Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

48000 Koprivnica - Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-400/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Sonji Gundić-Biškup kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Kurcinaku, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene usmene javne glavne rasprave zaključene dana 25. veljače 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te objavljene presude dana 28. veljače 2025., temeljem odredbe čl. 335. st. 3. Zakona o parničnom postupku, istog dana

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 1.794,51 € (slovima: tisućusedamstodevedesetčetirieuraipedesetjedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30. prosinca 2023. do plaćanja po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na:

-iznos od 0,06 € od 3. kolovoza 2005.

-iznos od 4,66 € od 31. kolovoza 2005.

-iznos od 0,90 € od 9. rujna 2005.

-iznos od 4,10 € od 30. rujna 2005.

-iznos od 0,59 € od 12. listopada 2005.

-iznos od 4,09 € od 31. listopada 2005.

-iznos od 0,63 € od 11. studenog 2005.

-iznos od 4,48 € od 30. studenog 2005.

-iznos od 0,60 € od 7. prosinca 2005.

-iznos od 2,94 € od 31. prosinca 2005.

-iznos od 0,45 € od 13. siječnja 2006.

-iznos od 2,25 € od 31. siječnja 2006.

-iznos od 0,22 € od 9. veljače 2006.

-iznos od 0,05 € od 28. veljače 2006.

-iznos od 0,01 € od 16. ožujka 2006.

-iznos od 19,19 € od 17. lipnja 2010.

-iznos od 24,96 € od 28. srpnja 2010.

-iznos od 35,82 € od 27. kolovoza 2010.

-iznos od 39,64 € od 15. rujna 2010.

-iznos od 33,11 € od 11. listopada 2010.

-iznos od 33,25 € od 9. studenog 2010.

-iznos od 48,26 € od 10. prosinca 2010.

-iznos od 53,42 € od 14. siječnja 2011.

-iznos od 47,43 € od 10. veljače 2011.

-iznos od 50,37 € od 9. ožujka 2011.

-iznos od 45,95 € od 12. travnja 2011.

-iznos od 56,12 € od 13. svibnja 2011.

-iznos od 63,48 € od 13. lipnja 2011.

-iznos od 64,64 € od 11. srpnja 2011.

-iznos od 95,45 € od 8. kolovoza 2011.

-iznos od 78,00 € od 13. rujna 2011.

-iznos od 67,64 € od 11. listopada 2011.

-iznos od 66,87 € od 17. studenog 2011.

-iznos od 46,22 € od 18. studenog 2011.

-iznos od 67,79 € od 14. prosinca 2011.

-iznos od 50,58 € od 15. prosinca 2011.

-iznos od 77,62 € od 13. siječnja 2012.

-iznos od 36,18 € od 16. siječnja 2012.

-iznos od 16,46 € od 31. siječnja 2012.

-iznos od 57,02 € od 18. ožujka 2012.

-iznos od 278,98 € od 11. lipnja 2012.

-iznos od 70,54 € od 17. srpnja 2012.

-iznos od 78,84 € od 11. kolovoza 2012.

-iznos od 25,02 € od 22. listopada 2012.

-iznos od 18,60 € od 31. srpnja 2013.

-iznos od 21,03 € od 24. listopada 2013., sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.775,00 € (slovima: tisućusedamstosedamdesetpeteura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2025. do plaćanja po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za novčani iznos od 930,58 € (slovima: devetstotrideseteuraipedesetosamcenti) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 11. lipnja 2023., radi isplate.

1.1.U tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 14. srpnja 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010637921, javnobilježnički solemniziran od strane Javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina pod brojem OU-596/05. Također dana 15. srpnja 2005. predmetnim ugovorom odobren mu je i isplaćen kredit u iznosu od 25.742,59 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, što je na dan isplate 31. srpnja 2005. iznosilo 120.674,85 kn. Svrha kredita bila je kupnja osobnog motornog vozila, a ugovorena je obročna otplata kroz 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, ali vezano uz valutnu klauzulu CHF s plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja, pored čega je ugovorena i redovna, promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,50%. Kredit je vraćen u cijelosti, pri čemu je tužitelj banci isplatio ukupno 166.196,76 kn. 1.2. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik u ugovoru koristio nedopuštene i nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe, kako odredbu koja se odnosi na ugovorenu kamatnu stopu za koju je određeno da je tuženik može jednostrano mijenjati prema svojoj Odluci, tako i odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu kojom je vraćanje kreditnih anuiteta po dospijeću, time i kredita u cjelini, vezano uz stranu valutu CHF (švicarski franak), zbog čega smatra da je ponašanje tuženika u ovom ugovornom odnosu predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Takav stav temelji prije svega na utvrđenjima postojanja istih povreda ovakvog ugovornog odnosa na štetu potrošača od strane i banke tuženika, u pravomoćnim sudskim presudama s obvezujućim pravnim učinkom donesenim u sporu povodom kolektivne tužbe koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač, protiv ukupno osam banaka koje posluju u RH, između ostalih i protiv tuženika. Predmet ove tužbe je isplata s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu švicarski franak (CHF), kojom je povrat obveza iz kredita ugovoren otplatom mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, te je sav rizik promjene tečaja za vrijeme otplate prebačen na tužitelja kao korisnika kredita. Radi se o odredbama iz čl. 7. toč 2. i čl. 12. toč. 9. Ugovora o kreditu, za koje, dakle, tužitelj smatra da su u predmetnom kreditnom ugovornom odnosu od strane tuženika kao trgovca prema njemu kao potrošaču primijenjene nedopušteno i nepošteno, slijedom čega ujedno smatra da se radi o ništetnim odredbama (o čemu je sud po zakonu dužan tijekom postupka voditi računa ex offo), te da zbog toga ima pravo na novčano obeštećenje – restituciju koju ovom tužbom stoga i potražuje.

1.3. Vezano uz navedeno, tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koristio nedovoljno razumljive ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a da prije toga nije korisniku kredita, ovdje tužitelju, pojasnio posljedice i doseg takvih odredbi po njega kao potrošača. Nadalje je tuženik u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima, pa tako i tužiteljem, propustio istome dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač, pa tako i tužitelj, mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, s time da je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata bankama, pa tako i tuženiku, u trenutku pregovora i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Isto tako, potrebno je istaknuti kako su banke su kao trgovci, pa tako i tuženik, bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule. Banke, pa tako i tuženik, imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome su potrošače i poticale na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. Banke pa tako i tuženik, time su svjesno o svemu tome propustile informirati klijente kao buduće korisnike kredita, pa tako i ovdje tužitelja, što je dovelo do toga da su ugovorne odredbe u predmetnom Ugovoru o kreditu, u dijelu ugovorene valutne klauzule u CHF nepoštene i nedopuštene te time i ništetne.

1.4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012. od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu u spornom periodu, a koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak nepoštene i nedopuštene, a uslijed čega su ništetne. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je na kraju i presudu poslovni broj Rev-2211/2018-11 od 03. rujna 2019., kojom su konačno i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora koji je udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, među kojima i protiv tuženika.

1.5. Gore navedenim presudama jasno i pravomoćno se utvrdilo da su tuženici u spornom razdoblju povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (do 6. kolovoza 2007.), a od 7. kolovoza 2007. -31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nisu kao trgovci u cijelosti informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, da su odredbe tuženika o valutnoj klauzuli su bile nerazumljive, te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer im na valjan način nisu objašnjene posljedice i doseg takvih odredbi po klijente kao potrošače, da su banke u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima propustile dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, s time da je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata bankama u trenutku pregovora i sklapanja predmetnih Ugovora, da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule, da su banke su imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome su potrošače poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, da su banke svjesno o svemu tome propustile informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisane povrede u postupanju tuženika prilikom i prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu postojala su i u ugovornom odnosu između tuženika kao trgovca i tužitelja kao potrošača.

1.6. Također, sva opisana utvrđenja iz kolektivnog spora udruge Potrošač protiv banaka, temeljem čanka 118. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čanka 106. st. 1. istoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi restitucije koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Drugim riječima, utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli je kao prethodno pitanje u smislu čl. 12. st. 1. ZPP-a riješeno u gore spomenutom kolektivnom sporu, te je stajalište tužitelja da se ima direktno, s obvezujućim učinkom primijeniti i na ovaj spor. Takav stav je zauzeo i Vrhovni sud RH u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

1.7. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, tuženik je predmetnim kreditnim odnosom, osim prouzročenja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, temeljem povećanja tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovoreni, a vezano uz domaću valutu – tadašnje kune, stekao bez osnove nepripadajući novčani iznos od ukupno 20.532,21 kn, odnosno u sada važećoj valuti – 2.725,09 € (primjenom fiksnog tečaja konverzije: 1 € = 7,53450 kn), koji tužitelj ovom tužbom stoga od istog potražuje, sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od svakog pojedinog preplaćenog dijela mjesečnog anuiteta do plaćanja, u visini propisanoj odredbom iz članka 29. stavak 2. ZOO-a.

2. U pisanom odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja.

2.1. Tuženik smatra da je Ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran i otplaćen, čime je predmetni ugovorni odnos okončan. Stoga ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju se u cijelosti neosnovanim. Kolektivna tužba, odnosno odluke iz takve tužbe ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa, te stoga nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. Prema stavku tuženika u svakoj pojedinoj parnici treba provesti dokazivanje na okolnosti jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, te ako jesu, na koji način su primijenjene.

2.2. Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Stoga tužitelj ne može tvrditi kako ništa nije znao, te da nije bio informiran jer su mu sve informacije bile dostupne.

2.3. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao mogućnosti izbora između više vrsta ugovora o kreditu kao npr. s valutnom klauzulom u EUR, međutim tužitelj između svega ponuđenog svjesno odabrao predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama jer mu je isti upravo najviše odgovarao. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može samo ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima.

2.4. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

2.5. Kako je VSRH objedinjenim pravnih shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nesporno je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće.

2.6. U odnosu na zatezne kamate koje tužitelj potražuje, tužitelju bi iste na iznose koji su posljedica navodne nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo eventualno osnovano dosuditi najranije od 15. lipnja 2018.

2.7. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, tuženik se istoj protivi, a u svakom slučaju zadatak vještaku treba postaviti da uzme u obzir i negativne tečajne razlike i uzme ih u obzir na način da tzv. pozitivne preplate umanji za te iznose.

3. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem Ugovor o kreditu od 14. srpnja 2005., plan otplate za kredit i otplatne tablice, knjigovodstvene kartice i pregled uplata po kreditu, Opći uvjeti poslovanja koji su bili na snazi 1. studenog 2004., pojašnjenje analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu (list 62 i 63), nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka Slađane Srnec, dopunsko očitovanje vještaka od 18. prosinca 2024., te iskaz tužitelja saslušanog kao stranka u svrhu dokazivanja. Sud nije provodio dokaz saslušanjem svjedokinje OL jer je tuženik povukao prijedlog za saslušanje navedene svjedokinje.

4. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Podneskom od 20. siječnja 2025. tužitelj je po primitku nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Slađane Srnec, mag. oec. postavio konačni tužbeni zahtjev, tako da je umjesto prvotnih 2.725,09 € iz tužbe, potraživao iznos od 1.794,51 €, slijedom čega je tužitelj povukao tužbu za iznos od 930,58 €. Kako se tuženik o povlačenju tužbe nije očitovao u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe jer je podnesak tužitelja od 20. siječnja 2025. primio 4. veljače 2025. i do dana zaključenja glavne rasprave nije se o tome očitovao, smatra se da je pristao na povlačenje tužbe. Slijedom navedenog riješeno je na način naveden u izreci rješenja temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a.

6. Nesporno je da su stranke dana 14. srpnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 9010637921, temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju osobnog vozila, u iznosu od 25.742,59 CHF, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

7. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazivao da je predmetni kredit podigao kao namjenski kredit za kupnju osobnog automobila marke Ford Fokus, a kojega je kupio u Auto kući Crnković u Varaždinu. Isti mu je ponuđen u auto salonu, u kojem mu je rečeno da oni imaju ugovor s Privrednom bankom. Predmetni kredit potpisao je u poslovnici PBZ u Varaždinu, gdje mu je isto tako preporučeno da uzme kredit u CHF, uz obrazloženje da je isti trenutno najpovoljniji, da ima stabilnu i najnižu kamatnu stopu, te da ga svi uzimaju kao kredit. Isti mu je odgovarao s obzirom na iznose mjesečnih rata, koje su tada bile u sklopu njegovih materijalnih mogućnosti. U odnosu na značenje termina valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u principu je znao što je to, no od strane tuženika izričito mu je rečeno da se ne očekuju nikakvi rizici, odnosno bilo kakve promjene jer je valuta već godinama stabilna. Nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja o uvjetima kredita, te je kredit potpisao na tipskom formularu koji mu je predočen gotov. Rata mu je s početnih 1.500,00 kn došlo do iznos od 2.300,00 kn, što mu je predstavljalo veliko financijsko opterećenje. Predmetni kredit u cijelosti je otplatio. Predmetni automobil koristi isključivo za svoje osobne potrebe i nikada ga nije koristio za bilo kakvu drugu namjenu. Nikada ne bi podigao takav kredit da je znao što će se dogoditi jer je i ta početna rata kredita odgovarala maksimumu njegovih kreditnih mogućnosti.

8. U pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014-2 9. travnja 2015., te poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., izraženo je pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu valutnu klauzulu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene, a sve sukladno odredbama čl. 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te se prema odredbi članka 502. c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavak 1. tog zakona. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, što znači da pozivom na odredbu čl. 502. c ZPP ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj.

9. Slijedom navedenog zaključak je suda da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako da što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom navedenog, zaključak je suda da tužitelj nedvojbeno ima status potrošača u smislu čl. 3. ZZP-a.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje ZZP/03), koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

11. Zaključak je suda da je nesporno tuženik raspolagao informacijama o mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužitelja sve kako bi tužitelju bilo omogućeno da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama. Međutim, sud smatra da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku, a odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF su pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužitelj nije mogao imati utjecaja, pa su ništetne. Slijedom navedenog, sud zaključuje da su sporne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, ništetne u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003 i dr.; dalje ZZP), te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005 i dr.; dalje ZOO).

12. Tuženik je stavio prigovor da je u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva nastupila zastara.

13. Nije osnovan prigovor zastare potraživanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2023., to nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

15. Sud je na okolnost više preplaćenih iznosa s osnova promjene mjesečnih anuiteta (valutna klauzula vezana uz CHF) proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Slađani Srnec, mag. oec., koja je 3. studenog 2024. dostavila u spis pisani nalaz i mišljenje.

16. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Slađane Srnec i sadržaja priloženih isprava proizlazi da je kredit u iznosu od 25.742,59 CHF isplaćen 19. srpnja 2005., a otplata kredita ugovorena je u 84 mjesečna anuiteta, u iznosu od 369,92 CHF. Datum isplate kredita 19. srpnja 2005., za koji se veže početni tečaj uzet je iz knjigovodstvene kartice kredita. Kredit je otplaćen u cijelosti 24. listopada 2013. Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike) kada je tečaj bio veći od početnog iznosi 15.231,63 HRK, odnosno 2.021,59 €. Negativne tečajne razlike kada je tečaj bio manji od početnog iznose 1.710,86 HRK ili 227,08 €. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 13.520,77 HRK, odnosno 1.794,51 €.

17. Nalazu je prigovorio tužitelj, ali ne u odnosu na izračun vještaka nego u odnosu na ukupan zbroj tužiteljevih uplata po predmetnom kreditu.

18. Na ove primjedbe tužitelja vještak Slađana Srnec očitovala se pisanim očitovanjem od 18. prosinca 2024., u kojem je objasnila koje je sve anuitete uzela u obzir i na koji način je vršila obračun, te je navela da ostaje kod svog izračuna iz prvotnog nalaza i mišljenja.

18.1. Tužitelj je naveo da prihvaća obrazloženje vještaka u odnosu na njegove prigovore, te nalaz i mišljenje prihvaća u cijelosti.

19. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, ali ne u odnosu na matematički izračun vještaka, nego su njegovi prigovori pravne prirode, a sve kako je naveo u podnesku od 15. studenog 2024. i na ročištu glavne rasprave 25. veljače 2025. Kako su stranke suglasno predložile da se vještak usmeno ne saslušava na ročištu jer za to nema potrebe, sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaza vještaka jer je vještak stručna osoba, a nalaz i mišljenja dala je u skladu s pravilima struke, na temelju kompletne dokumentacije o kreditu i sukladno zadatku suda.

20. Budući da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, te je utvrdio da je tužitelj platio više s osnova povrata kredita i to zbog promjene tečaja CHF, odnosno zbog primjene ništetne ugovorne odredbe u ukupnom iznosu od 1.794,51 €, naloženo je tuženiku vratiti tužitelju navedeni iznos i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate svakog pojedinog iznosa, kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja, sve primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115., te čl. 29. st. 2. ZOO-a, na način kako je presuđeno u točki I. izreke ove presude. Tuženik je nepošten stjecatelj (čl. 1115. ZOO) jer je s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što bude primio temeljem tako ugovorenih odredbi ne pripada. Ovdje je potrebno napomenuti da je sud usvajajući tužbeni zahtjev tužitelja utvrdio da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da je u istome, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, uračunao i negativne tečajne razlike.

21. I tužitelj i tuženik tražili su naknadu parničnog troška prema troškovnicima koje su predali u spis.

22. Trošak tužitelja utvrđen je prema vrijednosti predmeta spora, troškovniku predanom u spis, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) i odnosi se na nagradu punomoćnika odvjetnika za sastav tužbe u iznosu od 200,00 € prema Tbr. 7.1.OT, za sastav podnesaka od 5. prosinca 2024. i 20. siječnja 2025. za svaki u iznosu od 200,00 € prema Tbr. 8.1. OT, zastupanje na ročištima 25. listopada 2023. i 25. veljače 2025., za svako iznos od 200,00 € prema Tbr. 9.1. OT, a priznat je i pristup na ročište radi objave presude u iznosu od 100,00 € prema Tbr. 9.3. OT, PDV od 25% na navedene radnje odvjetnika u iznosu od 275,00 €, te u cijelosti predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 €, tako da ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 1.775,00 €, koji mu je dosuđen u cijelosti temeljem čl. 154. st.1. ZPP-a na način naveden u točki II. izreke presude.

23. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

Koprivnica, 28. veljače 2025.

Sutkinja:

Sonja Gundić-Biškup

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Zoran Kurcinak, Koprivnica

2. Odvjetnik Andrej Šooš Maceljski, Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb