REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3608/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupan po punomoćnici TC, zaposlenica po punomoći, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, zastupan po AC, zaposlenica, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 21. siječnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja TC i punomoćnika tuženika ŽC, dana **.**.2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva isplatu iznosa u visini od 6.850,51 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2024. godine do isplate, te zahtjev zza naknadom troškova parničnog postupka.
II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, naknaditi tuženiku Croatia osiguranje d.d. Vatroslava Jagića 33, Zagreb, trošak parničnog postupka u iznosu od 57,48 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2025. godine pa do isplate do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje:
1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik RC sudjelovao u prometnoj nezgodi dana 13. srpnja 2010. godine koju je skrivio NC koji je upravljao osobnim vozilom registarske oznake [registarska oznaka] koji je potom pravomoćno proglašen krivim u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Zaprešiću pod poslovnim brojem K-139/10. Tužitelj ističe da je rješenjem tužitelja broj 257315 od 05. studenog 2012. godine priznato GC pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad uslijed ozljeda izvan rada. Ističe kako je za ranije razdoblje isplate mirovine do 01. listopada 2021. godine tuženik naknadio štetu tužitelju, a kako je tužitelj nastavio isplaćivati invalidsku mirovinu svom osiguraniku to je nastala nova šteta isplatom invalidske mirovine u vremenskom razdoblju od 01. listopada 2021. godine do 31. ožujka 2024. godine u iznosu od 6.850,51 EUR. Tužitelj zahtijeva da mu tuženik isplati s osnova invalidske mirovine, predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u visini iznosa od 6.850,51 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2024. godine do isplate, zahtjeva naknadu troška parničnog postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost, kao i činjenicu da je osiguraniku tuženika priznato pravo na invalidsku mirovinu kako to navodi tužitelj u tužbi. Osporava pravni osnov tuženog zahtjeva, visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti te zahtjev za isplatom zateznih kamata. Navodi da je naknada štete nastala u svezi uporabe motornim vozilima uređena posebnim propisom, to se u konkretnom slučaju treba primijeniti taj posebni propis tj. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Ističe da su Vrhovni sud Republike Hrvatske, a i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, kao i županijski sudovi, zauzeli stav kako se u odnosu na obveze osiguranja prema HZMO-u primjenjuju odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu, koji u odredbama članka 27. propisuje kako tužitelj ima pravo na razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, koji se određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Tuženik navodi da tužitelj ima pravo na naknadu štete prema odredbama ZOMO-a, međutim kada se potražuje naknada štete vezana uz prometne nesreće, tada se, kao lex specialis, primjenjuje ZOOP. Ističe da tužitelj nije predložio dokaze iz kojih je vidljivo da je štetu uistinu pretrpio, kao niti u odnosu na opseg pretrpljene štete. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.
3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Zapisnik o očevidu od 13.07.2010.g. (list 4-9 spisa), presudu Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj K-1397/10 od 05.11.2010.g. i poslovni broj P-259/11 od 28.05.2013.g.(list 10-19 spisa),rješenje HZMO broj 257315 od 05.11.2012.g. uz nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti (list 20-33 spisa), presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-216/18 od 24.05.2018.g. i poslovni broj P-366/16 od 19.05.2017.g., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4399/2018 od 16.10.2019.g. i poslovni broj Pž-5405/17 od 16.11.2018.g. (list 34-52 spisa), obračun isplate sredstava od 01.10.2021.g. do 31.03.2024.g. (list 54-66 spisa), dopis tužitelja od 29.03.2024.g. i dopis tuženika od 09.04.2024.g. (list 67-70 spisa).
Na okolnosti koje među strankama nisu sporne sud nije provodio i cijenio posebne dokaze.
Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
4. Predmet ovog spora je naknada štete s osnova isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja RC za razdoblje od 01. listopada 2021. godine pa do 31. ožujka 2024. godine u ukupnom iznosu od 6.850,51 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2024. godine do isplate.
5. Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija tuženika i suodgovornost tuženika, nije sporno da je osiguranik tužitelja ostvario pravo na invalidsku mirovinu i da je tuženik isplatio tužitelju štetu s osnova naknade za isplaćene invalidske mirovine do 01. listopada 2021. godine. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.
6. Uvidom u Nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 27.08.2012. godine sud je utvrdio da je za osiguranika tužitelja RC, iz [adresa], utvrđen gubitak sposobnosti za rad, da ne postoji preostala radna sposobnost, da je uzrok invalidnost ozljeda nesreća izvan rada 100% (list 24-27 spisa) te je utvrđena trajna promjena u zdravstvenom stanju što uvjetuje opću nesposobnost za rad (mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 24.08.2012.g. - list 28-33 spisa).
7. Tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu, ističe da je pogrešno stajalište tuženika da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznom osiguranju u prometu budući se primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju. Navodi kako isplata u smislu čl. 161.Zakona o mirovinskom osiguranju predstavlja stvarnu štetu temeljem čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima jer se svakom isplatom umanjuje imovina tužitelja. Navodi da svoj tužbeni zahtjev temelji na čl. 161. i čl. 162. Zakona o mirovinskom osiguranju a uperio ga je prema tuženiku kao osiguravatelju po osnovi čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju.
Tuženik u tijeku postupka ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu. Povlači prijedlog za provođenjem dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem budući je riječ o pravnom pitanju. Tužitelj ističe kako nema dokaznih prijedloga jer nisu sporne pretpostavke odgovornosti za štetu već je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva.
Sud je sukladno čl. 288.a. stavak 2. ZPP-a upozorio stranke da je potrebno provesti dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem kako bi se utvrdilo da li postoji razlika između isplaćenih iznosa koje je tužitelj isplatio svom osiguraniku i iznosa koje bi tužitelj trebao isplatiti osiguraniku tj. pretpostavljene starosne mirovine koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku u utuženom vremenskom razdoblju da nije bilo štetnog događaja.
8. Između stranaka sporno je da li je nastala stvarna šteta tužitelju, a koji osnov i visinu štete tuženik osporava.
Tužitelj potražuje naknadu štete s osnova odredbe čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju temeljem kojeg propisa tužitelj ima pravo na naknadu štete u punom iznosu. Navodi da sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju odredbama sadržanim u člancima 160. -167. tužitelju pripada šteta u punom iznosu, da je odredbom članka 161. st 2. citiranog Zakona propisano da naknada štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja među inim i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata. Navodi kako je nastala šteta tužitelju isplatom mirovine pa se ima primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme isplate.
9. Sporno je između stranaka da li tužitelju pripada naknada štete s osnova isplate invalidske mirovine primjenom odredbi čl. 160. do 162. Zakona o mirovinskom osiguranju te da li je tužitelj isplatom invalidske mirovine pretrpio stvarnu štetu sukladno čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima.
10. Zakon o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme isplate koje je tužitelj vršio svom osiguraniku, u odredbi čl. 160. st. 1. propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje ta isplata. Stavkom 2. članka 160. citiranog Zakona propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti i troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava. Odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe dok je čl. 163. st. 1. citiranog Zakona propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 160. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete primjenjuju se odredbe ovoga Zakona (čl. 163. st. 7. Zakona).
Odredbom čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., dalje: ZOOP) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.
11. Sud nije prihvatio navode tužitelja kako se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji definira stvarnu štetu kao štete koja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu. Sud je u ovoj pravnoj stvari primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 27. ZOOP, a ne čl. 161. st. 2. ZOMO, na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev. U ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtjeva isplatu naknade štete od tuženika u visini iznosa od 6.850,51 EUR za vremensko razdoblje od 01. listopada 2021. godine pa do 31. ožujka 2024. godine koju štetu je u utuženom razdoblju isplatio korisniku tj. svojom osiguraniku koji je u prometnoj nezgodi stradao, a koju je skrivio osiguranik tuženika. Sud ističe kako između tužitelja i tuženika ne postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu jer osiguravajuća društva nisu štetnici, već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (vozača) u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Naime odredbom čl. 8. st. 1. ZOOP-a propisana je obveza društva za osiguranje za sklapanje Ugovora o osiguranju, sukladno tom Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja, a odredbama tog zakona uređen je i opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje odnosno obračunava premija osiguranja, dok je obveza tuženika za naknadu štete tužitelju u konkretnom slučaju regulirana odredbom čl. 27. ZOOP.
Sud je pri tome imao u vidu i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 954/2022 od 25. siječnja 2023. odlučujući o pitanju tuženika „Je li za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa koji je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje u odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (prometne nezgode)“ iznio sljedeće shvaćanje: „Prema pravnom shvaćanju ovoga suda sadržanom u brojnim odlukama (Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020, Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022. i Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022.) za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina.“ U navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske izričito je navedeno da se na ovakve slučajeve primjenjuje Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (isplate mirovine) a radilo se o slučajevima u kojima su isplate mirovina vršene i u razdoblju nakon 2013. kada je stupio na snagu ZOMO, pa zapravo nema dvojbe kako Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da se primjenjuje ZOOP.
Tako prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda izraženom u odlukama poslovni broj Rev 2140/2018 od 13. srpnja 2022.g., poslovni broj Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022. g. poslovni broj Rev 5292/2019 od 16. lipnja 2020. godine za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine stvarna štete koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do stjecanja prava na invalidsku mirovinu i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala.
Pri tome sud ističe da između različitih stajališta koje su zauzeli viši sudovi, a što proizlazi iz odluka Županijskih sudova i Vrhovnog suda stajališta je kako se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari stajalište zauzeto u citiranim odlukama kao i stajalište zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 954/2022 od 25. siječnja 2023. godine iz razloga kako je prethodno navedeno i obrazloženo.
12. Tuženik u ovoj pravnoj stvari tvrdi kako tužitelj nije pretrpio stvarnu štetu dočim tužitelj tvrdi da mu je tuženik u obvezi isplatiti utuženi iznos sukladno čl. 161. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju.
13. Sporno je da li je tuženik u obvezi platiti utuženi iznos odnosno da li je tužitelj pretrpio stvarnu štetu isplatom invalidske mirovine kako to tvrdi u tužbi i tijekom postupka nakon što bi osiguranik tužitelja stekao pravo na starosnu mirovinu (eventualna razlika između invalidske mirovine i starosne mirovine koju bi osiguranik tužitelja RC imao pravo nakon stjecanja prava na starosnu mirovinu).
14. Tuženik u ovoj pravnoj stvari tvrdi kako tužitelj nije dokazao da bi pretrpio stvarnu štetu dočim tužitelj tvrdi da mu je tuženik u obvezi isplatiti utuženi iznos sukladno čl. 161. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju.
15. Kako je prethodno navedeno i obrazloženo tužitelj i tuženik ne predlažu provođenje dokaz financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja sporne činjenice u smislu da li je tužitelj pretrpio stvarnu štetu u odnosu na utvrđivanje razlike između isplaćenih invalidskih mirovina i iznosa pretpostavljenih starosnih mirovina osiguranika tužitelja.
16. Tužitelj na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokazanog postupka na okolnost utvrđivanja visine stvarne štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku tj. nije dokazao da bi visina štete koja bi s osnove isplaćene invalidske mirovine za utuženo vremensko razdoblje isplate od 01. listopada 2021. godine pa do 31. ožujka 2024. godine bila viša od starosne mirovine, koju bi njegov osiguranik ostvario da štetnog događaja nije bilo te koju bi tuženik eventualno bio u obvezi naknaditi to je sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan sve kao pod točkom I. izreke presude.
18. Sud je odlučivao o troškovima parničnog postupka sukladno čl. 154. stavak 1. ZPP-a te je tuženiku priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 57,48 EUR.
Na dosuđeni iznos sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuće od dana presuđenja do dana isplate (čl.151. stavak 3. ZPP-a).
U Zagrebu, 28. veljače 2025. godine
Sudac:
dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana računajući od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud u Zagrebu, pisanim putem u 4 primjerka.
DNA:
1. tužitelju
2. tuženiku
