REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5337/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice ŽC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukadin i partneri j. t. d. u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. OIB:02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Željki Lisec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Hrvoja Vukadina, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice ZC, na ročištu za objavu presude 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012407442 od 13. travnja 2007. koji su sklopili tužiteljica ŽC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, 10 000 Zagreb, Radnička cesta 50 i to na način da je članak 11.3 ništetan u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici ŽC, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita isplati iznos od 159,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. travnja 2007. do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.502,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova sa pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu sa pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 0,27 eura (dvadeset i sedam centi), sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 7. lipnja 2023. podnijela tužbu u kojoj navodi da je sa tuženikom 13. travnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 9012407442 kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.788,74 CHF. Tvrdi da je člankom 11.3 Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva od 1,50% od iznosa kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Predmetni trošak za obradu kredita da ne postoji jer da tuženik nije imao nikakve troškove prilikom obrade tužiteljevog kredita te je samim time došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer je tuženik u stvarnosti dva puta naplatio naknadu iz kredita, jednom sa predmetnom naknadom za obradu i drugi puta sa redovnim kamatama temeljem ugovora o kreditu. Stoga tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi da je ništetna odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužiteljice da plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i da sud naloži tuženiku da joj isplati s osnove plaćene naknade iznos od 1.201,56 HRK/159,74 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. travnja 2007. do isplate kao i da joj tuženik isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Nadalje, navodi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima sastavljenim sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju te da tužiteljica prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao sporno ili tražila bilo kakva razjašnjenja ugovornih odredbi. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u pregled uplata po kreditu (list 6-24 spisa), Ugovor o kreditu (list 25-29 spisa), otplatnu tablicu (list 30-31 spisa), Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (list 40-56 spisa), izveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenje po Darfin d.o.o. na okolnost naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva (list 67-69 spisa), saslušao sudskog vještaka ČC i tužiteljicu (list 86-87 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su stranke 13. travnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 19012407442. Prema navedenom ugovoru tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 17.788,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Privredne banke Zagreb važećem na dan korištenja kredita.

5. Sporno je među strankama je li odredba ugovora o naknadi za obradu kredita ništetna, visina naknade za obradu kredita, kao i je li potraživanje tužiteljice u zastari.

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, na temelju odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u dalje: ZPP) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

7. Uvidom u priležeći Ugovor o kreditu vidljivo je da je odredbom čl. 11.3 Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremenom s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu koja je iskazala da je ugovor o kreditu sa tuženikom sklopila za kupnju osobnog automobila koji joj je bio potreban obzirom da živi daleko od grada, ima četvero djece i svako jutro putuje na posao u 6 sati, da se ne sjeća detalja sklapanja ugovora i pregovaranja oko sklapanja istog obzirom na protek vremena kao i da ne sjeća je li joj netko objasnio što znači naknada za obradu kreditnog zahtjeva, obzirom da je to bilo prije puno godina. Nadalje je navela da je ugovor bio po principu „uzmi ili ostavi“, odnosno da se nije moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora te da je ona podmirila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da ista ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužiteljice nije ničim doveden u sumnju, niti je tuženik prigovarao istinitosti danog iskaza tužiteljice.

10. Nadalje, radi utvrđivanja visine isplaćene odnosno ustegnute naknade za obradu kreditnog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. ČC iz Darfin d.o.o.

11. Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 19. travnja 2024. naveo da je korisniku kredita prilikom isplate kredita na dan 13. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 266,83 CHF, odnosno kunske protuvrijednosti 1.201,56 kuna, a prema fiksnom tečaju eura iznosi 159,47 eura. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka osporavajući ga u cijelosti navodeći da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika, a na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju te da je iznos naknade tužitelju bio poznat prilikom sklapanja samog ugovora obzirom na to da je bio određen u fiksnom iznosu i nevezan vanjskim kriterijima. U odnosu na iznesene prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, sud je istog saslušao na ročištu održanom 21. veljače 2025. na kojem je vještak u cijelosti ostao kod danog nalaza i mišljenja od 19. travnja 2024. navodeći da je u odnosu na prigovore tuženika riječ o prigovoru pravne naravi, a ne o prigovorima vezanim uz matematički izračun.

12. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 19. travnja 2024. budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine.

13. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; dalje: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen dana 13. travnja 2007. Odredbom članka 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi članka 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi članka 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP) koji odredbom članka 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 59. al. 3. ZZP propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Također odredba članka 84. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

16. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 266,83 CHF odnosno 159,47 eura te je i naplaćena u istom iznosu na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a sve temeljem odredbe članka 87. stavka 1.

ZZP-a, a time i ništetna.

17. Naime, prema mišljenju suda predmetna odredba nije jasno napisana u smislu članka 85. ZZP-a, jer nije omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade.

18. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik isto nije dokazao. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužiteljici koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Predmetni Ugovor je potrebama tužiteljice prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle, ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik dakle nije tužiteljici razjasnio razloge zbog kojih joj je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti sukladno svojoj jednostranoj odluci, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita.

19. Prema odredbi članka 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine iznosa, niti jasnoću odnosno određenost niti odredivost, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i to sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. Stoga je primjenom članka 81. st. 1. ZZP te članka 87. st. 1. ZZP sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

20. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom članka 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. Na temelju odredbe članka 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa, kao stečenog bez osnove, na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama, s obzirom da je dana 13. travnja 2007. tužiteljici naplaćen isti iznos naknade do isplate.

22. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 11.3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita (točka I. izreke presude).

23. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 11.3. u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe odnosno sukladno odredbi članka 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom zbog čega tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 154,47 eura koja je naknada naplaćena 13. travnja 2007.

24. Tužiteljici su na taj iznos dosuđene zatezne kamate i to na iznos naveden u toč. II. izreke ove presude, tekuće od dana 14. travnja 2007. sukladno podnesku tužiteljice (list 74 spisa) na temelju nalaza i mišljenje vještaka u skladu sa odredbom članka 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan.

25. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22).

26. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, budući da je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 11.3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

27. U odnosu na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva učinjeno na ročištu od 21. siječnja 2025. za iznos od 0,27 eura na ime isplate s osnove ništetne naknade za obradu kredita, valja napomenuti da se navedenom povlačenju tuženik nije protivio, pa je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja temeljem čl. 193. st. 2. ZPP.

28. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a te su tužiteljici uz primjenu odredbi čl. 151. i 155. ZPP-a dosuđeni troškovi za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: OT) za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 OT-a 100 bodova, za sastav podneska od 27. studenoga 2023. prema Tbr. 8/1 100 bodova, za sastav podneska od 6. svibnja 2024. prema Tbr. 8/1 100 bodova i pristupa na ročišta od 25. ožujka 2024. i 27. siječnja 2025. za svako ročište po 100 bodova prema Tbr. 9/1 OT-a odnosno ukupno 500 bodova, uz vrijednost boda od 2,00 eura i pripadajući porez na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 250,00 eura, odnosno ukupno 1.250,00 eura. Tome treba pribrojiti i troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 eura (list 32 spisa), trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura te predujmljene troškove vještačenja u ukupnom iznosu od 199,08 eura, pa je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 1.502,16 eura. Tužiteljica nije oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari, jer se ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, odnosno nema izravne primjene presude iz kolektivnog spora budući se ovdje radi o zahtjevu u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u kolektivnom sporu se odlučivalo o ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

29. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je na temelju odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a u vezi sa odredbom članka 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a tužiteljici dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

30. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 2. studenoga 2023. i 2. travnja 2024. jer isti nisu bili potrebni radi vođenja parnice kao i naknada za pristup ročištu na kojem se objavljuje presuda. Konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima.

31. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 28. veljače 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku uz rješenje za pristojbu na presudu od 26,54 eura 2. Tuženiku po punomoćniku