Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-28/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saja Oulovski i Nevena Oulovski, odvjetnicama u Pakracu, P. Preradovića 5/13, protiv tužene Zagrebačke banke d. d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d. o. o., odvjetnicima u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-31/2024-15 od 14. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-31/2024-15 od 14. studenoga 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.352, 14 eur sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14 % godišnje tekućom od 01.01.2011. godine do 30. 06 2011.godine, a po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 01.07.2011 godine do 31. 07. 2015. godine, a od 01.08.2015. godine do 01.09.2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do naplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i to na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate.

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka, ili podredno da ukine prvostupanjsku presudu u predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 393,09 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP), ovaj sud utvrđuje da u donošenju prvostupanjske presude i u postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a.

6. U presudi nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik, te su izneseni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 25/5, kreditna partija 7102673079 ( dalje u tekstu; Ugovor) i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

8. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što bi prvostupanjski sud zanemario prijedloge tuženika, jer prema članku 220. stavak 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je prema stavku 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud nije zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika iznijete tijekom postupka, a činjenica da navode tuženika nije prihvatio kao osnovane odnosno da njegove dokazne prijedloge nije prihvatio ili da je iz onih koje je proveo izveo ocjenu dokaza kojom tuženik nije zadovoljan, ne znači da je na strani tuženika došlo do povrede prava na pravično suđenje. Pritom, valja naglasiti da je točno ono što tuženik navodi u svojoj žalbi, da je na okolnost da li su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita u ovome predmetu proveden personalni dokaz samo saslušanjem tužiteljice, međutim tuženik, na kojem je bio teret dokaza tijekom postupka nije niti predlagao provođenje dokaza saslušanjem određenog djelatnika banke, iz kojeg razloga taj dokaz niti nije bilo moguće provesti, a iz podataka u spisu bilo je moguće sa pravnorelevantnom sigurnošću utvrditi nepoštenost ugovornih odredbi.

9. Time što sud prvog stupnja nije proveo sve po tuženiku predložene dokaze nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 6. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, niti je zbog navedenog činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Naime, sud nije dužan izvoditi sve dokaze koje predlože stranke, već samo one kojima se utvrđuju relevantne činjenice.

10. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 502.a i 502.c ZPP- a na koju sadržajno ukazuje žalitelj jer je navedenom odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja pravilno primijenio.

11. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

12. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

13. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj 25/05 od 15. travnja 2005. (dalje: Ugovor), temeljem kojega je tuženik, kao kreditor, stavio tužiteljici na raspolaganje iznos od 30.504,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan plaćanja, koji iznos se tužiteljica, kao korisnica kredita, obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen navedenim ugovorom. Nije sporno niti da je između stranaka u postupku na temelju odredaba ZID ZPK, sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 1/16 od 21. siječnja 2016. temeljem kojega je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR.

14. Sporno je, je li ova ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), na kojim pravnim shvaćanjima se temelji prvostupanjska presuda. Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare te ima li pravo tužiteljica na zahtijevanu isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu broj 1/16 od 21. siječnja 2016. temeljem kojega je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR.

15. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome o osnovanosti zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP-a), kao osnovan prihvatio takav njen zahtjev zaključujući, u bitnome, da osnovanost njenog tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnog shvaćanja izraženog u pravomoćnoj presudi donesenoj u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 u kojem je sudjelovao tuženik (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. jer je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu odredbu o valutnoj klauzuli i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene te da se prema odredbi članka 502.c ZPP-a fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a što je propisano i odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 - dalje: ZZP).

16. Posljedično tome prvostupanjski sud, nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1115., u vezi odredbe članka 1111. ZOO-a tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatila na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa posljedično tome kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 26. srpnja 2023., to proizlazi da je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina u kojem roku sukladno odredbi čl. 225. ZOO zastarijevaju ove novčane tražbine.

17. Osim toga, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK između tuženika i tužiteljice **.**.2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 25/05 od **.**.2005. temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR, tužiteljica u okolnostima konkretnog slučaja ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena u skladu sa ZID ZPK tužiteljica nije u cijelosti namirena metodologijom koju je tuženik primijenio i matematičkim izračunom tuženika na koji ona nije imala utjecaj, vezano za nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora, a čiju nepoštenost je utvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u sporu „Potrošač“, pa joj posljedično tome i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Nadalje sud prvog stupnja smatra da neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu tužiteljice, nije otklonjena navedenim Dodatkom, a takvo postupanje tuženika suprotno je načelu savjesnosti i poštenja, kao osnovnom načelu obveznog prava, odnosno članku 4. ZOO-a, kojim je propisano da prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju tih prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se tog načela.

18. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP-a), prihvaća u cijelosti i ovaj sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge, koji nisu dovedeni u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

19. Prije svega u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 25/05 od **.**.2005., sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita, i tuženika, kao kreditora, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, temeljem već navedenog članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 138.a ZZK-a, odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. i 110/2015. - dalje: ZZP/14), pa slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

20. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između tuženika i tužiteljice 21. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj 25/05 od **.**.2005. utemeljen na odredbama ZID ZPK, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR.

21. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati isplatu temeljem ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužiteljice, kao potrošača, i banke, kao davatelja kredita. Već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

22. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

23. Po pravnom shvaćanju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi članka 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

24. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog suda, sklapanje navedenog sporazuma (Dodatka) utemeljenog na odredbama članka. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

25. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

26. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom članka 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužiteljica i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

27. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog suda izraženo u presudi poslovni broj Gž942/2021-2 od 30. studenoga 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

28. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještakinje financijske struke Dajane Vuković, dipl. oec. koje ni svojom žalbom nije uspio dovesti u dvojbu tuženik, da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnice kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćen iznos od 1.352,14 eura, ocjena je i ovog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO-a), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

29. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

30. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o tužiteljičinom zahtjevu za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnice kredita, te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćen iznos od 1.352,14 eura, pa da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP-a, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada.

31. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare, na kojem tuženik i u žalbi ustraje, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, kakav je i ovaj aktualan, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ovih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanoj u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., protiv koje su tuženici u tome postupku podnijeli revizije koje su odbijene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. srpnja 2023., to proizlazi da je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina u kojem roku sukladno odredbi članka 225. ZOO-a,a zastarijevaju ove novčane tražbine, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

32. Također, a suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 1., u vezi odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi, pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu.

33. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude.

34. Na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela postupka, iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom.

U Gospiću, 28. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić