Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-866/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Zlatane Bihar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Ivan Mirošević, odvjetnik u Splitu, protiv 1. tuženika HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., OIB: 80572192786, Zagreb, Strojarska 11, 2. tuženika HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., OIB: 39901919995, Zagreb, Mihanovićeva 12, 3. tuženika HŽ CARGO d.o.o., OIB: 08720210702, Zagreb, Heinzelova 51, kojega zastupa punomoćnik Dinko Rebrović, odvjetnik u Zagrebu i 4. tuženika PRUŽNE GRAĐEVINE d.o.o., OIB: 34601781192, Zagreb, Međimurska 4, kojega zastupa punomoćnica Srđana Barišić, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-280/2018-103 od 2. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-280/2018-103 od 2. svibnja 2024.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i 4. tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženicima da solidarno tužitelju s osnova naknade neimovinske štete u roku od 15 dana isplati iznos od 28.867,22 eura s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 2. svibnja 2024. te daljnji iznos od 203,485,36 kuna/27.007,15 eura s osnova materijalne štete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa od po 2.000,00 kuna za razdoblje od 1. rujna 2000. pa do 1. kolovoza 2006. pa do isplate, počevši od 1. u mjesecu za svako pojedini mjesec pa do isplate.

"Nalaže se tuženicima da solidarno tužitelju s osnova izgubljene zarade tužitelju isplaćuju mjesečnu rentu u iznosu od 2.000,00 kuna/265,45 eura za razdoblje od 1. kolovoza 2006. pa ubuduće do izmjene ove odluke, s pripadajućom zateznom kamatom koja na mjesečni iznos rente teče svakog prvog u mjesecu za dotični mjesec pa do isplate."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku pod 1. HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o. u roku od 15 dana isplati parnični trošak u iznosu od 15.000,00 euro sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. svibnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku pod 2. HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o. u roku od 15 dana isplati parnični trošak u iznosu od 663,61 euro sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. svibnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV Nalaže se tužitelju da tuženiku pod 3. HŽ CARGO d.o.o. u roku od 15 dana isplati parnični trošak u iznosu od 13.125,00 euro sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. svibnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V Nalaže se tužitelju da tuženiku pod 4. PRUŽNE GRAĐEVINE d.o.o. u roku od 15 dana isplati parnični trošak u iznosu od 18.750,00 euro sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. svibnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07.- odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu odluku preinači u smislu žalbenih navoda. Potražuje trošak sastava žalbe i sudske pristojbe za istu.

3. U odgovoru na žalbu, 4. tuženik je predložio žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i obvezati ga da mu naknadi trošak sastava odgovora na žalbu te sudske pristojbe za istu. Ostali tuženici na žalbu tužitelja nisu odgovorili.

4. Žalba je neosnovana.

5. U postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju žalbom ukazuje tužitelj jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih je nije moguće ispitati. Ista sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5.1. Naime, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane odluke dao dostatne razloge o tome zašto smatra da je prednik tuženika poduzeo radnju radi otklanjanja opasnosti od štete uzrokovane opasnom stvari i bez obzira na razliku u iskazima svjedoka ZR i LR o tome na koji način je bilo naznačeno da je žica pod visokim naponom i opasna po život, obrazloženje pobijane odluke sadrži jasne razloge o isključenju odgovornosti tuženika nastanku štete u smislu odredbe članka 177. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" , broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. – dalje: ZOO).

5.2. Jednako tako, pobijana presuda sadrži dostatne razloge o osnovanosti prigovora zastare potraživanja nematerijalne štete koju je tužitelj pretrpio u vezi s predmetnim štetnim događajem. To stoga što su, bez obzira na specijalistički nalaz KBC Split, Odjela za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju od 19. svibnja 2005., vještaci u ovom predmetu argumentirano obrazložili da se završetak liječenja tužitelja i stabilizacije njegovog zdravstvenog stanja ima vezati uz svibanj 2003., a da se daljnja rehabilitacija provodila sa svrhom održavanja postojećeg stanja, odnosno sprječavanja pogoršanja stanja.

6. Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je tužitelj pretrpio u štetnom događaju od 23. srpnja 2000., kada se na teretnoj stanici izvlačnog kolosjeka željezničke stanice u Pločama – Čeveljuša popeo na vagon i dotaknuo električni naponski kabel od 25 000 V koji se protezao iznad vagona na izvlačnom kolosjeku u dužni od 800 m od priključka na glavni prometni kolodvor. Uslijed strujnog udara tužitelj je zadobio opekline više od 35 % površine tijela koje su smanjile njegovu opću životnu i radnu aktivnost, zbog kojih je tužitelj trpio fizičke boli i strah, ali i duševne boli zbog naruženosti. Tužitelju je zbog posljedica ozljeđivanja bila potrebna tuđa pomoć i njega, a kako je tužitelj zbog liječenja bio na bolovanju sve do kraja kolovoza 2003., isti je u razdoblju od ozljeđivanja do 1. rujna 2003. gubio zaradu u visini razlike između plaće koju bi primao da štetnog događaja nije bilo i naknade plaće koju mu je poslodavac isplaćivao za vrijeme bolovanja. Budući da je tužitelj prije štetnog događaja ostvarivao i dodatnu zaradu branjem i prodajom divljeg cvijeća, njegova se šteta ogleda i u gubitku te (dodatne) zarade. Zaključno, tužitelju je materijalna šteta nastala i uništenjem odjeće koju je na sebi imao u trenutku štetnog događaja (majica, hlače, donje rublje i obuća).

7. Naslanjajući se na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je izneseno u ovoj pravnoj stvari u odluci broj Rev-2504/13-2 od 18. travnja 2018. – prema kojem je utužena šteta uzrokovana opasnom stvari, pa za istu odgovara njezin imatelj (vlasnik električnog voda) osim ako ne dokaže da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti – prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku utvrdio da je šteta nastala isključivom radnjom tužitelja, a da je tuženik poduzeo sve mjere da bi se posljedice štetne radnje izbjegle odnosno uklonile.

8. Na temelju iskaza svjedoka ZR i LR, koji su kao djelatnici tuženika bili zaduženi za kontrolu rada i provedbu sigurnosti na kolodvoru na kojem se štetni događaj dogodio, prvostupanjski je sud utvrdio da su (i) na izvlačnom kolosjeku bili postavljeni znakovi upozorenja od udara električne struje, što je potvrđeno i tehnološkim shemama kolodvora Ploče. Na temelju navedenih utvrđenja, zaključak je prvostupanjskog suda da je šteta nastala isključivo radnjom tužitelja (oštećenika) koji je u vrijeme štetnog događaja bio u srednjoj životnoj dobi i tako morao biti svjestan opasnosti od udara električne energije, no unatoč tome i usprkos odgovarajućem upozorenju na opasnost, popeo se na vagon i dotaknuo električni naponski kabel.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud akceptirao činjenicu da se štetni događaj dogodio na izvlačnom kolsjeku, kao dijelu teretnog kolodvora, pri čemu je saslušanjem svjedoka utvrdio da taj (izvlačni) kolsijek, koji služi za ulaz/izlaz vagona, izuzev magacinskog kolsjeka, uvijek pod naponom, kako to proizlazi i iz sheme napajanja i sekcioniranja teretnog kolodvora (list 169 spisa). Time je utvrđeno da ne postoji propust tuženika u vidu isključenja energetskih vodova. Polazeći od toga da se napon u vozni red ne uključuje samo za vrijeme manevriranja električne lokomotive radi postavljanja vozila za utovar ili istovar i da prednik tuženika nije mogao u potpunosti ograditi sporni dio teretnog kolodvora, osnovano je prvostupanjski sud utvrđivao je li prednik tuženika postavio vidljivo upozorenje na opasnost od strujnog udara, jer je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske bilo da se radnja oštećenika mogla barem relativno izbjeći postavljanjem odgovarajućeg upozorenja na opasnost.

10. S obzirom na protek vremena od nastanka štetnog događaja do njihova saslušanja u ovom predmetu, sama razlika u iskazima svjedoka ZR i LR o tome na koji je način bio istaknut znak upozorenja (fotografijom ili bojanjem stupa), uzevši u obzir da su oba svjedoka suglasno iskazivala o tome da je na teretnom dijelu kolodvora znaka bilo, ovaj sud smatra da je prednik tuženika tom radnjom – postavljanjem znaka upozorenja na visoki napon odnosno na opasnost od strujnog udara – poduzeo radnju otklanja opasnosti, pa je i ocjena ovog suda da su tuženici, neovisno o tome jesu li radnju tužitelja mogli predvidjeti, isključeni od odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 177. stavak 2. ZOO. Naime, ne može se imatelju opasne stvari nametnuti obveza apsolutnog izbjegavanja radnje oštećenika isključenjem napona ili ograđivanjem dijela kolodvora ako bi time došlo do poremećaja u njegovom radu. Iako možda neodlučno za oslobođenje od odgovornosti tuženika, kao imatelja opasne stvari, ne može se zanemariti niti činjenica da je tužitelj u vrijeme nastanka štetnog događaja bio u dobi od 32 godine, pa da je trebao biti svjestan opasnosti kretanja po vagonu nad kojim se nalazi električni vod pod naponom.

11. Slijedom navedenoga, kada je prvostupanjski sud, nakon ukidne odluke revizijskog suda, u ponovljenom postupku utvrdio da su ispunjene pretpostavke za potpuno isključenje odgovornosti tuženika, budući da je štetni događaj uzrokovan isključivo radnjom oštećenika, čije posljedice prednik tuženika nije mogao izbjeći ili otkloniti, isti nije odstupio od shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i za svoju je odluku dao dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

12. Međutim, neovisno o oslobođenju od odgovornosti u smislu citirane zakonske odredbe, ocjena je ovog suda da tužitelj u svakom slučaju nije dokazao osnovanost i visinu naknade zbog izgubljene dodatne zarade, jer na okolnost utvrđenja postojanja takvog prihoda prije štetnog događaja nije predložio niti jedan dokaz. Stoga bi, i bez obzira na isključenje odgovornosti, zahtjev tužitelja za isplatu 144.000,00 kn kao i rentni zahtjev zbog gubitka dodatne zarade u mjesečnom iznosu od po 2.000,00 kn za razdoblje od 1. kolovoza 2006. pa nadalje, valjalo odbiti primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP.

13. Jednako tako, ovaj sud nalazi da je osnovan prigovor zastare potraživanja naknade nematerijalne štete, naknade troškova tuđe pomoći i njege, naknade štete za uništenu odjeću te naknade izgubljene zarade u vidu razlike između isplaćene naknade plaće za vrijeme bolovanja i plaće koju bi po normalnom tijeku stvari ostvario za sve mjesece osim za kolovoz 2003.

14. Kako je utužena materijalna šteta za uništenu odjeću nastala u trenutku nastanka štetnog događaja (23. srpnja 2000.), to je do dana podnošenja tužbe (16. kolovoza 2006.) nastupila zastara tog potraživanja u smislu odredbe članka 376. stavak 1. ZOO.

15. Budući da je tužitelj za štetu s osnova izgubljene zarade u vidu razlike između isplaćene naknade plaće za vrijeme bolovanja i plaće koju bi ostvario da štetnog događaja nije bilo, saznao neposredno nakon isplate naknada za bolovanje, tako je do podnošenja tužbe zastarjelo potraživanje tužitelja s te osnove za sve utužene mjesece od kolovoza 2000. do zaključno srpnja 2003., izuzev za kolovoz 2003., budući da mu je naknada za bolovanje za taj mjesec, prema isplatnoj listi dostavljenoj uz tužbu, isplaćena 9. rujna 2003. Međutim, tužitelju taj mjesečni iznos (od 541,26 kn) pravilno nije dosuđen zbog isključenja odgovornosti tuženika za nastanak štetnog događaja.

16. Polazeći od toga da se saznanje oštećenika za štetu uzrokovanu strahom kao i fizičkim bolima najkasnije veže uz trenutak kada je liječenje završeno, uz koji trenutak se veže i saznanje oštećenika za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, pravilno je prvostupanjski sud zaključio, imajući na umu nalazom i mišljenjem vještaka utvrđen dan završetka tužiteljeva liječenja odnosno stabilizacije njegovog zdravstvenog stanja, da je i to potraživanje do dana podnošenja tužbe zastarjelo u smislu odredbe članka 376. stavak 1. ZOO.

17. Naime, oba vještaka i dr. Pivalica, specijalist fizijatar i dr. N, specijalist neurolog, bili su suglasni oko toga da se trajno oštećenje lijevog peronealnog živca navodi još u medicinskoj dokumentaciji tužitelja iz svibnja 2003., a da je nakon toga uslijedilo samo održavanje stanja u smislu održavanja funkcije i sprječavanja pogoršanja stanja. U situaciji kada nakon svibnja 2003. daljnjeg liječenja s neurološke strane nije bilo, već je nakon toga uslijedilo samo održavanje stanja, liječenje se prema decidiranom mišljenju vještaka ima smatrati završenim u svibnju 2003. Tada je, prema nalazu i mišljenju vještaka, oštećenikovo zdravstveno stanje stabilizirano, pri čemu su vještaci pojasnili da su kod svih ozljeda koje ostavljaju određeni stupanj smanjenja životnih aktivnosti moguća pogoršanja, privremena i trajna, što uvjetuje povremena otvaranja bolovanja i odlaske na terapiju, ali da se u tom slučaju radi o održavajućoj terapiji, a ne terapiji u svrhu liječenja.

18. Stoga, i neovisno o tome što je tužitelj u svibnju 2005. bio upućen na fizikalnu terapiju, evidentno je da je taj postupak bio indiciran da se održi postojeće stanje odnosno spriječi daljnje propadanje živca. Ovaj sud nema razloga, jer za to usotalom nema niti stručnog znanja, sam utvrditi dan završetka liječenja tužitelja odnosno dan stabilizacije njegova zdravstvenog stanja, a tužitelj žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju mišljenje vještaka o toj odlučnoj činjenici.

19. Kako je, dakle, od završetka liječenja tužitelja (svibanj 2003.) do podnošenja tužbe protekao trogodišnji zastarni rok iz članka 376. stavak 1. ZOO, potraživanje tužitelja za naknadu nematerijalne štete (boli, strah i duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti) je neosnovano i zbog zastare. Iz istog razloga zastarjelo je i potraživanje naknade štete s osnove tuđe pomoći i njege, jer subjektivni rok zastare tog potraživanja također počinje teći od završetka liječenja.

20. S obzirom na to da je s danom završetka liječenja postalo izvjesno da se naruženost više ne može ukloniti niti bitno smanjiti, osnovan je prigovor zastare i u odnosu na zahtjev za novčanu naknadu zbog duševnih boli uzrokovanih naruženjem, jer je i taj zahtjev podnesen protekom trogodišnjeg zastarnog roka iz članka 376. stavak 1. ZOO.

21. Ovakvim stajalištem nije odstupljeno od stabilne sudske prakse redovnih sudova po pitanju početka subjektivnog roka za potraživanje naknade uzrokovane štete, a odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske na koju se tužitelju u žalbi poziva u konkretnom slučaju nije primjenjiva jer je ista donesena u činjenično i pravno nepodudarnoj situaciji.

22. S obzirom na to da su tuženici, za razliku od tužitelja, uspjeli u sporu, pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, odlučeno je i o troškovima postupka, koju tužitelj pobija isključivo zbog toga što smatra da je prvostupanjskom presudom pogrešno odlučeno o meritumu spora.

23. Slijedom svega navedenoga, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tužitelja valjalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

24. Budući da tužitelj sa žalbom nije uspio, na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP u vezi članka 154. stavak 1. ZPP, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, a kako trošak sastava odgovora na žalbu 4. tuženika nije bio potreban za donošenje odluke o žalbi tužitelja, primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP u vezi članka 155. stavak 1. ZPP, odbijen je i zahtjev 4. tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Sisak, 28. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja