Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-270/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sisku, po sucu tog suda Vedranu Medakoviću, u pravnoj stvari tužitelja ĆU, [adresa],A, OIB: [osobni identifikacijski broj],, zastupanog po punomoćniku Željku Stankovću, odvjetniku iz Siska, protiv tuženika ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja niištetnosti i isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave na ročištu 23. siječnja 2025., na ročištu za objavu presude 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da su ništetne odredbe točke 7. Ugovora o kreditu, 2402006- 1031262160/ 51401652-5102726579 od 21.11.2005., koji su tužitelj ĆU, [adresa],A, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditor, sklopili dana 21.11.2005. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II/ Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju ĆU, [adresa],A, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.830,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to:

-na iznos od 7,13 € od 01.11.2008.g.

-na iznos od 9,81 € od 01.01.2009.g.

-na iznos od 10,91 € od 01.02.2009.g.

-na iznos od 12,01 € od 01.03.2009.g.

-na iznos od 5,88 € od 01.04.2009.g.

-na iznos od 8,97 € od 01.05.2009.g.

-na iznos od 5,16 € od 01.06.2009.g.

-na iznos od 0,70 € od 01.07.2009.g.

-na iznos od 2,54 € od 01.08.2009.g.

-na iznos od 5,77 € od 01.09.2009.g.

-na iznos od 2,62 € od 01.10.2009.g.

-na iznos od 2,31 € od 01.11.2009.g.

-na iznos od 6,06 € od 01.12.2009.g.

-na iznos od 9,06 € od 01.01.2010.g.

-na iznos od 12,98 € od 01.02.2010.g.

-na iznos od 19,52 € od 01.03.2010.g.

-na iznos od 18,99 € od 01.04.2010.g.

-na iznos od 24,67 € od 01.05.2010.g.

-na iznos od 10,02 € od 01.06.2010.g.

-na iznos od 36,90 € od 01.07.2010.g.

-na iznos od 32,92 € od 01.08.2010.g.

-na iznos od 47,55 € od 01.09.2010.g.

-na iznos od 40,30 € od 01.10.2010.g.

-na iznos od 34,04 € od 01.11.2010.g.

-na iznos od 52,73 € od 01.12.2010.g.

-na iznos od 62,27 € od 01.01.2011.g.

-na iznos od 55,14 € od 01.02.2011.g.

-na iznos od 52,01 € od 01.03.2011.g.

-na iznos od 51,36 € od 01.04.2011.g.

-na iznos od 52,02 € od 01.05.2011.g.

-na iznos od 70,97 € od 01.06.2011.g.

-na iznos od 74,11 € od 01.07.2011.g.

-na iznos od 95,69 € od 01.08.2011.g.

-na iznos od 92,64 € od 01.09.2011.g.

-na iznos od 75,69 € od 01.10.2011.g.

-na iznos od 73,98 € od 01.11.2011.g.

-na iznos od 72,82 € od 01.12.2011.g.

-na iznos od 77,12 € od 01.01.2012.g.

-na iznos od 81,94 € od 01.02.2012.g.

-na iznos od 82,05 € od 01.03.2012.g.

-na iznos od 78,67 € od 01.04.2012.g.

-na iznos od 81,31 € od 01.05.2012.g.

-na iznos od 82,05 € od 01.06.2012.g.

-na iznos od 80,22 € od 01.07.2012.g.

-na iznos od 80,81 € od 01.08.2012.g.

-na iznos od 78,56 € od 01.09.2012.g.

-na iznos od 74,48 € od 01.10.2012.g.

-na iznos od 79,07 € od 01.11.2012.g.

-na iznos od 80,17 € od 01.12.2012.g.

-na iznos od 80,25 € od 01.01.2013.g.

-na iznos od 74,67 € od 01.02.2013.g.

-na iznos od 74,85 € od 01.03.2013.g.

-na iznos od 79,43 € od 01.04.2013.g.

-na iznos od 77,08 € od 01.05.2013.g.

-na iznos od 71,03 € od 01.06.2013.g.

-na iznos od 68,64 € od 01.07.2013.g.

-na iznos od 70,63 € od 01.08.2013.g.

-na iznos od 73,71 € od 01.09.2013.g.

-na iznos od 78,87 € od 01.10.2013.g.

-na iznos od 76,04 € od 01.11.2013.g.

-na iznos od 78,95 € od 01.12.2013.g.

-na iznos od 81,00 € od 01.01.2014.g.

-na iznos od 80,41 € od 01.02.2014.g.

-na iznos od 82,46 € od 01.03.2014.g.

-na iznos od 81,41 € od 01.04.2014.g.

-na iznos od 80,52 € od 01.05.2014.g.

-na iznos od 33,65 € od 01.06.2014.g.

-na iznos od 78,77 € od 01.07.2014.g.

-na iznos od 81,40 € od 01.08.2014.g.

-na iznos od 84,21 € od 01.09.2014.g.

-na iznos od 83,89 € od 01.10.2014.g.

-na iznos od 86,39 € od 01.11.2014.g.

-na iznos od 87,21 € od 01.12.2014.g.

-na iznos od 86,39 € od 01.01.2015.g.

-na iznos od 87,49 € od 01.02.2015.g.

-na iznos od 87,49 € od 01.03.2015.g.

-na iznos od 87,49 € od 01.04.2015.g.

-na iznos od 87,49 € od 01.05.2015.g.

-na iznos od 87,49 € od 01.06.2015.g.

-na iznos od 87,45 € od 01.07.2015.g.

-na iznos od 85,01 € od 01.08.2015.g.

-na iznos od 85,01 € od 01.09.2015.g.

za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III/ Utvrđuje se neosnovanost zahtjeva tuženika usmjerenog na postojanje potraživanja radi prebijanja u visini od 372,31 Eura s osnova tzv. negativne tečaje razlike te iznosa od 3.007,15 eura s osnove preplate u konverziji.

IV/ Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju ĆU, parnični trošak u iznosu od 1.211,17 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a gdje referentnu stopu čini kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ( čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a), u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I/ Utvrđuje se da je tužba tužitelja ĆU djelomično povučena u odnosu na novčani iznos od 257,70 eura ( razliku između prvotno utuženog iznosa od 5.088,64 eura i konačno postavljenog zahtjeva od 4.830,94 eura).

II/ Odbijaju se kao neosnovani istaknuti prigovori tuženika u pogledu zastare, aktivne legitimacije i mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisku.

Obrazloženje

1. U tužbi dostavljenoj ovome sudu **.**.2023. ĆU ( u daljnjem tekstu: tužitelj ) u bitnom navodi da je ugovorom o kreditu, broj: 2402006-1031262160/ 51401652-5102726579 od 21.11.2005., podigao gotovinski kredit od 43.391,66 CHF, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja kredita. Predmetni kredit je u cijelosti otplatio. Točkom 7. ugovoreno je da se iznos kredita iz točke 1. ugovora otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, 216 anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu. Tužitelj navodi kako mu nisu bile jasno obrazložene navedene odredbe te se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. ( potvrđenu odlukom Vrhovnog suda RH posl.br., Rev- 2221/18., od 03. rujna 2019.) u sklopu koje je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelj se u smislu čl. 502 C ZPP-a poziva na pravno utvrđenje iz presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Obzirom da je odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to smatra da je plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, na koji način je preplatio tuženiku iznos od 5.088,64 EUR / 38.340,35 kn. Tužitelj osim toga navodi da su stranke 2. 2. 2016. sklopile Anex broj 1 ugovora o kreditu broj 5102726579 kojim je kredit konvertiran u valutu EUR-o, pri čemu u sukladno odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. i nadalje ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i od trenutka sklapanja pravnog posla.

Stoga tužitelj tužbom postavlja tužbeni zahtjev kojim:

- traži utvrđenje ništetnom odredbe točke 7. ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF,

- te potom isplatu iznosa od 5.088,64 EUR/38.340,35 kn, na koji teče zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa, pa do isplate

- troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu od 28. rujna 2023. tuženik opširno i detaljno pojašnjava razloge temeljem kojih osporava osnovanost tužbe i tužbenih zahtjeva.

2.1. Prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti zbog čl. 14. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke, slijedom čega smatra da je za postupanje mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

2.2. Osporava aktivnu legitimaciju odnosno svojstvo potrošača tužitelja pri čemu navodi kako je tužitelj dužan dokazati status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji takav status. Osim toga ističe da su određene uplate na ime podmirenja kredita vršene i od strane sudužnice FU. U sklopu aktivne legitimacije tuženik ističe da se konkretni ugovor o kreditu ne može smatrati potrošačkim jer mu je namjena bila zatvaranje poljoprivrednog kredita također otvorenog kod tuženika, a namjena je služila za kupnju mehanizacije za potrebe OPG-a kojeg je tužitelj vlasnik.

2.3. Detaljno se osvrće na provedenu konverziju ukazujući kako su stranke aneksom stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove. Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na konkretan slučaj su sljedeća:

- aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

- aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

- tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,

- tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Uz navedeno, tužitelj ukazuje da je Sud EU u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13, pa smatra su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U tom dijelu tužitelj se poziva na praksu Suda EU u predmetu C-118/17 i C-452/18 te predlaže odbaciti tužbu a podredno odbiti istu uz naknadu troškova postupka.

2.4. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF tuženik također ističe prigovor zastare, osvrće se na odluke VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku te presude Suda EU, o informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora, o nepostojanju ekstra profita banke te zaključuje da odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.5. Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata navodeći da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.7. U odnosu na prigovor radi prijeboja isti ističe s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 2.805,39 kn/372,31 EUR-a ( kada je tečaj bio niži od početnog), kao i s osnove preplate iz konverzije, gdje predlaže u prijeboj staviti tražbinu od 22.657,35 kn / 3.007,15 Eura ( koji se sastoji od 20.586,39 kn/2.732,28 eura od 1. 10. 2015. te 2.044,49 kn/271,35 eura od 3. 2. 2016.). U tom dijelu predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Zaključno tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. Podneskom od 15. siječnja 2024. tužitelj je nakon provedenog dokaza po imenovanom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, postavio tužbeni zahtjev za isplatom po osnovu valutne klauzule na način da umjesto prvotno utuženih 5.088,64 eura po toj osnovi potražuje 4.830,94 eura.

4. Navedeno raspolaganje tužitelja u procesnom smislu predstavlja djelomično povlačenje tužbe temeljem čl. 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; - u daljnjem tekstu: ZPP), obzirom da se u smislu te odredbe smanjenje smatra djelomičnim povlačenjem. Tuženik se takvom postupanju nije usprotivio te se upustio u raspravljanje u pogledu povučenog dijela, pa je riječ o procesno dopuštenom raspolaganju koje je u odnosu na iznos od 257,70 eura ( razliku između prvotno utuženog iznosa od 5.088,64 eura i konačno postavljenog zahtjeva od 4.830,94 eura) valjalo utvrditi rješenjem te odlučiti kao pod točkom I/ izreke rješenja sadržanog u ovoj presudi i rješenju.

U odnosu na dokazni postupak

5. U tijeku postupka sud je proveo dokaze uvidom u tužbu sa ugovorom o kreditu, zk izvatkom, Anexom ugovora o kreditu, planom otplate, sudskom praksom (str. 1-114 spisa), podnesak tužitelja od 5. rujna 2023., sa pregledom prometa po kreditu ( str. 118-148 spisa), odgovor na tužbu sa sudskom praksom, informativnim letcima tuženika, člancima, pisanim iskazom, obavijestima o izračunu konverzije, izračunom, nacrtom anexa, obrascem za prihvat izračuna, pregled prometa ( str. 149- 339 spisa) proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po imenovanom vještaku Kseniji Vrebac koja je dostavila pismeni nalaz i mišljenje (str. 349-357 spisa), očitovanje na prigovore tuženika ( str. 419-422 spisa ), i koja je osim toga saslušana usmeno na ročištu 23. siječnja 2024.. Osim navedenog je proveden dokaz saslušanjem svjedoka TU i FU te dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku.

6. Saslušana u svojstvu svjedoka TU, zaposlenica tuženika, je u bitnom iskazala da je 2005. kao i danas obavljala posao financijskog savjetnika za građane. Sjeća se tužitelja kao klijenta te je po primitku poziva za ročište izvršila uvid u sam ugovor koji je predmetom postupka kako bi se prisjetila konkretnih okolnosti. Iako u samom ugovoru nije navedeno da bi se tužitelju on odobrio vezano za djelatnost OPG-a, tu okolnost su uzeli u obzir prilikom sklapanja pravnog posla iz razloga jer mu je to bio jedini izvor prihoda, a ta djelatnost je izjednačena sa statusom njega kao fizičke osobe. Tužitelju je u konkretnom slučaju odobren hipotekarni gotovinski kredit, a namjena je bila usmjerena na zatvaranje druga dva kredita od kojih je jedan bio kod banke tuženika, a drugi kod PBZ d.d.. Osim zatvaranja ta dva kredita, ostatak ugovora se trebao iskoristiti za kupnju mehanizacije. Tužitelju je prilikom sklapanja pružena mogućnost izbora između ugovaranja sa valutnom klauzulom koja je vezana uz valutu CHF ili sklapanja ugovora sa valutnom klauzulom koja je vezana uz EUR, te je pristao na prvi oblik ugovaranja. Sve su stranke pa tako i tužitelja informirali o mogućnosti rasta odnosno osciliranja valute CHF. Zaključuje da se konkretnog razgovora koji je vođen sada prije gotovo 20 godina naravno ne može sjetiti, a svoje iskazivanje temelji na uvidu u sam spis i dokumentaciji kojom banka još uvijek raspolaže a koju je pogledala prije pristupa sudu.

Na upite stranaka svjedokinja je iskazala da banka prilikom odobravanja nenamjenskog kredita ispituje korisnika o njegovoj namjeni. Kako će se koristiti kredit u slučaju poput ovoga odlučuje korisnik kredita, a djelatnici o svrsi sa njima razgovaraju. Sjeća se da se u konkretnom slučaju radilo o poljoprivrednoj mehanizaciji, a da li je ona kupljenja uistinu ne zna. Da se tužitelj i nije odlučio za kupnju takve mehanizacije ili da je prezentirao kao želi kupiti npr. osobno vozilo, kredit bi u osnovi bio sastavljen u istovjetnoj formi. Konkretnim kreditom su zatvarana dva kredita, od čega jedan namjenski, a drugi nenamjenski. Da li su osobama sa kojim je banka imala sklopljen ugovor u svojstvu nositelja OPG-a provođene konverzije 2015., svjedokinja ne može odgovoriti.

7. U odnosu na iskaz svjedokinje TU ovaj sud smatra bitnim ukazati da ista potvrđuje kako je tužitelju dodijeljen kredit pri čemu u ugovoru nije navedeno da je vezan za djelatnost OPG-a, nakon čega iskazuje da je takva okolnost uzeta u obzir prilikom sklapanja ugovora te da je ugovor dodijeljen dijelom i radi kupnje poljoprivredne mehanizacije. U tom dijelu iskazu svjedokinje TU nije priklonjena vjera iz razloga jer je proturječan. Naime, svjedokinja jer na upit suda jasno navela da se zbog proteka vremena od gotovo 20 godina ne sjeća konkretnog razgovora sa tužiteljem, nakon čega iskazuje da je tužitelju kredit dodijeljen radi kupnje mehanizacije a koji podatak nije u skladu sa samim ugovorom o kreditu te ne proizlazi iz dostavljene materijalne dokumentacije.

U odnosu na taj dio iskaza ovaj sud nužno primjećuje da iz materijalne dokumentacije i ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelju dodijeljen kao građaninu i fizičkoj osobi ( čl. 3 ugovora), a što potvrđuju i iskazi svjedoka FU i tužitelja ( koji su potvrdili da je kredit dodijeljen i korišten radi zatvaranja drugog auto kredita te obnove nekretnine u kojoj su živjeli) te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke ( koji je također ukazao da niti iz jednog dokumenta nije vidljivo da bi se kredit odnosio na kupnju poljoprivredne mehanizacije i svojstvo tužitelja kao nositelja OPG- a). Osim toga, valja primijetiti da je svjedokinja TU navela da se konkretnog razgovora 2005. ne sjeća ( što je i logično), ali da je temeljem uvida u dokumentaciju banke prije dolaska na ročište, utvrdila okolnosti od međutim različite od onih koje prileže spisu.

Stoga je njen iskaz u tom dijelu nužno kritički promotriti jer je suprotan materijalnoj dokumentaciji i ostalim provedenim dokazima, a poglavito jer i sama svjedokinja navodi da se konkretnog razgovora ne sjeća, pa je nejasno temeljem čega i koje to dokumentacije je predmetni ugovor povezala sa kupnjom mehanizacije. Stoga je njezinom iskazu priklonjena vjera osim u gore navedenom dijelu u kojem je iskaz različit od materijalne dokumentacije odnosno u pogledu namjene kredita i svojstva tužitelja kao potrošača.

8. Saslušana u svojstvu svjedoka FU, je iskazala da je u braku sa tužiteljem od 2004., pa se sjeća da se 2005., odlučio kreditno zadužiti. Tada je bila u trudnoći sa drugim djetetom te su željeli renovirati stambeni prostor u kojem žive u selu [adresa], Općini Martinska Ves. Koliko se sjeća novac su iskoristili za renovaciju grijanja, promijenili su prozore na kući, stavili laminat i neke stvari za dijete koje im se rodilo 2006.. Osim toga, suprug je imao kredit za auto pa misli da je zatvorio taj stari kredit za vozilo. Suprug nije 2005. bio zaposlen, a bio je nositelj poljoprivrednog gospodarstva. U jednom trenutku su držali i životinje, krave i svinje, ali su od toga zbog situacije odustali te se suprug i danas bavi isključivo poljoprivrednom proizvodnjom tako da uzgaja različite kulture. Koliko joj je poznato nikada se nije zaduživao kreditno u svojstvu nositelja OPG-a niti za potrebe obavljanja tog posla. Za OPG nisu kupovali nikakvu mehanizaciju, a ne može se sjetiti da bi suprug imao drugih kreditnih zaduženja osim onog koji je predmetom postupka i kredita za auto.

