P-2249/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Snježani Cvitanović, u pravnoj stvari tužiteljice IZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Jelena Mandarić, odvjetnica iz Splita, Gundulićeva 48, protiv tužene: Republika Hrvatska, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 14. veljače 2024. u prisutnosti tužiteljice IZ, punomoćnice Jelene Mandarić i ZZ tužene IZŠ, te po objavi 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici IZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 306,43 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. prosinca 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, dok se sa više zatraženim od 32,01 eura, ovo traženje tužiteljice odbija se kao neosnovano.

II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici IZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime parničnog troška iznos od 624,54 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja, dakle od 28. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, dok se sa više zatraženim od 214,50 eura ovo traženje tužiteljice odbija kao neosnovano.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 09. lipnja 2021. tužiteljica navodi kako je vlasnica stana u [adresa], u naravi stan na II (drugom) katu i u potkrovlju, a koji se sastoji od kuhinje, nužnika i dvije sobe čija ukupna površina iznosi 52,10 m2, da se obratila tuženoj sa zahtjevom radi mirnog rješenja spora, koji tužena smatra neosnovanim, da je **.**.2000. sa ĆZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] sklopila ugovor o najmu stana te je ĆZ živio u stanu tužiteljice kao zaštićeni najmoprimac, da iznos zaštićene najamnine koju je plaćao ĆZ mjesečno iznosi 140,67 kuna, na temelju izračuna mjesečne zaštićene najamnine dopisa Odsjeka za poslove stanovanja od 11. svibnja 2015. o iznosu mjesečne najamnine, ugovoreni rok plaćanja je svakog petog u mjesecu za tekući mjesec. Tužiteljica u posjed tog stana nije bila u mogućnosti ući, a niti je za taj stan mogla ostvariti tržišnu najamninu s obzirom da u tom stanu živio ĆZ, koji je po propisima bivše države stekao stanarsko pravo te je Zakonom o najmu stanova on utvrđen zaštićenim najmoprimcem s kojim je tužiteljica bila dužna sklopiti ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisao Zakon o najmu stanova. Ovakav postupak Republike Hrvatske prilikom donošenja Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava je u dvije presude i to Statileo protiv RH te Bego i dr. protiv RH, utvrdio kao pretjerani miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime je povrijeđen članak 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. ESLJP je utvrdio da zakonsko ograničenje najamnine na načina da ona bude višestruko manja od tržišne predstavlja pretjerani miješanje koje se ne može opravdati. Tužiteljica smatra da bi na tržištu ostvarila najamninu za taj stan u iznosu od najmanje 2.700,00 kuna mjesečno te traži od tuženika da joj isplati razliku između visine tržišne najamnine i visine zaštićene najamnine za srpanj 2018. Budući razliku između 2.700,00 kuna i 140,67 kuna predstavlja iznos od oko 2.560,00 kuna, tužiteljica smatra da joj je tužena dužna naknaditi iznos od ukupno 2.560,00 kuna i to od dospijeća do isplate, odnosno od petoga u mjesecu za tekući mjesec odnosno za srpanj 2018. Tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu kojom će se obvezati tuženu na isplatu utuženog dugovanja zajedno sa zateznim kamatama te joj naknaditi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu od 17. studenog 2020. tuženik je predložio sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu obzirom u konkretnom slučaju nije ostvarena pozitivna procesna pretpostavka propisana odredbom članka 186. a) ZPP-a. Naime, kad se usporedi zahtjev za mirno rješenje spora i predmetna tužba, evidentno je da zahtjev za mirno rješenje spora nije sadržavao sve potrebne elemente koje sadržava tužba, radi čega se ima smatrati da taj zahtjev nije bio uredan te kao takav ne udovoljava procesnim uvjetima propisanih člankom 186. a) ZPP-a. S tim u svezi, ističe se da odredba članka 38. Zakona o državnom odvjetništvu ("Narodne novine" broj 67/2018.) ni na koji način ne derogira odredbu članka 186. a) ZPP-a, a time ni formalnopravne obveze koje navedene odredbe nameću tužiteljici. Također, ni u pogledu visine iznosa koji se potražuje ne postoji identitet između zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je u mirnom postupku zahtijevao isplatu iznosa od 90.000,00 kuna uvećanog za zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedinačni iznos od 2.500,00 kuna teku od travnja 2016. do travnja 2019. pa do isplate dok predmetnim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 2.550,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. prosinca 2017. do isplate. Podredno, osporava osnov i visinu predmetnog tužbenog zahtjeva, predlaže istog odbiti i obvezati tužitelja na podmirenje parničnog troška. Prvenstveno se ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Naime, iz ugovora o najmu stana vidljivo je da je **.**.2000. ĆZŠ zaključila ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za stan u [adresa], površine 52,10 m2. Iz povijesnog ZK izvatka z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] vidljivo je da je na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. zaštićeni najmoprimac ĆZ stekao pravo vlasništva stana na dvanaestom (12) katu, stan br. 46., površine 40,09 m2 te da je pravo vlasništva tog stana prenio darovanjem na svoju kći TZ iz [adresa]. Također je vidljivo da je tužiteljica pred Općinskom sudom u Splitu podnijela tužbu protiv TZ, a koja se vodi pod poslovnim brojem Po-172/2013. Prema tome, tužiteljica je kao vlasnica stana mogla znati da zaštićeni najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u [adresa] upisan u z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pod rednim brojem 9 te joj je pripadalo pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed stana, sukladno stajalištu navedenom u predmetu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Galović c/a RH u kojem je navedeno da čak i ako zaštićeni najmoprimac nije vlasnik odgovarajućeg stana u istoj općini a članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan, a vlasnik stana živi u stanu koji ne zadovoljava njegove stambene potrebe vlasniku stana pripada pravo na raskid ugovora odnosno zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana. Tužiteljica to očito nije učinila. Osim toga, tužiteljica uopće nije bila u obvezi zaključiti ugovor o najmu stana s ĆZ **.**.2000. kad je on u vlasništvo stekao drugi useljivi stan u [adresa] ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. U tom se smislu ističe i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani Republike Hrvatske jer u konkretnoj situaciji ne može tužena snositi odgovornost zbog toga što vlasnik stana nije koristio sva dopuštena pravna sredstva radi pribavljanja posjeda predmetnog stana slobodnog od osoba i stvari. Ovdje se posebno ističe i da je TZ koja je također član obiteljskog domaćinstva sada pok. MZ imala u vlasništvu nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 1907 m2. Nadalje se ističe da presude Europskog suda za ljudska prava donesene u predmetu Bego protiv Hrvatske i Statileo protiv Hrvatske ne predstavljaju formalni izvor prava koji bi obvezivao Republiku Hrvatsku da vlasnicima stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci nadoknadi razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine kroz utuženo razdoblje. Naime, u tim presudama istaknuto je da trenutni pravni propisi u Republici Hrvatskoj u pogledu zaštićenih najamnina nisu ostvarili pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu grupu i to baš najmodavca. Radi toga je sud istaknuo da se temeljni problem u predmetima ove vrste "tiče samog zakonodavstva" i da nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva slijedom čega Republika Hrvatska treba poduzeti zakonodavne i druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne i interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca s druge strane. Posebno se ističe prigovor zastare prava u smislu članka 373. stavak 1. ("Narodne novine" broj: 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001.) sada članak 227. Zakona o obveznim odnosima Naime, Zakon o najmu stanova je donesen 1996., a Konvencija je ratificirana 5. studenog 1997. pa su vlasnici stanova, nakon što su se od 5. studenog 1997. mogli pozvati na konvencijsko pravo, imali pravni osnov za utuženje predmetnih potraživanja. Tužena se Konvenciju obvezala primjenjivati, a Ustavni sud RH u rješenju poslovni broj U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članka 6. do 8. Zakona o najmu stanova bile protivne Ustavu RH te Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. Stoga za procjenu osnovanosti prigovora zastare nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare potraživanja jer su vlasnici i prije donošenja te odluke, pozivom na konvencijsko pravo nakon 5. studenog 1997. ostvarenje svoje tražbine mogli zahtijevati u sudskom postupku. Europski sud za ljudska prava se pitanjem zastare odnosno zastare prava u odluci Statileo i dr. protiv Hrvatske nije bavio. Osim toga, niti jednim posebnim propisom za tražbine poput predmetne nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok pa nema razloga predmetnu štetu tretirati drugačije od bilo koje druge štete i početak tijeka zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužiteljica i svi ostali vlasnici su mogli i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske o ustavnosti Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 91/1996.) nakon ratifikacije Konvencije osnovano, pozivom na konvencijsko pravo, pokretati tužbe za naknadu štete jer im je već tada bila poznata i osoba štetnika i obujam odnosno visina štete. Ovakvo je stajalište u presudi i rješenju Rev-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. iznio Vrhovni sud Republike Hrvatske. Naime, baš zbog činjenice što Konvencija ratificirana 5. studenog 1997. predstavlja formalni izvor prava koji je neposredno primjenjiv u Republici Hrvatskoj, tužiteljica je kao i ostali vlasnici stanova opterećenih zaštićenim najmom, imala mogućnost, za slučaj da je aktivno legitimirana a što nije, Konvencijom zajamčeno pravo štititi podnošenjem tužbe Ustavnom sudu RH i u slučaju neuspjeha zatražiti pravnu zaštitu pred Europskim sudom za ljudska prava a što tužiteljica nije učinila. U svakom se slučaju ističe da tužiteljici, pod uvjetom da je aktivno legitimirana, a što nije, ne bi pripadala naknada u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvarila iznajmljivanjem stana da joj prekomjerno ograničenje njenog prava na stanu nije nametnuto Zakonom o najmu stanova. Naime, u svim presudama Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske sud je isticao da svaka država pa tako i RH ima pravo ograničiti pravo vlasništva, međutim, do određene granice. Drugim riječima, Republici Hrvatskoj se stavilo na teret da je Zakonom o najmu stanova prekomjerno ograničeno pravo vlasništva i to u tolikoj mjeri da vlasnici stanova od svojih stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci ne ostvaruju ni minimalnu korist koja bi im bila dostatna za održavanje nekretnine. Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere dakle do te mjere da vlasnici stanova imaju određenu korist od predmetnih stanova odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja te nekretnine. Dakle Europski sud za ljudska prava postavio je gornju granicu mjere dopuštenog ograničenja prava vlasništva. S tim u svezi hipotetički bi vlasnicima stanova u [adresa] pa i tužiteljici, za slučaj da joj pripada pravo na naknadu štete s osnova izgubljene dobiti a što se poriče i nije njen slučaj, pripadala naknada u visini razlike između nužnih troškova održavanja konkretne nekretnine i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca. Na tragu istaknutoga su sve odluke Europskog suda za ljudska prava pa prvenstveno i Statileo, kojima je na ime naknade štete podnositeljima dosuđena odgovarajuća najamnina umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu ali im ni u jednom slučaju nije dosuđena razlika između tržišne najamnine umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu. Svako drugačije tumačenje predstavljalo bi negiranje ustavnog prava Republike Hrvatske da ograniči pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba (što jest konkretan slučaj) propisanog odredbom članka 16. Ustava RH.

Napominje se kako ispis oglasa ne dokazuje ostvarenu već samo traženu cijenu najma, a što se ne može uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine najma. Naravno, ostvarena visina najamnine ovisi i o stanju nekretnine, a tužitelj nije dostavio dokaze da bi vršio bilo kakva ulaganja u istu pa da bi se mogao iznajmljivati kao „novoopremljen stan“, a kakav oglas je priložen i to za 2018., 2019. i 2020. dok se traži naknada za prosinac 2017. Isto tako, u odnosu na visinu ističe se da najamnina kao prihod potpada pod odredbe Zakona o porezu na dohodak te predstavlja dohodak od imovine koji, sukladno navedenom Zakonu, predstavlja razliku između ostvarene najamnine i izdataka koje je tužiteljica imala po osnovi održavanja predmetne nekretnine. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa priznaju se izdaci u visini od 30 % od ostvarene najamnine ili zakupnine. Stoga, sukladno navedenim odredbama, dohodak od imovine u biti predstavlja razliku između najamnine i izdataka u visini od 30 % te bi zatim na ovaj iznos valjalo platiti porez na dohodak sukladno odredbi članku 50. Zakona o porezu na dohodak iz 2004., odnosno članka 62. Zakona o porezu na dohodak iz 2016. i to po stopi od 12 % godišnje. Slijedom svega navedenog predlaže se tužbu odbaciti, podredno odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev te tužitelju naložiti plaćanje parničnog troška tuženoj.

3. Tijekom postupka tužiteljica navodi kako je u međuvremenu od podnošenja tužbe prodala predmetnu nekretninu te se dostavlja Ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim je dana 4. ožujka 2020.g. tužiteljica prodala predmetni stan kao i primopredajni zapisnik. Navodi se kako je tužiteljica u periodu koji se odnosi na tužbu, bila vlasnica predmetne nekretnine u kojoj je kao zaštićeni najmoprimac stanovao ĆZ sa obitelji. U cijelosti je neosnovan i prigovor aktivne legitimacije. Tužena neosnovano navodi kako tužiteljica uopće nije bila u obvezi zaključiti Ugovor o najmu stana s ĆZ dana **.**.2000. kad je on u vlasništvo stekao drugi useljivi stan u [adresa] ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 02. studenog 1999. Tužiteljica u lipnju 2000.g., kada je sa ĆZ sklopila Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, nije znala niti je mogla znati da je ĆZ sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju. Naime, ĆZ nikada nije u zemljišnim knjigama K. O. [katastarska općina] zatražio niti postigao zabilježbu tog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, niti je 2000.g. kada je sklopio sa tužiteljicom Ugovor o najmu stana, tužiteljica znala niti mogla znati za postojanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer ju o tome ĆZ nije ni obavijestio. Uostalom, ĆZ sklapanjem Ugovora o doživotnom uzdržavanju sa majkom, nije ni postao vlasnikom stana u [adresa]. On je vlasnikom stana koji je bio predmet Ugovora o uzdržavanju postao tek nakon smrti majke. No, taj stan je Ugovorom o darovanju prenio na svoju kćer te više nije bio vlasnik stana.

3.1. Tužena nadalje sasvim neosnovano navodi kako je tužiteljica kao vlasnica stana mogla znati (a da je očito i znala) da zaštićeni najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u [adresa] upisan u ZU 14539, E-9, k. o. [katastarska općina] te da joj je pripadalo pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed stana, sukladno stajalištu navedenom u predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) u predmetu Galović protiv Hrvatske. Tužiteljica nije znala niti je mogla znati da ĆZ ima u vlasništvu drugu nekretninu, što je i vidljivo iz dostavljenih isprava iz zemljišnika, kada je 13 godina nakon što je tužiteljica sklopila Ugovor o najmu stana sa zaštićenim najmoprimcem, saznala da bi ovaj stekao nekretninu, a potom svoju nekretninu otuđio darujući je kćeri. Tužiteljica je stoga protiv ĆZ kao zaštićenog najmoprimca bila pokrenula postupak u predmetu ovog suda Po-171/2013 radi utvrđenja da je raskinut Ugovor o najmu stana, a koji je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen presudom Općinskog suda u Splitu od 6. lipnja 2016.g., no rješenjem Županijskog suda u Puli Gž-1556/2016 od 16. srpnja 2018.g. ukinuta je prvostupanjska presuda te je tužba u tom predmetu odbačena. Zatim je u predmetu Po-172/2013 tužiteljica ustala protiv tužene TZ radi utvrđenja ništetnim Ugovora o darovanju nekretnine od 1. 10. 2013.g., te je naknadno tijekom postupka tužbeni zahtjev proširila i na ĆZ, a u kojem je predmetu utvrđeno da je tužba povučena. Zatim je tužiteljica u predmetu P-4175/2020 ovog suda ustala tužbom protiv TZ i ĆZ, radi ništetnosti Ugovora o darovanju nekretnine od 1. 10. 2013.g. te je sud donio rješenje kojim se smatra da je tužba povučena.

3.2. Tužiteljica ističe kako je prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2019 ( utemeljenom na presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014. ), u postupanju Republike Hrvatske u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu, ima protupravnosti, jer takvo postupanje predstavlja povredu odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a zbog povrede Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Prema toj odluci vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine.

3.3. Radi ekonomičnosti postupanja, dopis porezne uprave dostavljen u spis ovog suda P-3769/2020 o visini evidentiranog najma/zakupa za sličan period ( veljača 2018.g.) na istoj lokaciji, u kojem je utvrđeno da su na lokaciji [adresa], za period kolovoz 2018.g. evidentirane prijave najma/zakupa za stambeni prostor i to za stambeni prostor površine 68 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.260,00 kn odnosno 33,24 kn po m2, a za stambeni prostor površine 23 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.325,00 kn odnosno 101,09 kn po m2 kao i presuda u navedenom predmetu. Predlaže se radi ekonomičnosti postupka čitati iskaze svjedoka ĆZ i tužiteljice te se dostavljaju zapisnici sa njihovih saslušanja u predmetu P-3604/2020 od 5. listopada 2023.g. i 14. veljače 2024.g.. Tako je uvidom u sustav e-nekretnine utvrđena prosječna cijena najma stana sličnih obilježja na traženoj lokaciji u iznosu od 11,35 eur/m2. Uzimajući u obzir da je predmetni stan površine 52,10 m2, to proizlazi da prosječna cijena najma stana sličnih obilježja na traženoj lokaciji iznosi 591,34 eur. Stoga tužiteljica smatra opravdanim tužbeni zahtjev kojim traži od tuženika da joj isplati razliku između visine tržišne najamnine i visine zaštićene najamnine uzimajući u obzir da je zaštićeninajmoprimac mjesečno uplaćivao iznos od 140,67 kn temeljem sklopljenog Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

3.4. Tužiteljica podneskom od 21. 05.2024. uređuje tužbeni zahtjev s obzirom na fiksni tečaj konverzije određen Odlukom Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj na 7,53450 kuna za jedan euro, pa tako ista predlaže sudu donijeti presudu kojom bi se naložilo tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 339,77 eura uvećan za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 5.07.2018.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, kao i naknaditi joj parnični trošak sa zz kta od presuđenja do isplate također u roku od 15 dana.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zahtjeva za mirno rješenje spora od 5. travnja 2019. i od 05.02.2021., izvješća ODO-a Split broj N-DO-130/2019. od 18. travna 2019. i odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora od 05.05.2021.,, izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 11. svibnja 2015. od 5. rujna 2012., ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000., dopisa Trgo Stan d.o.o. od 5. ožujka 2019., podatak o visini tržišne najamnine od 18,04.2024. od SD Županije Grad Split Upravnog odjela za imovinsko pravne poslove i izgradnju, povijesnog zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. ožujka 2020., sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30. kolovoza 2019., uplatnice broj 704410298, br. 704410239 Hrvatske pošte, dopis Porezne uprave Split od 28. kolovoza 2019 i druga spisu priložena dokumentacija, pročitani su zapisnici sa izvedenim dokazima saslušanjem tužiteljice i ĆZ u predmetima P-3604/2020, P-709/2022, P- 2254/21.

5. Parnične stranke popisale su parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Među strankama sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Uvidom u zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da su kao suvlasnici na nekretnini označenoj kao č. zgr. [katastarska čestica] upisani GZ, IZ i VZ za po 1/3 dijela (stanje na dan 3. ožujka 2020.).

9. Iz zahtjeva za mirno rješenje spora od 5. travnja 2019. proizlazi kako je podnositeljica ĆZŠ vlasnica stana u [adresa], u naravi stan na II. katu i u potkrovlju, a koji se sastoji od kuhinje, nužnika i dvije sobe, čija ukupna površina iznosi 52,10 m2. Predlagateljica je **.**.2000. sa ĆZ sklopila ugovor o najmu stana te isti u stanu predlagateljice živi kao zaštićeni najmoprimac. Iznos zaštićene najamnine koju isti plaća iznosi 140,67 kuna, svakog 5- og u mjesecu za tekući mjesec. Predlagateljica nije u mogućnosti ući u posjed stana, a niti za isti može ostvariti tržišnu najamninu s obzirom u istom živi ĆZ koji je po propisima bivše države stekao stanarsko pravo i s kojim je predlagateljica bila dužna sklopiti ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisao Zakon o najmu stanova. Predlagateljica smatra da bi na tržištu ostvarila najamninu u iznosu od najmanje 2.700,00 kuna te traži od RH da joj isplati razliku u iznosu od 2.500,00 kuna za period od travnja 2016. do travnja 2019., odnosno ukupno 90.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče za svaki pojedini mjesečni iznos od 2.500,00 kuna.

10. Čitanjem izvješća ODO-a Split broj N-DO-130/2019. od 18. travna 2019., utvrđeno je da istim ODO Split izvještava punomoćnika tužitelja kako je zahtjev za mirno rješenje spora neosnovan u cijelosti. Kako niti na temelju propisa, niti bilo kakvim ispravama ne proizlazi da bi RH bila obvezna isplaćivati razliku između tržišne najamnine stana i iznosa koji predstavlja zaštićenu najamninu.

11. Uvidom u Izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 11. svibnja 2015. od 5. rujna 2012. utvrđeno je da se istim utvrđuje najmodavac TZŠ, stana u [adresa], broj stana 2, na II. katu i potkrovlju, orijentacije jug- sjever, neto korisne površine 52,10 m2, kao najmoprimac je naveden ĆZ, broj osoba u stanu prema ugovoru o najmu je 4 te je izračunata mjesečna zaštićena najamnina u iznosu od 140,67 kuna.

12. Iz Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000. utvrđeno je da istim najmodavac IZ daje u najam stan u [adresa], koji stan se nalazi na II. katu i potkrovlju, a sastoji se od kuhinje, nužnika i 2 sobe, ukupne površine 52,10 m2. (kuhinja sa trpezarijom i dnevnim dijelom, dvije spavaće sobe, kupatilo, balkon), na drugom katu stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa]. Ugovorena je zaštićena najamnina na temelju Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine u iznosu od 79,71 kuna na mjesec. Osobe koje imaju pravo zajedno s najmoprimcem ĆZ koristiti stan su BZ supruga, CZ sin i TZ, kći. Ugovor je zaključen na neodređeno vrijeme.

13. Uvidom u dopisa Trgo Stan d.o.o. od 5. ožujka 2019. utvrđeno je da se u istom navodi kako su prosječne cijene visine najamnine za stan u [adresa], položenog na II. katu i potkrovlju površine 52,10 m2 u periodu od 2016. pa do dana pisanja dopisa iznosile 350,00 eura, protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB-a.

14. Čitanjem povijesnog zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] "Zgrada, Dinka [adresa]" i to baš na E-9, stan na XII katu, označen brojem 46, u površini od 40,09 m2, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, predsoblja i hodnika kao vlasnica za cijelo upisana TZ, a koje vlasništvo je stekla od UZ na temelju ugovora o darovanju nekretnine od 2. rujna 2013., a koji je vlasništvo stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. i smrtnog lista na ime ZZ ud. I.

15. Uvidom u zk izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] kao vlasnica za cijelo upisana TZ.

16. Iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. ožujka 2020. proizlazi da je prodavateljica IZ prodaje, a kupac AZ kupuje nekretninu i to 1/3 dijela č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a što u naravi predstavlja stan na II. katu i potkrovlju anagrafske oznake [adresa] za iznos od 85.000,00 eura. Prodavatelj ovlašćuje kupca da na temelju ovog ugovora i priznanice o isplati cjelokupne cijene, a bez ikakvog njenog daljnjeg sudjelovanja i odobrenja zatraži i postigne upis prava vlasništva kupljene nekretnine na svoje ime u zemljišnim knjigama uz prethodno brisanje istog prava sa imena prodavatelja za cijelo.

17. Čitanjem sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30. kolovoza 2019. utvrđeno je da istim ĆZ i ĆZŠ sporazumno raskidaju ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000. položenog u zgradi anagrafske oznake [adresa]. 30. kolovoza 2019. stranke pristupaju u stan koji je predmet najma te suglasno konstatiraju kako je ĆZ oslobodio stan od osoba i stvari te vrši predaju ključeva stana ĆZŠ koja potpisom sporazuma potvrđuje primitak ključeva te ulazak u posjed nekretnine slobodne od osoba i stvari te potvrđuje kako ĆZ nema nikakvih dugovanja prema njoj iz osnove korištenja predmetnog stana.

18. Čitanjem uplatnice broj 704410298 utvrđeno je da istom ĆZ vrši uplatu iznosa od 140,67 kuna na ime stanarine za srpanj 2018 na ime primateljice ĆZŠ.

19. Čitanjem uplatnice broj 704410239 utvrđeno je da istom ĆZ vrši uplatu iznosa od 140,67 kuna na ime stanarine za kolovoz 2018. na ime primateljice ĆZŠ.

20. Čitanjem dopisa Porezne uprave Split od 28. kolovoza 2019. utvrđeno je kako su u bazama podatak informacijskog sustava Porezne uprave dostupni podaci prema kojima su na lokaciji u [adresa] za razdoblje veljača 2018. evidentirane najamnine i to stambeni prostor na lokaciji Split, Majstora Jurja, površine 68,00 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.260,00 kuna, odnosno 33,24 kuna/ m2 i stambeni prostor na lokaciji Split, Majstora Jurja površine 23 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.325,00 kuna, odnosno 101,09 kuna/m2.

21. Uvidom u podatke SD županije Grad Split, Upravnog odjela za imovinsko pravne poslove i izgradnju od 18.04.2024. proizlazi kako visina tržišne najamnine za stan na adresi [adresa], površine 52,,10m2 na II katu i potkrovlju za razdoblje od ožujka 2019. iznosi 11,5 eura / m2.

22. Iz iskaza svjedoka ĆZ, inače zaštićenog stanoprimca u bitnome proizlazi da se je iz predmetnog stana u [adresa], iselio u ljeto 2019. Prilikom iseljenja da je sa vlasnicom, a tužiteljicom ĆZŠ, potpisao nekakav sporazum ili primopredajni zapisnik. Decidiran je da je to bilo baš u ljeto 2019. jer da je bio na operaciji u listopadu 2017., u predmetnom stanu da je zasigurno živio 2018. te se iselio u ljeto 2019. U stan koji je naslijedio iza pok. majke na adresi u [adresa], površine 40m2, ( jednosobnom stanu na 12. katu koji se sastoji od jedne spavaće sobe, kuhinje i kupatila), od vremena nasljeđivanja tog stana tj na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju majke, pa do useljenja u isti radio je na renovaciji istoga radi čega sam i podigao kredit kod Poštanske banke. Tužiteljica je znala da je naslijedio taj stan te mi je usmeno više puta govorila da iselim iz njenog stana, moguće da mi je nešto i pismeno napisala. Predmetni stan u [adresa] darovao je kćeri kada je tužiteljica podignula tužbu protiv mene jer nisam mogao preseliti u taj mali stan. Sada živi u tom stanu a kćer i je nadalje upisana kao vlasnica tog stana. O činjenicama zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju sa majkom te zaključenja Ugovora o darovanju sa mojom kćeri nije izvijestio tužiteljicu. Najamninu je određivao Grad Split a istu je plaćao svaki mjesec poštanskom uplatnicom tužiteljici.

22.1. Pregledom i čitanjem zapisnika sa iskazom svjedoka ĆZ u predmetima br. P-3604/2020, P-709/2022, P-2249/21, P-2254/21., proizlazi da se isti iz toga stana zasigurno iselio u ljeto kao godišnje doba ali u odnosu na godinu tj je li to bilo 2018. ili 2019. isti je dao drugačiji iskaz u predmetu P-709/2022 ( 15.10.2024.) i iskazu koji je dao u ovome predmetu ( 21.01.2025) u kojima je decidiran da se iz predmetnog stana iselio u ljeto 2019. dok je u ranije danim iskazima u predmetima P-3604/2020 (14.02.2024.) i P-2254/21 ( 02.09.2022.) iskazao da je iz predmetnog stana iselio u ljeto 2018.

22.2. Tužiteljica u svojem iskazu koje je dala u predmetu br. P-3604/2020 a koji je u ovom predmetu izveden suglasnošću parničnih stranaka proizlazi kako je sa ĆZ potpisala ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, a koje točno godine nije se mogla točno prisjetiti s tim da je to bilo godinu dana nakon što je on potpisao ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojom majkom. Dakle, u trenutku potpisivanja ugovora nije znala da bi on imao u vlasništvu bilo kakvu drugu nekretninu. Saznala je od drugih ljudi koji su joj rekli da mu je umrla majka te da mu je nakon njene smrti ostao stan. Sjeća se da je njena tadašnja odvjetnica odmah poslala obavijest, a zbog toga što ima stan, a sa njom je potpisao ugovor o najmu. Nakon svega uslijedio je sudski postupak. ĆZ je odmah nakon što je pokrenut postupak prebacio taj stan na kćer. Izašao je iz stana negdje 2019. Sjeća se da su potpisali papir o primopredaji i to u njegovog odvjetnika. Nakon što joj je predočen sporazum i primopredajni zapisnik sa lista 218 spisa potvrdila je da se radi upravo o tom zapisniku kojeg je potpisala zajedno s ĆZ u njegovog odvjetnika. Površina stana u kojem je živio zaštićeni najmoprimac iznosi cca 60 m2. Prije nego što je ĆZ majka umrla nije znala da on skrbi o svojoj majci, ni da majka ima stan. Znala je samo da je naslijedio stanarsko pravo od svoje bake. Odvjetnica, danas pokojna, je naknadno provjerila i saznala da je upisan kao vlasnik. Imala je mogućnost jedan put godišnje obići stan, ali je imao potpunu slobodu tako da nije odlazila niti taj jedan put godišnje. Nije nikada pokretala postupke za iseljenje. Prilikom primopredaje stana ĆZ ju je čekao na ulazu u zgradu, tresao se, bio je uznemiren, ušli su u stan koji je bio u potpuno derutnom stanju jer se u njega nije ništa ulagao. ĆZ joj je dao ključeve stana, plakao je i molio je da mu sve oprosti. Ispričao je svoje osobne i zdravstvene probleme te su nakon toga otišli na kavu.

23. U postupku je nesporno utvrđeno:

- da je u utuženom periodu, listopad 2017., tužiteljica bila vlasnica stana u [adresa], ukupne korisne površine 52,10 m2, smješten na II. katu i potkrovlju zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica], k.o. Split

- da je tužiteljica prodala predmetni stan 4. ožujka 2020.

- da je tužiteljica s ĆZ **.**.2000. potpisala ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom

- da je u utuženom periodu zaštićeni najmoprimac ĆZ bio u posjedu stana - da je ĆZ plaćao zaštićenu najamninu u iznosu od 140,67 kuna

- da je ĆZ, zaštićeni najmoprimac, stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. stan u [adresa], anagrafske oznake Dinka [adresa] i to baš stan E-9, površine 40,09 m2, a koji stan je darovao svojoj kćeri 2. rujna 2013.

- da je tužiteljica protiv ĆZ pokrenula 2013. postupak radi utvrđenja da je raskinut ugovor o najmu stana u kojem postupku je tužba pravomoćno odbačena

- da je tužiteljica protiv TZ, kćeri [adresa]. pokrenula postupak radi utvrđenja ništetnim ugovora o darovanju, koji je završen povlačenjem tužbe.

24. Kao sporno postavilo se pitanje:

- je li utemeljen zahtjev tužiteljice za isplatu razlike tržišne najamnine za predmetni stan i zaštićene najamnine koju je u utuženom razdoblju plaćao zaštićeni najmoprimac - je li tužiteljica ima pravo potraživati štetu od RH

- je li potraživanje tužiteljice zastarjelo

- je li tužiteljica aktivno legitimirana

- jesu li ispunjene procesne pretpostavke za podnošenja tužbe.

25. Cijeneći ukupno izvedene dokaze, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-a) ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan, da tužena neutemeljeno ističe kako na njenoj strani nema odgovornosti te je dužna naknaditi tužiteljici izmaklu korist. 26. U predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.

26.2. Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.

26.3. Konvencija je prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine"

56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14., dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15. i 82/16.) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.

26.4. Slijedom iznesenog, jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011. i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe članka 32. Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

26.5. Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) kao i članka 4. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske trebala naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog činjenice što joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu Statileo, Ć i dr. Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužiteljici naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu.

27. Što se zastare tiče, neosnovano tužena navodi da je potraživanje tužiteljice zastarjelo. Naime, zastara prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo. Predmetna tražbina tužiteljice odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz članka 230. stavka 1. ZOO-a.

27.1. Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO-a), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086. ZOO-a). Stoga se ovdje dan početka zastare poklapa s danom dolaska u zakašnjenje.

27.2. Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 5. studenoga 1997. Tuženica se obvezala istu primjenjivati te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda. Pitanjem zastare u odlukama Statileo i dr. EU sud nije se bavio. Osim toga ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužiteljica kao i svi ostali vlasnici mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati tužbe za naknadu štete (o ovome se izjasnilo VSRH u odluci Rev-1104/2018. od 22. siječnja 2019.). Kad bi se prihvatio stav tužene teret i ograničenje vlasništva bi i dalje ostalo samo na vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci iako je upravo tužena svojim zakonskim uređenjem plaćanja zaštićene najamnine mogla na pravedniji i uravnoteženiji način urediti odnos između zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova u kojima oni žive i nije ih moguće iseliti. To bi bilo protivno i stavovima koji su izraženi u odlukama Europskog suda za ljudska prava.

27.3. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi da tražbina tužiteljice nije zastarjela. Tužba je podnesena 09.06.2021. za potraživanje iz srpnja 2018.

28. U pogledu visine naknade spisu prileži podatak Porezne uprave o ugovoru o najmu stana u istoj ulici u kojoj se nalazi i predmetni stan, Majstora Jurja, a prema kojoj je visina mjesečne najamnine za stan površine 68,00 m2 iznosi 2.260,00 kuna ili 33,24 kuna/m2 ili 4,41 eura/m2 i za stambeni prostor površine 23,00 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.325,00 kuna ili 101,09 kuna/m2 ili 13,42 eura/ m2. Prema dopisu agencije Trgostan d.o.o., najpoznatije agencije za promet nekretninama u Splitu, proizlazi da prosječna tržišna vrijednost mjesečne najamnine za stanove u [adresa], gdje je smještena ulica Majstora Jurja, 0,89 eura/m2.

28.1. Porezna uprava izričito potvrđuje da nema službenih kriterija za određivanje najamnine za stambeni prostor, kao i to da se ista utvrđuje isključivo prema cijenama iz ugovora o slobodno ugovorenoj najamnini.

28.2. Ovaj sud je uzeo u obzir sve parametre prilikom određivanja visine tržišne najamnine i to podatke Porezne uprave, mišljenje agencije te je na temelju tako dostavljenih podataka utvrdio, a na temelju prosjeka svih dobivenih podataka, iznos tržišne najamnine. Uzimanjem aritmetičke sredine svih dostavljenih dokaza proizlazi kako je prosječna cijena najma za stan na predmetnoj ili sličnoj lokaciji 6,24 eura/m2. Stoga bi iznos tržišne najamnine za ovakav stan bio 325,10 eura (52,10 m2 x 6,24 eura) mjesečno u utuženom razdoblju, što preračunato u kune iznosi oko 2.449,47 kuna (fiksni tečaj konverzije). Navedeni iznos treba umanjiti za iznos zaštićene najamnine od 140,67 kuna pa se dolazi do iznosa od 2.308,80 kuna/306,43 eura. (Prema odredbi članka 55. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 49/02. - pročišćeni tekst), ukinuti Zakon i drugi propis, odnosno pojedine njegove odredbe prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. Kako je odluka Ustavnog suda donesena prije nego što je pravomoćno odlučeno u ovoj pravnoj stvari, to ukinuće navedene odredbe djeluje i u ovom postupku, dakle prvostupanjski sud se nije mogao pozvati na visinu zaštićene najamnine kako je ona propisana odredbama koje su ukinute po Ustavnom sudu Republike Hrvatske).

28.3. Vrhovni sud RH je 18. prosinca 2019. donio odluku pod poslovnim brojem Rev- 2364/16. u kojoj je zauzeo pravni stav prema kojemu vlasnici stanova imaju pravo na naknadu te kako se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. U toj odluci VSRH zaključuje: „Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, … vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji…“.

29. Tvrdnje tuženika prema kojima se od utvrđene visine najamnine treba oduzeti porez na dohodak, promašene su i to iz tri osnove:

- sud nije stvarno nadležan utvrđivati visinu porezne obveze niti raspolaže sa svim podacima potrebnim za to (npr. izdaci vlasnika stana za koje se umanjuje porezna osnovica)

- u konkretnom slučaju nije riječ o „najamnom odnosu“ već je predmet spora naknada štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva čija se visina samo određuje prema kriteriju visine tržišne najamnine. Dakle, tužitelj i tuženik su u izvanugovornom obvezno- pravnom odnosu, a ne u ugovornom „najamnom“ odnosu – pa ne postoji „porez na najam“

- sve i da nije tako Zakon o porezu na dohodak u članku 59. stavku 2. propisuje da se dohotkom ne smatraju: „odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću“, a nipošto ne bi trebalo biti sporno da se tužitelj ne bavi gospodarskom djelatnošću (tako i ŽS Varaždin GŽ-420/2022-2 od 14. travnja 2022.).

30. Slijedom iznesenog, svi prigovoru tuženika ukazuju se u cijelosti neosnovanim te je u usvojen tužbeni zahtjev.

31. Tužiteljica je ispunila svoju zakonsku obvezu podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora prije podnošenja ove tužbe. Tuženik je isti odbio. U ovom predmetu tužiteljica traži isplatu za jedan mjesec, dok je u zahtjevu za mirno rješenje spora potraživala za razdoblje od travnja 2016. do travnja 2019. radi čega tužena pogrešno smatra da zahtjev za mirno rješenje spora nije sadržavao sve elemente koje sadrži tužba.

32. Tuženik tvrdi da je tužiteljica doprinijela šteti jer je mogla raskinuti ugovor o najmu s najmoprimcem i naplatiti mu tržišni najam pa da joj zbog toga ne pripada pravo na naknadu. Za istaći je, sve da su i postojali razlozi za raskid ugovora o najmu, to nije predmet ovog spora. To ne bi bio razlog utrnuća prava na naknadu štete jer je država nametnula taj odnos tužiteljici i tako joj prouzročila štetu prekomjernim ograničenjem vlasništva pa ju je dužna i nadoknaditi.

33. Tužiteljica je izjavila da u vrijeme sklapanja ugovora o najmu stana s RZ nije znala da je imao u vlasništvu drugu nekretninu, a da je za isto saznala nakon smrti njegove majke i to od susjeda. I sam ĆZ je potvrdio da za tu činjenicu nije rekao tužiteljici. Sud nema razloga sumnjati u takav iskaz jer tužiteljici zasigurno nije u interesu da sklapa ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom i na takav način onemogući sebi pristup vlastitom stanu. U prilog navedenom zaključku ide i činjenica da je tužiteljica, odmah po saznanju, pokrenula odgovarajuće postupke i protiv ĆZ i njegove kćeri, a sve s ciljem slobodnog raspolaganja vlastitim stanom.

34. Iako za ovaj predmet nije odlučno je li ĆZ iselio iz stana 2018. ili 2019. jer je predmetno potraživanje iz srpnja 2018 a sud smatra da je iz stana iselio 30. kolovoza 2019., ovo stoga što u obje stranke priznale su potpis na sporazumu kao svoj, a tvrdnje tužene da su se stranke dogovorile i naknadno isti sastavile radi popravljanja iskaza svjedoka, ničim nisu dokazane i nisu prihvatljive.

35. Odluka o parničnom trošku donesena je u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a i u skladu sa Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, prava vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja svake radnje. Tužiteljici je priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora 50 bodova, trošak sastava tužbe 50 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 16.10.2024., 21.01.2025. po 50 bodova, trošak sastava podnesaka od 05.10.2021., 21.05.2024. po 50 bodova, ročište za objavu presude od 25 bodova što ukupno iznosi 325 bodova, što pri vrijednosti boda s paušalom od 2,00 eura dolazi se do iznosa od 650,00 eura. Kako je tužiteljica uspjela u postupku 96 % (100 % osnova, 91 % visina), a tužena sa 4 %, to postotak uspjeha tužiteljice koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su strane uspjele u parnici iznosi 92 %. Od iznosa od 650,00 eura tužiteljici pripada 92 % odnosno 597,00 eura. Navedeni iznos trebalo je uvećati za trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 13,27 eura i trošak sudske pristojbe presude u iznosu od 13,27 eura pa se dolazi do ukupnog iznosa od 624,54 eura, dok se sa više zatraženim od 214,50 eura ovo traženje tužiteljice odbija kao neosnovano. 36. Za preračunavanje kune u euro korišten je fiksni tečaj konverzije (1,00 eur = 7,53450 kuna) te je sukladno matematičkim pravilima zaokruživanja dobiveni rezultat zaokružen na dvije decimale, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 82/2022.).

37. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022.), a iste teku temeljem odredbe članka 151.st.3. ZPP-a.

38. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 28. veljače 2025.

Sutkinja

Snježana Cvitanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

Obzirom da se radi o postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. u svezi sa čl. 460. ZPP-a te prema odredbi čl. 467 st.1. ZPP-a može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10., i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA: - pun tužitelja

- zz. tuženika

- u spis