P-4434/2018-50

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dinu Puljiću, odvjetniku u Splitu kojeg temeljem rješenja Hrvatske odvjetničke komore broj 4738-22-2 od 31.03.2022. godine mijenja zamjenica Andrea Čečuk, odvjetnica u Splitu. protiv tuženika OMLADINSKI VATERPOLSKI KLUB “SPLIT“, Split, Mediteranskih igara 21, OIB: 33538801711, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja, te VJT, osobe ovlaštene za zastupanje tuženika, a na ročištu, od 28. veljače 2025, zakazanom radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e:

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja, te se sudi:

I Nalaže se tuženiku OMLADINSKOM VATERPOLSKOM KLUBU "SPLIT", Split, Mediteranskih igara 21, OIB: 33538801711, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.389,01 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 03.09.2018. godine pa do konačne isplate, a koja kamata za razdoblje od 03.09.2018. do 31.12.2022. godine teče po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II Nalaže se tuženiku OMLADINSKOM VATERPOLSKOM KLUBU "SPLIT", Split, Mediteranskih igara 21, OIB: 33538801711, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknadi tužitelju VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.343,64 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2025., kao dana donošenja presude pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 24. rujna 2018. kod ovog suda zaprimljena je tužba tužitelja u kojoj se navodi da je tužitelj dana 29. veljače 2016. godine pozajmio tuženiku iznos od 9.000,00 kuna te dana 13.04.2018. godine daljnji iznos od 9.000,00 kn, sve na račun tuženika otvoren kod Zagrebačke banke d.d.

1.1. U tužbi se dalje navodi da je tužitelj dana 3. srpnja 2018. godine uputio tuženiku pisani zahtjev za vraćanjem ugovorenih iznosa zajma. Međutim, tuženik da se na navedeni poziv oglušio, stoga da je tužitelj prisiljen ustati ovom tužbom radi naplate svog potraživanja naspram tuženika.

1.2. Odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate, dok je člankom 504. istog zakona propisano da je zajmoprimac dužan vratiti zajam po isteku primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva. Obzirom da je tužitelj zahtjev za povratom pozajmljenih iznosa uputio tuženiku 3.07.2018. godine, tuženik je pao u zakašnjenje dana 3.09.2018. godine te od tog dana duguje tužitelju zakonske zatezne kamate.

1.3. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu slijedećeg sadržaja:

»I. Nalaže se tuženiku OMLADINSKI VATERPOLSKI KLUB „POŠK“, Uvala Zenta 3, Split, OIB: 33538801711 isplatiti tužitelju VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 18.000,00 kuna sve uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 3.09.2018. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak, u roku od 15 dana.«

2. Dana 17. travnja 2019. kod ovog suda zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika u kojem je tuženik istakao da je tužba tužitelja neosnovana. Da se prvenstveno ističe kako je iz same dokumentacije koja je priložena uz tužbu razvidna neosnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno kontradiktornost navoda iz tužbe sa dokazima priloženim uz tužbu. Tužitelj ne prilaže valjane dokaze da bi se radilo o pozajmice, a notorno je da bi to bio Ugovor o pozajmici, kojeg tužitelj ne prilaže!? Štoviše tužitelj prilaže bankovne izvode kojima također ne dokazuje svoje navode, posebice u odnosu na priloženi izvod ZABA-e broj 83., gdje se pod rednim brojem 11. navodi uplata tužitelja bez ikakva opisa plaćanja i obrazloženja. Razvidno je samo da se radi o nekakvoj uplati u iznosu od 9.000,00 kuna. U prvom pak izvodu ZABE-e, br. 46., pod točkom 12., stoji doista Uplata pozajmice, ali istu ponovno ne prati nikakav dokument ugovor o pozajmici i sl. U odnosu na navedeno tuženik traži da sud naloži tuženiku da dodatno obrazloži o kakvim se uplatama radilo. Da li se radilo o kakvoj donaciji klubu i čijoj? To da će i sam tuženik u tijeku postupka detaljnije elaborirati. Navodi tužitelja da se radilo o pozajmicama u najmanju ruku su čudni i iste sud treba preispitati obzirom da je tužitelj bio u to vrijeme ovlaštena osoba za zastupanje tuženika. Nije sporno da u načelu zakonski zastupnik pravne osobe može davati pozajmice, ali je sporno to da u konkretnom slučaju tadašnji z.z. tuženika-ovdje tužitelj, nije imao ovlaštenje samostalno odlučivati o pravnim poslovima ovakve naravi. Ne postoji nikakva odluka tuženika (kao pravne osobe) radi sklapanja ili odobrenja sklapanja ovakvog pravnog posla. To bi sadašnjem tužitelju trebalo biti itekako poznato obzirom da je kritične prigode obnašao funkciju zakonskog zastupnika upravo, osim tuženika! Da postoji takva odluka, tužitelj bi je sigurno priložio uz tužbu. Da postoji i ugovori o pozajmici tužitelj bi ih također priložio uz tužbu. Naime, u prilogu se, obzirom na gornje navode, dostavljaju dijelovi tada važećeg Statuta društva i to 2. članka koja reguliraju ovu materiju iz koje jasno i nedvojbeno proizlazi da tadašnji Predsjednik društva, ovdje tužitelj, nije imao samostalno ovlaštenje za sklapanje pravnog posla - onakve naravi koju navodi tužitelj u tužbi, a istovremeno je iz članka koji regulira prava i obveze Uprave tuženika (Predsjedništvoj razvidno da su ovlaštenja Predsjedništva šira, te je tadašnji zz tuženika u najmanju ruku trebao tražiti ovlaštenje, dozvolu ili suglasnost za sklapanje navedenog pravnog posla. Tadašnji zz tuženika nesporno nije imao dopuštenje dozvolu niti čak ni naknadno odobrenje za navedene radnje. Slijedom navedenog za nešto na što se samoinicijativno i bez ovlasti uprave tuženika obavezao tadašnji zz tuženika, tuženik sada kao pravna osoba ne može trpjeti štetu niti odgovarati za takve postupke tadašnjeg zz tuženika. Nadalje, a ne manje važno, navedena sredstva u konkretnom slučaju predstavljaju donaciju roditelja djece (mlađih uzrasta kluba tuženika) koju donaciju je skupljalo desetak roditelja u ciljanu svrhu odlazak svoje vlastite djece na natjecanje. To što je zz tuženika, ovdje tužitelj položio na račun kluba prikupljeni novac koji predstavlja donaciju roditelja djece koja treniraju u klubu tuženika, ne znači da se radi o pozajmici tužitelja. Zaključno, zatraženi obračun zateznih kamata zatražen je protivno zakonu. Tužitelj traži kamate i to baš 03.09.2018.g., iako dospijeće tražbine koja je ionako neosnovana, ničim ne obrazlaže. Postavlja se pitanje od kud sada kamate na zatraženi iznos teku od 03.09.2018., pa se i u tom smislu moli sud da naloži tuženiku da precizira zatražene kamate prethodno ih dodatno obrazloži. Ostale navode i dokaze tuženik će dostaviti i/ili predložiti u skladu sa Zakonom najkasnije prije zaključenja prethodnog postupka. Zbog iznesenog je razvidno da je tužba tužitelja neosnovana čak i neuredna pa se predlaže Sudu da najprije pozove tužitelja da istu uredi i dostavi valjane dokaze kako bi se tuženik mogao meritorno očitovati, a ukoliko to tužitelj ne napravi da sud odbije tužbeni zahtjev. 3. Dana 25. studenoga 2019. kod ovog suda zaprimljen je podnesak tužitelja u kojem je tužitelj naveo da se tužitelj u cijelosti protivi navodima tuženika iz odgovora na tužbu od 17.04.2019. godine kao činjenično i pravno neosnovanim, a iz razloga koji će biti obrazloženi nastavno. Tužitelj je dana 29.02.2016. godine pozajmio tuženiku iznos od 9.000,00 kn te dana 13.04.2018. godine iznos od 9.000,00 kn, a pisanim zahtjevom od 03.07.2018. godine. zatražio je povrat pozajmljenih sredstava. Tuženik po primitku zahtjeva za vraćanjem pozajmljenih iznosa, a ni do danas nije iste vratio tužitelju. U odnosu na navedene okolnosti tužitelj je uz tužbu dostavio jasne dokaze i to bankovne izvode Zagrebačke banke d.d., dopis upućen tuženiku sa povratnicom i predložio provođenje financisjko-knjigovodstvenog vještačenja. Dakle, da je neistinit navod tuženika da se u konkretnom slučaju nije radilo o tužiteljevoj pozajmici već o donaciji roditelja djece radi odlaska na natjecanje te da bi ovdje tužitelj samo položio ta sredstva na račun tuženika kao pozajmicu. Stoga će se tužitelj osvrnuti i na događaje i financijske transakcije koji nisu u nikakvoj vezi sa ovopredmetnim postupkom o kojima ima neposredna saznanja jer je u to vrijeme bio predsjednik tuženika, a na koje se tuženik neosnovano poziva pokušavajući lažno prikazati činjenično stanje i time obmanuti sud. Naime, roditelji djece koja su u travnju 2018. godine sudjelovala na natjecanju u Dubrovniku (turnir,,Tomo Udovičić") prikupili su iznos od 22.000,00 kn na ime troškova održavanja tog natjecanja.

Ujedno su od nekoliko trgovačkih društava ishodili donacije za tuženika u navedenu svrhu (Cata sailing d.o.o., Printec Croatia d.o.o., PBZ CARD d.o.o., Ljekarna Tanja Puharić, Supetar i dr.) u ukupnom iznosu od 6.500,00 kn. Iznos od 22.000,00 kn, a koji su prikupili sami roditelji, g. ŽJ je dana 03.04.2018. godine uplatio na račun tuženika i to na svoje ime kao pozajmicu. Dana 28.03.2018. godine tuženik je Športskom društvu „JUG“ Dubrovnik isplatio iznos od 1.265,00 kn na ime kotizacije za sudjelovanje na spomenutom natjecanju, a dana 04.04.2018. godine po predračunu br. 41/2018 isplatio je iznos od 23.035,00 kn na ime troškova samog natjecanja, a sve od iznosa sredstava kojeg su prikupili roditelji natjecatelja i od donacija spomenutih trgovačkih društava dok je ostatak sredstava prikupljenih od strane roditelja (4.200,00 kn) vraćen roditeljima. Dakle, suprotno navodima tuženika g. ŽJ je iznos koji su prikupili roditelji za natjecanje položio na račun kluba kao pozajmicu na svoje ime, a ne tužitelj. Dok su iznosi koje je tužitelj uplatio tuženiku dana 29.02.2016. godine te 13.04.2018. godine (ukupno 18.000,00 kn) njegove osobne pozajmice tuženiku, a nije riječ o nikakvim donacijama niti uplati sredstava koja su skupljali roditelji kako to tuženik pokušava neistinito prikazati već sredstvima koja su pozajmljena radi funkcioniranja samog tuženika i koja je tuženik dužan vratiti tužitelju. Nadalje, tuženik u svom podnesku navodi da tadašnji predsjednik tuženika i njegov zakonski zastupnik VJ, a koji je sada tužitelj nije imao ovlaštenje za sklapanje ugovora o zajmu jer da nije postojala nikakva odluka tuženika radi sklapanja ili odobrenja takvih pravnih poslova. Pri tome, tužitelj smatra potrebnim ukazati tuženiku na sljedeće:

- odredbom članka 16.st.5. Zakona o udrugama propisano je da udruga imenuje jednu ili više fizičkih osoba za zastupanje udruge.

- odredbom članka 19. istog zakona propisano je da osoba ovlaštena za zastupanje udruge sklapa ugovore i poduzima druge pravne radnje u ime i za račun udruge;

- odredbom članka 25. Statuta tuženika propisano je da predsjednik zastupa i predstavlja klub.

Prema tome, nikakve daljnje odluke tuženika nisu bile potrebne radi sklapanja istog. Nadalje, u smislu Zakona o obveznim odnosima za ugovor o zajmu nije propisana pisana forma pa je s tim u vezi i prigovor tuženika o nedostatku istog suvišan, već je jedina odlučna činjenica ta što je ugovor konzumiran na način da je tužitelj ispunio svoju obvezu pozajmivši tuženiku sredstva u iznosu od 18.000,00 kn, a što nedvojbeno proizlazi iz priloženih dokaza, dok tuženik svoju obvezu vraćanja zajma po zahtjevu tužitelja odbija ispuniti. Konačno, tuženik ističe da bi tužitelj zatražio zatezne kamate protivno zakonu te postavlja pitanje zašto kamate na utuženi iznos teku od 03.09.2018. godine. Suprotno navodima tuženika, tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate sukladno odredbi članka 504. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da ako ugovaratelji nisu ugovorili rok vraćanja zajma niti se on može utvrditi iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjernog roka, a koji ne može biti kraći od dva mjeseca, računajući od dana zajmodavčeva zahtjeva.

4. Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 06. studenoga 2024., kada je zatražio donošenje presude slijedećeg sadržaja:

»Dužan je tuženik OMLADINSKI VATERPOLSKI KLUB "SPLIT", Split, Mediteranskih igara 21, OIB: 33538801711, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.389,01 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 03.09.2018. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2. Nalaže se tuženiku OMLADINSKI VATERPOLSKI KLUB "SPLIT", Split Mediteranskih igara 21, OIB: 33538801711, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate«

5. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem izvadka br. 45 Zagrebačke banke d.d. od 29.02.2016. godine, pregledom izvadka br. 83 Zagrebačke banke d.d. od 13.04.2018. godine, izveden je dokaz pregledom Povratnice-obavijesti o primitku – uručenju, pregledom i čitanjem dopisa tužitelja upućenog tuženiku kojim je zatražen povrat iznosa od 18.000,00 kn, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, svjedoka CJ (omaškom na zapisnik od 13.04.23. stavljeno: NJ), saslušanjem tajnice tuženika VJT, suočenjem tužitelja i VJT.

6. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).

7. Punomoćnik tužitelja popisao je parnični trošak.

8. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

9. Među strankama je sporno je li tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 18.000,00 kn, odnosno 2.389,01 €, za kojeg tužitelj tvrdi da se radi o dvije pozajmice tuženiku od po 9.000,00, kn.

10. Tuženik tvrdi da se ne radi o pozajmicama već o iznosu kojeg su prikupili roditelji djece koja treniraju kod tuženika, za troškove puta i sudjelovanja na turniru u Dubrovniku.

11. Pored toga, tajnik tuženika VJT u svom iskazu tvrdi da je jedna od uplata od 9.000,00 kn njen obiteljski novac kojeg je ona uplatila, a da je na uplatnici navela ime tužitelja.

12. Ocjena je ovog suda da tuženik svoje prigovore nije dokazao, te da sukladno tome prigovori tuženika nisu osnovani. Pored toga, ocjena je ovog suda da su prigovori tuženika nelogični i kontradiktorni.

13. Pregledom i čitanjem izvadka br. 45 Zagrebačke banke d.d. od 29.02.2016. godine, sud je utvrdio da je tužitelj dana 29.02.2016. godine na račun tuženika uplatio pozajmicu u iznosu od 9.000,00 kn.

14. Pregledom i čitanjem izvadka br. 83 Zagrebačke banke d.d. od 13.04.2018. godine sud je utvrdio da je tužitelj dana 13.04.2018. na račun tuženika uplatio iznos od 9.000,00 kn.

15. Iz iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 01. veljače 2023. sud je utvrdio da iznosi koji su predmet tužbenog zahtjeva predstavljaju pozajmice koje je on u određenom momentu posuđivao klubu, tuženiku. Naime, u određenim trenucima klub, tuženik bi ostao bez novca pa je klubu radi normalnog funkcioniranja trebalo pozajmiti novac, naime, tuženik je u to vrijeme igrao u regionalnoj ligi i sredstva koja su bila potrebna za odigravanje takve jedne lige nisu bila dostatna za sve troškove obzirom da je tuženik jedan dio sredstava za funkcioniranje dobivao od Grada a drugi od iznajmljivanja prostora nekadašnjoj diskoteci O'hara a potom jednoj drugoj tvrtci. Ta diskoteka nije uredno plaćala svoje obaveze, a Grad je u momentu kada je gradonačelnik LJ otišao skresao sve troškove, a najviše za sport, pa umjesto dogovorenih milijun, milijun stotisuća kuna njima je uplaćeno odnosno tuženiku je uplaćeno 800.000,00 kuna, međutim, tuženiku je za igranje regionalne lige potrebno najmanje godišnje dva milijuna kuna. Iz tih razloga njegove tvrtke, i on osobno su tuženiku uglavnom uplaćivali donacije i sponzorstva, pa i gotovinske iznose. Da je onda u jednom momentu, pa čak i na nagovor tajnice VJT uplatio pozajmice, naime, tajnica mu je tada rekla da zašto on uplaćiva donacije kad može uplaćivati pozajmice jer se nikada ne zna što se može dogoditi. Može istaći da je u vrijeme kada je izvršio ove sporne pozajmice bio predsjednik tuženika. Isto tako može istaći da je putem svojih tvrtki i on osobno tuženiku uplatio više od milijun kuna donacija i osim toga neke pozajmice. Želi također istaći da što je bilo pozajmica od tvrtki da je sve te pozajmice sud dosudio u njegovu korist. Sporne pozajmice je platio jer je falilo novaca a turniri su se morali igrati. Svaki odlazak na neki turnir koštao je deset tisuća kuna, a tu se podrazumijevao prijevoz autobusom, smještaj za igrače, ručak za igrače i sve ostalo što je išlo uz to. Pozajmice koje su predmet ovog spora odnose se na odlaske na neke od turnira. Misli da se ova pozajmica iz 2018. odnosila na odlazak ženskog vaterpolo kluba tuženika na jedan turnir. Za uplatu pozajmica da je tražio suglasnost od ostalih članova uprave kojih je pored njega još bilo četvero dakle sveukupno ih je bilo pet u upravi. Sa ostalim članovima uprave komunicirao je preko tajnice VJT na način da bi istoj rekao da obavijesti ostale članove uprave o pozajmici, te da od njih dobije suglasnost, što bi ista i napravila te bi nakon razgovora s ostalim članovima uprave njega obavijestila da su ostali članovi dali suglasnost da on uplati pozajmic, da bi nakon toga tajnica njega obavijestila da su se ostali članovi uprave suglasili da on može dati pozajmicu te bi on tek nakon toga uplatio pozajmicu, dakle, za sve uplate pozajmica obaviješten je od strane tajnice da su ostali članovi dali suglasnost. Da nisu istinite tvrdnje tuženika da su roditelji skupili novac za jedan od turnira u Dubrovniku kako se to navodi. Nakon što su skupljeni ti novci od roditelja, tajnica VJT ga je pitala da hoće li taj novac predati njemu, kao povrat pozajmice međutim, da je on na to odgovorio da ne, da to nisu njegovi novci jer se radi o novcima koji su skupili roditelji za turnir u Dubrovniku, da joj je tada rekao da taj novac preda CJ, te da on to stavi kao pozajmicu na žiro račun, kao njegovu pozajmicu. ŽJ je uplatio taj iznos kao njegovu pozajmicu i taj iznos još uvijek tako stoji. Naime, taj novac je potrošen kao odlazak na turnir u Dubrovnik, međutim u poslovnim knjigama tuženika, i dalje stoji da se radi o pozajmici CJ. Može istaći da je tajnica bila Alfa i Omega u poslovanju kluba. Nije trebala nikakva pisana suglasnost niti sklapanje ugovora za uplatu pozajmica klubu.

16. Iz iskaza svjedoka CJ na ročištu od 13. travnja 2023. sud je utvrdio da se sjeća da je tužitelj bio predsjednik tuženika u vremenu dok je on bio trener tuženika. Da mu je poznato i da je tužitelj davao pozajmice tuženiku OVK Pošk, a koje su tuženiku bile neophodne radi pokrivanja troškova putovanja. Naime, radilo se o putovanjima kada bi omladinski pogon-djeca išla igrati izvan Splita na neki turnir i sl,. te kada bi nedostajalo novaca za ta putovanja tuženik bi dao pozajmicu klubu, i sa tim novcem bi bili plaćeni troškovi smještaja. Uglavnom se radilo o troškovima smještaja. Da je on bio samo trener, i da nije imao uvida u nikakve knjige tako da mu drugo nešto nije poznato. Da se sjeća da je jedne prigode kada je trebalo ići na turnir u Dubrovnik, da je tada nedostajalo novaca, te da su jedan dio novaca koji su bili potrebni radi plaćanja troškova dali roditelji djece, a drugi dio potrebnih sredstava da je tužitelj dao kroz pozajmicu. Tada je on vodio tu djecu na turnir u Dubrovnik i poznato mu je da ne bi mogli ići na taj turnir bez tih uplata koje su izvršili roditelji i tužitelj. Misli da je tada tužitelj uplatio 20.000,00 kn. To mu je poznato jer je on tada bio trener te djece koja su trebala otići na taj turnir u Dubrovnik. Da on osobno zna za tu pozajmicu, da misli da je bilo i drugih pozajmica ali za te druge pozajmice ne može ništa reći s obzirom da osobno nije sudjelovao u tome.

17. Iz iskaza tajnice tuženika, VJT saslušane na ročištu od 07. studenoga 2024. proizlazi da dvije pozajmice koje su uplaćene na tužiteljevo ime osobno, privatno, da nije tužiteljev novac. Naime, da se radi o novcu kojeg su roditelji skupili za turnir. To da se može vidjeti na izvodu kojeg je tužitelj priložio uz tužbu. Na izvodu piše da je tužitelj uplatio taj iznos međutim, da je ona osobno bila na banci i uplatila taj novac. Da se radi o pozajmicama u iznosu od 9.000,00 kuna 13.04.2018., na taj datum da je plaćen hotel u Zadru. Taj novac kojeg je ona uplatila da je novac kojeg su roditelji sakupili za turnir, a da je ona taj novac uplatila na ime tužitelja jer je tužitelj tako inzistirao. Da se radi o još jednom iznosu od 9.000,00 kuna koji je uplaćen na dan 29.02.2016. taj novac da je njezin osobni obiteljski novac kojeg je ona uplatila na ime tužitelja, da je to napravila, jer je to bio zadnji dan za isplatiti plaću. Da je predmetni novac uplatila na ime tužitelja, jer da je imala neograničeno povjerenje u tužitelja, da je ona tužitelja gledala kao vlastitog oca. Imajući tako povjerenje u tužitelja da je očekivala da će joj se taj novac vratiti prvom prilikom kada dođu sredstva u klub. Sredstva su došla u klub, da joj je novac vraćen, a pozajmica je ostala zadužena, jer nikada nije bilo dovoljno sredstava u klubu da se novac rasknjiži. To da se nikada knjigovodstveno nije zatvorilo. Da su oni imali povjerenje jedno u drugo i iz tog razloga da su ove pozajmice ostale otvorene. Jednostavno se više nije vodilo računa o tome s obzirom da joj je novac kojeg je ona uplatila vraćen. Da ona nije nikada razgovarala sa članovima uprave vezano o pozajmicama, da su članovi uprave bili samo obaviješteni da je on uplatio pozajmice i to ne on osobno na njegovo ime nego na ime njegove firme. Može istaći da je tužitelj preko svoje firme uplaćivao pozajmice i to je osnovano i to je bilo tako. Međutim, ove pozajmice koje glase na tužiteljevo osobno ime ne radi se o tužiteljevim pozajmicama već o tome što je ona iskazala da su prvu pozajmicu prikupili roditelji i da je ona to uplatila na tužiteljevo ime, a da druga pozajmica predstavlja njezin novac, a koji je ona uplatila na tužiteljevo ime i koji novac joj je vraćen. Što se tiče pozajmica koje glase na tužiteljevo ime, to je tužitelju sve vraćeno. Da nisu točne tvrdnje tužitelja da je ona razgovarala s članovima uprave te da bi od članova uprave tražila suglasnost za uplaćivanje pozajmice, da ona od članova uprave nikada nije tražila suglasnost za uplatu pozajmica od strane tužitelja, niti su članovi uprave dali bilo kakvu suglasnost za uplatu pozajmice. Da ona nikada nije tužitelju rekla da su članovi uprave dali suglasnost za uplatu pozajmice. Na kraju može reći da novac koji se traži ovom tužbom nije tužiteljev novac, te da bi se voljela suočiti sa tužiteljem.

18. Na ročištu od 27. siječnja 2025. izveden je dokaz suočenjem tužitelja i tajnice tuženika VJT. Tijekom suočenja tužitelj je iskazao da on ostaje u cijelosti pri svom iskazu da je on osobno uplatio taj novac, te da se radi o njegovu novcu koji mu do danas nije vraćen. Tužitelj je dalje naveo da su njegove firme vršile pozajmice tuženiku te da su te pozajmice koje su njegove firme pozajmljivale vraćene njegovim firmama, međutim, predmetne pozajmice koje su predmet ovoga spora su njegove osobne pozajmice i te pozajmice nisu vraćene.