9. Saslušan u svojstvu stranke tužitelj je u bitnom iskazao da se 2005. odlučio za kreditiranje kod tuženika sa kojim je želio zatvoriti kredit za auto te da mu ostanu sredstva za renoviranje kuće na adresi prebivališta. Nositelj je OPG-a od 2003., poljoprivredom se bavi od 1997., ali nije točno da bi ovaj kredit imao ikakve veze sa tom djelatnošću ili kupnjom mehanizacije. Za potrebe OPG-a danas ima više traktora, prvi je kupljen 1997., drugi 2003., a treći marke CLASS je kupio preko EU fondova 2022.. Stoga 2005., nije kupovao nikakav traktor niti mehanizaciju sredstvima kredita. Kako je supruga rekla, dobili su drugo dijete 2006., pa su radi toga se kreditno zadužili i sredstvima kredita renovirali kuću tako da su sredili fasadu, stavili PVC stolariju, centralno grijanje i uredili unutrašnjost. Riječ je o kući na adresi stanovanja čiji je suvlasnik u 2/3 dijela sa majkom koja s njima živi. Kuća nije nikada korištena za komercijalne svrhe. Djelatnica banke koja je danas saslušana je navela da je kreditom kupio mehanizaciju što nije točno,. Dugogodišnji je klijent tuženika, sa bankaricom se dobro poznaje te je moguće da je nešto zamijenila jer joj je pričao da se bavi poljoprivredom i od nje živim. Za OPG se međutim nije kreditno zaduživao preko tuženika, a sve uplate moraju ići transparentno upravo s pozivom na tu djelatnost. Prilikom sklapanja ugovora mu je ponuđena i varijanta kredita uz EUR valutu ali su mu sami djelatnici banke sugerirali da je kreditiranje uz valutu CHF povoljnije, a što je stvarno po izračunu mjesečne rate i bilo. Nisu ga upozorili na rizičnost takvog ugovaranja. Početna rata je iznosila nešto više od 1.800,00 kn i bila mu prihvatljiva, a poslije je ona rasla do skoro 2.500,00 kn što mu je bilo financijsko opterećenje ali je kredit morao plaćati jer se radilo o hipotekarnom kreditu gdje mu je osigurana kuća u kojoj živi. Ugovor je potpisan na standardnom obrascu sastavljenom od strane banke. Nisu uopće pregovarali o pitanju mjesne nadležnosti niti je uopće bio svjestan da je u ugovoru sadržana odredba o takvoj nadležnosti, a ugovor je sklopio u poslovnici tuženika u Sisku. Nitko ga u banci nije pitao za namjenu kredita prije podizanja. Kredit je koristio samo za adaptaciju kuće i zatvaranje auto kredita te još jednog kredita koji je imao kod PBZ d.d. Taj kredit je bio možda i od prije 2000.. Auto koji je bio kupljen je bio marke Ford Mondeo te je korišten za osobne potrebe. Ugovor je letimično pročitao. Nije pravnik pa prema tome nisam razumio pojam valutne klauzule. Bila mi je bitna isključivo visina mjesečne rate i to da ju može plaćati. Zato je i sklopljen na rok od 18 godina.

10. Iskazu tužitelja i svjedokinje FU sud je priklonio vjeru, pri čemu je putem tog dokaza utvrđeno da je tužitelj predmetni kredit sklopio sa tuženikom kao potrošač sa ciljem da zatvori druga dva kreditna zaduženja od kojih je jedno bilo kod tuženika, a da ostatak sredstava iskoristi za adaptaciju nekretnine u kojoj živi. Osim toga je iz takvih iskaza utvrđeno da je tužitelj imao sužene mogućnosti pregovaranja a stoga jer je ugovor sklopljen putem standardnog obrasca unaprijed sročenog od strane banke, pri čemu tuženik nije mogao utjecati na ugovorne odredbe koje su u njemu sadržane. Također, iz iskaza proizlazi da tužitelj nije upozoren na rizičnost ugovaranja valutne klauzule, a osim toga nije bio niti svjestan postojanja ugovornih odredbi o mjesnoj nadležnosti.

11. Kako je odluka o visini tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju ovisila o stručnom financijsko-knjigovodstvenom znanju predmetne materije, sud je odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Kseniji Vrebac, dipl.oec, koja je dostavila nalaz i mišljenje ( str. 349-357 spisa ). Imenovana vještakinja je pri tome na opsežan, razumljiv, logičan i stručan način pojasnila sve segmente sklapanja osnovanog ugovora o kreditu kao i same konverzije odnosno dodatka ugovora od 2. 2. 2016.. U odnosu na osnovni ugovor je ukazala da su stranke 21. 11. 2005. sklopile ugovor o hipotekarnom kreditu u kojem se u bitnome navode sljedeći uvjeti kreditiranja:

- iznos odobrenog kredita je kunska protuvrijednost od 43.394,66 CHF, obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj,

- ugovorena redovna kamatna stopa iznosi 8,25 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke,

- rok otplate kredita iznosi 216 mjeseci,

- korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju banke na dana odobrenja žiro računa banke,

- anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu,

- početno ugovoreni anuitet iznosi 386,25 CHF

- kredit je isplaćen 24. 11. 2005.,

- srednji tečaj banke za CHF na dan isplate kredita iznosi 4,7461,

- dospijeće prvog anuiteta (početak otplate) je 1.01.2006. godine,

- za uplate do 31. 7. 2013. se primjenjuje srednji tečaj tuženika, a od 1. 8. 2013. srednje tečaj Hrvatske narodne banke,

- kredit je otplaćen u cijelosti,

- tijekom otplate tuženik je u više navrata jednostrukom odlukom mijenjao visinu kamatne stope, a samim time i visinu anuiteta tako da nakon ugovorenog anuiteta od 386,25 CHF:

od 01. 05. 2009. iznosio 408,19 CHF,

od 01. 11. 2011. iznosio 401,11 CHF,

od 01. 08. 2014. iznosio 401,00 CHF,

od 01. 07. 2015. iznosio 400,81 CHF,

od 01. 08. 2015. iznosio 389,63 CHF.

12.Prvi zadatak vještačenja se odnosio na izračun razlike iznosa koji je tužitelj u utuženom razdoblju stvarno plaćao po osnovi valutne klauzule u CHF i iznosa koji bi plaćao da je anuitete plaćao po početnom tečaju. Vještak je takav izračun prikazao u tablici ( str. 351-352 spisa) te zaključio da je po osnovi valutne klauzule u CHF tužitelj preplatio iznos od 36.398,84 kn odnosno 4.830,94 Eura.

12. Kao drugo, vještak se očitovao i na izračun razlike neotplaćenog iznosa glavnice kredita u EUR na dan konverzije pa je u tom smislu utvrđeno da nedospjela glavnica kredita ugovorenog uz valutnu klauzulu u CHF prema početnom otplatnom planu na dan konverzije iznosi 27.670,54 CHF, te uz početno ugovoreni tečaj za CHF (važeći na dan isplate kredita), protuvrijednost u kunama iste nedospjele glavnice iznosi 131.327,15 kuna. U izračunu konverzije, prema simuliranom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u EUR valuti, banka je utvrdila nedospjelu glavnicu na dan konverzije u iznosu od 18.532,20 eura, prema tečaju za eur valutu na dan konverzije, u protuvrijednosti od 141.439,20 kuna. Stoga razlika između kunskog iznosa glavnice utvrđene konverzijom i glavnice koliko bi iznosila na dan konverzije uz početno ugovorene uvjete, iznosi 10.112,05 kuna, odnosno 1.342,10 eura.

13. Kao treće, vještačenjem se tražio odgovor na pitanje da li je tužitelj u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom, te vještak zaključuje da tužitelj kao potrošač nije u cijelosti obeštećen provođenjem konverzije ( u odnosu na nepoštenost ugovorenih odredbi po pitanju valutne klauzule i promjenjive kamatne stope), jer je obeštećen samo za iznos od 20.586,39 kuna/ 2.697,35 eura koji odgovara višku uplata za EUR anuitete prema simuliranom otplatnom planu na dan 30. 9. 2025. .

Kod odgovora na to pitanje vještakinja se smatra nužnim osvrnuti i na evidentirano stanje isplaćene glavnice kredita, ukupno uplaćenog iznosa za kreditne obveze, kao i na iznos nedospjele glavnice na dan konverzije tj. 30.09.2015. U tom smislu su relevantna sljedeća utvrđenja:

-da je kredit od 43.391,66 CHF isplaćen 24.11.2005. u protuvrijednosti od 205.941,16 kuna, koliko iznosi originalno početno stanje glavnice na dan isplate kredita,

- da na dan 30.09.2015., prema aktualnom otplatnom planu kredita, nedospjela glavnica iznosi 28.095,42 CHF /196.127,72 kuna,

- da na dan 30.09.2015., prema početnom otplatnom planu i tečaju za CHF važećem na dan isplate kredita, nedospjela glavnica bi iznosila 131.327,15 kuna (27.670,54 x 4,7461),

- da na dan 30.09.2015. preračunata nedospjela glavnica kredita konvertiranog u EUR iznosi 18.532,20 eura, odnosno 141.439,20 kuna,

Ukupne uplate za kreditne obveze do konverzije iznose 255.287,37 kn. To znači da nakon gotovo 10 godina otplate kredita sa ukupno uplaćenim iznosom od 255.287,37 kuna, nedospjela CHF glavnica kredita na dan konverzije izražena u kunama iznosi 196.127,72 kuna, i ona je manja samo za 9.813,44 kn od početnog stanja isplaćene glavnice (205.941,16 - 196.127,72 = 9.813,44), što znači da je ukupna uplata od cca 255 tisuće kuna iskorištena za otplatu početno ugovorenih anuiteta od 386,25 CHF, razliku plaćene kamate, a ponajviše za drastičan porast tečaja CHF u razdoblju otplate kredita.

Ovaj podatak po vještaku upućuje na enorman rast tečaja CHF, koji je posljedično povećavao stanje neotplaćene glavnice tijekom otplate kredita, izraženu u protuvrijednosti u kunama, jer kako je tečaj rastao, tako je i neotplaćena glavnica protuvrijednosti u kunama rasla, čak bez obzira na sve veće kunske uplate usmjerene za zatvaranje obveza za mjesečne anuitete. U tijeku otplate kredita je došlo i do bitnog poremećaja u strukturi samoga anuiteta jer se zbog povećanja kamatnih stopa povećavala visina anuiteta, a mijenjala se i struktura unutar samog anuiteta u korist kamata, a na štetu glavnice.

Dakle, pod uvjetom ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, u otplati kredita do 30.09.2015., sa potrebnom uplatom od 214.482,06 kuna, tužitelj bi došao do nedospjele glavnice u iznosu od 131.327,15 kuna, a na realizirani način, uz uplatu za anuitete, većeg, stvarnog iznosa od 255.287,37 kuna, došao je do nedospjele glavnice u iznosu od 196.127,72 kuna, odnosno 141.439,20 kuna, koliko mu je priznato konverzijom.

Jednostavno rečeno, tužitelj je dao više za gotovo 41 tisuću kuna, da bi na dan konverzije uz konvertiranu glavnicu završio u lošijem položaju nego da nije konvertirao kredit, da je nastavio plaćati obveze po osnovnom ugovoru, te u pravnom postupku ostvario povrat više uplaćenih sredstava na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

Vještak u tom smislu zaključuje da taj iznos preplaćenih sredstava tužitelju konverzijom nije vraćen.

14. Stoga vještak ukazuje da je tužitelj u odnosu na posljedice nepoštenog ugovaranja koje u pogledu tri segmenta ( i to promjenjive kamatne stope čiji izračun nije bio predmetom vještačenja, valutne klauzule u CHF i razlike neotplaćene glavnice na dan konverzije) oštećen sa iznosom od 6.173,04 eura, a koji se sastoji od 4.830,94 eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 1.342,10 eura po osnovi razlike u neotplaćenoj glavnici na dan 30. 9. 2015. ).

15. Za odgovor na pitanje o tome kakvi su učinci konverzije na posljedice nepoštenog ugovaranja, vještak je uzeo u obzir utvrđeni višak uplate prema izračunu konverzije koji iznosi 20.586,39 kn/2697,35 eura.

16. Vještak u tom smislu zaključuje da je je tužitelj konverzijom obeštećen samo djelomično, pri čemu razlika iznosa izračunatog u nalazu na štetu tužitelja i iznosa priznatog konverzijom, iznosi 3.745,69 eura ( 6.173,04 - 2.697,35 eura).

17. Tuženik je podneskom od 15. 1. 2025. naveo da ne prigovara izračunu vještaka u odnosu na pozitivne razlike tečaja, ali prigovara izračunu preplate iz konverzije, u kojem smislu je predložio dopunu vještačenja.

18. Vještak se podneskom od 17. 1. 2025. očitovao na iznesene prigovore tuženika te otklonio iste ukazujući da iako iznos preplate tužitelja iz Aneksa ugovara iznosi 22.657,35 kuna, na obeštećenje tužitelja se odnosi samo dio od 20.586,39 kuna (kao višak uplate za EUR anuitete do konverzije), dok se za ostatak preplate ne može umanjiti potraživanje tužitelja koje je obračunato temeljem ništetnosti valutne klauzule u CHF, a iz razloga jer se radi o iznosu iznos preplate nakon konverzije, na dan 02.02.2016. (u prijelaznom razdoblju od 30.09.2015. do 02.02.2016. godine) u visini razlike 22.657,35 - 20.586,39 =2.070,96 kuna (pri čemu tuženik u podnesku netočno navodi iznos od 2.044,49 kuna).

19. Pri tome je za predmet ovog postupka ( i odlučivanje o prigovoru prebijanja tuženika ) od utjecaja činjenica prema kojoj vještak detaljno i razumljivo obrazlaže da iznos viška odnosno preplate od 20.586,39kn/2.732,28 eura predstavljaju sredstva koja je tužitelj kao potrošač više uplatio prema simuliranom otplatnom planu do izračuna konverzije tj. 30. 09. 2015., dok se iznos od 2.044,49 kn/271,35 eura odnosi na razliku između stvarno uplaćenog kunskog iznosa i iznosa koji je bio potreban za podmirenje novog EUR anuiteta konvertiranog kredita, u kojem slučaju je tužitelj znatno preplaćivao svoje kreditne mjesečne obveze nakon 30. 9. 2015..

20. U odnosu na izračun negativnih razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita, vještak je zaključio da negativna razlika manje plaćenog anuiteta, kada je tečaj švicarskog franka na dan plaćanja bio niži od tečaja na dan isplate kredita iznosi -2807,64 kuna, odnosno -372,62 eura te se odnosi na period od 1. 1. 2006. do 1. 12. 2008. ( tablica str. 419 i 420 spisa ).

21. Stoga se u sklopu pismenog nalaza i mišljenja mogu zaključno sumirati sljedeća utvrđenja:

- da je konverzija provedena zakonito i sukladno metodologiji propisanoj odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015),

- da je po osnovi valutne klauzule u CHF, pod uvjetom nepoštenosti ugovaranja i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj preplatio 4.830,94 Eura,

- da razlika iznosa neotplaćene glavnice ( između glavnice utvrđene u sklopu konverzije i glavnice koja bi na dan 30. 9. 2015. iznosila pod uvjetom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamate ) iznosi 1.342,10 Eura,

- da je tužitelju u sklopu konverzije temeljem simuliranog otplatnog plana ( kao da je od početka plaćao kreditu koji je vezan u valutu EUR ) na dan 30. 9. 2015. utvrđena preplata u iznosu od 2.697,35 eura, koji se sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju treba koristiti za namirenje 50% budućih iznosa anuiteta, u razdoblju nakon konverzije,

- da tužitelj kao potrošač nije u cijelosti obeštećen provođenjem konverzije u odnosu na nepoštenost ugovorenih odredbi po pitanju valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te ako bi se zbroja osnova po kojima je oštećen bez promjenjive kamatne stope (tj. temeljem valutne klauzule i razlike u neotplaćenoj glavnici na 30. 9. 2015. ) odbio iznos preplate u sklopu konverzije bi preostao iznos od 3.475,69 eura.

- da negativna razlika manje plaćenog anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja bio niži od tečaja na dan isplate kredita iznosi 2.807,64 kn odnosno 372,62 eura te se odnosi na period do 1. prosinca 2008..

22. Vještakinja je nalaz i mišljenje iznijela i usmeno na ročištu pri čemu je ostala u cijelosti kod pismenog iznesenog nalaza i mišljenja kao i dopune od 17. siječnja 2025. kojom je iskazala negativnu razliku te očitovanje u pogledu iznosa preplate. Zadatak vještačenja polazi od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule u CHF, pa je za odgovor na pitanje da li je tužitelj u cijelosti obeštećen konverzijom, čiji izračun je proveden sa 30. rujnom 2015., polazila od dvije komponente. Prvu čini iznos za koji je tužitelj oštećen upravo temeljem valutne klauzule i gdje se radi o iznosu od 4.830,94 EUR. Osim toga je uzela u obzir i iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015.. Naime, konverzija je provedena u skladu sa Zakonom te je zasigurno dovela tužitelja u povoljniji položaj od onoga u kojem je bio prije potpisivanja tog dodatka. Međutim, odgovor na pitanje da li je u cijelosti obeštećen zahtjeva analizu njegove situacije uslijed ugovaranja odredbi za koje pretpostavljamo da su nepoštene te one situacije u koju je doveden nakon toga. Da tužitelj nije pristao na konverziju, a da je utužio valutnu klauzulu, te pod pretpostavkom da je ona ništetna, neotplaćena glavnica bi na dan 30. rujna 2015., iznosila 131.327,15 kn odnosno 1.342,10 EUR manje od neotplaćene glavnice utvrđene konverzijom. Stoga je i taj element uzela u međusobni omjer te zbroj u tom smislu iznosi 6.173,04 EUR i riječ je o iznosima za koje je tužitelj oštećen pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF. U nekim postupcima je po zahtjevu tužitelja uzimala i iznose za koje su tužitelji oštećeni uslijed ugovaranja promjenjive kamatne stope, ali kako u ovom postupku tužitelj isto nije tražio, taj element nije uzet u obzir. Taj iznos se teoretski može suprotstaviti iznosu pretplate koja je utvrđena konverzijom te iznosi 2.697,35 EUR pa se zaključno dobiva razlika od 3.475,69 EUR. Za samo prebijanje preplate smatra najprihvatljivijim oduzeti kasnija razdoblja iskazana u tabeli na str. 351 i 352 spisa od 1. rujna 2015., pa prema ranijim datumima, a uzimajući u obzir da je tužitelju taj iznos priznat kasnije u konverziji nakon 30. 9. 2015. U odnosu na samo svojstvo potrošača vještak ne zna u kojem svojstvu je tužitelj pristupio banci, ali može potvrditi da iz samog ugovora o kreditu i dokumentacije u spisu nije razvidno da je isti nositelj OPG-a ili da je kredit u tom svojstvu dodijeljen. Samo je navedeno da je riječ o hipotekarnom kreditu, a nigdje nije pronašla da bi se spominjala kupnja poljoprivredne mehanizacije. Zaključno je vještakinja ukazala da banka nije uzimala u obzir zatezne kamate prilikom izračuna preplate.

24. Nalazu i mišljenju vještakinje Ksenije Vrabac, kako pismeno tako i usmeno iskazanom, ovaj prvostupanjski sud je priklonio vjeru u cijelosti budući da je vještak na izuzetno jasan, stručan, prihvatljiv, logičan i razumljiv način pojasnio metodologiju primjene i sam način izračuna konkretnog potraživanja po svakoj utuženoj osnovi. Vještak se pri tome očitovao i na sve prigovore i navode tuženika u pogledu tzv. negativne razlike kao i pitanja preplate odnosno viška utvrđenog konverzijom. Vještak se osim toga detaljno i razumljivo osvrnuo na provedenu konverziju te ukazao na razloge i zaključak da tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen u pogledu potraživanja koje je predmetom ovog postupka.

U odnosu na primjenu materijalnog prava

25. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023;), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Odredbom čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Odredbom čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022., 145/2023. i 155/2023; u nastavku: ZOO ) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

Odredbom čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. Odredbom čl. 8. ZOO-a je propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka). Odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Općenito u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja i prigovore tuženika

26. Predmet postupka u konkretnom slučaju predstavlja odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja kojim, nakon što traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka 2005. ( točka I/ izreke), postavlja tužbeni zahtjev za isplatom temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i gdje konačno potražuje 4.830,94 eura prema pojedinačno dospjelim mjesečnim iznosima ( točka II/ tuženog zahtjeva).

27. Tuženik se postavljenom tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti te ističe prigovore mjesne nenadležnosti, svojstva potrošača, zastare i prigovor radi prijeboja u sklopu kojega predlaže u prijeboj staviti 372,31 Euro temeljem negativnih iznosa s osnove tečaja ( str. 168 spisa – točka VI. odgovora na tužbu ) te iznos viška utvrđenog konverzijom u ukupnom iznosu od 3.007,15 eura ( str. 170 spisa – točka VII odgovora na tužbu).

28. U postupku je utvrđeno, te nije sporno, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 21. 11. 2005. ugovor o hipotekarnom kreditu kojim se banka obvezala staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 43.391,66 CHF po srednjem tečaju banke važećem na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje, nije sporno da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 8,250% godišnje ( čl. 8. Ugovora ), a koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odlukama banke. Rok otplate kredita je ugovoren na 216 mjeseci, a čl. 7. je ugovorena valutna klauzula jer je navedeno da se kredit vraća po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu. Odredbom čl. 16. je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

29. Nadalje, u postupku je temeljem dostavljene dokumentacije te provedenog vještačenja utvrđeno te nije sporno da je tuženik nakon sklapanja ugovora o kreditu jednostrano mijenjao visinu kamatne stope kredita. Na visinu mjesečnih anuiteta je utjecala i promjena tečaja odnosno razlika između tečaja koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora odnosno isplate kredita a prema kojemu je izrađen početni otplatni plan ( i prema kojemu je tužitelj imao realna očekivanja u odnosu na nastavak plaćanja ) i tečaja koji je vrijedio za svaki sljedeći mjesec dospijeća anuiteta.

30. Također, nije sporno da su stranke provele konverziju ugovora sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015; u nastavku: ZID ZPK/15), a tako što su 2. 2. 2016. potpisale dodatak ugovoru o kreditu pri čemu je kreditni aranžman konvertiran na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U sklopu provedene konverzije je utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015..

31. Stoga je za predmet ovog postupka odlučujuće utvrđenje da li je takvo postupanje tuženika, glede ugovaranja i primjene valutne klauzule u CHF bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu utuženih novčanih iznosa. Također, kako nije sporno da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ugovora o kreditu, to je od utjecaja na tužbeni zahtjev za isplatom odgovor na pitanje da li tužitelj ostvaruje pravo na isplatu u slučaju kada je provedena konverzija osnovnog ugovora. Uz navedeno, potrebno se osvrnuti i na sve istaknute prigovore tuženika koji uključuju prigovor mjesne nenadležnosti, svojstva potrošača, zastare i prigovor radi prijeboja. S obzirom na značaj svakog od iznesenih spornih pitanja ista će se pojasniti zasebno. Posebno u odnosu na prigovor mjesne nadležnosti

32. U odnosu na prigovor mjesne nadležnosti, valja primijetiti kako nije sporno da je čl. 16. osnovnog ugovora ugovorena u slučaju spora nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke, što bi prema sjedištu pravne osobe tuženika dovodilo do mjesne nadležnosti Općinskog suda u Rijeci.

33. Ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredbe temeljem obveza koje proizlaze iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima se osim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, odnosi i na ugovaranje mjesne nadležnosti. Brojna sudska praksa Europskog suda u odnosu na takvo pitanje ukazuje kako među primjerenim i djelotvornim sredstvima kojima se potrošaču jamči djelotvorna sudska zaštita mora biti i mogućnost sudjelovanja u okviru postupka koji je protiv njega pokrenuo prodavatelj robe ili pružatelj usluga, u razumnim postupovnim uvjetima, tako da za izvršavanje njegovih prava nisu propisani uvjeti, osobito glede rokova ili troškova, koji sprečavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu Ć od 3. travnja 2019., C-266/18; kao i presudu od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska, C-176/17, EU:C:2018:711, t. 63. te navedenu sudsku praksu).

34. Osim toga, Europski sud u odnosu na pitanje utvrđivanja i provjere ništetnosti ugovornih odredbi u smislu odredbi čl. 6. i 7. spomenute Direktive, ukazuje kako postupovna pravila koja za potrošača uzrokuju prevelike troškove bi mogla za posljedicu imati to da ga odvrate od toga da učinkovito brani svoja prava pred sudom kojem je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio tužbu. To bi moglo biti tako ako bi podnošenje tužbe sudu koji je previše udaljen od njegova domicila potrošaču prouzročilo prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak koji je protiv njega pokrenut (vidjeti u tom smislu presudu Aquamed od 3. travnja 2019., C-266/18; ECLI:EU:C:2019:282; kao i presudu od **.**.2015., F i T, C-567/13, EU:C:2015:88, t. 49. do 59.).

35. Na tragu takvog razmišljanja je i Vrhovni sud RH iznio stajalište broj Su IV- 308/2020 od 5. studenog 2020. koje glasi:

"Prorogacijska klauzula ( o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja ( potrošača ) i sjedišta tuženika ( banke ), mogućnost dolaska na sud ( u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog pregovaranja ili pravnog lijeka ili tužbe ), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstvaljaju questio facti."

36. Stoga je i na pitanje mjesne nadležnosti i nepoštenosti ugovorene odredbe od utjecaja utvrđenje da li se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da li dovodi do neravnoteže u odnosima između stranaka, pri čemu se element ravnoteže promatra kroz pristup potrošača sudu. I u tom pogledu je teret dokazivanja pojedinačnog pregovaranja na samom tuženiku, koji u postupku nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi o nadležnosti sadržanoj u čl. 16. ugovora, obzirom da je ista sadržana u standardnom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati.

37. U postupku je iz iskaza tužitelja utvrđeno ne samo da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti nije pregovaralo, već i da uopće nije bio svjestan postojanja takve odredbe u konkretnom ugovoru, iz čega proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora u standardni sadržaj obrasca uglavio odredbu na koju tuženik nije mogao utjecati i o kojoj se nije pregovaralo.

38. Osim toga, na pitanje mjesne nadležnosti utječe i procesna autonomija što u konkretnom slučaju znači i primjena čl. 59. ZPP-a ( koja uređuje nadležnost po mjestu u kojemu se nalazi poslovna jedinica pravne osobe ) pri čemu u ovom postupku nije sporno da je tuženik sklopio ugovor o kreditu na način da je pristupio u poslovnicu tuženika u Sisku gdje je sam ugovor i sklopljen.

39. Stoga je u konkretnom slučaju ugovaranje odredbe o mjesnoj nadležnosti ( sadržane u čl. 16. ugovora o kreditu ) nepošteno jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sadržana u standardnom obrascu ugovora na koji tuženik nije mogao utjecati i koji mu uopće nije prezentiran prilikom sklapanja ugovora, a koja s obzirom na udaljenost između grada Rijeke ( kao nespornog mjesta sjedišta tuženika) i prebivališta tužitelja, nedvojbeno otežava tužitelju kao potrošaču pristup sudu, pri čemu je i sam ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u gradu Sisku gdje tužitelj ima prebivalište.

40. Stoga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na mjesnu nadležnost nije osnovan te je o istome odlučeno kao u izreci rješenja sadržanog u predmetnoj odluci ( točka II/ izreke rješenja).

Posebno u odnosu na prigovor svojstva potrošača

41. U odnosu na navode tuženika kojima u sklopu odgovora na tužbu osporava samo svojstvo tužitelja kao potrošača, valja ukazati da su odredbom čl. 2. točkom b) i c) Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima definirani pojmovi potrošača i prodavatelja robe ili davatelja usluga. Te odredbe su također implementirane u odredbama ZZP-a kojim se pojašnjavaju osnovni pojmovi na koje se odnosi taj Zakon. Potrošača u tom smislu čini svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim direktivom nastupa izvan okvira svoje djelatnosti, poslovanja ili struke. Europski sud je pojasnio pojam potrošača na način da je riječ o autonomnom i objektivnom pojmu koji treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju kao i da li određeni ugovorni odnos predstavlja djelovanje izvan okvira obrta, poduzeća i profesije ( u tom smislu vidi rješenje u predmetu C-534/15 E od 14. rujna 2016., ECLI:EU:C:2016:700; toč. 32., u kojem sud naglašava da je pojam potrošača u smislu čl. 2. točke b) Direktive objektivan pojam). S druge strane pojam pružatelja ili davatelja usluge koji treba tumačiti ekstenzivno ( vidi predmet C-147/16 Karel de Grote od 17. svibnja 2018., ECLI:EU:C:2018:320., toč. 48. gdje sud navodi: …“ iz samog teksta te odredbe proizlazi da je zakonodavac Unije namjeravao široko tumačiti pojam „prodavatelj ( robe ) ili pružatelj ( usluge ) …“).

42. U odnosu na svojstvu potrošača, ovaj sud primjećuje da iz provedenog postupka proizlazi da je između stranka 2005. sklopljen ugovor o kreditu, pri čemu ih ugovora proizlazi da je dodijeljen tuženiku kao potrošaču. To potvrđuje odredba čl. 3 ugovora gdje je kao namjena navedeno: hipotekarni krediti građana.

43. Takvu činjenicu potvrđuje i iskaz tužitelja koji je potvrdio da je kredit digao kao potrošač za privatne svrhe, pri čemu je sa sredstvima kredita zatvorio druga dva kredita ( od kojih jedan kod tuženika ), dok je ostatak sredstava iskoristio za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj živi sa obitelji ( suprugom, djecom i majkom). Isto je potvrdila i svjedokinja FU ( supruga tužitelja ) koja je ukazala na činjenicu da su 2006. po drugi puta postali roditelji te su sredstvima kredita financirali adaptaciju stambenog prostora u kojem i danas žive.

44. Djelatnica tuženika TU je pak saslušana kao svjedok iskazala da iako u ugovoru nije navedeno da bi se odnosio na svojstvo tužitelja kao vlasnika OPG-a, da je takva činjenica uzeta u obzir te da je kredit korišten za kupnju mehanizacije.

45. U odnosu na iskaz navedene svjedokinje ovaj sud ukazuje kako se podrobnije očitovao u ranijem dijelu obrazloženja ( točka 7. obrazloženja ) te istom nije priklonjena u cijelosti vjera obzirom da je suprotan materijalnoj dokumentaciji odnosno konkretnom ugovoru o kreditu iz kojega ne proizlazi da bi tužitelju bio dodijeljen kao vlasniku OPG-a i za kupnju mehanizacije, već je navedeno kako je riječ o hipotekarnom kreditu koji je mu je dodijeljen kao građaninu. Da je tužitelj kredit u konkretnom slučaju sklopio kao građanin i fizička osoba, a ne vlasnik OPG-a, potvrđuje i činjenica provedene konverzije koja se odnosila i bila moguća samo na potrošačko kreditiranje građana. Uz navedeno, i provedenim dokazom po imenovanom sudskom vještaku je utvrđeno da vještak nije utvrdio da bi iz kredita i dokumentacije u spisu bilo vidljivo da je tužitelju kredit dodijeljen u svojstvu vlasnika OPG-a niti da bi se odnosio na kupnju mehanizacije.

46. Stoga, kako pojam potrošača valja razmatrati objektivno, a tužitelj je prilikom sklapanja ugovora djelovao u svojstvu fizičke osobe i potrošača te mu je kredit dodijeljen kao građaninu te je iskorišten radi zatvaranja drugog kredita kod istoga tuženika te adaptacije stambenog prostora u kojem živi, tj. unutar okvira raspolaganja i djelovanja fizičke osobe, u konkretnom slučaju predstavlja potrošača, radi čega navodi tuženika istaknuti u tom smislu nisu osnovani pa je istaknuti prigovor i u tom dijelu neosnovan.

Posebno u odnosu na nepoštenost ugovaranja valutne klauzule u CHF

47.Tužitelj u navodima tužbe iznosi stajalište uslijed kojega pronalazi da su ugovorne odredbe u prvotnom ugovoru o kreditu, koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, nepoštene i posljedično ništetne, čime predstavljaju osnovu za vraćanjem onoga što je tuženik kao banka primila temeljem takvih ugovornih odredbi.

48.U tom smislu valja primijetiti da su stranke predmetni ugovor o kreditu sklopile 2005., što znači da se kao materijalno pravni propisi primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023. ).

49.Predmetne odredbe su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

50.Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001.. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

51.Praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

52.U tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske iznosi stajalište da se u sklopu kolektivne tužbe i zaštite koja je potrošačima pružena tim putem raspravljalo pitanje koje je provedeno tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora ( USRH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja).

53.Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 EU i DU, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 D od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C- 92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C- 154-15, C-307/15 i C-308/15 IU i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 I i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

54.Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, što je proizlazi iz presude suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009., ECLI:EU:C:2009:350, t. 32. Takvo stajalište je osim toga u skladu sa nacionalnim odredbama Zakon o obveznim odnosima ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ) koje također propisuju obvezu suda da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.

55. Nadalje, za predmet spora je od utjecaja i činjenica da je Udruga Potrošač

– Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ( koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ), utvrđeno da je upravo i tuženica ( u predmetu trgovačkog suda navedena kao treće tuženica) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

56.U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem VSRH broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude VTS RH broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).

57.Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

58. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

59. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

60.Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

61.Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice konkretnog postupka ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane nesporna činjenica da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te s druge strane činjenica da je promjenjiva kamatna stopa mijenjana u više navrata jednostranom odlukom banke ( što također nije sporno).

62. U ovom postupku je sporno da li se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo obzirom da tužitelj u navodima tužbe ističe kako nije upozoren na rizičnost ugovaranja, dok tuženik tvrdi suprotno i ističe da je tužitelj bio informiran od svim posljedicama takvog ugovaranja.

63. Teret dokazivanja činjenice da li se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo je u konkretnom slučaju na banci, a što također proizlazi iz obrazloženja odluke Ustavnog suda RH U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 26. obrazloženja.

64.U odnosu na pojedinačno pregovaranje ovaj sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP-a koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

65. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Tuženik je pri tome raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

66.Kod takvog ugovaranja dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva. Kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena između ostalog i ugovorenim kamatama u točno određenoj visini te tečajem CHF koji je bio važeći u tom trenutku.

67.Tužitelju se na potpisivanje daje ugovor koji u sebi navodi da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima ( čl. 7. ugovora ) te mu se predočava iznos tog mjesečnog anuiteta ( 386,25 CHF) i na temelju kojeg on pristaje na sklapanje ugovora, čime ga se dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti prema upravo tako ugovorenim i predočenim uvjetima.

68. Međutim, upravo ugovaranje valutne klauzule te naknadni rast tečaja i mijenjanje kamatne stope, dovode do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti niti približno siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu.

69.U tom smislu je vještačenjem utvrđeno da je početno ugovoreni anuitet od 386,25 CHF rastao pa je npr. od 1. 5. 2009. iznosio 408,19 CHF, pri čemu su ukupne uplate tužitelja do konverzije iznosile 255.287,37 kn te su korištene za otplatu početno ugovorenih anuiteta, razliku plaćene kamate, ali ponajviše za drastičan porast tečaja CHF u razdoblju otplate kredita, koji podatak po vještaku upućuje na enorman rast tečaja CHF, koji je posljedično povećavao stanje neotplaćene glavnice tijekom otplate kredita, izraženu u protuvrijednosti u kunama, jer kako je tečaj rastao, tako je i neotplaćena glavnica protuvrijednosti u kunama rasla, čak bez obzira na sve veće kunske uplate usmjerene za zatvaranje obveza za mjesečne anuitete.

70. Pri tome je u tijeku otplate kredita je došlo i do bitnog poremećaja u strukturi samoga anuiteta jer se zbog povećanja kamatnih stopa povećavala visina anuiteta, a mijenjala se i struktura unutar samog anuiteta u korist kamata, a na štetu glavnice.

71. Stoga je rast mjesečnih anuiteta uslijed ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF doveo do znatne neravnoteže u odnosima stranaka, a što predstavlja pretpostavku nepoštenog ugovaranja.

72. Stoga je na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je provođenjem kontrole ništetnosti po službenoj dužnosti utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da ugovor on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu valutne klauzule kako bi se plaćalo da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita. Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule ( koja je utužena za razliku od kamate ) a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a).

Posebno u odnosu na provedenu konverziju

73.U odnosu konverziju provedenu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK ) ovaj prvostupanjski sud prije svega ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela, a priori, isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

74.Nacionalna sudska praksa u odnosu na takvo sporno pitanje nije bila jedinstvena niti ujednačena, slijedom čega se ovim putem iznose stajališta koje po stavu ovog suda potvrđuju pravilnost iznesenog mišljenja.

75.U tom smislu prije svega valja ukazati kako iz odredaba ZIDZPK –a, kao niti iz odredaba ZZP-a, a niti iz općih odredbi ZOO-a, ne proizlazi da bi tužitelj kao potrošač u slučaju provođenja konverzije bio lišen prava i mogućnosti ostvarivati obeštećenje po osnovi ugovornih odredaba koje su postojale u prvotnom ugovoru u kreditu i koje su utvrđene nepoštenim te posljedično ništetnim.

76.Nadalje, potrošači u Republici Hrvatskoj ostvaruju pravo na zaštitu u skladu sa materijalno pravnim propisima ZZP-a kojim je implementirana Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pri čemu ne postoje zapreke da se i navedeno sporno pitanje uz primjenu nacionalnog prava, promotri putem tumačenja domaćeg prava u duhu prava Europske unije ( vidi točku 52. ovog obrazloženja).

77.U tom smislu je predmetnom direktivom u odnosu na posljedicu nepoštenog ugovaranja propisano da nakon što određene ugovorne odredbe budu utvrđene nepoštenim, potrošač mora imati pravo na potpuno obeštećenje, pri čemu države članice trebaju osigurati da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače ( čl. 6. st. 1. Direktive ).

78.Stoga posljedica nepoštenog ugovaranja treba biti takva da osigurava potpuno obeštećenje potrošača.

79.Iz navedenog dalje proizlazi da nacionalna praksa koja unaprijed isključuje pravo na obeštećenje samom činjenicom sklapanja konverzije, nije u skladu sa pravom potrošača na potpuno obeštećenje, iz razloga jer ne pruža odgovor na pitanje da li je potrošač obeštećen u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe.

80.Europski sud u tom smislu navodi da odredbu čl. 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati u načelu kao da nikada nije postojala ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 IU i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 61.; ) iz čega proizlazi da nepoštenost treba imati retroaktivno djelovanje ( ex tunc ).

81.Takvo stajalište je u cijelosti sukladno sa nacionalnim pravom u vidu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a.

82.Opravdanje za takvo djelovanje Europski sud pronalazi i u tome što bi se ograničavanjem nepoštenosti na trenutak donošenja odluke, onemogućila restitucija u odnosu na učinak koji je određeni ugovor imao između stranaka u periodu od nastanka pa do donošenja odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe ( presuda C-154-15, C- 307/15 i C-308/15 IU i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 62. i 63.;).

83.Iz navedenog proizlazi kako je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjeren na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošače u neravnopravan položaj.

84.U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju obeštećenje je olakšano jer da su nepoštene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu.

85.Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( tj. kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je razmotriti kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

86.Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od potpuno različite metodologije od one primijenjene u ovom postupku ( tj. izračuna glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule).

87.Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ( niti promjenjivoj kamatnoj stopi), već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u drugi i različiti bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da:

„Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“

88.Dakle, kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule ( niti promjenjive kamatne stope), već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, na način da se napravio simulirani otplatni plan kao da je ugovor od početka ugovoren uz valutu EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija dovela do pravične ravnoteže, odnosno da li je ispravila neravnotežu nastalu uslijed nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

89.Ovo poglavito u tužbama poput ove koja je predmetom postupka i u sklopu koje tužitelj traži obeštećenje isključivo za vremenski period prije provođenja konverzije odnosno period u kojem je plaćao anuitete temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

90.Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je navedeno da:

"…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

91.Kada su stranke u slučaju poput ovog, u 2006. sklopile ugovor o kreditu čije odredbe su djelomično utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnima, a potrošač je do konverzije potpisane u veljači 2016. sa izračunom na dan 30. rujna 2015., plaćao mjesečne anuitete koji su obračunati prema ništetnim odredbama, tada provođenje konverzije nakon gotovo 10 godina od sklapanja ugovora može isključivati pravo na obeštećenje, ali samo i isključivo ukoliko je ona u potpunosti obeštetila potrošača u odnosu na ono što je plaćao temeljem nepoštenih odredbi, a što u konkretnom slučaju provedenim financijskim vještačenjem nije utvrđeno da bi bio slučaj.

92.Stoga, kako zaštita potrošača polazi od prava na ostvarivanje potpunog obeštećenja tj. restitucije, kao i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule ( već ispravljanja i izjednačavanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR ), to nije ispravljena neravnoteža koja je u ugovornim odnosima između stranaka nastala uslijed nepoštenog ugovaranja po toj osnovi. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka izravno ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a koje stajalište je kao takvo osnovano. Posebno u odnosu na pitanje da li je konverzija dovela do potpunog obeštećenja potrošača u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe te s time u vezi visinu potraživanja

93. Nakon što je u postupku utvrđeno da je ugovaranje valutne klauzule u CHF osnovnom ugovoru o kreditu bilo nepošteno i posljedično ništetno, te s druge strane nesporne činjenice u sklopu koje su stranke provele konverziju u skladu da prisilnim propisom ZIDZPK, valjalo je odgovoriti na pitanje da li je konverzija dovela do potpunog obeštećenja tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorene odredbe.

94. U odnosu na situaciju u kojoj se nalazio tužitelj kao ugovorna stranka, valja ukazati da je u sklopu vještačenja utvrđeno da je tužitelju 24. 11. 2005. isplaćen kredit u iznosu od 43.391,66 CHF odnosno protuvrijednosti 205.941,16 kuna, koliko je iznosilo i početno stanje glavnice. Nadalje, tužitelj je do izračuna konverzije tj. 30. rujna 2015. po osnovi kredita ukupno uplatio 255.287,37 kn, a iznos neotplaćene glavnice na taj dan mu je prema aktualnom otplatnom planu iznosio 28.095,42 CHF /196.127,72 kuna.

95. Drugim riječima, tužitelj je 2005. dobio cca 205.000,00 kn, kroz gotovo deset godina tj. rujna 2015. je otplatio cca 255.000,00 kn, a pod ugovorenim uvjetima mu je na dan 30. 09. 2015. ostala neotplaćena glavnica od cca 196.000,00 kn, koja činjenica jasno ukazuje na to da je do konverzije plaćanjem anuiteta podmirivao iznose upravo na osnovu drastičnog porasta tečaja CHF u razdoblju otplate kredita.

96. Nadalje, vještačenjem je pružen izračun iz kojeg je vidljivo da tužitelj kao potrošač konverzijom nije obeštećen, a do čega se dolazi kada se sagledaju posljedice nepoštenog ugovaranja u pogledu valutne klauzule u CHF te razlike u neotplaćenim glavnicama na dan 30. rujna 2015. ( i gdje se dobiva iznos od 6.173,04 eura koji se sastoji od 4.830,94 eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 1.342,10 eura po osnovi razlike u neotplaćenoj glavnici ).

97. Ako bi se taj iznos stavio u omjer sa viškom uplate prema izračunu konverzije ( koji iznosi 20.586,39 kn odnosno 2.697,35 eura ) i koji predstavlja preplatu tužitelja odnosno razliku između ukupno uplaćenog u korist partije EUR kredita i ukupno dospjelih obveza za EUR kredit do konverzije 30.09.2015., tužitelj niti u tom slučaju nije konverzijom obeštećen jer razlika između iznosa izračunatog po tim osnovama na štetu tužitelja i iznosa priznatog konverzijom, iznosi 3.475,69 eura ( 6.173,04 eura - 2.697,35 eura).

98. Stoga kada se uzmu u obzir pozitivni učinci zakonito provedene konverzije u vidu nove neotplaćene glavnice i viška koji je utvrđen u iznosu od 2.697,35 eura, te kada se isti stave u omjer sa iznosima za koje je tužitelj oštećen temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF, jasno proizlazi da tužitelj konverzijom nije obeštećen te ona nije dovela do potpunog izjednačavanja posljedica u odnosu na posljedice nepoštenog ugovaranje u sklopu osnovnog ugovora o kreditu sklopljenog 2006. uslijed činjenice da je tužitelj sve do 2015. plaćao više iznose upravo temeljem takvog nepoštenog ugovaranja.

Posebno u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja

99. Dakle, iz do sada iznesenog proizlazi da je u postupku utvrđeno nepošteno ugovaranje osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule i po kojoj osnovi je tužitelj oštećen za ukupan iznos od 4.830,94 Eura.

100. S druge strane tuženik je pravovremeno u postupku već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja.

101. Takav prigovor se sastoji od dva elementa. Prvi se odnosi na tzv. negativne razlike a drugi na preplatu iz konverzije ( 372,31 eura temeljem negativnih iznosa s osnove tečaja– točka VI. odgovora na tužbu te višak utvrđen konverzijom od 3.007,15 eura – točka VII odgovora na tužbu).

102. U odnosu na prigovor tuženika valja ukazati kako treba razlikovati dvije vrste prijeboja. Prvi je građanskopravni prijeboj (compensatio civilis) čije osnove su uređene ZOO-om, i gdje je riječ o prijeboju u kojem dva subjekta steknu jedan prema drugom istovrsno i dospjelo potraživanje uslijed kojeg može doći do prestanka uzajamnih potraživanja prijebojem do visine do koje su uzajamna potraživanja jednaka. Postojanje međusobnih potraživanja nema konstitutivni značaj za institut civilnog prijeboja, a za konstituiranje ovog instituta potrebno je da jedna od strana slobodnim očitovanjem volje drugoj strani da kompenzacijsku izjavu.

132. Kako tužitelj u konkretnom postupku nije dao kompenzacijsku izjavu, to nije riječ o građanskopravnom prijeboju, već o institutu prijeboja u parnici na temelju odluke suda ( compensatio per judicem) predviđenog odredbama čl. 333. st. 3. i 338. st. 3. ZPP-a.

133. Procesnopravni prigovor prijeboja uređen ZPP-om nema iste učinke kao građanskopravna izjava o kompenzaciji. Kod takvog procesnog prigovora prijeboja oba potraživanja egzistiraju i prigovor ih konstitutivno ne gasi. Ovo iz razloga što taj prigovor tek predstavlja zahtjev za kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda koja ga treba utvrditi.

134. Stoga u sklopu istaknutog prigovora poput onog koji je predmetom ovog postupka, sud donosi odluku o postojanju ili nepostojanju takvog potraživanja ( čl. 333. st. 3. ZPP-a), a nakon čega ako je potraživanje osnovano, temeljem čl. 338. ZPP-a u izreci presude mora izvršiti kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda na način da za iznos tražbine koju je utvrdio kao osnovanom na strani tuženika umanjiti tražbinu tužitelja koju je utvrdio kao osnovanom u tom postupku ( tako npr. i ŽS Varaždin u odluci Gž-2189/2017-2 od 12. 1. 2018.).

135. U tom smislu valja ponoviti da je potraživanje tužitelja u ovom postupku temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF utvrđeno u visini od 4.830,94 eura.

136. Da bi se takvo potraživanje tužitelja prebilo sa potraživanje tuženika, nužno je utvrditi da li tuženik raspolaže istovrsnim i dospjelim potraživanjem koje se može suprotstaviti zahtjevu tužitelja kao potrošača.

137. Da bi se dobio odgovor na to pitanje potrebno je sagledati kakvo potraživanje tuženik predlaže staviti u prijeboj sa potraživanjem tužitelja. 138. Jedan prijeboj tuženik temelji na tzv. višku koji je utvrđen konverzijom, da drugi na tzv. negativnim tečajnim razlikama.

138. U odnosu na prijeboj po osnovi viška tj. preplate iz konverzije, valja ponoviti da je u sklopu konverzije sa datumom 30. 09. 2015. sačinjen novi izračun koji je polazio od pretpostavke da je tužitelj 2005. sklopio kredit koji je imao ugovorenu valutnu klauzulu u euru, a ne u CHF.

139. U sklopu takvoj simuliranog izračuna je utvrđeno da uplate koje je tužitelj provodio do 30. 9. 2015. dovode do nastanka nove nedospjele glavnice kredita od 18.532,20 eura ( odnosno 141.439,20 kn ).

140. Takav simulirani izračun također dovodi do postojanja viška uplata tužitelja za EUR anuitete a koji na dan izračuna ( 30. 09. 2015. ) iznose 2.697,35 eura ( odnosno 20.586,39 kn ).

141. Riječ je o iznosu koji predstavlja razliku između ukupno uplaćenog u korist partije EUR kredita i ukupno dospjelih obveza za EUR kredit do konverzije 30.09.2015. i koji se sukladno odredbama ZIDZPK-a koristi za namirenje 50% iznosa budućih EUR anuiteta, u razdoblju nakon konverzije.

142. Dakle, novčani iznos od 2.697,35 eura utvrđen konverzijom kao višak, ne predstavlja dospjelo potraživanje tuženika ( banke ) prema tužitelju ( potrošaču), već upravo suprotno, višak uplate samog tužitelja na dan 30. 9. 2015. prema simuliranom otplatnom planu u eurima.

143. Da bi se tražbina tuženika stavila u prijeboj, mora se raditi o dospjeloj i utvrđenoj tražbini koju on ime prema tužitelju, što međutim utvrđeni višak u sklopu konverzije ne predstavlja jer nije riječ o tražbini tuženika, već višku uplate tužitelja u simuliranom otplatnom planu i prema kojemu tužitelj zapravo ima buduću dospjelu tražbinu u toj visini prema tuženiku koji se pak obvezao istu platiti umanjivanjem budućih iznosa nakon 30. 9. 2015. .

144. U prilog takvom stajalištu govori i činjenica prema kojoj je konverzija provedena na temelju zakonite i legitimne osnove koju ne osporavaju niti tužitelj a niti tuženik, te tuženik temeljem takve osnove nema pravo od tužitelja kao potrošača potraživati iznos od 2.697,35 eura, jer je riječ o višku koji je zapravo tužitelj kao potrošač preplatio prema simuliranom otplatnom planu na konkretni dan izračuna i koji njemu duguje tuženik na način da će mu za taj iznos umanjivati buduće anuitete nakon potpisane konverzije.

145. Niti iznose tzv. negativnih tečajnih razlika po stajalištu ovog suda nije moguće staviti u prijeboj. Naime, tuženik po toj osnovi odgovorom na tužbu predlaže prebiti iznos od 372,31 eura (str. 168-169 spisa).

146. U odnosu na tzv. negativne razlike prije svega valja ponoviti da je jedna od propisanih pretpostavki nepoštenog ugovaranja postojanje znatne neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača.

147. Takva neravnoteža je postojala kod ugovaranja valutne klauzule u CHF, ali isključivo u mjesecima u kojima je plaćanje za tužitelja kao potrošača bilo nepovoljnije od početno ugovorenih i pretpostavljenih uvjeta po pitanju valutne klauzule ( a koji su u izračunu predstavljeni tzv. "pozitivnim razlikama"). 148. S druge strane, to znači da u mjesecima u kojima plaćanje za potrošača nije bilo nepovoljnije o početno ugovorenih uvjeta, nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode. 149. Tuženik kao banka je i u takvim periodima ( u kojima je plaćanje za potrošača bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta ) također ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima. 150. Stoga uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika " i konstitutivno prebijanje istih sa pozitivnim razlikama u predmetu poput ovog nije prihvatljivo iz razloga jer bi se time anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka ( tzv. pozitivne razlike ) prebijali sa anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a potrošač je vršio plaćanja prema uvjetima koji su kao takvi bili povoljniji od početno ugovorenih.

151. Negativni iznosi upravo i potvrđuju ranije iznesena stajališta ovog suda prema kojoj je banka mogla svoje poslovanje voditi pozitivno na način da početno ugovorene uvjete poboljša na korist potrošača, a da svejedno takvim poslovanjem ostvaruje profit.

152. Stoga prijeboj negativnih razlika u konkretnim okolnostima slučaja uslijed nepostojanja znatne neravnoteže na štetu potrošača nije moguće, čemu osim gore navedenog govori u prilog i stajalište ( izraženo presudom ŽS Varaždin broj Gž 987/2023-2 od 19.10.2023.) prema kojem banka nema pravo na isplatu tražbine s osnove negativne razlike uslijed primjene čl. 323. st. 2. ZOO-a.

153. Slijedom svega iznesenog istaknuti prigovor prijeboja tuženika u ovom postupku nije osnovan, pa kako sud u sklopu procesnog prigovora temeljem čl. 333. st. 3. ZPP-a mora odlučiti o postojanju ili nepostojanju istoga, to je valjalo odlučiti kao pod točkom III/ izreke presude.

Posebno u odnosu na prigovor zastare i visinu potraživanja 154.U odnosu na prigovor zastare potraživanja, valja ukazati kako isti nije osnovan.

155. U tom smislu valja ponoviti da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je isto bio ovlaštena temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. 156.U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama u CHF, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba.

157. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a.

158.Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu ( u tom smislu i Županijski sud u Varaždinu Gž-1315/2019-2 od 19. svibnja 2020), te druga prema kojoj ista počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu a u odnosu na valutnu klauzulu tek 14. lipnja 2018. ( trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu ). Navedeno stajalište biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( čl. 245. st. 1. ZOO-a).

159.Stoga se u odnosu na tužitelja i pitanje zastare odnose dvije činjenice. Prva prema kojoj je podnošenjem tužbe 9. lipnja 2023. ona podnesena unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

160.S druge strane, tužitelj ne može ostvarivati pravo na isplatu glede novčanih iznosa koji su dospjeli i plaćeni pet godina prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, odnosno prije 4. travnja 2007., tj. petogodišnjeg roka zastare koje se računa za stjecanje bez osnova. Kako je najstarije potraživanje tužitelja dospjelo 1. 11. 2008., to prigovor zastare niti u tom smislu nije osnovan. 161.U odnosu na posljednje valja ukazati i na stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022., ( koji je tumačio izneseno pravno shvaćanje na sjednici 30. siječnja 2020. revizijsku odluku broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., ) kojim je navedeno:

"4.Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od ( naknadnog ) utvrđenja ništetnosti sadržano istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

162. Stoga istaknuti prigovor zastare tuženika nije osnovan.

U odnosu na trošak postupka

163. Tužitelj sukladno uspjehu u sporu ostvaruje pravo na naknadu troškova temeljem čl. 154. st. 1., čl. 155., i čl. 164. ZPP-a, kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora i samog troškovnika, koji se odnosi na:

- trošak sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1. Tarife i pripadajući porez temeljem Tbr. 46. Tarife u iznosu od 250 eura,

- trošak zastupanja na ročištima 18. 06. 2024. i 23. 01. 2025., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u zatraženom iznosu od 250,00 eura za svako ročište temeljem Tbr. 9. 1. u vezi. Tbr. 7.1. i 46.Tarife, ukupno 500 eura po toj osnovi,

- trošak sastava obrazloženog ostalog podnesaka od 15. 01. 2025. ( kojim je specificiran tužbeni zahtjev ) u iznosu od 62,50 eura Tbr. 8.4. i 46. Tarife,

- materijalni trošak vještačenja plaćenu u iznosu od 350 eura,

- materijalni trošak sudske pristojbe na tužbu plaćen u iznosu od 48,67 eura, što sve čini ukupni parnični trošak u iznosu od 1.211,17 eura ( 250 x 3 +62,50 +350 + 48,67 ).

Zaključno

164. Prema tome i zaključno, kada je u sklopu provedenog postupka utvrđeno da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu sklopljenom 21. studenog 2005. nije bilo dopušteno, a riječ je o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, takvo utvrđenje dovodi do djelomične ništetnosti odredbe čl. 7., osnovnog ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, pri čemu to ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a), pri čemu činjenica da su stranke sa datumom izračuna 30. 09. 2015. na temelju zakona provele konverziju ne isključuje tužitelju kao potrošaču pravo na isplatu temeljem ništetnosti dijela ugovornih odredbi u pogledu valutne klauzule u CHF, u slučaju kada konverzija nije dovela do ravnoteže i potpunog obeštećenja u pravima i obvezama stranaka u odnosu na posljedice ništetnog ugovaranja,

pa kako je posljedica djelomične ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), to je tuženik dužan vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule a iznosi 4.830,94 EUR ( točka II/ izreke presude) prema pojedinačno dospjelim iznosima ( od studenog 2008. do rujna 2015. ), i kojim je uslijed nepoštenog ugovaranja uzrokovana znatnija neravnoteža na štetu potrošača, pri čemu je riječ o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a), na koje iznose glavnog potraživanja ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i čl. 1115. ZOO-a,

dok istaknuti prigovor tuženika radi prijeboja nije osnovan ( točka III/ izreke presude ) jer iznos koji je nesporno utvrđen konverzijom kao višak, ne predstavlja dospjelo potraživanje tuženika ( banke ) prema tužitelju ( potrošaču) već višak uplate samog tužitelja na dan 30. 9. 2015. prema simuliranom otplatnom planu u eurima, koji se sukladno odredbama ZIDZPK-a koristi za namirenje 50% iznosa budućih EUR anuiteta, u razdoblju nakon konverzije, dok uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika " i prebijanje sa pozitivnim razlikama nije prihvatljivo iz razloga jer bi se time anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka ( tzv. pozitivne razlike ) prebijali sa anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a postojanje znatnije neravnoteže ne štetu potrošača predstavlja uvjet unutar kontrole nepoštenosti, radi čega u mjesecima u kojim je tužitelj plaćao manje od početno ugovorenih uvjeta nije bilo znatne neravnoteže na štetu potrošača a tuženik kao banka je i u takvim mjesecima ostvarivao profit. 165. Stoga je slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Sisak, 28. veljače 2025.

Sudac

Vedran Medaković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ovog rješenja. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

• Tužitelju po pun.

• Tuženiku po pun.