Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-3197/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perica, zapisničarki, upravnom sporu tužitelja RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa opunomoćenica DŽ, radi novčane pomoći za roditelja odgojitelja, 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/1568, URBROJ: 251-02-01/001-23-2 od 25. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551- 06/23-014/1568, URBROJ: 251-02-01/001-23-2 od 25. svibnja 2023. odbija se prigovor tužitelja izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/22-013/4183, URBROJ: 251-09-22-1/003-23-02 od 28. ožujka 2023.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 25. ožujka 2023. zamijenjene su točke II. i III. izreke zaključka Grada Zagreba, Ureda za demografiju, KLASA: 551- 06/20-013/691, URBROJ: 251-21-21-1/002-20-2 od 16. studenoga 2020. u dijelu koji se odnosi na visinu novčane naknade, trajanje i razloge prestanka, sve na način kako je izrekom toga rješenja određeno.

2. Tužitelj tužbom osporava zakonitost rješenja tuženika u cijelosti u bitnome navodeći da je tuženik propustio utvrditi bitne činjenice, a koje propuštanje je dovelo do pogrešnog zaključka, odnosno neosnovanosti na zakonu donesenog rješenja. Navodi izneseni u pobijanom rješenju nikako se ne mogu prihvatiti kao pravilni i potpuni. Upire na ustavnopravno uređenje Republike Hrvatske kao socijalne države, utemeljene na načelima jednakosti, socijalne pravde, nepovredivosti vlasništva i vladavine prava kao najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelja za tumačenje Ustava Republike Hrvatske, a da tuženik donesenim rješenjem protupravno zadire u stečena prava tužitelja kao roditelja odgojitelja te zanemaruje negativne posljedice koje se ogledaju u materijalnom, društvenom i radnom statusu tužitelja. Smatra da se u konkretnom predmetu radi o stečenim pravima, dakle, onima koja su pojedinci stekli na osnovi odluke nadležnog tijela, pa kasnija promjena propisa ne smije i ne može utjecati na subjektivno pravo nastalo na temelju bivšeg propisa. Nadalje navodi da povratno djelovanje propisa kojima se ukidaju stečena imovinska, napose socijalna prava, u praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP-a) ne otvaraju samo pitanje nezakonitosti miješanja u stečena prava, već i pitanje neproporcionalnosti retroaktivnog ukidanja socijalnih prava. Ističe da neproporcionalnost postoji kada se osporenom mjerom kojom se retroaktivno ukidaju stečena prava remeti pravična ravnoteža između legitimnog cilja koji se namjeravao postići ukidanjem prava te Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Konvencija) zaštićenih interesa pojedinca, na način da je pojedincu nametnut prekomjeran teret, a da ESLJP posebno vrednuje je li retroaktivno ukidanje stečenih socijalnih prava moglo biti pojedincu predvidivo te kako ukidanje tog prava pogađa pojedinca s obzirom na njegovu specifičnu situaciju. Navodi da je imao “legitimno očekivanje” da će mu status mjere novčane pomoći, ispunjenjem njenih uvjeta i održavanjem istih, ostati na snazi do jasno propisanog završetka trajanja mjere.

2.1. Nadalje, tužitelj ističe da je presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usoz-143/22 od 27. veljače 2023. donesena u tom obliku zbog vrlo važnih obećanja osiguranja kompenzacijskih mjera kojima bi se trebala olakšati tranzicija iz statusa roditelja odgojitelja na način da se dotadašnji roditelji odgojitelji usmjere ka olakšanju stjecanja novih znanja i kvalifikacija, a zatim i pristupu tržištu rada i pokretanju vlastitog posla te smještaju djece. Međutim, smatra da su takve kompenzacijske mjere ostale u većoj mjeri samo mrtvo slovo na papiru, od kojih ističe notornu činjenicu ponovnog nedostatka mjesta u gradskim vrtićima.

2.2. Navodi da mu je uskraćena mogućnost sudjelovanja u postupku, te aktivnog iznošenja činjenica i dokaza, odnosno povrijeđeno je načelo izjašnjavanja stranke i sudjelovanja u postupku kao raspravnog načela, pa predlaže da ga se u postupku sasluša.

2.3 Tužbom zahtjeva da sud poništi osporeno rješenje uz naknadu troškova.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju rješenja. Osporava osnovanost tužbe navodeći kako je pobijano rješenje doneseno na temelju odredbe članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba, 10/18., 20/21. i 25/22., dalje: Odluka) te članka 6. Odluke/22. Poziva se na dijelove obrazloženja pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. kojima su cijenjeni neosnovanima pojedinačno naznačeni prigovori koje tužitelj sada ponavlja u tužbi, te dalje obrazlaže kako su promašeni navodi tužitelja kada sa predmetnom upravnom stvari povezuje neproporcionalnost retroaktivnog ukidanja socijalnog prava, budući da su prvostupanjskim rješenjem usklađeni iznosi novčane pomoći i razlozi prestanka sukladno odredbama na koje se poziva.

3.1. Tuženik ističe da ovlast za donošenje prvostupanjskog rješenja proizlazi, iz naprijed navedene odredbe članka 6. Odluke 25/22. Navedena Odluka bila je predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske koji je 27. veljače 2023. donio presudu, broj: Usoz-143/22 kojom je navedenu Odluku ocijenio zakonitom. U navedenoj presudi taj je Sud, ponovno, kao i u ranijoj presudi, broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. zaključio, da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke/16 i Odluke/17 nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj. Također je ocijenio legitimnim pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Dakle, ocijenjeno je od strane nadležnog suda u ocjeni zakonitosti općeg akta, legitimnim pravo Gradske skupštine Grada Zagreba na uređivanje odnosno modificiranje predmetne novčane pomoći te je pobijano rješenje donijeto upravo na temelju Odluke kojom se uređuje odnosno modificira predmetna novčana pomoć. S obzirom na navedeno neosnovanim se ukazuje navod tužitelja da je imao legitimna očekivanja da će pravo na novčanu pomoć zasnovano na zakonitom i pravomoćnom rješenju biti poštovano i njegovo ostvarenje zaštićeno.

3.2. Tuženik navodi kako tužitelj neosnovano elaborira u svezi pojma retroaktivnosti. Naime, Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi, broj: Usoz- 143/22, u kojoj se pozvao na raniju presudu, broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022., jasno zaključuje kako Odluka nema povratno djelovanje koje je za opće akte beziznimno zabranjeno, već je riječ o kvaziretroaktivnosti tj. pravnom učinku općeg akta koji je pod određenim uvjetima dopušten, a koje stajalište Suda da je u potpunosti primjenjivo na osporenu Odluku u sporu, broj: Usoz-143/22. Naime, Visoki upravni sud Republike Hrvatske naglašava kako se ne radi o „pravoj“ nego o „prividnoj“ odnosno „nepravoj“ ili „kvazi retroaktivnosti“ kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali ti su odnosi još uvijek pravno egzistentni odnosno u tijeku svoje realizacije. Za razliku od prave retroaktivnosti koje je beziznimno zabranjena, Visoki upravni sud Republike Hrvatske navodi kako interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novoga pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je „novo“ pravo i usvojeno ne bi mogao postići na drugi način.

3.3. Nadalje, tuženik navodi da predmetna mjera nije ostvarila svoju primarnu svrhu, a to je demografski oporavak Grada Zagreba, što nedvojbeno proizlazi iz podataka Državnog zavoda za statistiku, koji podaci su dostavljeni u postupku koji je prethodio presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usoz-8/22, iz kojih je evidentno vidljiv pad broja živorođene djece razdoblju 2014. - 2020. godine. Stoga je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske pravno potpuno ispravno te ujedno i životno i logično zaključio kako javna vlast ima široku slobodu procjene, što uključuje slobodan odabir modela provođenja vlastite politike, posebice uzimajući u obzir legitiman cilj koji se predmetnom mjerom htio postići no nije. Stoga je vidljivo kako su neosnovani navodi tužitelja o povredi načela razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, a sve obzirom na eklatantan neuspjeh ove mjere odnosno činjenicu da ista nije polučila traženi uspjeh.

3.4. U odnosu na prigovor ne sudjelovanja u postupku tuženik se poziva na odredbe članka 49. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine NN 47/09 i 110/21) te ističe da je pobijano rješenje doneseno po službenoj dužnosti, na temelju članka 6. Odluke/22 radi usklađenja iznosa novčane pomoći i razloga prestanka novčane pomoći, dok se samo pravo na novčanu pomoć nije utvrđivalo jer je isto već utvrđeno. Kako je prvostupanjsko upravno tijelo iznose novčane pomoći i razloge prestanka moglo utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolaže te nije bilo potrebno posebno izjašnjenje tužiteljice niti izvođenje dokaza, službena osoba mogla je neposredno riješiti predmetnu upravnu stvar. Tužitelj niti ne navodi odnosno konkretizira koje su to činjenice i okolnosti koje su bile bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, a da je u konkretnom slučaju trebalo provesti ispitni postupak. Ujedno, prema pravnom shvaćanju Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pravo stranke da sudjeluje u ispitnom postupku odnosi se na redovan upravni postupak (presuda broj: Usž-318/2022). U konkretnom se slučaju ne radi o toj vrsti postupka, stoga navodi tužitelja istaknuti u tom smislu nisu osnovani.