19. VJT, tajnica tuženika, ustrajala je u svom iskazu te je navela da ona ima uplatnicu koja potvrđuje njene navode, da nije priložila tu uplatnicu u spis, jer se iz te uplatnice ne može vidjeti da je ona uplatila sporni iznos. Da je ona tužitelju poslala poruku u kojoj je napisala tužitelju da je ona "skuvala" službenika u banci da taj iznos odnosno da na uplatnicu upiše ime tužitelja kao uplatitelja.

20. Analizirajući izvedene dokaze, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, ocjena je ovog suda da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

21. Kao odlučne činjenice sud je prvenstveno cijenio priložene izvadke br. 45 Zagrebačke banke d.d. od 29.02.2016. godine, te br. 83 Zagrebačke banke d.d. od 13.04.2018. godine, pregledom kojih je sud utvrdio da je tužitelj, doista, na račun tuženika uplatio iznose od po 9.000,00 kn i to upravo na dane 29.02.2016. godine i 13.04.2018. godine, te nespornu činjenicu da ti iznosi do zaključenja glavne rasprave tuženik nije vratio tužitelju.

22. Sud je, dalje, kao odlučan, cijenio i iskaz svjedoka CJ koji je potvrdio da je tužitelj davao pozajmice tuženiku OVK Pošk, a koje su tuženiku bile neophodne radi pokrivanja troškova putovanja, da se radilo o putovanjima kada bi omladinski pogon- djeca išla igrati izvan Splita na neki turnir i sl,. te kada bi nedostajalo novaca za ta putovanja tužitelj bi dao pozajmicu klubu, i sa tim novcem bi bili plaćeni troškovi smještaja.

23. Dakle tvrdnje tužitelja da je on uplatio dvije pozajmice po 9.000,00 kn, koje su predmet ovog spora potvrdili su materijalni dokazi i to izvatci br. 45 Zagrebačke banke d.d. od 29.02.2016. godine gdje je u Izvatku izričito navedeno da se radi o pozajmici, te izvadak br. 83 Zagrebačke banke d.d. od 13.04.2018. godine, gdje nije naveden razlog uplate, ali je sud, cijeneći provedene dokaze, zaključio da se radi o pozajmici, te svjedok ŽJ, koji je u to vrijeme bio trener tuženika i kojemu je poznato da su te pozajmice koje je uplaćivao tužitelj bile potrebne radi funkcioniranja tuženika, jer se bez tih novaca ne bi moglo ići na turnire u druge gradove.

24. I sama svjedokinja – tajnica kluba i osoba ovlaštena za zastupanje tuženika VJT potvrdila je da su se uplaćivale pozajmice, da je pozajmice uplaćivala i tužiteljeva tvrtka, pa je ovaj sud i iz iskaza VJT utvrdio da je sistem funkcioniranja tuženika bio takav da je financiranje troškova tuženik rješavao putem pozajmica. Međutim, VJT je navela da u konkretnom slučaju to nisu bili tužiteljevi novci, već novci od roditelja djece koja treniraju kod tuženika i njeni novci, te da su joj njeni novci vraćeni.

25. Ocjena je ovog suda da je takav iskaz VJT nelogičan, te da tijekom postupka ni VJT ni tuženik nisu dokazali istinitost tvrdnji svjedokinje – tajnice i ovlaštene osobe tuženika VJT.

26. Naime, prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Nadalje, prema čl. 221.a ZPP ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

27. U konkretnom slučaju kada VJT tvrdi:

- da dvije pozajmice koje su predmet ovog spora, a koje su uplaćene na tužiteljevo ime, osobno, privatno, da to nije tužiteljev novac, da se naime radi o novcu kojeg su prikupili roditelji djece koja treniraju za turnir, te da se radi o njenom obiteljskom novcu.

- da se to može vidjeti na izvodu kojeg je tužitelj priložio uz tužbu,

- da taj novac nije u uplatio tužitelj kao što piše, već ona osobno,

- da je ona taj novac uplatila na ime tužitelja jer je tužitelj tako inzistirao. - drugi iznos od 9.000,00 kuna koji je uplaćen na dan 29.02.2016., da je bio njezin osobni obiteljski novac kojeg je ona uplatila na ime tužitelja, da je to napravila, jer je to bio zadnji dan za isplatiti plaću i da je imala neograničeno povjerenje u tužitelja, da je ona tužitelja gledala kao vlastitog oca,

tada takve tvrdnje tuženik, sukladno gore citiranim pravilima o teretu dokaza, treba i dokazati.

28. Međutim, ni tuženik, ni VJT, za te tvrdnje nisu dostavili ni predložili ni jedan dokaz ni to zaključenja prethodnog postupka, a ni do zaključenja glavne rasprave.

29. Posebno je za istaći da VJT tvrdi da se iz priloženog izvoda kojeg je tužitelj priložio uz tužbu može vidjeti da dvije pozajmice koje su uplaćene na tužiteljevo ime, osobno, privatno, da nije tužiteljev novac, da se naime radi o novcu kojeg su roditelji skupili za turnir. Međutim, pregledom priloženog izvoda sud je utvrdio da se iz istog ne može vidjeti da to nije tužiteljev novac, te da se ne može vidjeti da se radi o novcu kojeg su roditelji prikupili i uplatili za turnir, kao i da se ne može utvrditi da se radi o obiteljskom novcu VJT.

30. Također, tuženik, pa ni VJT nisu dokazali tvrdnje VJT da je ona uplatila svoj novac za drugu pozajmicu na ime tužitelja. Na tvrdnje VJT da ona ima uplatnicu koja potvrđuje njene tvrdnje, sud je istu upitao je li tu uplatnicu predala u spis, na što je ista odgovorila da nije predala u spis tu uplatnicu jer se iz iste ne može vidjeti da je ona izvršila uplatu. Dakle, VJT najprije tvrdi da ima uplatnicu koja potvrđuje njene tvrdnje, a potom da se iz te uplatnice ne može vidjeti da je ona izvršila uplatu, pa je zaključak ovog suda da je takav iskaz kontradiktoran.

31. Tuženik i VJT imali su mogućnost predložiti svjedoke koji bi potvrdili da se radi o obiteljskom novcu VJT, kao i o novcu kojeg su prikupili roditelji djece koja treniraju kod tuženika, međutim, ni tuženik, ni VJT nisu na te okolnosti predložili bilo kakve dokaze.

32. Međutim, suprotno navodima VJT, svjedok ŽJ je u svom iskazu potvrdio da je tužitelj uplaćivao svoj novac, jer novac kojeg su uplatili roditelji nije bio dovoljan za pokrivanje troškova odlaska na turnir u Dubrovnik.

33. Pored toga što VJT nije imala dokaze za svoje tvrdnje, te što je njen iskaz kontradiktoran, isti je i nelogičan.

34. Naime, nelogično je da VJT svoj novac uplaćuje pod imenom tužitelja, a njene tvrdnje da je to napravila jer je vjerovala tužitelju i jer joj je tužitelj bio kao otac su također nelogične. Logično bi bilo da VJT, ako je već htjela pomoći tuženiku, uplati izvrši na svoje ime, a ne na ime tužitelja. Ovaj sud ne vidi ni jedan razuman ni logičan razlog zašto bi VJT kao uplatitelja navela tužitelja za novac kojeg bi ona uplatila, a koji bi novac bio njen obiteljski novac.

35. Ovaj sud ne poklanja vjeru iskazu VJT jer je njen iskaz nelogičan, a tvrdnje iz njenog iskaza ni VJT ni tuženik nisu dokazali.

36. Pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a u vezi s čl. 8. ZPP) u osnovi obvezuju sud da uzme da nije istinita tvrdnja za koju stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila kadra pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava (idem est non esse aut non probari – svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano).

37. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, te citirane zakonske odredbe koje se odnose na pravila o teretu dokazivanja, sud nije prihvatio iskaz VJT jer ni za jednu svoju tvrdnju nije dostavila dokaze.

38. Kao što je već navedeno, tužitelj je svoje tvrdnje dokazao priloženim materijalnim dokazima i to izvatcima br. 45 Zagrebačke banke d.d. od 29.02.2016. godine, te izvadkom br. 83 Zagrebačke banke d.d. od 13.04.2018. godine, a tvrdnje tužitelja potvrdio je i ŽJ. Nadalje, sud je cijenio i činjenicu koja je nesporna, i to da tuženik tužitelju nije vratio sporne iznose.

39. Cijeneći, sve naprijed navedeno, zaključak je ovog suda da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos od 18.000,00 kn, a koji se iznos odnosi na dvije pozajmice od po 9.000,00 kn, a koje je uplate tužitelj dokazao izvatcima br. 45 Zagrebačke banke d.d. od 29.02.2016. godine, te izvadkom br. 83 Zagrebačke banke d.d. od 13.04.2018. godine, te iskazom svjedoka CJ.

40. Člankom 499. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih. stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

41. Uz to, odredbom članka 9. ZOO-a propisano je da su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršavati svoje obveze i odgovorni su za njeno ispunjenje.

42. Konačno, odredbom čl. 342, st. 1. ZOO-a propisano je da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

43. U konkretnom slučaju, tužitelj je kao zajmodavac tuženiku u dva navrata uplatio novčane iznose od po 9.000,00 kn, a što proizlazi iz izvadaka br. 45 Zagrebačke banke d.d. od 29.02.2016. godine, te izvadkom br. 83 Zagrebačke banke d.d. od 13.04.2018. godine.

44. Nije sporno da predmetni ugovori o zajmu nisu sačinjeni u pisanom obliku, međutim, cijeneći ponašanje i jedne i druge strane, sud je utvrdio da se radi o usmenim ugovorima koji su u cijelosti izvršeni od strane tužitelja, dok tuženik svoju obvezu vraćanja pozajmice nije izvršio.

45. Naime, tužitelj je, kao zajmodavac predao tuženiku u dva navrata ukupno 18.000,00 kn, a tuženik se nije protivio tim uplatama, tuženik nije tužitelju vratio taj novac, već je taj novac upotrijebio za obavljanje svoje djelatnosti-financiranje odlazaka na turnire, pa je cijeneći takvo ponašanje i jedne i druge strane, sud utvrdio da se radi o usmenom ugovoru o zajmu koji je od strane tužitelja ispunjen u cijelosti, dok tuženik svoju obvezu vraćanja pozajmice nije izvršio.

46. Prema odredbama čl.499. do čl. 508. ZOO-a, proizlazi da je zajam konsenzualni ugovor jer nastaje samim sporazumom stranaka, dakle neformalan ugovor jer se ne traži poseban oblik za njegovo sklapanje, pa slijedom navedenog može biti i u usmenoj formi.

47. S obzirom da tuženik nije vratio tužitelju iznos od 18.000,00 kn, kojeg je tužitelj pozajmio tuženiku, to je, sukladno odredbi članka čl. 342, st 1. ZOO-a tužitelj u konkretnom slučaju ovlašten od tuženika, kao dužnika, zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno povrat 18.000,00 kn, a tuženik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Sukladno pak čl. 9 ZOO-a, tuženik dužan izvršiti svoju obvezu, koja se sastoji u tome da tužitelju vrati upravo iznos od 18.000,00 kn.

48. Prigovori tuženika usmjereni na to da tadašnji z.z. tuženika-ovdje tužitelj, nije imao ovlaštenje samostalno odlučivati o pravnim poslovima ovakve naravi, da ne postoji nikakva odluka tuženika (kao pravne osobe) radi sklapanja ili odobrenja sklapanja ovakvog pravnog posla, također nisu osnovani.

49. Naime, tužitelj je u konkretnom slučaju uplatio svoj privatni novac, a ne tuženikov novac, odnosno tužitelj je raspolagao sa svojim novcem, a ne tuženikovim novcem, pa prigovori tuženika da tužitelj, kao tadašnji zz nije imao ovlaštenje samostalno odlučivati o pravnim poslovima ovakve naravi, nije osnovan.

50. Tuženik pak uplaćene pozajmice nije vratio tužitelju, već je iste objeručke prihvatio, jer je sud iz provedenih dokaza utvrdio da tuženik bez tih pozajmica ne bi mogao sudjelovati na turnirima izvan Splita, konkretno u Dubrovniku. S obzirom na navedeno, zaključak je ovog suda da se tuženik nije protivio spornim uplatama tužitelja, već dapače, da je iste prihvatio, te istima raspolagao, slijedom čega, cijeneći takvo postupanje tuženika, ovaj sud zaključuje da je tuženik pristao na takav usmeni ugovor o zajmu.

51. Cijeneći sve naprijed iznijeto i obrazloženo, kod utvrđenja ovog suda da tuženik nije tužitelju vratio pozajmljeni iznos od 18.000,00 kn, to je ovaj sud, sukladno tako utvrđenom činjeničnom stanju, te citiranim zakonskim odredbama prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu glavnice u cijelosti, te naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 18.000,00 kn, što prema fiksnom tečaju 1€=7,53450 kn iznosi 2.389,01 €.

52. U pogledu zahtjeva tužitelja za kamatom, za navesti je da u konkretnom ugovor nije određen rok za vraćanje zajma, međutim, pregledom Povratnice-obavijesti o primitku – uručenju, sud je utvrdio da je tuženiku dopis tužitelja kojim je dopisom tužitelj zatražio povrat zajma uručen dana 03.07.2018.

53. Pregledom pak citiranog dopisa, sud je utvrdio da je tužitelj zatražio od tuženika povrat predmetnih pozajmica, međutim, da tužitelj nije odredio rok do kada tuženik treba vratiti predmetne pozajmice.

54. Odredbom čl. 504. ZOO-a propisano je da ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva.

55. Kao što je navedeno, tuženiku je dopis kojim tužitelj zahtjeva povrat zajma uručen dana 03.07.2018. godine pa dva mjeseca od tog datuma su istekla na dan 03.09.2018., pa slijedom navedenog, tuženik je pao u kašnjenje 03.09.2018., pa od tog dana tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od 18.000,00 kn odnosno 2.389,01 €.

56. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, radi čega je odlučeno kao u toč. I izreke presude.

57. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, te 138/2023).

57.1. Tužitelju zastupanom po punomoćniku priznat je trošak sastava tužbe, 100 bodova, za sastav obrazloženog podnesaka od 25.11.19. - 100 bodova, za pristupe na roč. od 16.11.22., 01.02.23., 13.4.23., 07.11.24. i 27.01.25. po 100 bodova, za pristup na roč. od 25.05.22., 14.09.22. i 03.09.24. po 25 bodova (25%), te za sastav podnesaka od 04.09.24. i 06.11.24. po 50 bodova (50%), što sveukupno zbrojeno iznosi 875 bodova, koji iznos pomnožen sa 2€, koliko iznosi vrijednost jednog boda, daje iznos od 1.750,00 €. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 437,00 € na ime 25% PDV-a, 70.34 € na ime sudske pristojbe na tužbu, 70,34 € na ime sudske pristojbe na ovu presudu, te 15.46 € na ime troškova sudske dostave, što sve ukupno iznosi 2.343,64 €.

57.2. Dakle, trošak tužitelja iznosi 2.343,64 € Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripada kamata počev od presuđenja, dakle od 28. veljače 2025. pa do konačne isplate.

57.3. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog odlučeno je kao u toč. II izreke presude.

U Splitu, 28. veljače 2025.

S U D A C

Miro Maslać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove odluke.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku