REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 34 P-2466/2021-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja DE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Maja Masnek, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermaerkische Bank D.D. Jadranski Trg 3a, Rijeka OIB:23057039320, koga zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 21. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika ŠE, odvjetničkog vježbenika, radi isplate, 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 508,09 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznose od

- 3,03 eura od 09.05.2008.

- 3,03 eura od 03.06.2008.

- 3,02 eura od 11.07.2008.

- 2,99 eura od 04.08.2008.

- 3,01 eura od 13.09.2008.

- 3,10 eura od 09.10.2008.

- 3,27 eura od 04.11.2008.

- 3,16 eura od 03.12.2008.

- 3,33 eura od 05.01.2009.

- 3,37 eura od 06.02.2009.

- 3,42 eura od 09.03.2009.

- 3,31 eura od 08.04.2009.

- 20,10 eura od 13.05.2009.

- 19,98 eura od 04.06.2009.

- 19,93 eura od 17.07.2009.

- 19,80 eura od 03.08.2009.

- 20,00 eura od 03.09.2009.

- 19,72 eura od 14.10.2009.

- 19,84 eura od 09.11.2009.

- 19,87 eura od 10.12.2009.

- 20,24 eura od 07.01.2010.

- 20,59 eura od 10.02.2010.

- 20,53 eura od 05.03.2010.

- 20,94 eura od 09.04.2010.

- 21,40 eura od 14.05.2010.

- 21,21 eura od 04.06.2010.

- 22,56 eura od 02.07.2010.

- 21,59 eura od 07.08.2010.

- 23,05 eura od 13.09.2010.

- 22,76 eura od 13.10.2010.

- 12,24 eura od 11.11.2010.

- 12,54 eura od 03.12.2010.

- 13,13 eura od 10.01.2011.

- 12,78 eura od 03.02.2011.

- 12,76 eura od 11.03.2011.

- 12,54 eura od 07.04.2011.

- 12,99 eura od 12.05.2011.

- 1,30 eura od 10.06.2011.

- 1,36 eura od 13.07.2011.

- 1,47 eura od 12.08.2011.

- 1,33 eura od 13.09.2011.

- 1,30 eura od 12.10.2011.

koje teku do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 28.194,54 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznose od

- 3,07 eura od 08.09.2005.

- 1,06 eura od 07.10.2005.

- 21,79 eura od 04.11.2008.

- 53,99 eura od 05.01.2009.

- 70,43 eura od 06.02.2009.

- 97,18 eura od 09.03.2009.

- 41,32 eura od 08.04.2009.

- 34,10 eura od 13.05.2009.

- 24,53 eura od 04.06.2009.

- 20,89 eura od 17.07.2009.

- 9,96 eura od 03.08.2009.

- 26,37 eura od 03.09.2009.

- 3,37 eura od 14.10.2009.

- 13,70 eura od 09.11.2009.

- 16,01 eura od 10.12.2009.

- 45,76 eura od 07.01.2010.

- 74,28 eura od 10.02.2010.

- 69,10 eura od 05.03.2010.

- 102,33 eura od 09.04.2010.

- 139,44 eura od 14.05.2010.

- 124,22 eura od 04.06.2010.

- 233,18 eura od 02.07.2010.

- 154,81 eura od 07.08.2010.

- 272,86 eura od 13.09.2010.

- 249,96 eura od 13.10.2010.

- 246,58 eura od 11.11.2010.

- 291,75 eura od 03.12.2010.

- 379,87 eura od 10.01.2011.

- 328,35 eura od 03.02.2011.

- 325,44 eura od 11.03.2011.

- 292,01 eura od 07.04.2011.

- 359,55 eura od 12.05.2011.

- 432,83 eura od 10.06.2011.

- 537,56 eura od 13.07.2011.

- 700,17 eura od 12.08.2011.

- 484,74 eura od 13.09.2011.

- 430,25 eura od 12.10.2011.

- 428,74 eura od 14.11.2011.

- 434,46 eura od 07.12.2011.

- 476,48 eura od 10.01.2012.

- 507,16 eura od 06.02.2012.

- 492,00 eura od 17.03.2012.

- 483,52 eura od 13.04.2012.

- 490,97 eura od 07.05.2012.

- 507,39 eura od 13.06.2012.

- 494,76 eura od 03.07.2012.

- 497,72 eura od 06.08.2012.

- 484,88 eura od 03.09.2012.

- 473,32 eura od 11.10.2012.

- 489,07 eura od 05.11.2012.

- 487,54 eura od 10.12.2012.

- 494,06 eura od 11.01.2013.

- 470,39 eura od 22.02.2013.

- 460,39 eura od 13.03.2013.

- 472,75 eura od 25.04.2013.

- 425,48 eura od 28.06.2013.

- 439,54 eura od 14.08.2013.

- 463,51 eura od 20.09.2013.

- 467,70 eura od 11.10.2013.

- 474,88 eura od 20.11.2013.

- 496,45 eura od 11.12.2013.

- 472,75 eura od 22.01.2014.

- 494,29 eura od 07.03.2014.

- 489,59 eura od 08.04.2014.

- 478,54 eura od 12.05.2014.

- 481,72 eura od 13.06.2014.

- 487,46 eura od 09.07.2014.

- 501,57 eura od 07.08.2014.

- 510,92 eura od 06.09.2014.

- 515,78 eura od 01.10.2014.

- 524,86 eura od 07.11.2014.

- 529,56 eura od 10.12.2014.

- 533,72 eura od 28.01.2015.

- 533,72 eura od 27.03.2015.

- 533,72 eura od 10.04.2015.

- 533,72 eura od 21.05.2015.

- 533,72 eura od 21.05.2015.

- 533,77 eura od 03.06.2015.

koje teku do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 727,18 eura sa zateznim kamatama koje teku od 15. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007. iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 2.711,89 eura i iznosa od 1.289,48 eura, zajedno sa zateznim kamatama na te iznose.

i

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe od 25. ožujka 2023.

II Tužba se smatra povučenom u dijelu u kojem je tužitelj tražio da se utvrdi: „Utvrđuje se kako su ništetne odredba Ugovora o kreditu od dana 04.05.2005.g., sklopljenog između tužitelja DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, a koja u čl. 2 predmetnoga ugovora glasi:

"Iznos kredita 232.202,27 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj"; u čl. 7. st. 2:" Iznos anuiteta 2.518,85 CHF"; u čl. 7. st. 3:" VALUTNA KLAUZULA Povrat obveza iz ovog kredita (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamata za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiroračuna banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog usred promjene tečaja.", u čl. 8. st. 1 glasi: "Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 05,490 % (pet cijelih četrdesetdevet posto) godišnje"; a u čl. 8. st. 2.: "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama Banke" te u čl. 10. st. 1.:"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 00,500% (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se izračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana."

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.111,43 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi podnesenoj 31. ožujka 2021. naveo da je 4. svibnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od 232.202,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita. Tvrdi da su ugovorene nepoštene valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa i odredba o naplati obrade zahtjeva. Konačno specificiranim zahtjevom od 20. prosinca 2022. zatražio je da sud donese presudu kako je i naveden u izreci. Poziva se na presude Europskog suda, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH te pojašnjava da su navedene odredbe nepoštene i zato traži da se utvrde nepoštenima. Kao dokaze je predložio Ugovor o kreditu, dopis, otplatni plan, pregled prometa po partiji kredita, obavijest o kreditu, saslušanje stranaka, nalaz i mišljenje financijskog vještaka, financijsko vještačenje, presliku vozačke dozvole i smrtnog lista IE, saslušanje svjedoka FE, LE i VE, i zatražio konačno specificarnim zahtjevom da sud donese presudu kako i glasi u izreci.

2. Tuženik ne osporava da je ugovor o kreditu sklopio s tuženikom, ali osporava osnovu i visinu tražbine te navodi da je nastupila zastara. Osporava tužitelju status potrošača i da nije vršio uplate osobno. Ukazuje da nije riječ o nepoštenim odredbama, da je ugovor bio jasan i da je tužitelj bio upoznat sa svim obvezama, da nije bilo neravnoteže. Kao dokaze je predložio saslušanje tužitelja, svjedokinje CE, pisani iskaz ZE te financijsku dokumentaciju. Predložio je odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu troška postupka i istaknuo prigovor radi prijeboja.

3. Tužitelj je preinačio tužbu podneskom od 25. ožujka 2023 s obzirom na to da je povisio tužbeni zahtjev, a tuženik se toj preinaci protivio. Naknadno je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev i iskazao ga u eurima. Sud je preinaku dopustio u skladu s čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Ističe se i da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV- 162/2021 usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. Nadalje, tužitelj je tužbom zatražio da se utvrde ništetnima odredbe ugovora kao što je navedeno u točki II rješenja. Navedena je točka ispuštena specifiranim tužbenim zahtjevima od 25. ožujka 2022. nadalje. Prema čl. 193. st. 2. ZPP-a smatra se da je tužbeni zahtjev povučen za navedeno utvrđenje jer se tuženik upustio u raspravljanje bez protivljenja smanjenju.

5. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu (strane 11-14 spisa), otplatni plan (11-14), financijsku dokumentaciju (15-50, 107-120, 123-138, 151-153, 165-173, 178-185), presliku vozačke dozvole i smrtnog lista IE (201 i 202), provedeno je financijsko vještačenje (332-346), saslušana je svjedokinja PE (429) i tužitelj (430), dopis Istarske županije (436) i dopis Turističke zajednice općine Medulin (465).

6. Sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka Tkaleca i pisani iskaz svjedokinje ZE jer ne zadovoljavaju načelo kontradiktornosti jer strankama u tom slučaju ne bi bilo moguće postavljati pitanja.

7. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te su suglasno navele da ne treba nijedan dokaz izvoditi ili pribaviti te stoga radi ekonomičnosti postupka sud nije zvao vještaka da usmeno iznese nalaz i mišljenje. Također, iz navedenog proizlazi da je tužitelj odustao od saslušanja preostalih predloženih svjedoka.

8. Među strankama nije sporno da su 4. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od 232.202,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita, a da kredit obračunava između ostalog po valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i da je naplaćena naknada za obradu kredita. Nije sporno ni da je kreditom kupljena kuće u [adresa] koju tužitelj koristi i za iznajmljivanje nekretnina.

9. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, stopa promjenjivih kamata te naknada za obradu zahtjeva. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja za razdoblje za koje traži naknadu. Sporno je i ima li tužitelj status potrošača u ovom postupku i ima li utjecaja na ovu stvar pitanje je li netko drugi vršio uplate uime tužitelja. Sporno je i postoji li tražbina tuženika prema tužitelju koju je istaknuo u prijeboj.

10. Sud nije razmatrao dokaze niti utvrđivao činjenice u odnosu na utvrđenja koja među strankama nisu sporne.

11. Dokazi koji se odnose na utvrđenje visine preplaćenih iznosa sud je utvrđivao u odnosu na pitanje je li provedeno vještačenje pravilno i točno utvrdilo činjenično stanje.

12. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

13. Sud nije ocjenjivao dokaze na okolnost tko je vršio uplate uime tužitelja jer navedeno može biti predmet eventualnog regresnog odnosa trećih prema tužitelju dok nema utjecaja na ovdje postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku.

14. Svjedokinja PE je u svom iskazu navela da je bila osobni bankar, da je parafirala predmetni Ugovor o kreditu te da 2005. nije mogla znati kako se će kretati kamatna stopa, odnosno tečaj CHF. Istaknula je da nije klijente nagovarala koji tip ugovora da sklope, a da im je pojašnjavala odredbe o ulaznoj naknadi. Ne prepoznaje niti se ne sjeća tužitelja.

15. Sud nije temeljio svoju odluku na iskazu svjedokinje PE jer se ne sjeća sklapanja ugovora s tužiteljem, a odgovori koje je davala su općeniti.

16. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit realizirao kod tuženika za potrebe kupnje kuće u [adresa] koju koristi isključivo za potrebe svoje brojne obitelji od 11 članova. Prvotno kredit dignuo u Zagrebačkoj bancı no poslije su ga kod tuženika nagovorili da prijeđe k njima i pokazali su mu izračun prema kojem je njegova obveza kod njih bila puno niža, pa je to i napravio. Njemu su u tom slučaju ponudili samo kredit sa CHF valutnom klauzulom jer su mu pokazali da mu je to najpovoljnije za otplatu, što mu je i odgovaralo. Misli da je pročitao cijeli ugovor, a što se tiče promjenjive kamatne stope i valutne klauzuje ne zna jesu li mu išta u bancı o tome govorili. Nema specifičnih znanja iz područja ekonomije i bankarstva da bi o tim pitanjima mogao donositi stručne zaključke. Kad su počele rasti kamatne stope i tečaj za CHF, o tome je razgovarao s osobnom bankaricom no nakon toga je prihvatio da je to tako kako je i da je to neminovno Što se tiče troškova obrade kredita, toga se više baš i ne sjeća. Sjeća se da je išao kod javnog bilježnika na solemnizaciju ugovora ali se ne sjeća da mi je tamo netko nešto posebno rekao. U toj kući koja je kupljena do 2010. godine živjela je njegova punica, a sada živi njegova kćer. Zadnjih nekoliko godina njegova kćer zna iznajmljivati dio kuće i trošiti taj novac za troškove kuće, ali inače kuću koristi obitelj. Kredit je otplatio 2018. godine. Iznajmljivanje je vršeno pod tvrtkom Apartmani San, a nositelj je bila njegova supruga FE. Vjerojatno je bio svjestan da se obveza prema banci može mijenjati, a ne sjeća se letaka banke.

17. Iskazu tužitelja sud vjeruje u dijelu u kojem opisuje sklapanje Ugovora o kreditu jer je u skladu s načinom na koji ljudi koji nisu ekonomske ili pravne struke sklapaju ugovore s financijskim institucijama prema kojima imaju povjerenja da su ugovor sastavile u dobroj vjeri. Iz iskaza proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, da nije mogao pregovarati o načinu obračuna otplate te joj nitko nije pojasnio rizike. Nadalje, iz iskaza je sud utvrdio da se tužitelj nije bavio gospodarskom djelatnošću iznajmljivanja apartmana.

18. Što se tiče pitanja ima li tužitelj status potrošača u ovom postupku, ističe se da je Sud Europske Unije u presudi C-347/23 24. listopada 2024. zauzeo stav da iznajmljivanje nekretnine koja je kupljena hipotekarnim kreditom ne znači da se u konkretnom slučaju nije radilo o potrošačkom kreditu, ako kupac kao korisnika kredita nije pritom obavljao gospodarsku djelatnost.

19. Iz dopisa Istarske županije od 13. listopada 2022., URBROJ 2163-10/19- 22-2 i dopisa Turističke zajednice općine Medulin od 23. studenog 2022. proizlazi da je kao iznajmljivač apartmana u predmetnoj nekretnini registrirana FE.

20. U spisu nema dokaza da je tužitelj obavljao gospodarsku djelatnost te je u skladu sa stavom Suda Europske Unije u presudi C-347/23 24. listopada 2024., a prema izvedenim dokazima, utvrđeno da je tužitelj potrošač u ovom postupku.

21. Podredno se dodaje da u slučaju da je utvrđeno da tužitelj nije potrošač, da to ne bi bila zapreka da se utvrdi da se predmetne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, odnosno, da tužitelj ima pravo na isplatu, samo se u tom slučaju ne bi sud pozivao na odredbe iz presude „Potrošač“ kao u nastavku obrazloženja, već na druge zakonske odredbe. Navedeno je u skladu sa stavom zauzetim u presudama Visokog trgovačkog suda RH Pž-189/2023-2 od 20. svibnja 2024. i Pž-1122/2023-2 od 13. prosinca 2023.

22. U svom je nalazu i mišljenju vještak utvrdio da je sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 301.826,07 CHF od čega je otplata glavnice 232.202,27 CHF i kamata 69.623,80 CHF. Ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi -436,70 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi -3.605,51 HRK, ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 193.081,36 HRK, sve zajedno s kamatama kako su specificirane u nalazu i mišljenju. Ukupno naplaćeni iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznosi 5.479,74 kune. Navedeni iznosi kad se pretvore u eure, odgovaraju iznosima navedenima u izreci presude.

23. Navedeni nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je proveden stručno, u skladu s priloženom dokumentacijom i posebno stoga jer stranke nisu imale primjedbe na izračun.

24. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na odluke u predmetu Udruge Potrošač protiv više banaka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-249/14 od 5. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Zagreb br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2013. te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom VIII tuženika i drugim internim aktima banke, a do prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora VIII tuženik kao trgovac – korisnik kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time i tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. ZZP, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/18 od 14. lipnja 2018., u kojoj je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, imaju direktan učinak u ovoj parnici po odredbi čl. 502. a. ZPP-a i čl. 502. c. ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14).

25. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer proizlazi da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

26. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice

27. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ove odredbe Ugovora o kreditu, kojim se određuje visina promjenjive kamatne stope, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata.

28. Osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva i njezin sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv. Ovaj sud, a polazeći od naravi tuženika kao novčarske institucije čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ne dovodi u pitanje tuženikovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu, ali istovremeno ovaj sud zaključuje da je tuženik kao dobar i odgovoran gospodarstvenik trebao imati drugačiji pristup prema tužitelju prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu te tužitelja informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.

29. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81, čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje tuženika o pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke. Također sve to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji navodi da nije pregovarao s djelatnicima prednika tuženika o odredbama kredita vezano za valutnu klauzulu, niti je bio upozoren od strane istih da bi moglo doći do povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i shodno tome i rate kredita.

30. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi te o posljedicama koje iz toga proizlaze. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na promjenu kamatne stope kao i s posljedicama koje bi promjena kamatne stope mogla imati na visinu njegove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju neproporcionalno veće u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o promjenljivoj kamatnoj stopi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju, kao i svakom prosječnom potrošaču, nerazumljiva.

31. Tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope da bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao i da je kamatna stopa promjenjiva. S obzirom da je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer kod ugovaranja promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o promjenjivom bitnom elementu i zato je posebno rizična jer potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

32. Zbog svega do sad navedenog je ovaj sud utvrdio kao prethodno pitanje da su ništetni dijelovi odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to čl. 2 predmetnoga ugovora glasi: Iznos kredita 232.202,27 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj"; u čl. 7. st. 2:" Iznos anuiteta 2.518,85 CHF"; u čl. 7. st. 3:" VALUTNA KLAUZULA Povrat obveza iz ovog kredita (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamata za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiroračuna banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog usred promjene tečaja.", u čl. 8. st. 1 glasi: "Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 05,490 % (pet cijelih četrdesetdevet posto) godišnje"; a u čl. 8. st. 2.: "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama Banke".

33. Sve navedene odredbe su uzrokovale neravnopravnost stranaka u korist tuženika koji je financijski i stručno bio u nemjerljivo boljoj poziciji, a o nijednoj od tih odredbi se nije moglo pregovarati već je sve odredbe unaprijed otisnuo tuženik bez mogućnosti da druga strana na njih utječe. Navedeno uključuje i odredbu o naknadi za obradu zahtjeva u iznosu od visokog postotka od 2.75% od iznosa kredita. Naime, tuženik nije ponudio dokaze da je tužiteljica mogla uzeti drugi kredit u kojem se takva naknada ne bi plaćala niti je obrazložio u čemu se sastoji trošak za obradu, posebno ne u navedenom iznosu niti je dokazao d je tužiteljica ikako mogla utjecati na visinu te naknade. Što se tiče navoda da je tužiteljica kao zaposlenica bolnice mogla dobiti povoljniji kredit, tuženik nije dokazao da ju je s tim pravo osobno upoznao. Iz činjenice da je otplaćen kredit proizlazi da je naplaćena i navedena naknada.

34. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare za utvrđenje ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te za potraživanje tužitelja na temelju ništavih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP-a. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, i to donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 31. ožujka 2021. to je očito da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. i 41/08.; dalje ZOO). Prigovor zastare nije osnovan niti glede zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te glede zahtjeva za isplatom te naknade, budući da je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 6.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a koji počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

35. Nije nastupila niti zastara naknadno povećanog dijela zahtjeva za isplatu tužitelja s osnova koje je tužitelj obuhvatio izvornim tužbenim zahtjevom, ali je kasnije pojedinačne iznose povisio sukladno rezultatima provedenog financijskog vještačenja. Preinakom tog dijela zahtjeva nije došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, već je tužitelj tek povećao postojeći tužbeni zahtjev nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem. Zastarijevanje se prekida podnošenjem tužbe te je podnošenjem unutar zastarnog roka došlo do prekida zastarijevanja utužene tražbine tužitelja, time da preinaka tužbe u tom dijelu nema značaj isticanja novog/drugog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev. Isti je stav zauzeo Županijski sud u Zagrebu Gž-1369/2022-2 od 8. studenoga 2022.

36. Po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja s tražbinom tužiteljice iznosa nije osnovan. Naime, ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, odnosno tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravo zahtijevati naknade štete zbog djelomične ništetnosti ugovora u smislu odredbe čl. 323. st. 2 ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Pritom valja napomenuti da na taj način (plaćajući manji iznos), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka (isti je stav zauzeo i Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 6. travnja 2020.).

37. Stoga je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kako je navedeno u točki IV presude.

38. U odnosu na prigovor zastare za naplaćenu naknadu obrade kredite ističe se da nije osnovan, budući da je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 10. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV- 47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego bi počela teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti članka 10. Ugovora kao prethodnom pitanju.

39. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

40. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, već je riječ o nepoštenoj naknadi kojoj je tuženik profitirao na račun tužitelja.

41. Iz navedenog proizlazi zaključak da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

42. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

43. Nadalje, Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Pojedine direktive ne primjenjuju se izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

44. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), pri tome je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

45. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu za traktor koji je tužitelj koristio za osobne potrebe, proizlazi zaključak da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

46. Stoga je ovaj kao prethodno pitanje na temelju odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, u smislu odredbe čl. 87. ZZP utvrdio da je sporna odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi nepoštena, a time i ništetna. Riječ je o čl. 10. st. 1. koja glasi :"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 00,500% (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se izračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana." i koja je utvrđena nepoštenom, odnosno, ništetnom kao prethodno pitanje.

47. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05 – dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kao što je ostvario korist i na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i razliku koja proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115.

ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

48. S obzirom da je tuženik utužene iznose primio na temelju ugovornih odredbi koji su utvrđeni ništetnima, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan je vratiti ih tužitelju.

49. Na temelju navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev. Ističe se da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

50. Visina stope zatezne kamate je određena u skladu s izmjenama članka 29. ZOO-a.

51. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), a u skladu s troškovnikom tužitelja predanom na ročištu na kojem je rasprava zaključena. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta 22. veljače 2022. i 21. siječnja 2025. u iznosu od 500,00 eura za svako (Tbr. 9/1 Tarife), te trošak sastavljanja podneska od 31. svibnja 2021. u iznosu od 500,00 eura (br. 9/1 Tarife) kao i podneska od 21. veljače 2024. u iznosu od 125,00 eura (br. 8/3 Tarife). Navedeno iznosi 2.150,00 eura, odnosno s PDV-om 2.687,50 eura čemu treba pribrojati trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura i trošak pristojbe za tužbu u iznosu od 158,48 eura. Ukupno je riječ o 3.111,43 eura koliko je troškova postupka naloženo tuženiku platiti tužitelju.

52. Tužitelju ne pripada pravo na trošak sastavljanja preostalih podnesaka u ovom postupku. Naime, podnescima za koje mu je priznat trošak tužitelj je naveo sve potrebno za donošenje odluke, odnosno ostali podnesci nisu ni bili potrebni. Tako je tužitelj s trima podnescima nakon podnošenja tužbe specificirao tužbeni zahtjev, a priznat mu je trošak samo jednog. Ne pripada mu ni trošak pristupa na ročište 5. listopada 2021. (tako je navedeno i na zapisniku s ročišta i u podnesku str 508 spisa) i 25. siječnja 2021. jer tad nisu ni održana. Nije mu priznata ni pristojba na presudu jer na nju nije ni pozvan platiti je.

53. S obzirom na da nije uspio u sporu, tuženiku nisu priznati troškovi postupka.

54. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 28. veljače 2025.

Sudac

Ivan Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana koji se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku