REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Posl.br. Pn-130/2023-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Mirni Mačešić-Biscuoli kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja DH iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Tea Tončić i Milan Jelovac, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Republika Hrvatska OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupani po Općinskom državnom odvjetništvu Pula- Pola, Rovinjska 2 a, radi naknade štete, nakon zaključene glavne rasprave održane dana 14. veljače 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, a objavljene dana 28. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi štetu isplatom iznosa od 4.632,03 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 03.07.2019. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine , u roku od 15 dana.

II Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.340,50 EUR tužitelj se odbija.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 1.918,87 EUR, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 20.08.2017.doživio povredu dok je šetao u poslijepodnevnim satima sa KH na Valelungi. Prilikom prelaska mosta koji se nalazi na tom području u vlasništvu tuženika da je propao kroz most, pao sa visine 8 m na tlo i zadobio tjelesne ozljede. Nadalje navodi da dok je prelazio most da se pridržavao za rukohvat, da je bio oprezan i da se polako kretao jer da je most bio star. U jednom trenutku da je rukohvat na mostu popustio pa kada je vidio da bi mogao pasti da je zakoračio na desnu stranu na dasku koja je pukla i uslijed toga pao na tlo. Zbog zadobivenih ozljeda da je bio u bolnici od 22. -25.08.2017., a nakon toga da je nosio 2 mjeseca jewet ortozu i pohađao fizikalne terapije po skidanju ortoze. Inače navodi da je bio djelatnik Pula parkinga te da je radio kao naplatničar. U okviru radnih zadataka da je jako puno hodao, ali nakon ozljeđivanja da to više nije mogao te da je često morao stati i odmarati se. Tvrdi da je pretrpio neimovinsku štetu koja se ogleda u pretrpljenim fizičkim bolovima i strahu, umanjenoj životnoj aktivnosti te imovinsku štetu u vidu tuđe njege i pomoći. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje naknadu štete u iznosu od 5.972,53 EUR zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva. Tvrdi da mjesto na kojem se tužitelj ozlijedio predstavlja ograđeni kompleks bivše vojarne pa da tužitelj nije bio ovlašten prolaziti tom nekretninom. Smatra da je tužitelj sam odgovoran za nastalu štetu koja je nastala isključivo njegovom nepažnjom. Predlažu odbijanje tužbenog zahtjeva i potražuju naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku pročitan je izvod iz katastarskog plana, pročitana je medicinska dokumentacija, pročitan je zahtjev za mirno rješenje spora i odgovor na zahtjev, pročitan je vlasnički list, izvršen je uvid u fotografije, pročitan je zapisnik sa očevida, pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mjernika Veting d.o.o., pročitan je zapisnik Ministarstva državne imovine od 24.01.2020. sa fotografijama na str.44-52 spisa, pročitan je iskaz svjedoka ĆH, EH, pročitan je iskaz tužitelja, pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka specijaliste ortopeda dr. Tina Tepšić kao i njezina usmena dopuna od 17.02.2023., čita se dopis Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine na strani 162 spisa zajedno sa zapisnikom o primopredaji vojarne Valellunga u Puli.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5. Saslušanjem tužitelja kao parnične stranke te svjedoka EH i ĆH sud je utvrdio da je tužitelj dana 20.08.2017.pao sa mosta sa visine od cca 8 m i pri tom se teško povrijedio. Tužitelj je tog dana bio u šetnji sa prijateljicom KH. Šetali su na području Valelunge te su imali namjeru obići prostore bivše vojarne da vide kako je to nekada izgledalo. Vrijeme je bilo suho i nije padala kiša. Na ulaznim vratima u područje Valelunge u to vrijeme nije bila postavljena nikakva oznaka zabrane šetnje ili uopće zabrana prolaska i boravka na tom području.

Nakon što su obišli to područje gdje je nekada boravila vojska vraćali su se natrag te su odlučili skratiti put prelaskom preko spornog mosta. Tužitelj je od kolega šetača imao saznanja da se tuda može šetati i da se preko mosta može preći ali vrlo oprezno. Krenuo je prvi preko mosta koji je bio napravljen od željezne konstrukcije, a preko mosta je bilo drvenih dasaka. Prošao je nekoliko metara hodajući preko mosta i osjetio je da se most počeo ljuljati iako se držao za rukohvat. Kada je osjetio ljuljanje odlučio se vratiti natrag međutim u tome nije uspio jer je most puknuo i on je pao na tlo cijelom težinom na svoje noge sa visine cca 8 m. KH koja je bila s njim nije ni prelazila preko mosta.

Tužitelj prilikom pada nije zadobio prijelome kostiju nego je bio natučen. KH je sišla drugim putem i priskočila mu u pomoć na način da ga je odvezla kući. Kada je došao kući bio je u šoku, osjećao je jake bolove i bio je sav natučen. Kćerka i supruga su ga odvezle u bolnicu gdje je hospitaliziran na nekoliko dana. Po otpuštanju iz bolnice morao je nositi jewret ortozu prema preporuci liječnika. Nije odlazio na rehabilitacije već se liječio isključivo kod kuće. Na bolovanju je bio nešto više od mjesec dana.

Na poseban upit suda tužitelj je potvrdio da fotografija na listu 26 spisa predstavlja sporno most prije štetnog događaja.

6. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja kao i iskaze članova njegove obitelji (kćerke i supruge). Naime, navedeni dokazi podudaraju se sa medicinskom dokumentacijom koja je vjerodostojno potvrdila da je tužitelj povrijeđen, a u medicinskoj dokumentaciji se i navodi da je pao sa mosta. Po ocjeni suda ti dokazi dostatni su da sud može utvrditi kako je tužitelj dana 20.08.2017. povrijeđen padom s mosta na području Valelunge.

Sud je tijekom dokaznog postupka imao namjeru saslušati svjedoka očevidca KH koja je u vrijeme štetnog događaja sa tužiteljem bila u šetnji i vidjela pad tužitelja sa mosta. Međutim tijekom dokaznog postupka čak niti u ovom ponovljenom postupku sud nije uspio saslušati imenovanu svjedokinju jer ista ne prima pozive suda. Iz terenskih izvida koje je sud zatražio od PP Rovinj obzirom da je naloženo privođenje imenovane svjedokinje sud je utvrdio kako policija nije uspjela privesti svjedokinju jer da se ista prema njihovim saznanjima nalazi na njima nepoznatoj adresi u Njemačkoj te da već duže vremena ne živi u [adresa].

Stoga je sud odustao od saslušanja tog svjedoka. Taj svjedok može samo potvrditi sam nastanak štetnog događaja no sud je kao što je i naprijed navedeno iz medicinske dokumentacije i iz iskaza samog tužitelja utvrdio da je došlo do štetnog događaja i utvrđen je način nastanka štetnog događaja. Stoga je od tog dokaza ovaj sud odustao.

7. Očevidom na licu mjesta te uvidom u nalaz i mišljenje vještaka mjernika Veting d.o.o. na koji nalaz stranke nisu imale primjedbi, sud je utvrdio mjesto gdje je tužitelj 20.08.2017. pao sa mosta. Most se nalazio na kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kako je to prikazano na skici lica mjesta od 28.02.2021. Tužitelj je na licu mjesta također sudu pokazao mjesto pada koje u naravi predstavlja usjek u kojem su vidljivi ostaci mosta i to šine i metalne cijevi.

Prema kopiji katastarskog plana i podacima iz posjedovnog lista mjesto pada nalazi se na kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisano kao pomorsko dobro. Međutim, uvidom u zemljišnu knjigu kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ne dolazi upisana. Uvidom u arhivsku građu katastarskog operata za kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (u naravi susjedna parcela) vidljivo je da je provedena promjena broj 79/2018 sa oznakom elaborata 19/18. Tom promjenom se kč. [katastarska čestica] zgr. poništava i kč. [katastarska čestica] se dijeli na kč. [katastarska čestica]. Međutim, uvidom u pregled statusa predmeta Z-32407/2018 sud je utvrdio da taj prijavni list iz Ureda za katastar je odbačen i nije proveden, što znači da postoji nesklad između podatka katastra zemljišta i zemljišne knjige.

Stoga je sud prema podacima iz katastra zemljišta utvrdio da je mjesto pada na na kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojoj je kao posjednik upisano pomorsko dobro što znači da je vlasnik Republika Hrvatska. S druge pak strane prema podacima iz zemljišne knjige mjesto pada se nalazi na kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojoj je kao vlasnik upisana Republika Hrvatska pa pasivna legitimacija tuženika nije sporna.

8. Prema odredbi čl.1064 ZOO-a za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. Radi se o objektivnoj odgovornosti za štetu bez obzira na krivnju. Most sa kojega je tužitelj pao jest po mišljenju suda opasna stvar budući po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe čini povećanu opasnost štete za okolinu pa ga zato valja povećanom pažnjom. Naime, u konkretnom slučaju radi se o starom i zapuštenom mostu koji nije bio siguran za korištenje (prelazak preko njega). Tuženik je kao vlasnik nekretnine na kojoj se most nesporno nalazio bio dužan poduzeti sve radnje kako most ne bi ni na koji način predstavljao opasnost za ljude koji se tuda kreću i preko njega prolaze. Saslušanjem tužitelja već su utvrđene okolnosti pod kojima je došlo do pada, pa sada sud samo ukazuje na onaj dio koji se tiče stanja mosta u trenutku neposredno prije pada. Naime, most se pod težinom tužitelja, iako je isti hodao po željeznim šinama, počeo ljuljati i u konačnici se urušio prije nego je tužitelj uspio doći do čvrstog tla, a tužitelj je pao sa visine od 8 m. To su sve okolnosti koje ukazuju da se radi o opasnoj stvari koju je njezin vlasnik dužan nadzirati povećanom pažnjom. Tuženik je kao vlasnik to propustio slijedom čega i odgovara za štetu koju je pretrpio tužitelj.

9. Prigovor tuženika da je tužitelj sam uzrokovao štetni događaj nije osnovan. Po ocjeni suda tužitelj svojim ponašanjem ni na koji način nije uzrokovao štetu jer je preko mosta prelazio oprezno i polako hodajući po željeznoj konstrukciji, a svakako nije bez značaj i okolnost da su i druge osobe (šetači) tuda prelazili pa je od njih i saznao da se tuda može skratiti put. Most je napravljen od željeza, tužitelj se tijekom prelaska držao cijelo vrijeme za rukohvat i to su okolnosti koje ukazuju da se in cocreto ponašao kao svaka druga prosječna osoba. Tužitelj svojim radnjama prilikom i prije prelaska nije učinio ništa što bi sudu ukazivalo da bi doprinio na bilo koji način štetnom događaju. Slijedom navedenog prigovor tuženika izjavljen na temelju čl.1067 ZOO-a sud nije prihvatio.

10. Nadalje, prigovor tuženika da je na području gdje se štetni događaj dogodio u vrijeme povrede bilo zabranjeno hodati i šetati sud nije prihvatio. Tuženik je na te okolnosti predložio izvođenje dokaza uvidom u zapisnik 24.10.2020. te je priložio i fotografiju na kojoj se vidi znak zabrane prolaska zbog opasnosti od mina u sporno područje bivše vojarne Vallelunga.

Uvidom u zapisnik utvrđeno je da je isti na licu mjesta sastavljen 24.10.2020. dakle više od 3 godine nakon štetnog događaja, a za priloženu fotografiju ne može se utvrditi kada je isti napravljena. Teret dokaza da je mjesto pada u vrijeme nezgode bilo u nekom posebnom režimu, odnosno da je na tom području građanima bilo zabranjeno kretanje jest na tuženiku, a tuženik tu činjenicu nije dokazao (čl.221 a ZPP-a). Upravo suprotno, iz fotografije za koju se ne može utvrditi kada je nastala ne može se nastavno utvrditi da li je i u kojem je vremenu i na kojem području bilo ograničeno kretanje, a kako zapisnik potječe 24.10.2020. to je moguće zaključiti samo da je od tada postojala zabrana, a ne i prije toga.

11. Županijski sud u Splitu u svojoj presudi posl.br. Gž-1078/2023 navodi kako u ovom postupku nije sa sigurnošću dokazano da na strani tužitelja postoji isključiva ili djelomična odgovornost za nastanak štetnog događaja te problematizira definiciju opasne stvari tvrdeći kako u ranijem postupku nije sa dovoljnom sigurnošću dokazano da li u vrijeme štetnog događaja ulaz u kompleks bivše vojarne gdje se nalazi sporni most bio zatvoren i na vratima da je bila istaknuta izričita zabrana pristupa neovlaštenim osobama čime bi se drugim riječima tuženik u smislu odredbe čl. 1067 ZOO-a djelomično ili u potpunosti oslobodio odgovornosti za nastalu štetu.

12. Ovaj sud smatra da je i u ranijem postupku dokazano da sporni most predstavlja opasnu stvar te da kompleks bivše vojarne u kojem se nalazio sporni most u vrijeme štetnog događaja nije bio ograđen, zatvoren, a niti su na portunu bili izvješeni znakovi zabrane ulaska u taj prostor neovlaštenim osobama.

13. Da su utvrđenja suda točna te da se fotografija na strani 51 spisa koju je tuženik dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka i koja se kao takva uopće ne može koristiti kao dokaz, (a sud ju je ipak uzeo u obzir i analizirao) proizlazi da predmetni prostor nije bio u vrijeme štetnog događaja obilježen nekakvom posebnom zabranom ulaska na područje bivše vojarne. Naime, predmetna fotografija nalazila se kao prilog uz zapisnik Ministarstva državne imovine koji je sastavljen 24.01.2020. dakle, više od tri godine nakon štetnog događaja kojeg je tuženik dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka iako je za taj dokaz mogao znati i prije zaključenja prethodnog postupka; a vrlo je važno napomenuti da i tijekom očevida kojeg je sud provodio i prošao kroz to isto područje na kojem se ozlijedio tužitelj na dan očevida 27.01.2021. nije bilo nikakvih znakova zabrane već je tuženik ponovno na sam očevid uložio u spis istu fotografiju.

14. Iz dopisa Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine od 20.06.2024. utvrđeno je da predmetno Ministarstvo koje je bilo zaduženo za sporni prostor kao i njegov pravni prednik a to je Agencija za upravljanje državnom imovinom, prilikom preuzimanja u posjed vojne nekretnine Vallelunga nije imala na uvid fotografije spornog vojnog prostora jer nekretnina nije fotografirana, nije fotografiran ulaz u kompleks pa Ministarstvo odgovara kako ne može odgovoriti na pitanje suda da li su prilikom preuzimanja posjeda predmetne nekretnine imali natpis sa zabranom pristupa. Isto tako u zapisniku o primopredaji vojarne u kojoj se nalazi i sporni most nije navedeno nalazi li se i na tom području bilo kakav znak kojima bi se neovlaštenim osobama zabranio pristup na nekretninu. Dakle, samo Ministarstvo potvrđuje zaključke ovoga suda da u vrijeme štetnog događaja predmetni prostor niti je bio ograđen niti je bio u nekom posebnom režimu, niti je građanima bilo zabranjeno kretanje po tom prostoru.

Ovdje valja reći da je taj prostor od kada ga je napustila bivša JNA a kasnije Hrvatska vojska napušten i devastiran prostor, ničime ograđen, zaštićen, nema nikakvih znakova zabrane trećim neovlaštenim osobama ili građanstvu. Kroz cijelo to razdoblje se taj prostor koristi od strane svih sugrađana grada [adresa] za šetnju, vožnju biciklima, šetnju sa kućnim ljubimcima i slično. Prostor je bez nadzora i potpuno slobodan za ulazak bilo koje osobe. Ta bi činjenica trebala biti nesporna između stranaka iako tuženik u žalbi tvrdi suprotno no to suprotno tijekom ovog postupka nije dokazao.

15. Imajući u vidu takvo činjenično stanje ovaj sud smatra da tužitelj u konkretnim činjeničnim okolnostima ne može biti odgovoran za nastanak štetnog događaja niti u cijelosti niti djelomično. Naime, tužitelj se u konkretnim okolnostima ponašao uobičajeno kao svaki prosječan čovjek. Znao je od drugih šetača da se tim mostom može kretati i da tako skraćuje put. Tužiteljevo kretanje po samom mostu je bilo sasvim normalno i uobičajeno on je bilo vrlo oprezan no most je puknuo i tužitelj je pao na tlo.

Postavlja se pitanje da li je tužitelj upravo prelaženjem preko takvog mosta sam doprinio nastanku štetnog događaja u cijelosti ili djelomice. Ovaj sud smatra da nije. Tužitelj se ponašao kao svaki prosječan šetač te obzirom da su i drugi ljudi koristili taj most nije bilo razloga bez obzira na starost mosta da tužitelj razmisli da bi baš kod njegovog prelaska most mogao puknuti. Upravo suprotno Republika Hrvatska je ta koja uopće ne vodi brigu o svojoj imovini i niti ne zna što je u njenom vlasništvu, a kamoli da bi vodila brigu o nekoj napuštenoj vojarni, o mostovima unutar vojarne, o napuštenim zgradama unutar vojarne koje se urušavaju te cijeli taj kompleks zbog neodržavanja, neodgovornog ponašanja prema vlastitoj imovini je doveo do propadanja iste a kako tuženik taj prostor nije ničime niti zaštitio ili ogradio time prešutno praktički prihvaća svoju odgovornost za sve štete koje se dogode na njegovom području.

Sam most ima željeznu konstrukciju koja je čvrsta i koju je sud i zatekao na licu mjesta tijekom očevida. Most je bio napravljen o željeza međutim pod po kojem se prolazilo bio je pokriven daskama. Tužitelj čak nije niti hodao po daskama već po šinama od mosta, no one su se urušile što je sud na očevidu i utvrdio jer se u stijenama nalaze ostatci šina željeznog mosta. Dakle, upravo je tuženik svojim nemarnim, neodgovornim ponašanjem a kao vlasnik cijelog vojnog kompleksa Vallelunga u kojoj se nalazi ne samo most koji je opasan već i druge građevine koje se urušavaju odgovoran u cijelosti tužitelju za štetu jer neodržava svoje nekretnine a kada ih već ne održava i ne vodi brigu o njima onda ih barem može ograditi kvalitetnom ogradom, postaviti ne jedan već više znakova upozorenja zabrane ulaska na predmetno područje i na takav način otkloniti štetu od sebe. Ovakvim pasivnim ponašanjem tuženik se ne može ekskulpirati od odgovornosti.

16. Slijedom navedenog sud je utvrdio da je tuženik sukladno odredbi čl.1064 u svezi s čl.1067 ZOO-a dužan tužitelju nadoknaditi pretrpljenu štetu.

17. Radi utvrđenja opsega pretrpljene štete sud je proveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. Tina Tepšić specijalista ortoped. Uvidom u nalaz i mišljenje imenovanog vještaka sud je utvrdio da je tužitelj uslijed pada sa visine zadobio natuk cijelog tijela, stabilni prijelom prvog slabinskog kralješka i ugriznu ranu jezika.

Uslijed tako zadobivenih povreda trpio je bolove jakog intenziteta na sam dan ozljede i tijekom hospitalizacije koja nije popuštala na primjenu analgetika u trajanju od tri dana. Ta se bol razvila u bol srednjeg intenziteta koja je trajala narednih deset dana i koja je spontano uz analgetsku terapiji popuštala, poglavito nakon fizikalne terapije. U daljnjem razdoblju od tri mjeseca trpio je bolove slabog intenziteta kako se liječenje privodilo kraju.

U trenutku samog pada tužitelj je pretrpio strah jakog intenziteta koji je trajao jedan dan sve do završetka obrade u bolnici. Taj strah prelazi u strah srednjeg intenziteta u trajanju od dva dana koji se postupno regradira do postavljanja definitivne dijagnoze. Nakon toga trpio je strah blagog intenziteta u trajanju od dva mjeseca koji se ogledao u nesigurnosti vezanu uz posljedice pada i ograničenja koja će uslijediti po završenom liječenju.

Kod tužitelja je zbog predmetne ozljede došlo do trajnog umanjenja životne i radne sposobnosti za 7% u odnosu na ranije zdravo stanje. Danas ima ograničene kretnje u slabinskom djelu kralježnice zbog prijeloma kralješka. Zbog toga ne može dulje stajati, sjediti, pregibati se, podizati i nositi teret te dugotrajno voziti i obavljati teže kućanske poslove (farbanje) jer mu to sve izaziva bolove. Tu valja uzeti u obzir i degenerativne promjene koje su kod njega postojale nezavisne uz samu ozljedu i do ozljeđivanja tužitelje sa istima nije imao problema. Sud je utvrdio da je upravo ova ozljeda bila okidač na postojeće degenerativne promjene zbog čega tužitelja više nije aktivan kao što je bio prije ozljeđivanja. Tako tužitelj više ne može puno hodati, ne bavi se sportom kao ranije, kod promjene vremena osjeća bolove. Obzirom da tužitelj nakon završenog liječenja ne obavlja fizikalne terapije i ne vježba opisane smetnje će kroz određeno vremensko razdoblje ići u progresiju, no to ne znači kako to tuženik pogrešno smatra da je tužitelj time povećao štetu. Ta progresija će se desiti u budućnosti i ona može biti zahtjev nekog novog postupka a u ovom postupku se procjenjuje šteta od dana štetnog događaja do završenog liječenja.

18. Sud smatra da je osnovni nalaz i mišljenje vještaka kao i njegova usmena dopune jasan i potpun te u skladu s ostalim izvedenim dokazima. Nedostaci na koje je ukazivao tužitelj svojim primjedbama otklonjeni su usmenom dopunom. U danom nalazu nema proturječnosti ili nedostataka, a tužitelj kod suda nije doveo do osnovane sumnje u pravilnost danog mišljenja.

19. Temeljem odredbe čl. 1100 ZOO-a sud je tužitelju dosudio pravičnu novčanu naknadu jer je utvrđeno kako je u štetnom događaju došlo do povrede prava osobnosti. Naime, sud smatra da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisnu od naknade imovinske štete. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade ovaj sud je vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Imajući u vidu pretrpljene fizičke bolove, strah te utvrđeno trajno umanjenje životne aktivnosti tužitelja sud je tužitelju temeljem čl. 1100 ZOO-a utvrdio pravičnu novčanu naknadu u sveukupnom iznosu od 4.379,85 EUR.

20. Temeljem odredbe čl. 1095 ZOO-a sud je tužitelju dosudio i naknadu imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege. Tužitelju je tuđa pomoć i njega bila potrebna u najvećem opsegu po otpustu iz bolnice i to u trajanju od 7 dana po tri sata dnevno i narednih 7 dana po dva sata dnevno. Naime, tužitelju je tuđa pomoć i njega bila potrebna intenzivnije dva tjedna po otpustu iz bolnice kada je većinom boravio kod kuće. Pomoć mu je bila potrebna radi nošenja stvari, oblačenja, pripremanja kašaste hrane zbog rane na jeziku te pri postavljanju ortoze. Iduća dva mjeseca pomoć mu je trebala u manjem obimu jer je već samostalno postavljao i odstranjivao ortozu no i dalje nije mogao podizati i nositi terete otežano se oblačio, nije mogao voziti auto temu je trebao prijevoz na fizikalnu terapiju, odnosno 60 dana po jedan sat dnevno. Ukupno je tužitelju trebalo 95 sati tuđe pomoći i njege koju su mu pružali ukućani.

Imajući u vidu da je cijenu jednog neto sata tuđe pomoći i njege u tom razdoblju iznosila cca 2,65 EUR koja cijena ne odudara od podataka koje je sud prikupio od Doma za starije i nemoćne osobe Alfredo Štiglić (prosjek u utuženom razdoblju 2,65 EUR – neto zarada sata tuđe pomoći i njege) te utvrđeni obim koji je tužitelju bio potreban po tom osnovu utvrđeno je da mu po tom osnovu pripada 252,17 EUR.

21. Po utvrđenju suda tužitelju pripada naknada štete u sveukupnom iznosu od 4.632,03 EUR dok je sa preostalim dijelom u iznosu od 1.340,50 EUR njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

22. Na dosuđeni naknade štete sud je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana podnošenje izvansudskog zahtjeva 03.07.2019. sukladno odredbi čl. 1103 u svezi s čl. 29. ZOO-a do konačne isplate.

23. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

24. Tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška temeljem odredbe čl. 154. st.2. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tako je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji je trošak odmjeren u skladu sa važećim odredbama odvjetničke tarife i utvrđenoj vrijednosti predmeta spora. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe, zastupanje na deset ročišta za glavnu raspravu od čega jedno u 25% a pet u 50% u sveukupnom iznosu od 775 bodova. Imajući u vidu vrijednost boda od 2 EUR i pripadajući PDV 25% tužitelju na ime odvjetničkog troška pripada iznos od 1.937,50 EUR. Obzirom da uspjeh u sporu iznosi 78% to mu je na ime odvjetničkog troška priznat iznos 1.511,25 EUR. Osim toga tužitelju je priznat i trošak pristojbe srazmjerno uspjehu u sporu na tužbu 98,35 EUR i presudu 98,35 EUR, tom iznosu valja pridodati trošak plaćenog predujma za vještačenje u cijelosti u iznosu od 606,92 EUR pa sveukupan trošak koji pripada tužitelju iznosi 2.314,87 EUR. Prema istom kriterij tuženiku su priznati troškovi za sastav odgovora na tužbu, jednog pisanog podneska, sastav žalbe, zastupanje na deset ročišta za glavnu raspravu od čega jedno u 25% a pet u 50% u sveukupnom iznosu od 900 bodova. Imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 EUR tuženiku na ime troška pripada iznos od 1.800,00 EUR. Obzirom da uspjeh u sporu iznosi 22% to mu je na ime troška priznat iznos 396,00 EUR.

Nakon izvršenog prijeboja po čl.154.st.2.ZPP-a sud je obvezao tuženika da tužitelju na ime troškova isplati 1.918,87 EUR.

U Puli, 28. veljače 2025.

S u d a c

Mirna Mačešić-Biscuoli

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku