika nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

16. Iz iskaza svjedokinje IJ te tužiteljice jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te prednik tuženika koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužiteljica u „slabijem“ položaju, nije tužiteljicu informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

17. Nema mjesta tumačenju da bi se čitanje pisanog iskaza OJĆ od 24. 8. 2020., zaposlenice tuženika, kojeg tuženik dostavlja uz odgovor na tužbu, imalo smatrati izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka (čl. 235. – 249. ZPP), te tuženik niti ne predlaže izvođenje takvog dokaza, no za istaknuti je da niti iz tog pisanog iskaza ne proizlazi da je upravo OJĆ u ime tuženika neposredno sudjelovala u pregovaranju oko sklapanja ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, odnosno u sklapanju istog, niti to proizlazi iz Ugovora o kreditu br. 406-15/2004 od 29. 7. 2004., a navodi iz tog pisanog iskaza prema kojima ista pojašnjava da su svim klijentima tuženika bile dostupne sve relevantne informacije za bilo koju vrstu kreditiranja nisu dokaz da je tužitelj prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu doista od strane tuženika bio informiran o tome koji bi bili osnovni parametri o kojima ovisi kretanje tečaja valute švicarski franak u nekom budućem razdoblju ili da je između stranaka ugovora uopće bilo pregovora oko neke konkretne ugovorne odredbe.

18. Pravo je prednika tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim prednik tuženika je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

19. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da je odredba čl.

3. Ugovora o kreditu br. 406-15/2004 od 29. 7. 2004., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane prednika tuženika, da o toj odredbi između ugovornih stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica utjecala na sadržaj iste, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

20. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Aneks o konverziji kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu br. 406-15/2004 od 29. 7. 2004., konkretno u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

21. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 I od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

22. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

23. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj, temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 406-15/2004 od 29. 7. 2004., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem takve odredbe.

24. Sud je na prijedlog stranaka izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještak Vlatku Panjkoviću te iz pismenog nalaza i mišljenja istog od 30. 9. 2024. proizlazi da razlika između početno ugovorenih te stvarno plaćenih anuiteta po predmetnom kreditu po osnovi ništetne valutne klauzule CHF za razdoblje od trenutka realizacije kredita do trenutka potpisivanja aneksa ugovora kojim je učinjena konverzija, iznosi 28.753,09 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR=7,53450 HRK, iznosi 3.816,19 EUR) od čega pozitivna razlika iznosi 31.933,45 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR=7,53450 HRK, iznosi 4.238,30 EUR) te negativna razlika iznosi 3.180,36 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR=7,53450 HRK, iznosi 422,11 EUR). Prilikom izračuna konverzije, preplata, odnosno razlika utvrđena između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR iznosi 0,64 EUR (4,89 HRK). Pod pretpostavkom ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, u matematičkom smislu provedena konverzija ne predstavlja potpuno obeštećenje tužitelja. Pitanje osnovanosti i konkretnog mehanizma eventualnog "prebijanja" svih konverzijom izvršenih isplata (isplata prelate) ili smanjenja dugovanja (umanjenja preostale glavnice) sa utvrđenim iznosima po tuženim osnovama isključivo je pravno pitanje koje nadilazi ekspertizu vještaka financijske struke. Prilikom konverzije utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 21.644,57 EUR (165.339,23 HRK), te da neotplaćena prema prvotno ugovorenoj početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita glavnica kredita u CHF iznosi 30.791,69 CHF (147.408,20 HRK). Razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF prema prvotno ugovorenoj početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita te neotplaćenog iznosa glavnice EUR kredita u kunskoj (EUR) protuvrijednosti iznosi 17.931,03 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR=7,53450 HRK, iznosi 2.379,86 EUR). Konverzija je provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile su uzete u obzir preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i valuta kredita (CHF- EUR).

25. Tužiteljica nije imala prigovora nalazu i mišljenju financijskog vještaka Vlatka Panjkovića dok je tuženik prigovorio da je vještak nakon 3. 1. 2011. koristio pogrešan tečaj, te osporava metodologiju izračuna jer je isti izvršen kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i kunski kredit.

26. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka Vlatka Panjkovića od 13. 1. 2025. proizlazi da, uvažavajući prigovor tuženika, vezano za tečaj primijenjen nakon 3. 1. 2011., razlika između početno ugovorenih te stvarno plaćenih anuiteta po predmetnom kreditu po osnovi ništetne valutne klauzule CHF za razdoblje od trenutka realizacije kredita do trenutka potpisivanja aneksa ugovora kojim je učinjena konverzija, iznosi 28.524,63 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR=7,53450 HRK, iznosi 3.785,87 EUR) od čega pozitivna razlika iznosi 31.704,99 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR=7,53450 HRK, iznosi 4.207,98 EUR) te negativna razlika iznosi 3.180,36 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR=7,53450 HRK, iznosi 422,11 EUR).

27. Nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka Vlatka Panjkovića stranke nisu imale prigovora te sud u cijelosti kao stručan i obrazložen prihvaća izračun navedenog vještaka od 30. 9. 2024. , s dopunom od 13. 1. 2025.

28. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještaka Vlatka Panjkovića utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 406-15/2004 od 29. 7. 2004, u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, iznosi 4.207,98 eur, te da je prema čl. 2. Aneksa o konverziji ugovoreno da preplata priznata tužitelju prilikom konverzije na dan 30. 9. 2015 iznosi 4,89 HRK (0,67 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450), kao i da se ista koristi za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

29. Nadalje, točno je da tužiteljica kao korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja joj je priznata Aneksom o konverziji i onu koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu br. br. 406-15/2004 od 29.

7. 2004., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, do dana konverzije, međutim, utoliko što je tužiteljica tužbenim zahtjevom u konačnici zatražila iznos od 4.171,53 eur, dakle, manji iznos (za iznos od 36,45 eur) od iznosa utvrđenog nalazom i mišljenjem vještaka Vlatka Panjkovića, za zaključiti je da je tužiteljica već prilikom podnošenja tužbe preplatu po utuženoj osnovi umanjila za iznos preplate priznat u konverziji, te je stoga tužiteljici sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 2. ZOO, dosuđen iznos preplate od 4.171,53 eur u cijelosti, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, u kojem dijelu također nije bilo prigovora stranaka, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na zateznu kamatu odbijen kao neosnovan.

30. Ujedno, kako je nalazom i mišljenjem vještaka Vlatka Panjkovića utvrđeno da prema izračunu konverzije na dan 30. 9. 2015. neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 21.644,57 EUR (165.339,23 HRK), te da neotplaćena prema prvotno ugovorenoj početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita glavnica kredita u CHF iznosi 30.791,69 CHF (147.408,20 HRK), što znači da razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF prema prvotno ugovorenoj početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita te neotplaćenog iznosa glavnice EUR kredita u kunskoj (EUR) protuvrijednosti iznosi 17.931,03 HRK (2.379,86 EUR) nema mjesta zaključku da bi tužiteljica provođenjem konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015) odnosno temeljem Aneksa o konverziji bila obeštećena.

31. Bespredmetan je prigovor tuženika da je sud dužan uzeti u obzir i iznose odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete odnosno kada je tečaj CHF bio niži od početnog jer tuženik nije istakao niti protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prijeboja.

32. Prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 12. 6. 2023., te da je tužiteljica tek provedenim vještačenjem utvrdila točnu visinu utužene preplate po osnovi valutne klauzule, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP odnosno obzirom da tužiteljica u sporu nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u cijelosti.

33. Tužiteljici su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 12. 3. 2024., 19. 9. 2024., 10. 12. 2024. i 20. 1. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podnesaka od 13. 11. 2023., 1. 10. 2024. i 14. 1. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 425,00 eur, te trošak vještačenja u iznosu od 250,00 eur, ukupno 2.375,00 eur.

34. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 28. veljače 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku