REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1553/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Blagoje Mastilović odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, koju zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-5484/2022 od 28. lipnja 2024., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj P- 4548/2022-42 od 10. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-5484/2022 od 28. lipnja 2024., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-4548/2022-42 od 10. rujna 2024., u točkama I. i II. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-5484/2022 od 28. lipnja 2024., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-4548/2022-42 od 10. rujna 2024. u točki III. izreke i sudi:

„III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu ukupno 4.091,68 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 4.091,68 eura teku od 28. lipnja 2024. do isplate, a na iznos od 200,00 eura teku od 28. veljače 2025. do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

U dijelu u kojem potražuje parnični trošak u iznosu 846,78 eura sa zateznim kamatama, odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu 5.108,48 eura sa zateznim kamatama od 28. lipnja 2024.“

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravni učinak odredbe t.4 i t.7/2 Ugovora o kreditu broj 9012179900 kojeg su stranke zaključile 19. prosinca 2006. u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, te da posljedično tome tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta i obvezuje se plaćati tako izmijenjene anuitete, kao i odredbe istog Ugovora t.7/2 u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope i primjene valutne klauzule isplati iznos od 9.459,90 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1.10.2015.g. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa sve do konačne isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 4.341,22 Eura u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate.“

1.1. Navedena presuda ispravljena je na način da u točki III. izreke umjesto iznosa„4.341,22 eura“ ispravno valja stajati „4.540,30 eura“.

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tužiteljica te ističe da je sud propustio dosuditi trošak za sastav podnesaka od 16. srpnja 2021. i 20. siječnja 2022. Potražuje trošak za sastav žalbe.

3. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinaku presude, podredno ukinuti istu i vratiti na ponovno odlučivanje drugom vijeću odnosno sucu. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

4. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5.1. Žalba tuženika nije osnovana, osim dijelom u odluci o troškovima postupka.

6. Ovaj predmet je po drugi puta u žalbenom postupku nakon što je odlukom ovoga suda poslovni broj Gž-1122/2022 od 5. prosinca 2022. bila ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-2502/2019 od 21. lipnja 2022. i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovan postupak. U ponovnom postupku valjalo je otkloniti počinjenu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, utvrditi propušteno ponovnim saslušanjem vještaka, saslušanjem osobnog bankara, provesti i druge dokaze koje se ocijeni potrebnim te donijeti novu, valjano obrazloženu odluku.

7. U ponovnom postupku sud prvog stupnja donio je odluku kojom je usvojio zahtjev tužitelja, s time da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio podneskom od 15. svibnja 2024.

8. Taj podnesak tuženiku je dostavljen 29. svibnja 2024., dakle na dan u kojem je zaključena glavna rasprava. Kako je ta rasprava održana u 9,00 sati, a tuženik se podneskom od 27. svibnja 2024. očitovao da na istu neće pristupiti te predložio da se ročište održi u njegovoj odsutnosti, slijedi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP jer je tuženiku propušteno dostaviti podnesak tužitelja od 15. svibnja 2024. s prilozima, a kojim je podneskom tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev i to na način da je izvršio uračunavanje preplate iz konverzije u iznosu 4.461,42 eura, a sukladno odredbi čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, odnosno na način da je zahtjev smanjio za izvršenu preplatu, odnosno povukao tužbeni zahtjev za iznos kamata i dijela glavnice. O tome izračunu je dostavio dokaz – izračun kamata.

9. Međutim, kako taj podnesak s prilogom nije dostavljen tuženiku prije glavne rasprave, istome je onemogućeno raspravljanje, pa je radi otklanjanja te bitne povrede naloženo rješenjem ovoga suda poslovni broj Gž-1553/2024-2 od 11. studenog 2024. zakazati glavnu raspravu sudu prvog stupnja. Ta je povreda sadržana i u dijelu u kojem tuženik navodi – da vještak nije po posljednjoj pisanoj dopuni nalaza saslušan, odnosno usmeno iznio nalaz s obzirom i na primjedbe tuženika. Kako je tu dopunu nalaza sud prvog stupnja samo dostavio strankama na očitovanje te se tuženik očitovao da ostaje kod iznijetih primjedbi, dok je tužitelj dostavio svoj izračun tražbine, to je propuštanjem postupanja po odredbi čl. 260. st. 1. ZPP ujedno tuženik onemogućen u raspravljanju.

10. Zato je rješenjem ovoga suda od 11. studenog 2024. naloženo izvođenje dokaza financijskim vještačenjem pozivanjem vještaka Matije Trogrlić da svoj nalaz i mišljenje u ukupnosti iznese usmeno na raspravi pred sucem pojedincem prvostupanjskog suda, kako je propisano člankom 260. ZPP, odnosno dopunu nalaza od 15. travnja 2024. Dakle, na ročištu je određeno da će vještak usmeno iznijeti dopunu nalaza od 15. travnja 2024., a s obzirom i na procesnu situaciju glede podneska tužitelja od 15. svibnja 2024. (kojim u biti povlači dio zahtjeva uračunavanjem u konverziji utvrđenog iznosa preplate) te činjenicu da u žalbi tuženik osporava točnost obračuna tužitelja (za što prije nije niti imao prilike); dakle, valja raspraviti i tu situaciju odnosno točnost obračuna tužitelja, pa i na tu okolnost zatražiti mišljenje, nalaz vještaka jer se i tu radi o načinu uračunavanja preplate (što tužiteljica sada očito prihvaća) radi čega je i bilo određeno vještačenje.

10.1. Dakle, vještak je trebao provjeriti obračun tužiteljice, odnosno utvrditi tražbinu tužiteljice osnovnom ništetnih odredbi umanjenu za iznos preplate, a to primjenom odredbe čl. 172. ZOO, odnosno na način da iznosom preplate prvo namire kamate, pa glavnica.

11. Na glavnoj raspravi održanoj 24. siječnja 2025., čijim zakazivanjem je već otklonjen nedostatak glede dostave podneska tužitelja od 15. svibnja 2024., saslušan je vještak Matija Trogrlić te je mišljenje vještaka da za utuženo razdoblje od 31. siječnja 2007. do 30. rujna 2015. preplata tužiteljice po Ugovoru kreditu broj 9012179900 od 19. prosinca 2006., zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule iznosi 9.975,45 eura, da zatezne kamate obračunate do 30. rujna 2015. iznose 3.912,39 eura, da tužiteljici priznati iznos preplate po konverziji iznosi 4.461,42 eura, pa slijedom toga ukupno uračunavanjem preplate tražbina tužiteljice iznosi (9.975,45 plus 3.912,39 minus 4.461,42) 9.471,86 eura i odnosi se na glavnicu. Ovdje valja navesti da tužiteljica konačno potražuje iznos od 9.459,390 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., dakle manji iznos nego što je to utvrdio vještak. Vještak je dostavio i pisanu dopunu koja je dostavljena strankama, pa i tuženiku 6. veljače 2025. budući na ročište nije pristupio. Tu dopunu tuženik neosnovano osporava iz razloga što da je provedena konverzija, a o čemu više nastavno. Dopuna nalaza je u osnovi potvrdila točnost izračuna tužiteljice, odnosno pravilno izvršeno uračunavanje preplate priznate u konverziji u preostalo potraživanje tužiteljice sadržano u tužbenom zahtjevu; niti jedna okolnost koju tuženik navodi ne ukazuje da se ta dopuna nalaza ne može ocijeniti stručnom i pravilnom, onakvom da se na istoj može temeljiti zakonita i pravilna, valjana sudska odluka.

12. Predmet spora je, dakle, zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe, odnosno dijela odredbi o promjeni kamatne stope te odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu sklopljenog dana 19. prosinca 2006. između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita, uz zahtjev na isplatu ukupno 9.459,90 eura (ranije 75.160,19 kn sa zateznom kamatom koja na pojedinačne dijelove tog iznosa u razdoblju od 1. rujna 2007. do 1. listopada 2015. teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do isplate) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate. To sve na ime preplaćenih anuiteta budući je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a pozivajući se pritom na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presude i rješenja Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Sve to i neovisno o činjenici što je između stranka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012179900 dana 12. prosinca 2015., odnosno izvršena tzv. konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15), a kojim je regulirana konverzija kredita iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Postupak je započet podnošenjem tužbe 30. svibnja 2019.

13. U predmetnoj pravnoj stvari nije sporno:

- da su stranke dana 19. prosinca 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012179900 (dalje u tekstu Ugovor) kojim je tuženik kao banka - kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici - korisniku kredita iznos od 78.500 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, da se tužiteljica obvezala vratiti kredit u 240 mjesečna anuiteta,

- da je čl. 4.1 Ugovora ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva sukladno odluci Banke, a u čl. 7.2. valutna klauzula

- da su stranke 12. prosinca 2015. zaključile Dodatak Ugovora o kreditu (dalje u tekstu Dodatak) sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju

("Narodne Novine" 102/15, dalje ZID ZPK)

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a nastavno revizija odbijena presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015., da je ta presuda Trgovačkog suda u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

14. Sporno je:

- ništetnost odredbi Ugovora o promjeni kamatne stope, valutnoj klauzuli,

- je li unatoč sklapanju Dodatka uz predmetni Ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK („Narodne novine“ 102/15) postoji obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtjeva u ovom postupku, a osnovnom ništetnosti odredaba u Ugovoru o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- prigovor zastare

- status potrošača tužiteljice.

15. Pobijanom presudom sud prvog stupnja usvojio je zahtjev tužiteljice ponovno uz zaključak, u bitnom, da se radi o ništetnim dijelovima odredbi Ugovora; da je u konverziji kredita utvrđena preplata u iznosu 4.461,42 eura koju valja odbiti od više plaćenog od strane tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi i to uračunavanjem, odnosno odbijanjem toga iznosa od sume iznosa kamata koje je tužiteljica potraživala (3.945,85 eura prema izračunu tužiteljice) i glavnice 9.975,47 eura, a što daje iznos od 9.459,90 eura.

16. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome i po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka "Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (ZPP/14) koji se primjenjuje osnovom odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ 70/19, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je sud prvog stupnja propustio obrazložiti status tužiteljice kao potrošača, a čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, kao i u dijelu proturječnosti gdje sud prvog stupnja navodi da tuženik nema primjedbi na nalaz, odnosno dopunu iako je tuženik ostao kod iznijetih primjedbi. U drugim dijelovima ta povreda nije učinjena. Ista nije počinjena niti time što sud prvog stupnja ne prihvaća stav tuženika da je tužiteljica u potpunosti namirena sklapanjem Dodatka ugovoru i stavljena u poziciju s potrošačima koji su sklapali ugovore u valuti euro. Tuženik i pored nalaza vještaka ostaje u bitnom kod tvrdnje da je restitucija tužiteljici u cijelosti obavljena i plaćena temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju i da tužiteljica nema pravo na daljnju restituciju. Sve što je suprotno tome zaključku isti osporava, ali to ne znači da je time ostvarena i bitna povreda postupka. Nedostatak nije niti šturo obrazlaganje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli jer je odluka i u tom dijelu dovoljno obrazložena da se može ispitati; niti je nedostatak što sud nije obrazlagao postojanje pravnog interesa tužiteljice jer je tužiteljica uz deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi konkretnog Ugovora koji temelji na utvrđenjima iz tzv. kolektivnog spora (pa svakako postoji pravni interes), postavila i zahtjev za isplatu, odnosno kondemnatorni zahtjev gdje se postojanje pravnog interesa pretpostavlja.

17. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio navedenu odredbu te koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Tuženik ne prihvaća utvrđenja i pravnu ocjenu suda prvog stupnja, ali navedeno ne predstavlja navedenu bitnu povredu.

18. Prvostupanjski sud je odlučujući o spornim pitanjima glede osnovanosti zahtjeva tužiteljice, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev utvrdivši uz zaključke:

- da je sud vezan utvrđenjima iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja odluka je donesena protiv više tuženika (kolektivna tužba), među kojima i ovdje tuženik te u kojima je utvrđeno da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe;

- da se odluka poslovni broj Pž-6632/2017 odnosi na valutu u švicarskim francima

- da je temeljem odredbe 502.c ZPP i čl. 106. i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19; ZZP/14) sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli;

a iz čega zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i postoji obveza ugovorne strane vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovor, čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05);

- da neovisno i o sklapanju Dodatka tužiteljica ima pravo na isplatu koju potražuje jer konverzijom kreditna obveza iste nije umanjena za iznose koji potražuje u ovom postupku već za iznos uslijed konverzije kredita iz valute u CHF u valutu EUR radi izjednačavanja s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u euro

a slijedom čega zaključuje da je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznos koji je primio po promijenjenim kamatnim stopama, odnosno primjenom valutne klauzule;

- da iz nalaza financijskog vještaka Matije Trogrlić slijedi da je tužiteljica u preplati za iznos od 75.160,19 kn, odnosno 9.975,45 eura (više plaćeno na dan 30. rujna 2015.); da je Dodatkom u čl. 3. utvrđen na dan 30. rujan 2015. (izračun konverzije) iznos pretplate u iznosu od 34.074,10 kn, odnosno 4.461,42 eura

- da prigovor zastare nije osnovan jer zastarni rok iznosi pet godina, tužba je podnesena 30. svibnja 2019. dok presuda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna u dijelu koji se tiče promjenjive kamatne stope 13. lipnja 2014., odnosno glede valutne klauzule 14. lipnja 2018., pa nije protekao rok od pet godina

- da je tuženik nesavjesni stjecatelj čije je nesavjesno i nepošteno postupanje utvrđeno u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača,

a slijedom svega navedenog, zaključuje da valja prihvatiti zahtjev tužiteljice, primjenom odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111., čl. 1115. čl. 29. ZOO te čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača/14.

19. Takva utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja ovaj sud prihvaća u cijelosti.

20. Točno je da status tužiteljice kao potrošača sud prvog stupnja nije obrazložio. Međutim u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno prema odredbi čl. 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a kraj činjenice da je predmetni Ugovor sklopljen radi adaptacije stambenog objekta, da je s tužiteljicom sklopljen i Dodatak Ugovoru primjenom ZID ZPK/15, a da ZID ZPK/15 uređuje obvezu konverzije između vjerovnika i potrošača, tada je jedini logičan zaključak da je tužiteljica osoba kojoj se može pripisati svojstvo potrošača i to prosječnog potrošača jer suprotno tuženik nije dokazao i izvjesno tada ne bi bio sklopio s tužiteljicom niti Dodatak Ugovoru. Na te je okolnosti tuženik predlagao saslušanje osobnog bankara, ali je u konačnici odustao od toga dokaza, pa su u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani. Dakle, neosnovano tuženik upire na odluku Suda EU C-269/95.

20.1. Presude u kolektivnom sporu odnose na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno da se o osporenim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama na štetu potrošača.

21. U odnosu na žalbene navode valja reći da članak 502.c ZPP nije bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe (4. travnja 2012.), ali je važno naglasiti kako je u to vrijeme podnošenja kolektivne tužbe obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bila propisana u člancima 131. do 147. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, dalje: ZZP/07), a pojam nepoštenih ugovornih odredaba i ništetnost kao posljedica te nepoštenosti bili su propisani i Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (2006.).

21.1. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe, 4. travnja 2012. je bio na snazi ZZP/07 koji je u člancima 131. st. 1. i čl. 138.a propisivao podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i obvezujuću snagu sudske odluke donesene u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača (protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s odredbama članaka 30. do 115. toga Zakona) za sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika.

21.2. Iz tog razloga je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u "Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF" od 31. siječnja 2022. (Broj: Su-IV-33/2022-2) dao odgovor na pitanje "Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno članku 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:79/07, kako je izmijenjen – ZZP/07) tužbu definiranu člankom 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, kako je izmijenjen – ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?" a taj odgovor glasi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 41. ZOO/05 te zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

21.3. Uzimajući u obzir i da su od 1. srpnja 2013. (dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju) na snazi i odredbe članaka 502.a i 502.c ZPP koje će se prema članku 53. stavku 1. Prijelaznih i završnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP iz 2011. („Narodne novine“ broj: 57/11) primjenjivati na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu, nije problematično pozivati se ni na odredbu članka 502.c ZPP. Radi se o procesnim, a ne materijalnopravnim odredbama, pa nije odlučno kada je Ugovor o kreditu sklopljen, već kada je pokrenut parnični postupak, odnosno kada su poduzete parnične radnje.

21.4. Pritom valja dodati da neosnovano tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP jer se termin „naknade štete“ koji se u istoj koristi odnosi na povredu propisa zaštite potrošača, a ta povreda propisa konkretno je upravo rezultirala štetom - ništetnošću dijela odredbe ugovora kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula, a što nastavno tužiteljici daje pravo na vraćanje više plaćenih iznosa; jer se u konačnici radi o iznosima isplaćenim po osnovi koja je otpala. To što je nastavno toj odredbi dodano i „ili isplatu“ (a što se ne primjenjuje na postupke pokrenute prije 1. rujna 2019., kakav je ovaj) ne ukazuje da tužiteljica nema pravo na isplatu koju potražuje jer se samo radilo o preciziranju pravne norme, upravo kako bi se izbjegli ovakvi formalni prigovori.

22. Nastavno, odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tim je odredbama ZPP i ZZP/14 propisan dakle direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično tome prvostupanjski sud u osnovi pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula na pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je tuženik sudjelovao.

23. Shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, u cijelosti je podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa je i iz tog razloga žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom.

24. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. Stoga, mijenjajući kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci tijekom otplate kredita uz valutnu klauzulu (koje odredbe nisu razumljive) tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakvih nerazumljivih ugovornih odredbi o kojima nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 18. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

25. Dakle, volja ugovornih stranaka bila jest, između ostalog, da kamatna stopa bude promjenjiva, da se primjenjuje valutna klauzula, ali su upravo u tom dijelu odredbe nepoštene jer se o veličini te promjene, parametrima nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno u kolektivnom sporu), niti se iz izvedenih dokaza može izvesti zaključak da je tužena dala tužiteljici odgovarajuće obavijesti o npr. potrebnim parametrima vezanim uz promjenu kamatne stope, rizicima moguće aprecijacije tečaja u odnosu na konkretnu valutu CHF.

26. Nastavno, promjena početne kamatne stope je istovremeno s velikim promjenama uslijed primjene valutne klauzule u CHF kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i tako prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer niti to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice.

27. Test poštenosti spornih ugovornih odredbi (valutna klauzula i primjena promjenjive kamatne stope) proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, a tužiteljica ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi prema pravilima o stjecanju bez osnove.

28. Kod ovoga pitanja, kao i kod sljedećeg pitanja koje se odnosi na zastaru, treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu MBI i ZBI Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena. Nastavno presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. godine u predmetu C-26/13, odlučeno da članak 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužiteljici morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, primjene valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Odredba o promjeni kamatne stope uz odredbu o primjeni valutne klauzule je odlučujuća ugovorna odredba te je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ova odredba gdje se određuje promjenjivost kamatne stope te odredba o primjeni valutne klauzule uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

29. Valja dodati da nije nedopušteno ugovaranje valutne klauzule budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, ali je nedopušteno kako je navedeno takvu odredbu unijeti u ugovor, formalni ugovor, o čemu nije pregovarano niti su tužitelju dane sve potrebne informacije, a istom tužiteljica snosi sav rizik promjene tečaja. Stoga, takva odredba ne slijedi duh zakonske odredbe, pa nije niti izuzeta od primjene Direktive 93/13 te ne dolazi do primjene stav Suda EU izražen u predmetu C-81/19 (pa i C-567/20). Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I- 392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio se kako je ta odredba (o valutnoj klauzuli) po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla; a upravo je to izostalo u konkretnom slučaju – jednakost obiju ugovornih strana kroz ugovaranje i primjenu tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.

30. Glede prigovora zastare valja ponoviti da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 01. srpnja 2013. te da pravo Europske unije čini dio i njezinog pravnog poretka te se mora primjenjivati. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjena prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska RH u Europsku uniju.

31. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije regulirano i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 09. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZZP ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

32. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem razdoblju se neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postoji obaveza sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije npr. navedeni predmeti suda EU C-154/15, C-307/15 i C-308/15), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

32.1. Dakle, i glede prigovora zastare pravilno je primijenjeno materijalno pravo. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli), a do podnošenja tužbe u ovom postupku 4. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. ZOO.

33. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je zaključio i da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu osnovnom ništetnih odredbi i to i unatoč tome što je s tuženikom sklopljen Dodatak uz Ugovor o kreditu jer, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Dodatka uz Ugovor o kreditu nije od značaja za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari koja se tiču ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama nametnula valutnu klauzulu nastavno nepošteno jednostrano mijenjala kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Dodatkom uz Ugovor o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim, sve uz primjenu valutne klauzule, odnosno primjene promjenjive kamatne stope. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata i valutne klauzule, na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kako to proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.

33.1. Sklapanjem navedenog Dodatka uz Ugovor o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a tužiteljici je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog s osnove ništetne odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Zato neosnovano tuženik ukazuje na odredbe ZID ZPK i na dvostruku preplatu.

34. Pritom, valja istaknuti da navedeno nije suprotno niti pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma ili aneksa tužitelj, kao potrošač ne može i dalje zahtijevati isplatu više preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ako sklapanjem navedenog Dodatka nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

35. Potrošač dakle ima pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na zakonsku intervenciju u njegovo pravo (VSRH Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022.)

36. Osim toga, glede postojanja pravnog interesa valja navesti da i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izraženo je shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, napose kraj činjenice da je postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu (tako i Rev-18/2018, ali i slijedi iz C- 118/17).

37. I po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica dakle, unatoč tome što je s tuženikom sklopila Dodatak uz Ugovor, ima pravi interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i posljedično tome zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO), a sve kako bi na taj način tužiteljica u potpunosti ostvarila učinak zaštite, kao potrošača, odnosno kako bi se u potpunosti ostvarila ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem navedenih ništetnih ugovornih odredbi i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenim na tim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka u postupku. Tek tada je zaštita djelotvorna.

38. Neosnovano tuženik ukazuje i na odluku Suda EU C-932/19 (i C-243/20) jer i kroz nju jasno slijedi da potrošač ima pravo na punu restituciju i da ako zakonodavstvo države to omogućava onda je usklađeno s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. ZID ZPK to nije omogućio, niti mu je to bio cilj (puna restitucija).

39. Sud prvog stupnja je, dakle, pravilnom primjenom odredbe čl. 322. i čl. 323. ZOO u vezi odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa (osnovnom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, umanjeno za preplatu), pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu koji je umanjen za preplatu. Za taj iznos nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer sklapanjem Dodatka uz Ugovor o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pritom je pravilno uračunat iznos preplate utvrđen u Dodatku uz Ugovor o kreditu. Navedeno slijedi u konačnici i iz dopune nalaza i mišljenja vještaka s glavne rasprave 24. siječnja 2025. koji je uvažavajući, odnosno uz odbitak preplate priznate Dodatkom, primjenom odredbe čl. 172. Zakona o obveznim odnosima utvrdio visinu preplate u nešto višem iznosu nego što to potražuje tužiteljica. O prigovoru prijeboja žalba tuženika ne sadrži navode, niti u smislu da je o istom sud propustio odlučiti, pa neosnovno ga tuženik ponovno ističe u podnescima nakon rješenja ovoga suda od 11. studenog 2024. Osim toga, tuženik je u osnovi istim zahtijevao prijeboj iznosa preplate iz Dodatka, a ista je uračunata u iznos koji bi pripadao tužiteljici, kako osnovnom Dodatka (koji je valjani ugovor), tako i osnovom prava na potpuno obeštećenje.

40. Dakle, tužiteljica je postupanjem tuženika dovedena u neravnopravni položaj koji je u konačnici uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu iste kao potrošača, što sve slijedi iz presude(a) tzv. kolektivnog spora; a navedeno nije otklonjeno sklapanjem Dodatka uz Ugovor o kreditu.

41. Glede visine tražbine valja ponoviti da je pravilno sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kako je postavljen u podnesku od 15. svibnja 2024., a što i slijedi iz dopune nalaza vještaka (točka 11. obrazloženja ove odluke), odnosno tužiteljica potražuje i nešto manje (uslijed grešaka u tužiteljevu izračunu kako je ukazao vještak) nego što je to utvrdio vještak u izračunu.

42. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373.b st. 3. ZPP u svezi sa čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

43. Odluku o trošku je valjalo preinačiti jer tužiteljica u žalbi osnovano ukazuje da joj za sastav podneska od 16. srpnja 2021. pripada trošak. Taj trošak joj pripada po Tbr. 8/3 Tarife „Narodne novine“ 138/23 50 bodova, odnosno 99,54 eura (prema vrijednosti boda 15,00 kuna kako tužiteljica potražuje). Za sastav podneska od 20. siječnja 2022. ne pripada joj trošak jer toga podneska u spisu nema.

44. Nadalje, tuženik neosnovano u žalbi prigovara vrijednost predmeta spora jer ista nije osporavana tijekom postupka, pa se ne može niti u žalbi, a tužiteljici je osnovano dosuđen trošak za sastav četiri podneska koji su svi bili potrebni radi vođenja postupka. Međutim, ročišta 18. siječnja 2022., 13. veljače 2023. i 22. travnja 2024. odgođena su prije početka raspravljanja, pa tužiteljici za pristup pripada za svako 25 bodova, Tbr. 9/5 Tarife, odnosno za ročište 22. travnja 2024. 50,00 eura, a za preostala dva 99,54 eura (za oba skupa, kako potražuje tužiteljica); dok se na ročištu 15. svibnja 2023. raspravljalo samo o procesnim pitanjima Tbr. 9/2 Tarife, pa tužiteljici pripada 99,54 eura (kako potražuje). Za ostale radnje je trošak pravilno odmjeren. Stoga tužiteljici koja je u cijelosti uspjela u sporu (u svezi glavne tražbine) pripada u svezi toga dijela trošak u iznosu 4.091,68 eura.

45. Tužiteljici pripada i trošak zastupanja na ročištu 24. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura. Tuženiku ne pripada trošak postupka, uključivo onaj nastao nakon rješenja ovoga suda od 24. studenog 2024. Zatezne kamate dosuđene su primjenom odredbe čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 2. ZOO.

46. Kako je žalba tužiteljice neosnovana (neovisno što su osnovani neki žalbeni navodi), a neosnovana je u dijelu glavnog zahtjeva i žalba tuženika, odbijeni su zahtjevi i tužiteljice i tuženika za naknadu troška žalbenog postupka; čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli 28. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško