REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-737/2024-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Nataši Horvat, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Radnička 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 5. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Josipa Valića, odvjetnika iz Pule i zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika iz Pule, dana 28. veljače 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.4.Ugovora o kreditu br. 9012030079, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 16. listopada 2006. godine, a koji je solemniziran dana 17. listopada 2006. godine po Javnom bilježniku Denisu Krajcaru iz Pule, u predmetu pod posl.br. OU-1789/06, u dijelu koji glasi: «sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila» pa stoga navedena odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 9012030079, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 16. listopada 2006. godine, a koji je solemniziran dana 17. listopada 2006. godine po Javnom bilježniku Denisu Krajcaru iz Pule, u predmetu pod posl.br. OU-1789/06, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1. koja glasi: « koji odgovara protuvrijednosti od CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.», zatim sadržane u odredbi čl. 4., koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF » zatim sadržane u odredbi čl.5. koja glasi: « Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate », zatim sadržane u odredbi čl.6.2. koja glasi: « u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.», zatim sadržane u odredbi čl.11.9. koja glasi: «Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.» pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 2.167,23 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 46,05 EUR od 17/10/2006

- na iznos od 111,13 EUR od 17/11/2006

- na iznos od 0,91 EUR od 21/01/2008

- na iznos od 0,37 EUR od 19/02/2008

- na iznos od 4,47 EUR od 19/03/2008

- na iznos od 0,94 EUR od 21/04/2008

- na iznos od 4,63 EUR od 20/10/2008

- na iznos od 5,30 EUR od 19/11/2008

- na iznos od 2,30 EUR od 19/12/2008

- na iznos od 11,00 EUR od 19/01/2009

- na iznos od 13,30 EUR od 19/02/2009

- na iznos od 8,17 EUR od 19/03/2009

- na iznos od 8,45 EUR od 20/04/2009

- na iznos od 9,52 EUR od 19/05/2009

- na iznos od 7,71 EUR od 19/06/2009

- na iznos od 7,91 EUR od 20/07/2009

- na iznos od 7,30 EUR od 19/08/2009

- na iznos od 7,56 EUR od 21/09/2009

- na iznos od 6,73 EUR od 20/10/2009

- na iznos od 8,00 EUR od 19/11/2009

- na iznos od 8,31 EUR od 21/12/2009

- na iznos od 10,66 EUR od 19/01/2010

- na iznos od 11,53 EUR od 19/02/2010

- na iznos od 12,21 EUR od 19/03/2010

- na iznos od 13,82 EUR od 20/04/2010

- na iznos od 16,69 EUR od 19/05/2010

- na iznos od 18,03 EUR od 21/06/2010

- na iznos od 21,24 EUR od 13/07/2010

- na iznos od 26,14 EUR od 20/07/2010

- na iznos od 27,53 EUR od 19/08/2010

- na iznos od 29,41 EUR od 20/09/2010

- na iznos od 29,12 EUR od 19/10/2010

- na iznos od 30,67 EUR od 18/11/2010

- na iznos od 37,78 EUR od 20/12/2010

- na iznos od 37,53 EUR od 18/01/2010

- na iznos od 35,67 EUR od 18/02/2011

- na iznos od 39,72 EUR od 18/03/2011

- na iznos od 35,78 EUR od 18/04/2011

- na iznos od 40,08 EUR od 18/05/2011

- na iznos od 47,25 EUR od 20/06/2011

- na iznos od 54,17 EUR od 18/07/2011

- na iznos od 57,96 EUR od 18/08/2011

- na iznos od 56,14 EUR od 19/09/2011

- na iznos od 44,69 EUR od 18/10/2011

- na iznos od 44,01 EUR od 18/11/2011

- na iznos od 46,90 EUR od 19/12/2011

- na iznos od 49,74 EUR od 18/01/2012

- na iznos od 50,63 EUR od 20/02/2012

- na iznos od 49,33 EUR od 19/03/2012

- na iznos od 49,13 EUR od 18/04/2012

- na iznos od 50,66 EUR od 18/05/2012

- na iznos od 50,86 EUR od 18/06/2012

- na iznos od 48,91 EUR od 19/07/2012

- na iznos od 48,70 EUR od 20/08/2012

- na iznos od 45,91 EUR od 18/09/2012

- na iznos od 48,86 EUR od 18/10/2012

- na iznos od 50,15 EUR od 19/11/2012

- na iznos od 49,55 EUR od 18/12/2012

- na iznos od 45,36 EUR od 18/01/2013

- na iznos od 47,79 EUR od 18/02/2013

- na iznos od 47,58 EUR od 18/03/2013

- na iznos od 50,24 EUR od 18/04/2013

- na iznos od 45,78 EUR od 20/05/2013

- na iznos od 45,10 EUR od 18/06/2013

- na iznos od 45,96 EUR od 18/07/2013

- na iznos od 45,56 EUR od 23/08/2013

- na iznos od 47,75 EUR od 26/09/2013

- na iznos od 48,91 EUR od 24/10/2013

pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 31,76 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 17. listopada 2006.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.854,50 EUR u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, dok se u preostalom zatraženom dijelu u iznosu od 1.508,00 EUR zahtjev tužitelja za naknadu troška odbija kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 3. lipnja 2019. podnio tužbu u kojoj navodi da je sa tuženikom 16. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu koji se vodi pod brojem 9012030079, koji je solemniziran 17. listopada 2006. kod Javnog bilježnika Denisa Krajcara iz Pule pod brojem OU-1789/06. Navedenim Ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 12.885,00 CHF, te je ugovor u cijelosti isplaćen od strane tužitelja. Predmetnim Ugovorom ugovorena je kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja iznosila 5,10%, koja je bila promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila. U vrijeme zaključenja Ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita kamatna stopa se u nekoliko navrta povećavala što je za posljedicu imalo povećanje mjesečnih anuiteta. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, a gdje je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da u vrijeme zaključenja ugovora nisu sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametra i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, stoga tužitelj smatra da je ništetna odredba čl. 4. predmetnog Ugovora u dijelu koji glasi: sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila". Odredba o kamati mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. i čl. 50. ZOO-a, zbog čega proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, visina obveze dužnika ovisi o volji vjerovnika. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. obrazlaže da takva odredba ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, što je suprotno načelima obveznog prava. Tužitelj se poziva i na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu posl.br. C-26/13 gdje se navodi da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošača ne mora biti samo gramatički razumljiva, već u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja. Stoga ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stran na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obveze dužnika koji promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Kako je navedena ugovorna odredba u čl. 4. Ugovora ništetna sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Odredbom čl. 1. Ugovora utvrđeno je da banka korisniku kredita stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 12.885,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, za kupnju motornog vozila. Ugovoreno je da se kamata obračunava u CHF, kamata na zakašnjela plaćanja da se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama, te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan plaćanja. Suprotno presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. broj C-26/13 tužitelj nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u eurima budući Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura ali ne štiti tečaj kune u odnosu na druge valute. Tužitelj smatra da za vrijeme recesije CHF naglo jača a što nije dobro za dužnike koji imaju kredit u toj valuti. Tuženik je uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa je tako dvostruko opteretio tužitelja. Na dan solemizacije ugovora srednji tečaj CHF iznosio je 4,6 kn, taj se tečaj neprestano mijenjao odnosno povećavao. Smatra da je odlukom visokog trgovačkog suda pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za CHF obzirom banka nije informirala potrošača o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica veže za CHF. Kako je odlukom visokog trgovačkog suda utvrđena ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbe kojom se glavnica kredita veže za CHF, a koja odluka je obvezujuća u ovom postupku tužitelj se poziva na odredbu čl. 323 ZOO-a. Predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev, te postavlja zahtjev za naknadom parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti tužbeni zahtjev, ističe da je predmetni ugovor prestao isplatom kredita a da se presuda u tužbi „potrošač“ odnosi na stambene kredite odnosno ne može se primijeniti u konkretnom predmetu budući se ovdje radi o auto kreditu. Ističe kako se u ovom predmetu ne radi o parnici radi naknade štede već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove tako da se tužitelj ne osnovano poziva na presudu „potrošač“. Tuženik ističe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i predviđeno zakonom o obveznim odnosima, kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti za vrijeme cijelog trajanja kredita. U predmetnom ugovoru nigdje se ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama već da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Vezano za dopustivost valutne klauzule tuženik se poziva na presudu vrhovnog suda Rev-1990/91 i odluku ustavnog suda U-I-1746/06. Nadalje ističe da je predmetni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika pri čemu je utvrđeno da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji prilikom razmatranja ugovora nije tražio niti jedno dodatno razjašnjenje. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama pa se može zaključiti da su mu bile jasne sve ugovorne odredbe, prava i obveze. Smatra kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi legitimno pravo tuženika budući je upravo pravo tuženika da mijenja kamatnu stopu a na što je tužitelj pristao potpisivanjem klauzule o promjeni kamatne stope. Kamatne stope mijenjaju se u skladu sa tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, što znači da o tome ne odlučuje u potpunosti samostalno i bez ikakvih kriterija tuženik. U navedenom nema nikakve protupravnosti na strani tuženika Tužitelj svoju tužbu gradi na pogrešnoj premisi, da je kamata trebala ostati fiksna kroz cijelo razdoblje otplate kredita, budući to ne proizlazi iz ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare, predlaže tužbeni zahtjev odbiti te postavlja zahtjev za naknadom parničnog troška.

3. Sud je u ovom postupku donio presudu poslovni broj P-550/2019-23 od 15. ožujka 2021. koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž- 937/2024-5 od 14. studenog 2024., uz uputu prvostupanjskom sudu da obrazloži koje su odredbe ugovora o kreditu ništetne te s obzirom na utvrđenu osnovu, da obrazloži na što se točno odnose pojedini iznosi preplate koje je dosudio.

4. U ponovljenom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, otplatni plan, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Dinku Brajnoviću koji je 23. svibnja 2020. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 90-101 spisa).

5. Nakon ocjene svih provedenih dokaza sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

6. Među strankama ovoga postupka nije sporno:

- da su parnične stranke 16. listopada 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 9012030079 na iznos od 12.885,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju vozila,

- da je čl. 4 navedenog Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,10 %,

- da se kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjala,

- da je tužitelj u cijelosti isplatio predmetni kredit 24. listopada 2013.

7. Među strankama postupka sporno je:

- postojanje pravnog interesa tužitelja,

- pasivna legitimacija tuženika,

- zastara potraživanja tužitelja,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- primjena odluke Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 u ovom konkretnom sporu u svezi sa čl. 502.c ZPP-a.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 17. listopada 2006. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika i isplata razlike preplaćenih iznosa u razdoblju od listopada 2006. do listopada 2013.

9. Valja istaknuti da je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđeno da prvostupanjski sud nije dužan utvrđivati je li ugovorna odredba između stranaka u ovome postupku o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tužene u utuženom razdoblju bila jasna, razumljiva, lako uočljiva, da li se o njoj pojedinačno pregovaralo i uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ovom individualnom sporu iz razloga što odluka VTS RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika sukladno čl. 502. C ZPP-a a kojom presudom je obuhvaćena i ovdje tužena.

10. Kao što je navedeno, na konkretan slučaj se primjenjuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjene kamatne stope od strane tuženika te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe. Ne postoji okolnost zbog koje se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje sadrži ugovor o kreditu u ovom predmetu, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj. Naime, u ovom postupku bilo je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke da se utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu mogu primijeniti na konkretan slučaj, odnosno utvrditi sljedeće: je li tužiteljica potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku, odnosi li se njezin kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno, jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe. Odgovor na sva navedena pitanja je potvrdan. Stoga, navedena presuda VTS-a primjenjuje se na konkretan slučaj sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a. O učinku presude VTS-a izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2: „Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).“ Isto proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. u kojoj se navodi: „Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a“.

11. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika, među kojima je i ovdje tužena PBZ d.d., te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika te nepoštene odredbe o primjeni CHF valutne klauzule, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje ZZP) čitavo vrijeme dok se koriste, a koja presuda, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, vezan i ovaj sud.

12. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužiteljicu u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, te takve odredbe ugovora utvrđuje ništetnima, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnima. Zbog navedenog sud nije proveo predloženi dokaz tužene saslušanjem djelatnika banke na okolnosti koje su već utvrđene navedenim odlukama.

13. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tužena, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji joj je to nalagao, kao banka, tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnima ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke te ugovorne odredbe koje sadrže nepoštenu CHF valutnu klauzulu. Stoga je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

14. Iz toga nadalje proizlazi da je tužena u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primila povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Iz navedenog proizlazi pravni interes tužitelja za podnošenjem predmetne tužbe. Isto tako, zbog nepošteno ugovorene CHF valutne klauzule došlo je do preplaćivanja anuiteta kada je tečaj CHF-a rastao iznad onog početno ugovorenog. 15. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa kako je gore navedeno, sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Dinku Brajnoviću koji je 23. svibnja 2020. dostavio pisani nalaz i mišljenje. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tuženik temeljem ugovora o kreditu broj 9012030079 tužitelju na raspolaganje stavio iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 12.885,00 CHF po srednjem tečaju tuženika. Rok otplate bio je 84 mj., uz promjenjivu godišnju kamatnu stopu koja je na dan zaključenja iznosila 5,10%. Kredit je isplaćen 17. listopada 2006. u visini od 59.832,32 kn a odobren je za kupnju motornog vozila. Tužitelj je u cijelosti otplatio predmetni kredit 24. listopada 2013. Ukupne obveze tužitelja prema otplatnom planu sačinjenom na temelju parametara koji su strankama bili poznati u trenutku zaključenja ugovora iznose 71.272,23 kn. Tužitelj je po predmetnom kreditu ukupno uplatio 87.263,09 kn, te na ime razlike kod obračuna naknade osiguranja 239,33 kn. Mišljenje je vještaka da je novčana razlika između obveza koje je tužitelj plaćao temeljem planova otplate i odluka tuženika/banke, i obveza tužitelja utvrđenih u ovom nalazu na temelju parametara koji su ugovornim stranama bili poznati u trenutku zaključenja ugovora o kreditu, iznosi ukupno 16.329,02 kn (zbroj svih iznosa u stupcu 7), pri čemu je za svaki mjesec iskazana preplata zajedno i po osnovi tečaja i po osnovi kamate. Nadalje, iznos od 239,33 kn kojeg je vještak obračunao odnosi se na razliku naknade osiguranja.

16. Ovdje je potrebno posebno ukazati da je vještak u stupcu 7 obračunao preplate po anuitetima uzimajući u obzir samo pozitivne razlike, dok je u stupcu 9 prikazana preplata po anuitetima, s time da su ovdje od svakog mjesečnog iznosa oduzete negativne razlike u mjesecima u kojima ih je bilo. Međutim, takav zadatak sud vještaku uopće nije dao, prije svega iz razloga što tuženik nije postavio niti prigovor radi prebijanja, niti je podnio protutužbu. Stoga sud nije uzeo u obzir iznose prikazane u stupcu 9, već iznose u stupcu 7. Nadalje, imajući to u vidu, potrebno je ukazati da je u stupcu 7 pogrešno iskazan zbroj preplaćenih anuiteta u iznosu od 15.990,86 kn. Naime, isti iznos prikazan je kao ukupan zbroj preplate u stupcu 9, gdje su uzete u obzir i negativne razlike. Iz navedenog slijedi da je u pitanju očita omaška, jer se jednostavnom matematičkom operacijom zbrajanja iznosa u stupcu 7 dolazi do zbroja u iznosu od 16.329,02 kn (list 98 spisa). Kada se tome pribroji iznos od 239,33 kn, koji se odnosi na razliku obračuna naknade osiguranja, ukupan iznos je 16.568,35 kn, a kako je i postavljen tužbeni zahtjev u podnesku tužiteljice od 31. srpnja 2020., a koji je djelomično osnovan iz razloga kako slijedi.

17. Stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun nalaza i mišljenja vještaka, a sud ga je prihvatio kao stručnog i objektivnog, izuzev omaške koja se očituje u pogrešnom zbroju iznosa u stupcu 7, međutim navedeno nije nedostatak koji bi zahtijevao dopunu vještačenja jer za zbrojiti navedene iznose nije potrebno stručno znanje te je tužiteljica to učinila sama prilikom specifikacije tužbenog zahtjeva u podnesku od 31. srpnja 2020., a što je prihvatio i ovaj sud, osim iznosa od 239,33 kn. Naime, kao što je gore navedeno, taj se iznos uopće ne odnosi na preplatu anuiteta po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o CHF valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke, nego se odnosi na razliku obračuna naknade osiguranja. Radi se dakle o potpuno drugoj osnovi, koja u tužbi, a niti kasnije u postupku nije obrazlagana, na nju se tužiteljica nije pozivala te, iako ju je uvrstila u konačno postavljeni tužbeni zahtjev, ničime ne dokazuje njezinu osnovanost. Stoga je za taj dio tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

18. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. i IV. izreke, s time da su svi iznosi u izreci iskazani u odgovarajućoj protuvrijednosti u eurima, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22).

19. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo sporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

20. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

21. Pri tome valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

22. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je prigovor tužene u tom smislu neosnovan. 23. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a, a stopa zateznih kamata određena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, te su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa mjesečnih anuiteta. Pritom valja ukazati na činjenicu da tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je tužiteljica u znatno slabijem i nepovoljnijem položaju, uzimajući u obzir stupanj i informiranosti i činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača i upravo je tuženik sastavio ugovor koji sadrži nepoštene odredbe te na njihov sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, stoga se ne može govoriti o poštenju tuženika. Dakle, zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose teče od dana kada ih je tuženik neosnovano stekao, prema odredbi članka 1115. ZOO-a.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a, a visina troška određena je u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023). Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu obzirom na konačno postavljen tužbeni zahtjev pripada nagrada za sastav tužbe 100 bodova po tbr. 7/1, za sastav podnesaka od 22.10.2019., 20.11.2019., 29.7.2020., 20.1.2021., 27.1.2021. i 27.1.2025. po 100 bodova za četiri od navedenih obrazloženih podneska po tbr. 8/1 te po 50 bodova za ostala dva podnesaka po tbr. 8/3, za zastupanje na ročištima 7.11.2019., 1.2.2021. i 5.2.2025. po 100 bodova po tbr. 9/1, za sastav žalbe 125 bodova po tbr. 10/1, odnosno ukupno 1.025 bodova, a što obzirom na vrijednost boda od 2,00 EUR kn iznosi 2.050,00 EUR a uvećano za pripadajući PDV iznosi 2.562,50 EUR. Tužitelju je priznat u cijelosti i trošak predujma na ime financijskog vještačenja u iznosu od 2.200,00 kn (292,00 EUR). Tužitelju je stoga dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 2.854,50 EUR. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odbijen je u dijelovima koji prelaze iznose propisane Tarifom (dva podneska priznata su u 50% iznosa), kao i za radnje koje nisu bile potrebne. Trošak sudske pristojbe nije priznat jer on tužitelju nije nastao, budući da je tužitelj u ovom postupku oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Stoga je odlučeno kao u točki V. izreke.

25. Tužena je u cijelosti izgubila ovaj spor te je stoga odbijen njezin zahtjev za naknadom parničnog troška. Stoga je odlučeno kao u točki VI. izreke.

U Puli 28. veljače 2025.

S u d a c

Nataša Horvat

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od 15 dana od dana objave ove presude za stranku koja je bila uredno obaviještena, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. O žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

Dna:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku