REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-4120/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice NĆJ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice NĆ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika ĆĆ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici NĆJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF iznos od 2.713,97 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznose od:

- 14,53 eura od 1.11.2008. do isplate

- 0,89 eura od 3.12.2008. do isplate

- 19,54 eura od 1.1.2009. do isplate

- 23,10 eura od 1.2.2009. do isplate

- 30,37 eura od 10.3.2009. do isplate

- 20,27 eura od 1.4.2009. do isplate

- 16,10 eura od 12.5.2009. do isplate

- 14,46 eura od 1.6.2009. do isplate

- 9,08 eura od 2.7.2009. do isplate

- 11,25 eura od 4.8.2009. do isplate

- 14,33 eura od 4.9.2009. do isplate

- 12,23 eura od 2.10.2009. do isplate

- 10,50 eura od 1.11.2009. do isplate

- 15,46 eura od 2.12.2009. do isplate

- 19,57 eura od 1.1.2010. do isplate

- 25,30 eura od 2.2.2010. do isplate

- 23,99 eura od 1.3.2010. do isplate

- 31,78 eura od 1.4.2010. do isplate

- 30,31 eura od 1.5.2010. do isplate

- 34,36 eura od 2.6.2010. do isplate

- 58,09 eura od 1.7.2010. do isplate

- 52,96 eura od 1.8.2010. do isplate

- 68,64 eura od 1.9.2010. do isplate

- 63,25 eura od 6.10.2010. do isplate

- 54,51 eura od 1.11.2010. do isplate

- 72,89 eura od 1.12.2010. do isplate

- 94,16 eura od 4.1.2011. do isplate

- 79,71 eura od 1.2.2011. do isplate

- 84,25 eura od 2.3.2011. do isplate

- 78,69 eura od 1.4.2011. do isplate

- 80,03 eura od 3.5.2011. do isplate

- 106,38 eura od 2.6.2011. do isplate

- 114,37 eura od 1.7.2011. do isplate

- 140,50 eura od 1.8.2011. do isplate

- 127,08 eura od 1.9.2011. do isplate

- 112,29 eura od 4.10.2011. do isplate

- 110,80 eura od 1.11.2011. do isplate

- 109,67 eura od 1.12.2011. do isplate

- 116,68 eura od 1.1.2012. do isplate

- 122,79 eura od 1.2.2012. do isplate

- 123,06 eura od 2.3.2012. do isplate

- 119,38 eura od 1.4.2012. do isplate

- 122,24 eura od 1.5.2012. do isplate

- 124,13 eura od 1.6.2012. do isplate

i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici „s naslova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, manje plaćenih iznosa odnosno negativnih razlika“ u iznosu od 293,93 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od :

- 0,69 eura od 30.06.2006. do isplate,

- 2,31 eura od 31.07.2006. do isplate,

- 0,61 eura od 31.08.2006. do isplate,

- 0,14 eura od 30.9.2006. do isplate,

- 1,59 eura od 31.10.2006. do isplate,

- 2,52 eura od 30.11.2006. do isplate,

- 4,83 eura od 31.12.2006. do isplate,

- 7,86 eura od 31.01.2006. do isplate,

- 6,92 eura od 28.02.2007. do isplate,

- 7,62 eura od 31.03.2007. do isplate,

- 12,91 eura od 30.04.2007. do isplate,

- 15,14 eura od 31.05.2007. do isplate,

- 16,37 eura od 30.06.2007. do isplate,

- 20,41 eura od 31.07.2007. do isplate,

- 13,73 eura od 31.08.2007. do isplate,

- 20,86 eura od 30.09.2007. do isplate,

- 19,58 eura od 31.10.2007. do isplate,

- 15,55 eura od 30.11.2007. do isplate,

- 16,55 eura od 31.12.2007. do isplate,

- 10,32 eura od 31.01.2008. do isplate,

- 8,17 eura od 29.02.2008. do isplate,

- 2,72 eura od 31.03.2008. do isplate,

- 13,18 eura od 30.04.2008. do isplate,

- 15,77 eura od 31.05.2008. do isplate,

- 10,38 eura od 30.06.2008. do isplate,

- 16,74 eura od 31.07.2008. do isplate,

- 16,74 eura od 31.08.2008. do isplate,

- 13,70 eura od 30.09.2008. do isplate,

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe koju je tužiteljica izvršila podneskom od 4. srpnja 2024.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.150,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 375,00 eura, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 24. svibnja 2023. podnijela tužbu u kojoj navodi da je sa pravnim prednikom tuženika Hypo-Alpe Adria Bank d.d. 4. svibnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 016-1090/2006 kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 33.495,00 CHF te je ugovoreno da je tužiteljica dužna kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja. Tužiteljica navodi da joj prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja obzirom na to da je tužiteljici ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Nadalje, navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. 7. 2013. u dijelu izreke kojim se utvrđuje da između ostalih i tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima ugovornih stranaka, pa je time tuženik postupao protivno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica tvrdi da je po osnovi ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF tuženik dužan isplatiti preplaćenu razliku anuiteta. Stoga tužiteljica predlaže da sud naloži tuženiku da joj isplati preplaćeni iznos od 2.702,78 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na preplaćene mjesečne iznose od dana plaćanja do isplate kao i da joj isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prigovara da je tražbina tužiteljice zastarjela jer ista zastarijeva u roku 5 godina. Osporava pravni interes tužiteljice za podnošenje tužbe i tvrdi da se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17. Valutna klauzula je dopuštena odredba koja ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, izričito je dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima. Valutna klauzula je potrošačima jasna i lako uočljiva, ali i razumljiva, jer su tužiteljici tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tužiteljici je bilo razumljivo da, i isplatu i vraćanje kredita, veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Također prigovara visini tužbenog zahtjeva te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

3. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja podneskom od 4. srpnja 2024. povećala tužbeni zahtjev tražeći isplatu iznosa od 2.713,97 eura čemu se tuženik protivio navodeći da je tužiteljica preinačila tužbu te je istaknuo prigovor zastare na novopostavljeni zahtjev jer je za taj dio potraživanja protekao zastarni rok od pet godina.

4. U odnosu na navedeni prigovor tuženika valja reći da je tužiteljica podneskom od 4. srpnja 2024. povećala iznos kojeg potražuje i tuženik ispravno ukazuje da se radi o preinaci tužbe u smislu članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23. - dalje: ZPP). Međutim, člankom 191. stavak 2. ZPP-a propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. Tužiteljica je tužbu preinačila (povećala postojeći zahtjev) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa te sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. stavak 2. ZPP-a, jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka zbog čega je preinaka dopuštena. Stoga je sud dopustio preinaku tužbe, jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i zato što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka budući se dokaz – provođenje financijskog vještačenja – izvodi u fazi glavne rasprave (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.). U odnosu na prigovor zastari za preinačeni dio tužbe ističe se da tako preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva u odnosu na početno postavljeni zahtjev, jer je riječ o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od početka samog postupka zbog čega se ne može reći da je u konkretnom slučaju riječ o drugom zahtjevu, pa se istaknuti prigovor na povećani dio zahtjeva, u konkretnom slučaju ukazuje neosnovanim.

5. Tuženik je podneskom od 22. veljače 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja navodeći da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, tzv. negativnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), dok je podneskom od 18. prosinca 2024. nakon provedenog financijskog vještačenja predložio utvrditi presudom da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 293,93 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja s tražbinom tužiteljice iznosa pobliže naznačenog u točki I. izreke presude nije osnovan. Naime, ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, odnosno tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravo zahtijevati naknade štete zbog djelomične ništetnosti ugovora u smislu odredbe čl. 323. st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 06. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u potvrdu o prestanku obveza po kreditu (stranica 8 spisa), otplatni plan (stranica 9-10 spisa), Ugovor o kreditu (stranica 11-15 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 17-24 spisa), otplatni plan (stranica 25-26 spisa), specifikaciju uplata (stranica 27-29 spisa), izračun tečajne razlike za kredit Hypo Banke korisnice EĆ (stranica 30-33 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa (stranica 58-59 spisa), vrijednosti kamatnih stopa na HRK kredite za razdoblje od 1992. do 2014. godine (stranica 244-248 spisa), financijsko vještačenje (stranica 249 spisa), pročitao je izjavu ĆĆJ (stranica 139-142 spisa), proveo je financijsko vještačenje po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 226-230 spisa), saslušao je vještakinju Petru Blašković (stranica 256 spisa) i saslušao je tužiteljicu (stranica 257 spisa).

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud naloži tuženiku da joj isplati preplaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule CHF, jer tvrdi da je tuženik povrijedio njezino potrošačko pravo.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su ga tužiteljica i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopili 4. svibnja 2006., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 33.495,00 CHF i da je člankom 4. ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja.

10. Člankom 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZOO) propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila ne temelju ugovora koji je ništetan iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika pravnom interesu tužitelja, tj. da interes za tužbu radi isplate postoji samo dok postoji povreda, kao i prigovor da se eventualno radi o povredi manjeg značaja.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je prednik tuženika (kao 5-tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

13. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

14. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

16. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

17. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da prednik tužiteljice nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

18. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

19. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

20. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

21. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

22. Tuženik je predložio da se sasluša zaposlenik banke od kojeg dokaznog prijedloga je tijekom postupka odustao, dok je prijedlog tuženika da se sasluša javna bilježnica Željka Horvat Pernar odbijen, jer javna bilježnica ne može imati saznanja o obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, niti javna bilježnica može potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka (kako je to već obrazloženo u točki. 19.).

23. Tužiteljica je iskazala da je došla u auto kuću Ruting i budući da nije imala dovoljno sredstava da bi kupila auto rečeno joj je da to može učiniti putem kredita te joj je tom prilikom sugerirano da odem u Hypo Alpe Adria bank d.d., prednika današnjeg tuženika, jer da tamo imaju dosta povoljniji kredit koji bi mogao zadovoljiti moje potrebe, nakon čega je otišla u banku te joj je u banci ponuđen kredit u švicarskim francima za koji joj je rečeno da je najpovoljniji kredit na tržištu te su je tom prilikom pitali o visini njezine plaće, visini kredita koji bi uzela i na koliko godina bi uzela kredit. Nakon što je dobila gotov ugovor pročitala ga je te joj je tom prilikom ništa posebno oko samog ugovora nije objašnjavano, rečeno joj je da je švicarski franak stabilna valuta i da nema nikakvih rizika dok ona nije ništa posebno pitala banku u vezi kredita, vidjela je otplatni plan i da su joj sve rate kredita prema tom otplatnom planu u jednakom iznosu dok su joj u nekoliko navrata u banci ponavljali da je riječ o stabilnoj valuti. Nadalje, navela je da nije pokušavala pregovarati oko pojedinih odredaba ugovora o kreditu već joj je rečeno "da je to to" kao i da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnik trgovačkog obrta odnosno društva.

24. Iz pisane izjave ĆĆJ proizlazi da je ona bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni menager za poslovanje s građanstvom od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 1. siječnja 2012. je radila na radnom mjestu Voditelj tima za razvoj kreditnih transakcija i štednih proizvoda. U razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. je 97% štednje građana i pravnih osoba u RH bilo u EUR te je u istom razdoblju imala u ponudi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Ugovori s valutnom klauzulom u CHF i ugovori s valutnom klauzulom u EUR nisu bili istovjetni proizvodi. Za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bila niža kamatna stopa iz razloga što su bili različiti uvjeti financiranja banke, tj. banka je plaćala manju kamatu svojim izvorima financiranja za pozajmljivanje CHF. Nitko nije mogao očekivati, a kamoli predvidjeti rast tečaja CHF u razdoblju nakon 2009. Povijesno gledano od 1978. do 2008. je CHF bila stabilna valuta te nije bilo većih oscilacija tečaja od onih uobičajenih na deviznom tržištu. U trenutku kada se određena osoba odlučila sklopiti Ugovor o kreditu, kreditni je referent prezentirao oba proizvoda banke (kredit u CHF i kredit u EUR) te nije postojala uputa kreditnim referentima da prvenstveno nude ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, niti da tu valutu prezentiraju kao sigurnu ili stabilnu, nego je klijent u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima utvrdio koji je proizvod za njega prikladniji. Korisnici kredita su imali mogućnost iskoristiti svoje pravo na konverziju kojom je omogućeno da u svakom trenutku traže promjenu valute. Upravo je u tome ležala ravnoteža ugovornih odnosa između banke i potrošača. U trenutku kada je tečaj CHF počeo drastično rasti prednik 1-tuženika je aktivno omogućavao konverziju kredita u drugu valutu i za konverziju nije naplaćivana naknada sukladno preporuci Vlade RH. U razdoblju od 2004. do 2008. educirala je zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja te utjecaja na visinu mjesečnih anuiteta u kunama. Naglašavala je svim zaposlenicima da isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tijekom prodajnih razgovora.

25. Iz predmetne pisane izjave ĆĆJ proizlazi da ona nije osobno sudjelovala u razgovoru s tužiteljicom oko sklapanja ugovora i uvjeta kreditnog odnosa zbog čega po svojoj dokaznoj vrijednosti nije prikladna za utvrđivanje obavijesti koje su dane tužiteljici.

26. Sud prihvaća uvjerljivim i istinitim iskaz tužiteljice da nije dobila potpune i jasne informacije o riziku ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, posebno stoga što joj je rečeno da je švicarski franak stabilna valuta i da nema rizika, da je riječ o tipskom unaprijed standardiziranom ugovoru o kreditu te da tužiteljica nije mogla pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije, niti naveo, niti dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

27. Kako, dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

28. Kako su odredbe Ugovora o kreditima ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna tuženika prema promjeni tečaja valute CHF te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

29. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da su stranke ugovorile rok otplate od 72 mjeseca uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu od 5,25% godišnje s time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja. Vještakinja je mišljenja da razlika mjesečnih uplata koja je proizašla iz promjene tečaja za CHF iznosi 2.713,97 eura.

30. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik prigovara da su nalaz i mišljenje neodređeni, nejasni te da vještak nije obrazložio način izračuna. Tvrdi da postoje i razdoblja u kojima je tužiteljica plaćala manje iznose od onih utvrđenih po početnom otplatnom planu, pa tuženik ističe prigovor prijeboja. Tuženik je istaknuo i da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu.

31. Radi obrazloženja nalaza i mišljenja, te prigovora tuženika, sud je saslušao sudsku vještakinju Petru Blašković koja je iskazala da ostaje pri nalazu i mišljenju od 29.4.2024., a vezano za podnesak tuženika od 18.12.2024. u kojem navodi da je za izračun korišten srednji tečaj na dan dospijeća, navela je kako navedeno nije točno, već su u izračunu korišteni upravo oni datumi plaćanja kako je to evidentirao tuženik u svojim poslovnim knjigama, a o čemu prileži dokument tuženika pod nazivom „Pregled prometa za klijente“, dok je u odnosu na navod tuženika kako smatra da su se trebali izvršiti dodatni izračuni u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koju je tuženik koristio za kunske kredite, navela kako je zadatkom vještačenja bilo obuhvaćena isključivo samo valutna klauzula.

32. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Vještakinja je u cijelosti odgovorila na prigovore tuženika te pojasnila metodologiju izračuna kao i visinu tečaja kojeg je primjenjivala, a koje obrazloženje sud prihvaća u cijelosti, jer ga tuženik nije ničim doveo u sumnju zbog čega sud smatra da je saslušanjem vještakinja otklonila sve prigovore tuženika. Ostali prigovori tuženika (da se ovakav izračun temelji na pogrešnoj premisi obzirom je izrađen kao da su stranke ugovorile kredit s fiksnim tečajem) je pravne naravi i o njemu je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude.

33. Neosnovan je prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 24. svibnja 2023.

34. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

35. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

36. Stoga je tužiteljici dosuđen preplaćeni tečaj CHF po kreditu u iznosu 2.713,97 eura, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka.

37. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužitelja, pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja anuiteta. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1 - 100 bodova), sastav podneska od 25.01.2024.(Tbr. 8/1- 100 bodova), zastupanja na ročištu 11.03.2024. (Tbr. 9/1-100 bodova) i zastupanje na ročištu 28.01.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova) ukupno 400 bodova što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.000,00 eura.

39. Također joj je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 150,00 eura, pa je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu 1.150,00 eura s time da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) oslobođena plaćanja sudskih pristojbi.

40. Tužiteljici nije priznat trošak naknade za pristup ročištu na kojem se objavljuje presuda. Konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima zbog čega je odlučeno kao pod točkom III izreke rješenja.

41. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

42. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

43. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 28. veljače 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.