3.5. Protivi se prijedlogu tužitelja za izvođenjem dokaznog postupka njegovim saslušanjem.

3.6. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Sud je 14. veljače 2025. održao usmenu i javnu raspravu, na koju je pozvao stranke spora, pa je time strankama, u skladu s odredbom članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje u tekstu: ZUS) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

4.1. Na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 91. stavka 3. ZUS-a rasprava je provedena u odsutnosti tužitelja koji iako uredno pozvan raspravi nije pristupio niti je svoj izostanak opravdao. Pri tom se ističe da nije od utjecaja na zaključak suda o ispunjenim pretpostavkama za održavanje ročišta u odsutnosti tužitelja okolnost što je poziv za raspravu upućen opunomoćeniku tužitelja (odvjetnica Petra Vuksanović u Odvjetničkom društvu Vuksanović i partneri d.o.o.), te je isti zaprimljen 21. siječnja 2025., a da je u međuvremenu od dostave poziva do održavanja ročišta opunomoćenik obavijestio sud o tome da mu je tužitelj opozvao punomoć.

4.2. Na navedenoj raspravi tuženik u bitnome navodi kao u odgovoru na tužbu, prilaže rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž- 3412/2024 te se poziva na stajališta suda iz te presude. Ne predlaže izvođenje daljnjeg dokaznog postupka.

5. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis predmeta i uz odgovor na tužbu priloženi spis tuženika.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. U ovom predmetu nije sporno da je pravomoćnim zaključkom Grada Zagreba, Ureda za demografiju, KLASA: 551-06/20-013/691, URBROJ: 251-21-21-1/002-20-2 od 16. studenoga 2020. tužitelju temeljem Odluke/18 priznato pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja na način kako je izrekom tog zaključka određeno, počevši od 01. prosinca 2020., uz određenje da novčana pomoć prestaje sukladno odredbama članka 7. navedene odluke.

8. Prvostupanjskim rješenjem od 28. ožujka 2023. izmijenjeno je rješenje iz točke

7. na način da se umjesto isplaćivanja mjesečnog iznosa u u iznosu od 65 % prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje I. - VIII. mjesec prethodne godine, novčana pomoć tužitelju za dijete MŽ, isplaćuje mjesečno i to:

-do 31. ožujka 2023. u iznosu od 65 % prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje I. - VIII. mjesec prethodne godine;

-od 1. travnja 2023. do 30. lipnja 2023. u iznosu neto minimalne plaće za 2023. u Republici Hrvatskoj;

-od 1. srpnja 2023. do prestanka novčane pomoći sukladno članku 7. ove odluke, u iznosu od 50 % neto minimalne plaće za tekuću godinu u Republici Hrvatskoj.

8.1. Istim rješenjem utvrđuje se da novčana pomoć prestaje:

- 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina;

-posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.;

-posljednjeg dana u mjesecu u kojem je odjavljeno prebivalište u [adresa] ili je evidentiran privremeni odlazak iz Republike Hrvatske korisnika ili djece;

-posljednjeg dana u mjesecu u kojem je podnesen zahtjev za prestankom novčane pomoći od strane korisnika;

-posljednjeg dana u mjesecu u kojem su dijete za koje je ostvarena novčana pomoć ili ostala djeca ispisana iz osnovne škole na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije;

-posljednjeg dana u mjesecu u kojem se navršava šest mjeseci od kada je preminulo dijete za koje je ostvarena novčana pomoć.

8.2. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže da je Gradska skupština donijela Odluku/22 koja je stupila na snagu 17. rujna 2022., a da je člankom 6. Odluke/22 propisano da će o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka gradsko upravno tijelo po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s tom odlukom do 31.12.2022, da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske rješenjem Usoz-143/22-15 obustavio izvršenje Odluke/22 do donošenja odluke u postupku zakonitosti općeg akta, da su presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usoz-143/22-19 od 27. veljače 2022. odbijeni prijedlozi za ocjenu zakonitosti Odluke/22 i stavljeno izvan snage ranije navedeno rješenje o obustavi izvršenja Odluke/22.

8.3. Stoga, prvostupanjsko tijelo navodi da nije moglo postupati ranije, da je rok iz članka 6. Odluke/22 instruktivan rok čije propuštanje direktno ne dovodi do štetnih posljedica, pa se radi o radnji koja se može obaviti i naknadno, navodeći dalje da se ne dira u ostvareno pravo, već se usklađuju iznosi novčane pomoći i razlozi prestanka u skladu s člancima 3. i 4. Odluke/22. Također se obrazlaže da će o prestanku novčane pomoći nadležno tijelo odlučiti po službenoj dužnosti, a da je korisnik dužan prijaviti promjenu podataka koji utječu na ostvarenje prava u roku od 15 dana od nastanka promjene uz upozorenje daće iznos ne pripadajuće primljene naknade korisnik biti dužan vratiti, u suprotnom će tijelo povrat ostvarivati tužbom pred nadležnim sudom.

9. Tuženik je odbio kao neosnovan prigovor tužitelja potvrđujući rješenje prvostupanjskog tijela pravilnim i zakonitim, u bitnome uz obrazloženje koje je sadržano i u odgovoru na tužbu.

9.1. Otklanjajući pojedinačno navedene prigovore tuženik obrazlaže da se o istima očitovao Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi Usoz-143/22 od 27. veljače 2023., te Usoz 8/22 od 5. srpnja 2022. navodeći da se ne radi novčanoj pomoći u klasičnom smislu već financijskoj pomoći koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koje se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego solidarnosti zbog čega adresati Odluke/16 i Odluke/17 nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj, a da je ocijenjenim i legitimno pravo Gradske skupštine Grada Zagreba na uređivanje odnosno modificiranje predmetne novčane pomoći.

9.2. U odnosu na prigovor nemogućnosti izmjene upravnog akta o priznatom pravu tuženik navodi daje tužitelj pravo na novčanu pomoć stekao zaključkom od 16. studenoga 2020., a da je prvostupanjskim rješenjem navedeni zaključak izmijenjen samo u dijelu koji se odnosi na iznose novčane pomoći i razloge prestanka sukladno stajalištima iz presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, pa je zaključak koji je stekao pravo na novčanu pomoć i dalje na snazi i pravomoćan u dijelu koji se odnosi na njegovo pravo, dakle, ne dira u pravomoćnost upravnog akta u dijelu koji se odnosi na ostvarivanje prava na novčanu pomoć.

9.3. Ostale prigovore tuženik cijeni takvima da ne dovode do drugačije odluke u predmetnoj upravnoj stvari.

10. Odlukom o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj: 10/18., 20/21., 29/21. i 25/22. – dalje u tekstu Odluka) uređuju se uvjeti, način i postupak ostvarivanja novčane pomoći za roditelja odgojitelja.

10.1. Budući da je navedena Odluka više puta mijenjana izmjenama i dopunama u pozivanju na pojedine članke sud će u daljnjem dijelu presude iste definirati i oznakom Odluke te broja Službenog glasnika u kojemu je objavljena, ukoliko se radi o člancima koji su Odluci dodani (npr. čl. 6. Odluke/22.).

10.2. Člancima 2. i 3. Odluke propisani su uvjeti pod kojima novčanu pomoć može ostvariti roditelj odgojitelj, dok su člankom 7. Odluke propisane okolnosti koje imaju za posljedicu prestanak novčane pomoći.

11. Člankom 5. stavkom 2. Odluke propisano je da se novčana pomoć isplaćuje mjesečno, i to:

- do 31. ožujka 2023. u iznosu od 65 % prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje I. - VIII. mjesec prethodne godine;

- od 1. travnja 2023. do 30. lipnja 2023. u iznosu neto minimalne plaće za 2023. u Republici Hrvatskoj;

- od 1. srpnja 2023. do prestanka novčane pomoći sukladno članku 7. ove odluke, u iznosu od 50 % neto minimalne plaće za tekuću godinu u Republici Hrvatskoj.

12. Imajući u vidu činjenicu da je tužitelju prvostupanjskim zaključkom od 16. studenoga 2020. priznato pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja, proizlazi da je predmetnim prvostupanjskim rješenjem od 28 ožujka 2023. zamijenjeno navedeni zaključak samo u dijelu koji se odnosi na iznose novčane pomoći i razloge prestanka novčane pomoći, a sve sukladno odredbi članka 6. Odluke/22. a koja Odluka/22 je i bila predmet ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske i presudom toga suda R143/22 od 27. veljače 2023., ocijenjena zakonitom.

13. Sud prihvaća obrazloženja i razloge koje je tuženik iznio u odgovoru na tužbu i obrazloženju rješenja, a kojima je otklonio prigovore tužitelja u dijelu koji se odnose na intervenciju u pravomoćni akt, jer je pravilno tijelo izmijenilo zaključak samo u dijelu koji se odnosi na iznose novčane naknade i vrijeme trajanja novčane pomoći, te razloge zbog kojih prestaje isplata novčane naknade, a sve u skladu s naprijed navedenom Odlukom i pravnim shvaćanjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iznesenog u svojoj odluci od 27. veljače 2023.

13.1. Pri tom se napominje da je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku U- III/1744/2023 od 21. studenoga 2023., kojom je odbio ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. i rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-149/22-12 od 13. ožujka 2023.

14. U pogledu prigovora tužitelja o zadiranju u pravomoćni upravni akt o priznatom pravu, Sud još jednom ukazuje na točku 124. presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022. u kojoj taj sud ističe da Odluka 29/21. ni na koji način ne zadire u prava ostvarena do njezina stupanja na snagu (ne zadire ni u pravo, kao takvo, ni u njegov opseg), već utječe na opseg prava i trajanje prava u budućnosti te zaključuje da djeluje na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti. Nastavno na navedeno za napomenuti je da se odredbama Odluke 25/22. ponovno usklađuje visina mjesečnih novčanih iznosa, ali se i nadalje ne dira u pravomoćnost upravnog akta u dijelu koji se odnosi na ostvarivanje prava na novčanu pomoć.

14.1. Nadalje, ističe se da je u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. taj sud utvrdio kako (pod točkom 35. obrazloženja) su stajališta toga Suda izražena u prethodnoj odluci Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022. u potpunosti primjenjiva na osporenu Odluku, stoga Sud nalazi neodlučnim navode podnositelja o zabranjenom povratnom djelovanju Odluke i gubitku stečenih prava korisnika mjere, jer se radi o istovjetnim navodima iz ranijeg sudskog spora, a u presudi Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022. jasno je zaključeno da Odluka/21 nema povratno djelovanje koje je za opće akte beziznimno zabranjeno, već je riječ o kvaziretroaktivnosti, tj. o pravnom učinku općeg akta koji je pod određenim uvjetima dopušten.

15. Napominje se da nije postojala obveza donošenja odluka o novčanoj pomoći roditeljima odgojiteljima s obzirom na činjenicu da prava koja su uređena tim odlukama nisu zakonom zajamčena prava niti je jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna urediti pitanja koja su uređena tim odlukama. Polazeći od navedenoga kao i neupitne ovlasti jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da autonomno uređuje dodjelu novčane pomoći u okviru svog samoupravnog djelokruga, prema mišljenju ovog suda nadležnost za donošenje odluke o dodjeljivanju novčane pomoći, visini novčane pomoći i prestanku novčane pomoći u nadležnosti je jedinice lokalne samouprave. Time što je člankom 10. navedene Odluke propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije.

16. Vezano za odredbu članka 6. Odluke/22, napominje se da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi Usoz-254/2023-7 od 19. prosinca 2023. naglasio da je Sud zakonitost tih odredbi razmatrao u povodu prijedloga zasnovanih na istim prigovorima kao i u ovom postupku, pri tom se pozivajući na odredbe članka 10. stavka 2. ZUS-a kojim je propisano da je pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta obvezna za sve, navodeći da je Odlukom, koju su zakonitom i ustavnopravno prihvatljivom ocijenili taj Sud, a tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, Grad Zagreb na drugačiji način riješio uvjete i način dodjele novčane pomoći za roditelje odgojitelja, slijedom čega ima pravo pojedinačnim aktima odrediti trajanje novčane pomoći i njenu visinu u skladu s pravilima uspostavljenima novom Odlukom (točke 21. do 23. obrazloženja presude).

17. Sud prihvaća pravilnim obrazloženje tuženika o neposrednom rješavanju predmetne upravne stvari (članak 49. stavak 1. ZUP-a), jer se činjenično stanje u konkretnoj upravnoj stvari moglo utvrditi na temelju podataka koji imaju službeni karakter i kojima raspolaže tijelo i nije bilo potrebno posebno izjašnjavanje stranke, a posebice u situaciji kada tijelo u donošenju rješenja postupa po spomenutim odlukama kako Visokog upravnog suda Republike Hrvatske tako i Ustavnog suda Republike Hrvatske.

18. Naime, člankom 49. stavkom 1. točkom 1. ZUP-a propisano je da službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti ako se pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa.

18.1. Imajući u vidu citiranu odredbu kao i činjenice konkretnog predmeta iz kojega nedvojbeno proizlazi da se radi o usklađivanju novčane pomoći prethodno priznate korisnicima mjere roditelj odgojitelj na identičan način u dijelu koji se odnosi na visinu novčane pomoći i računanje trajanja, kako je propisano odredbama Odluke, te da nisu od utjecaja na opseg priznatog prava individualne okolnosti svakog korisnika osim podatka o djetetu/djeci korisnika za koje je pravo priznato, a koje je utvrđeno već ranijim rješenjem o priznatom pravu (kod tužitelja zaključak od 16. studenog 2020.) te se nedvojbeno mogu iz tih podataka utvrditi relevantne činjenice, sud prihvaća stajalište upravnih tijela da je prvostupanjsko rješenje moglo biti doneseno primjenom citirane odredbe, neposrednim rješavanjem, bez posebnog ispitnog postupka.

19. Ostali navodi tužbe ponovljeni su navodi prigovora, na koje se na sudu prihvatljiv način očitovao tuženik u osporenom rješenju, odnosno radi se i o ponovljenim navodima koje su korisnici mjere isticali u postupku zakonitosti Odluke pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, s kojima je tužitelj kroz odluke tuženika u njegovom predmetu upoznat, a na koje se pozvao i ovaj Sud u presudi.

20. Još jednom se ističe, vezano za prigovor povrede stečenih prava i legitimnih očekivanja te zabrane retroaktivnosti da su ta pitanja bila razmotrena i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske u prethodno navedenoj odluci U-III-1744/2023 te je detaljna analiza i razlozi ne prihvaćanja prigovora podnositelja ustavne tužbe izneseni pod točkama 47. do 52. obrazloženja. Ustavni je sud također razmatrao pitanje položaja roditelja odgojitelja u kontekstu primjene i obveze Grada Zagreba u realizaciji kompenzacijskih mjera, kako u pogledu proširenja kapaciteta gradskih vrtića tako i potpore za samozapošljavanje i druge mjere usmjerene lakšem povratku na tržište rada roditelja odgojitelja, te iznio razloge zbog kojih smatra osnovanim zaključak i ocjenu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske da je kompenzacijskim mjerama Grad Zagreb uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke/22, olakšavajući im povratak na tržište rada (točka 60. obrazloženja).

21. Imajući u vidu navedeno, u postupku koji je prethodio ovom sporu pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i isto navodima tužbe i tijekom spora nije dovedeno u pitanje. Na isto je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a povrede postupka na koje ukazuje tužitelj sud nije našao.

21.1. Stoga sud nije cijenio osnovanim provoditi daljnji dokazni postupak, je su stranke spora dostavile dokumentaciju na koju se pozivaju, a saslušanjem tužitelja na predložene okolnosti ne bi se moglo utvrditi drugačije činjenično stanje, jer su relevantne činjenice od kojih ovisi primjena prava utvrđene, a Odlukom nisu propisane iznimne od primjene imajući u vidu individualne, specifične okolnosti korisnika mjere roditelj odgojitelj.

21.2. Izvođenje daljnjeg dokaznog postupka sud je cijenio nepotrebnim i neekonomičnim, usmjerenim odugovlačenju postupka te suprotnim načelu učinkovitosti spora propisnim člankom 8. ZUS-a.

22. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa se to rješenje ne može ocijeniti nezakonitim.

23. Razlozi ništavosti pojedinačne odluke, na koje sud, u skladu s člankom 47. stavkom 3. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti, nisu utvrđeni.

24. Slijedom navedenog na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci, pod točkom I.

25. O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova spora za radnje poduzete po opunomoćeniku odvjetniku, do opoziva, odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojemu stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

25.1. Stoga, kako je odbijen tužbeni zahtjev za poništavanjem osporenog rješenja, tužitelj je izgubio spor, pa nema osnova za zaključak da bi mu troškove spora imao nadoknaditi tuženik.

25.2. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci, pod točkom II.

U Zagrebu 28. veljače 2025.

Sutkinja

Mirjana Harapin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. RŽ, [adresa]

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik, [adresa] Zagreb, Trg Stjepana Radića 1

3. U spis