Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-203/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sutkinji toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćnicima iz OD Žurić & Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave, dovršene 14. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja Sandre Kovačić, odvjetnice u uredu Irene Blauhorn, odvjetnice iz Karlovca, te zamjenice punomoćnice tuženika Alme Tatalović, odvjetnice iz Karlovca, po objavi 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu br. 52200/06 sklopljenog dana 27. rujna 2006. između tužitelja JN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tužene, HVB Splitske Banke d.d. kao kreditora, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelihpedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“

II. Tužena OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 dužna je tužitelju JN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 196,24 EUR-a/1.478,58 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04. listopada 2006. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tužena OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 dužna je tužitelju JN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 269,91 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 27. rujna 2006.g. s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 52200/06, kojim je podigao kredit u iznosu od 63.354,56 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora t.j. tužene na dan korištenja i s promjenjivom kamatnom stopom. Nadalje navodi da je odredbom čl. 5. ugovoreno kako „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50% (nula cijelih pedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita“, te je temeljem takve odredbe tužena od tužitelja dana 04. listopada 2006.g. na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“ naplatila iznos od 196,24 eur / 1.478,58 kn. To je, kako dalje navodi, vidljivo iz potvrde tužene od 21.03.2023.g. i početnog otplatnog plana gdje je predmetna uplata u iznosu od 316,77 CHF knjižena dana 04.10.2006. Nastavno iznosi da je tužena predmetnu odredbu iz čl. 5. Ugovora o kreditu unijela u ugovor bez da su stranke o njoj pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a što sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a ima za posljedicu nepoštenost i ništetnost id. ugovorne odredbe. Naime, obrazlaže da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo prema članku 81. st. 1. ZZP-a smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno članku 81. st. 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj slijedom toga tvrdi da je ugovorna odredba čl. 5. kojom je dakle ugovorena naplata (jednokratne) naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita, unaprijed bila pripremljena od strane tužene i da o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, te ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, tužene je tužitelju na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva dana 04.10.2006.g. naplatila iznos od 196,24 eur / 1.478,58 kn, a tužitelj ni danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati a da bi ih trebao snositi tužitelj. To napose jer je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu, pa je prema tužitelju očigledno da navedena odredba čl. 5. id. Ugovora nije jasna ni određena, obzirom iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi, pa je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja kao potrošača očigledno prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja. Stoga po tužitelju iz svega navedenog proizlazi da je odredba čl. 5. predmetnog ugovora nepoštena, samim time i ništetna, te je tužena dužna vratiti tužitelju naplaćeni iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja, pa tužitelj podnosi tužbu i predlaže po provedenom postupku donijeti odluku kao u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik na početku ističe da je tužba u cijelosti neosnovana te ju zbog toga osporava u cijelosti. Naime, u bitnome tužbu i tužbeni zahtjev smatra neosnovanima iz razloga, kako doslovno navodi:

a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene,

c. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te najzad postavlja

d. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva

U nastavku obrazlože svaki od navedenih razloga, pa tako u svezi prigovora da je potraživanje u zastari iznosi da je sam parnični postupak pokrenut 30.3.2023., pa ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok bi bio 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, što je u skladu sa stavom izraženim u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, napose u presudi VSRH Rev x 183/2011 iz koje citira: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Ako bi se pak postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, kako dalje navodi, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Stoga iznosi „obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao“. Vezano uz b. tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu tuženik iste navode smatra neosnovanima i neutemeljenima. Ističe da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, tvrdi da propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade i poziva se da je sukladno odredbi članka 219. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“) određeno kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Iznosi i da je tužitelj u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja, s time da će se o samom Ugovoru o kreditu očitovati nadalje, a dokaz iskazom svjedoka smatra nevjerodostojnim „imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku“. Iz svega po tuženiku proizlazi da se tužitelj „paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu pasale“. Zaključno u tom smislu smatra da ne postoji uporište ni u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, kako navodi, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Prema tome, po tuženiku „sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja“. Nastavno uz tezu c. tvrdi da tužitelj nije ni pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su po tvrdnji tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, iako je po tuženiku dužan dokazati osnovu i visinu svog tužbenog zahtjeva. Tom smislu iznosi, da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a ovdje tužitelja. Međutim, po tuženiku ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena a niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je kako tuženik smatra teret dokaza na tužitelju. Naprotiv, pregledom Ugovora tuženik smatra da je moguće zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba, odnosno ističe kako je člankom 5. Ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno aktima tuženika koji su cijelo vrijeme bili dostupni tužitelju. Prema tuženiku navedena je odredba jasno koncipirana Ugovorom i unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Stoga iznosi da tvrdnja tužitelja kako se o ovoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nije potkrijepljena ni jednim dokazom, te tužitelj nije ni pokušao dokazati da se radilo o formularom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imao utjecaja. Naprotiv, svaki je ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa., te se ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugo. Iz navedenog po tuženiku proizlazi ono što je već više puta navodio, da je tužitelj svoje tvrdnje samo paušalno navodio, bez ikakvih dokaza. Nadalje, osim što je tvrdnja tužitelja neosnovana ona zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardizirani ugovori“. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi, dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela. Dakle, čak i da je tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja, to po tuženiku nipošto nije značilo da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih, upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima, kako dalje ističe, te nastavno dodaje: „Tužitelj se poziva na odredbu članka 82. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno“. Također je netočno tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu odluku naplate naknade za izdavanje kredita već je naknada, njen iznos i valuta po kojoj se obračunava naknada bila propisana primjenjivom Odlukom o naknadama i kamatama tuženika. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se na navedeni ugovorni odnos primjenjuju interni akti tuženik (članak 6. Ugovora o kreditu), koja je interni akt tuženika i dostupan je svima, te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan dodatno se informirati o internim aktima tuženika. Očito je stoga da se o naknadi za odobrenje Ugovora o kreditu pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife, te je dakle tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Prema tome, odredba o ulaznoj klauzuli iz Ugovora je po tuženiku jasna, uočljiva i lako razumljiva, a da je odredba jasna i uočljiva, nije i ne može biti dvojbeno budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje pak i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je po tuženiku uvriježena u praksi banaka, te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. S obzirom da je očito odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora jasna te uočljiva, kao i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora, tužitelj nije ni dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Najzad, u odnosu na postavljeni prigovor d. glede visine tužbenog zahtjeva, tuženik iznosi da tužitelj nije dokazao ni osnovu svog tužbenog zahtjeva pa onda nema mjesta raspravljati ni o visini potraživanja iz tužbenog zahtjeva, pa sukladno prethodno navedenim predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja da njemu - tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 52200/06 od 27. 09. 2006. s izvatkom iz zemljišnih knjiga i ovjerom javnog bilježnika na listu 6-15 spisa, u Izračun EKS-a i otplatni plan za predmetni ugovor kao naprijed na listu 16-20 spisa, u podnesak tužene banke upućen punomoćnici tužitelja prije pokretanja ovog postupka, u presliku Tečajne liste Splitske banke br. 191, u Potvrdu o provedenom nalogu za plaćanje sudske pristojbe na listu23-24 spisa, u podnesak tuženika na listu 45 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s odlukama iz sudske prakse u privitku, podnesak tužitelja od 23.05.2023. i iskaz tužitelja dan na glavnoj raspravi održanoj dana 14.01.2025. godine.

4. Među strankama nije sporno da su dana 27. rujna 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 52200/06 kojim je tužitelj podigao kredit u iznosu od 63.354,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, ali je među strankama sporna pravna valjanost odredbe članka 5. id. Ugovora o kreditu broj 52200/06 koji je dakle sklopljen dana 27. rujna 2006. godine između tužitelja i evidentno prednika tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d., i to u dijelu koji se odnosi na spomenutu naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja koju plaća korisnik kredita u visini od 0,50% od iznosa kredita, jednokratno, prije korištenja kredita. No, sporno je li ništetna predmetna odredba u dijelu za koji tužitelj tvrdi da o istoj stranke nisu pojedinačno pregovarale i da se radilo o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi koja je uzrokovala neravnotežu obveza između stranaka na štetu potrošača t.j. tužitelja u ovom predmetu. Naime, tužitelj smatra da navedena odredba nije jasna ni određena budući iz iste nije vidljivo niti razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi on kao tužitelj. Također je sporno je li nastupila zastara za potraživanje tužitelja, obzirom takav prigovor iznosi tuženik i osporava sve navode tužitelja u tužbi.

5. Vezano uz predmet spora za istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovor o kreditu na snazi i u primjeni bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., – u nastavku teksta: ZZP), kojim je u članku 81. stavkom 1. ZZP propisano: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.", a stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", te je stavkom 4. toga članka bilo propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a u stavku 2 sadržano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

6. U odgovoru na tužbu tužena banka dakle u pravilu iznosi da su tužitelju prethodno zaključenju ugovora o kreditu bili poznati podaci o visini naknade, te je u pravilu dobio personaliziranu informaciju s visinom naknada koje se odnose na sporni kredit. Isto tako da je naknada sadržana u općim aktima banke, ugovoru i svim prethodno dostupnim informacijama te jasno naznačena u visini 0,50%“ id. Ugovora o kreditu, pa da je kao takva bila poznata tužitelju prije zaključenja ugovora i tužitelj je istu mogao usporediti s naknadama drugih banki.

7. Međutim, kako osnovano ukazuje i tužitelj, to što je tužitelju naknada bila poznata ranije i što je njena visina odrediva (u smislu da je izražena u postotku) te to što je tužitelj prije zaključenja ugovora znao da naknada postoji, ne utječe na zakonitost ugovaranja iste. Naime, za rješavanje odnosa među strankama je odlučno je li tužitelj mogao i na koji mogući način utjecati na visinu naknade koju je tužena banka propisala, pri čemu tužena ni ne tvrdi da je tužitelj to mogao učiniti a niti da se o id. naknadi individualno pregovaralo.

8. Tužitelj je pak u iskazu naveo naveo da je radio kuću pa mu je bio potreban kredit i bilo mu je najzgodnije u to vrijeme obratiti se Splitskoj banci, koju je kasnije preuzeo OTP. Oni su mu rekli da nude najpovoljnije kredite pa je prihvatio podići kredit kod njih, s time da je kako ističe „banka napravila ugovor koji je on pročitao ali nije imao mogućnost stavljati primjedbe niti tražiti objašnjenja“. Doslovno navodi: „Naprosto mi je banka ponudila ugovor u pismenom obliku a ja sam isti potpisao jer mi je trebao taj novac. Ne znam da li sam plaćao kakovu posebnu naknadu jer mi nitko nije to rekao, nego se tek kasnije pokazalo da sam platio naknadi tj. da su mi uzeli novce na ime naknade, pa sam ja nazad pokrenuo ovaj postupak. Što se tiče same otplate kredita bilo je svakakvih situacija, obzirom da sam izgubio posao i nisam mogao uredno vraćati kredit pa sam pozajmljivao novac i vratio taj kredit u zadanom roku.“ Na upit svog pun., tužitelj odgovara da mu nitko nije objasnio čemu služi naknada i kakve to troškove treba platiti na ime naknade, a niti mu je djelatnik rekao o iznosu naknade koju treba platiti banci. NA daljnji upit je li mogao pregovarati oko ugovorne odredbe o naknadi i njezinoj visini, tužitelj izričito odgovara da nije mogao pregovarati jer nije ni znao da treba platiti „takvu nekakvu naknadu“. Na upit pun. tuženika, između ostalog navodi da je prije podizanja kredita kod ove banke „razmišljao … oko 2 mjeseca“ i da se informirao i kod drugih banaka, ali mu druge ponude nisu bile tako povoljne kao kod Splitske banke koja je dakle bila prednik tuženika. Također odgovara da se nije posebno savjetovao ni s kim u svezi samog sadržaja ugovora već je isti pročitao „a koliko je to sve zajedno razumio to je pitanje, kao i kod mnogih drugih ljudi“, te na upit da li je uočio i razumio odredbu o ulaznoj naknadi tužitelj kao naprijed sukladno iznosi da istu „nije ni uočio ni razumio“, a dakle pobliže objašnjenja nije dobio niti je štoviše posebno upozoren na sadržaj kao naprijed.

9. Kod ovakvog iskaza za ukazati je kako je opće poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, pa se evidentno stoga nije moglo pojedinačno pregovarati ni o spornoj odredbi. Osim toga, tužitelj je zaključio s tuženikom id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba što mu u odnosu na banku, kojoj je davanje kredita jedan od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača. Također iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza u spisu proizlazi da tužitelj nije s tuženikom pojedinačno pregovarao o predmetnom dijelu odredbe Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu je ponuđena od strane tuženika u formi ugovora, koji je evidentno unaprijed bio sastavljen po tuženiku. Stoga je za zaključiti da se radilo o tipskom ugovoru, koji se zasigurno nije razlikovao od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita. Takav naime tipski ugovor o kreditu mogao je biti i zacijelo bio sastavljen od strane pravne službe tuženika, te kao takav nije bio podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, pa je tužitelju preostalo samo da prihvati i poštuje navedenu ugovornu odredbu, koja je unaprijed sročena i priređena od strane banke. Pri tom se napominje da čak ni okolnost je li tužitelj pročitao spornu odredbu i napose predmetni dio odredbe ugovora, ne bi bila od utjecaja na prosuđivanje nepoštenosti same odredbe, obzirom je sukladno naprijed navedenim propisima bitno za utvrditi je li o istoj odredbi tužitelj mogao pregovarati i je li ista uzrokovala neravnotežu u pravnim odnosima stranaka.

10. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993.

– dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

11. Nesporno je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita, te ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija snosio je tužitelj, pa zapravo iz predmetne ugovorne odredbe nije jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog tužiteljevog ugovora. Također tužitelj osnovano ističe da je nejasno na što se naknada odnosi, obzirom u samom ugovoru o kreditu nije navedeno na što se odnosi "naknada za izvršenu uslugu kreditiranja koju plaća Korisnik kredita u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno "prilikom prvog korištenja kredita".

12. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu "naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja", a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom ZOO-a.

13. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni.

14. Dakle, tuženik u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te je neosporno je da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe, pa je za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP, a to za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a.

15. Najzad, pitanje tužene Banke iz kojeg razloga tužitelj nije ranije podnosio zahtjev za utvrđenje ništetnosti ove odredbe, niti se na nju pozivao prilikom podizanja kredita nepotrebno je i irelevantno. Ovo iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g., kao i prema stavu tužitelja, zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Takav stav je osim VSRH zauzet i u brojenim odlukama iz sudske prakse nakon tog mišljenja. (Gž2406/18 ŽSZG).

16. Slijedom svega navedenoga opravdan je i daljnji zahtjev tužitelja da mu tužena banka vrati naplaćeni iznos "Naknade" u visini od 196,24 eur / 1.478,58 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 04.10. 2006. kada je taj iznos naplaćen, pa do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. I članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23 – u nastavku teksta: ZPP), te je trošak tužitelja odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 50 bodova (vrijednost predmeta spora iznosi 196,24 eur). Tužitelju je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 50,00 eur za sastav tužbe i za sastav podneska od 23.05.2023. i za zastupanje na ročištu od 14.01.2025. Za zastupanje na prvom ročištu održanom dana 07.11.2024. tužitelju je priznat 50%-ni iznos troška od 25,00 eur, jer se radi o pripremnom ročištu na kojima se samo procesno raspravljalo, a isti trošak priznat je i za pristup na ročište za objavu odluke. Ukupno je za naprijed navedene radnje tužitelju priznat trošak postupka u iznosu od 200,00 eura odnosno trošak u iznosu od 250,00 eur uključujući pdv. Tom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe za tužbu koju je tužitelj stvarno platio te sudske pristojbe za presudu u iznosu od ukupno 19,91 eur (6,64 eur + 13,27 eur), pa je sveukupno tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 269,91 eur kao u točki III. izreke i sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki III. izreke ove odluke.

U Karlovcu 28. veljače 2025.

Sutkinja:

Vesna Gračan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu.

2. Tuženiku po pun. iz OD Žurić & Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32.