Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Kž-591/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, suca Miroslava Rošca, predsjednika vijeća, te sudaca Azre Salitrežić i mr.sc. Sanje Voller- Jakšić, članova vijeća, uz sudjelovanje Anele Kostanjevac, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika KŠ, zbog kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine 125/11, 144/12, 56/15., 61/15 i 101/17 - u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, poslovni broj K-2227/2020-81 od 2. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog KŠ kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu na temelju članka 544. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09.– izmjene i dopune, 80/11. - izmjene i dopune, 91/12. - Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. - izmjene i dopune, 56/2013 – izmjene i dopune, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24 - u nastavku: ZKP/08), stavlja se izvan snage kazneni nalog izdan kod ovog suda poslovni broj 24. K-2227/20-2 od 11. siječnja 2021.

1.1. Optuženi KŠ proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela protiv gospodarstva – utajom poreza ili carine – opisano i kažnjivo po članku 256. stavku 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, – dalje u tekstu KZ/11). Na temelju članka 256. stavak 1. KZ/11 optuženi KŠ osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, te mu je na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda kojom se određuje da izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko optuženi u roku od 2 (dvije) godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.2. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08, oštećenoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, dosuđuje se imovinsko pravni zahtjev u iznosu od 19.872,44 eura (slovima: devetnaesttisućaosamstosedamdesetidva eura i četrdesetičetiri centi) te je nalaženo optuženiku BŠ uplatiti navedeni novčani iznos oštećenoj Republici Hrvatskoj, u roku 6 (šest) mjeseci od dana pravomoćnosti presude.

1.3. Na temelju članka 560. stavka 2. ZKP/08 utvrđuje se da novčani iznos od 137,64 eura (slovima: stotridesetisedam eura i šezdesetičetiri centa), predstavlja imovinsku korist koju je optuženi ostvario počinjenim kaznenim djelom iz članka 256. stavka 1. KZ/11, te je isti imovina Republike Hrvatske, pa se nalaženo optuženom BŠ da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

1.4. Na temelju članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08, optuženi KŠ je dužan na ime troškova kaznenog postupka platiti paušalni iznos od 100,00 (slovima: sto eura), te trošak provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja u iznosu od 842,72 eura (slovima: osamstočetrdesetidva eura i sedamdesetidva centa), a koje troškove se obavezuje platiti u roku od 30 (trideset) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe, dok se na temelju članka 148. stavak 1. i 6. ZKP/08 optuženi oslobađa od plaćanja troška kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08, vezanog uz dopunu provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja.

2. Protiv presude žalbu je podnio optuženi KŠ, putem branitelja dr.sc. Šime Savića, odvjetnika iz Zagreba iz svih žalbenih razloga, a posebno zbog bitne povrede kaznenog postupka i pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je dostavljen na dužno razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku.

5. Žalba nije osnovana.

6. Optuženi KŠ pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 jer smatra da je pobijana presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima navedenim u obrazloženju presude u kojoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i kontradiktorni. Obrazlažući navedenu žalbenu osnovu žalbom upire na nalaz i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije Zrinka Ručevića koji prvostupanjski sud prihvaća, a da pri tome u potpunosti zanemaruje dijelove nalaza i mišljenja vještaka koji je u nalazu i mišljenju naglasio da porezno tijelo u situaciji kada ne može utvrditi poreznu osnovicu na temelju poslovnih knjiga i evidencija poreznu osnovicu mora procijeniti kako je propisano Općim poreznim zakonom člankom 82. stavak 1. i 2. ("Narodne novine" broj 115/16).

6.1. Suprotno žalbenom navodu optuženika BŠ prvostupanjski sud pozorno je cijenio izvedene dokaze, te u razlozima naveo jasne, argumentirane razloge glede odlučnih i drugih važnih činjenica i okolnostima koje čine obilježja kaznenog djela kao i razloge kojima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju u žalbi upire optuženi KŠ, a niti koja druga na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti shodno članku 476. stavak 1. ZKP/08.

7. Optuženi KŠ u žalbi ističe osnovu pobijanja prvostupanjske presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Smatra da je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja visine poreznog duga na ime poreza na dodanu vrijednost (PDV) uzeo u obzir samo izlazne račune, odnosno račune koji su naplaćeni, fiskalizirani gostima restorana za izvršene ugostiteljske usluge, te pri tome zanemario obračunati pretporez odnosno odbiti porez na dodanu vrijednost iz ulaznih računa što bi utjecalo na visini porezne obveze. Obrazlažući navedenu žalbenu osnovu žalbom upire na odredbu članka 58. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost koji propisuje da porezni obveznik ima pravo od poreza na dodanu vrijednost tzv. PDV-a koji je obvezan platiti odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija. S obzirom da se porezna osnovica nije mogla utvrditi na temelju poslovnih knjiga smatra da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno jer prvostupanjski sud nije sukladno članku 82. stavak 1. i 1. Općeg poreznog zakona izvršio procjenu porezne osnovice. Smatra da se trebalo izvršiti dopunsko knjigovodstveno financijsko vještačenje na temelju pribavljenih podataka iz poreznih prijava usporednih ugostiteljskih objekata koje obavljaju ugostiteljsku djelatnost i koji su u spornom razdoblju imali sličan promet kao i restoran Sapor d.o.o. a koje porezne prijave čuvaju se trajno.

7.1. Suprotno žalbenim navodima optuženog BŠ pravilno je prvostupanjski sud utvrdio (a navedeno u obrani ne osporava) da je optuženi KŠ u vremenu opisanom kao u izreci pobijane presude bio direktor trgovačkog društva Sapor d.o.o i stvarni voditelj poslovanja navedenog trgovačkog društva (u vremenu od 26. travnja 2016. do 11. prosinca 2016. kada je u sudski registar bila upisana kao direktorica SŠ). Optuženi KŠ ne osporava da nije evidentirao i obračunavao, niti poreznoj upravi prijavio i platio tzv. PDV u inkriminiranom razdoblju. U obrani navodi da navedeni nije činio zbog obveze plaćanja kredita u iznosu od 200.000,00 eura Agram banci, isplata plaća zaposlenika te dobavljača. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije Zrinka Ručevića utvrdio da je trgovačko društvo Sapor d.o.o. u inkriminiranom periodu obavljalo ugostiteljsku djelatnost, te na temelju Zakona o fiskalizaciji za obavljane usluge izdavalo fiskalizirane račune u ukupnom iznosu od 1.130.610,52 kune, te je utvrđen iznos osnovice za plaćanje poreza na dodanu vrijednost polazeći od porezne stope za 2014., 2015. i 2016. godinu od 13%, dakle u iznosu od 979.854,47 kuna, te utvrdio da je ukupni iznos porezne obveze na ime poreza na dodanu vrijednost na temelju ispostavljenih računa iznosi 150.756,05 kuna. Neosnovano u žalbi upire optuženi KŠ da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje glede utvrđivanja ulaznih računa (plaćanje pretporeza) što bi dovelo do eventualno umanjene visine poreznog duga na ime poreza na dodanu vrijednost. Da je tome tako proizlazi iz podneska porezne uprave koja se očitovala da ne može dostaviti podatke o poslovanju usporednih poreznih obveznika kroz isto razdoblje koji su obavljali istu djelatnost na istoj ili sličnoj lokaciji. Nastavno navedenom, pravilno je prvostupanjski sud na temelju izvršnog uvida u spis Trgovačkog suda u Zagrebu broj Stmp-256/2014 utvrdio da u navedenom spisu ne postoji nikakav dokumentacija o poslovanju trgovačkog društva Sapor d.o.o. niti postoji dokumentacija koja bi bila dokaz o tome da je trgovačkog društvo Sapor d.o.o. robu pribavilo.

7.2. Optuženi KŠ bio je svjestan da je kao direktor i odgovorna osoba u trgovačkom društvu Sapor d.o.o. u inkriminiranom razdoblju kao i u dijelu kad je bio stvarni nositelj poslovanja trgovačkog društva obvezan mjesečno prijaviti porez na dodanu vrijednost što nije svjesno i namjerno činio za što izlaže i razloge u svojoj obrani kao što je naprijed navedeno (postupa s izravnom namjerom), dakle u namjeri pribavljana nepripadne materijalne dobiti za svoje trgovačkog društva, te uskrate novčanih sredstava na štetu Državnog proračuna Republike Hrvatske. Navedeno trgovačko društvo obavljalo je ugostiteljsku djelatnost, isporučivalo usluge za koje je izdavalo fiskalizirane račune u iznosu koji je utvrđen provedenim knjigovodstveno financijskim vještačenjem, te je uskratilo plaćanje poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 150.756,05 kuna (protuvrijednost eura 20.008,76 eura). Nastavno navedenom, optuženi KŠ povrijedio je blanketu odredbu članka 85. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj 73/13, 148/13, 143/14) jer nije do dvadesetog dana u mjesecu koji slijedi po završetku razdoblju oporezivanja za prethodni mjesec nadležnoj poreznoj upravi podnosio mjesečnu prijavu poreza na dodanu vrijednost kao i blanketnu odredbu članka 76. stavak 1. jer nije do posljednjeg dana u mjesecu koji slijedi po završetku razdoblju oporezivanja za prethodni mjesec plaćao dužni porez na dodanu vrijednost. Dakle bio je svjestan obvezne prijave navedenih činjenica, nije prijavljivao činjenice koje su od utjecaja na utvrđenje porezne obveze zbog čega je došlo do neutvrđivanja porezne obveze u iznosu opisanog u izreci pobijane presude koji prelazi 20.000,00 kuna. Stoga je pravilno prvostupanjski sud optuženog KŠ oglasio krivim za učin kaznenog djela protiv gospodarstva – utaja poreza ili carine opisano i kažnjivo po članku 256. stavak 1. KZ/11.

7.3. Neosnovano u žalbi upire optuženi KŠ da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada nije ispitao kao svjedoka ĆŠ povjerenika predstečajne nagodbe trgovačkog društva Sapor d.o.o. Pravilno je prvostupanjski sud odbio navedeni dokazni prijedlog nakon pribavljenog uvida u spis Trgovačkog suda u Zagrebu iz kojeg proizlazi da ne postoji nikakva dokumentacija na temelju koje bi se moglo utvrditi poslovanje trgovačkog društva Sapor d.o.o. Nastavno navedenom, pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog obrane za provođenje dopunskog knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti usporedbi primitaka drugih poreznih obvezanika na istoj ili sličnoj lokaciji koji obavljaju istu ili sličnu djelatnost radi utvrđivanja porezne osnovice PDV-a, a s obzirom da se o navedenom očitovala porezna uprava da nije u mogućnosti dostaviti navedene podatke. Napose u interesu optuženika KŠ direktora trgovačkog društva Sapor d.o.o. kao poreznog obveznika u cilju pravodobnog i pravednog izvršenja svojih poreznih i poslovnih obveza i odgovornosti bilo je voditi poslovne knjige, ulazne račune, radi stvarne procjene visine plaćanja porezna na dodanu vrijednost i odbitaka plaćenog pretporeza ako je navedenog bilo.

8. U odnosu na žalbenu osnovu glede visine utvrđenog imovinskog pravnog zahtjeva neosnovano žalbom upire da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je odlučio o visini imovinske koristi koji je ostvario počinjenjem inkriminiranog djela, pa i na koji način je prvostupanjski sud došao do iznosa od 137,64 eura koji je oduzet od optuženog KŠ. Suprotno žalbenim navodima optuženog KŠ pravilno je prvostupanjski sud na temelju postavljenog imovinskog pravnog zahtjeva Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, Građansko upravnog odjela odlučilo Državnom proračun Republike Hrvatske dosuditi imovinsko pravni zahtjev na temelju članka 158. ZKP/08, te obvezati optuženog na uplatu novčanog iznosa od 19.872,44 eura u roku od šest mjeseci, od dana pravomoćnosti presude. S obzirom da je provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem utvrđena visina poreznog duga pravilno je prvostupanjski sud na temelju članka 560. stavak 2. ZKP/08 utvrdio da novčani iznos od 137,64 eura, a koji prelazi iznos postavljenog imovinskog pravnog zahtjeva državnog odvjetništva utvrdio da taj iznos je uskraćen Državnom proračunu Republike Hrvatske s osnova poreza na dodanu vrijednost, te da predstavlja imovinsku korist koju je optuženi KŠ ostvario počinjenjem kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11, te da je isti imovina Republike Hrvatske uz obvezu optuženog da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

9. Stoga nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice glede kaznenog djela, te o tome u obrazloženju naveo jasne i iscrpne razloge (obrazloženje pod točkama 18. – 22.). Stoga ovaj drugostupanjski sud slijedom žalbenih navoda ne nalazi da je u smislu članka 470. stavak 2.-3. ZKP/08 činjenično stanje dovedeno u sumnju glede pravilnost i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća razloge koje u postojanju odlučnih činjenica naveo u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud jer su ti razlozi jasni, argumentirani, potpuni, te je prvostupanjski sud iz sadržaja izvedenih dokaza nakon savjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima izvodio zaključak o dokazanosti pojedinih važnih činjenica.

10. S obzirom da žalba optuženog BŠ zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadržava i žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi (članka 478. ZKP/08) ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u odnosu na odluku o uvjetnoj osudi.

10.1. Pravilno je prvostupanjski sud u odnosu na optuženog BŠ potpuno i pravilno utvrdio olakotne i otegotne okolnostima o kojima ovisi izbor, vrste i mjere kazne koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, pravilno je prvostupanjski sud kao olakotnu okolnosti cijenio stariju životnu dob, protek vremena od počinjenja djela, dosadašnju neosuđivanost, dok od otegotnih okolnosti nije našao ništa odlučujuće. Polazeći od stupnja krivnje optuženog KŠ (izravna namjera), društvene opasnosti počinjenog kaznenog djela za koje je proglašen krivim u okviru granica propisane kazne za navedeno kazneno djelo pravilno je prvostupanjski sud optuženog KŠ na temelju članka 256. stavak 1. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, te na temelju članka 56. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu odredivši da se navedena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženi u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Takva vrsta i mjera kazne po ocjeni ovog drugostupanjskog suda dostatna je da se ostvari svrha kažnjavanja i utječe na optuženog KŠ izražavanjem društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanjem povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja te omogućiti optuženiku da se ponovno uključi u društvo (članak 41. KZ/11).

11. Slijedom navedenog, žalba optuženika nije osnovana, a ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio neku od povreda iz članka 476. stavka 1. ZKP/08 na koje pazi po službenoj dužnosti. Stoga je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci presude.

Osijek, 28. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Miroslav Rožac