Posl.br. P-294/2021-17

Republika Hrvatska

Repubblica di Croazia

Općinski sud u Puli-Pola

Tribunale comunale di Pula-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Sezione distaccata di Rovinj-Rovigno

52210 Rovinj-Rovigno, Obala Pina Budicina 4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sucu Robertu Uggeriju, u parničnom postupku tužitelja SN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 22. siječnja 2025., u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice te zamjenice punomoćnika tuženice, dana 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 118- 50-3984945 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili dana 21. ožujka 2007., a koja glasi:

"0,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj 118-50-3984945 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili dana 21. ožujka 2007., a koja glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor."

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženici da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 145,51 eura (1.096,31 kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 16. travnja 2007. do isplate, po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 730,89 eura (5.506,86 kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 12. listopada 2011. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05) za period do 1. kolovoza 2015., te od 1. kolovoza 2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.756,54 eura, sve u roku od 15 dana, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i pod prijetnjom ovrhe; a u preostalom dijelu troškovi postupka do iznosa od 1.881,55 eura, se odbijaju.

Obrazloženje

1. Tužitelj svojom tužbom od dana 14. travnja 2021. tvrdi: da je, kao korisnik kredita s tuženicom kao kreditorom, dana 21. ožujka 2007., zaključio Ugovor o kreditu broj 118-50-3984945, kojim ugovorom mu je tuženica odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 48.530,00 CHF radi adaptacije kuće i stana; da odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 118-50-3984945 (zaključenog između njega kao korisnika kredita i tuženice kao banke, tj. kreditora) propisuje iznos jednokratne naknade od 0,50% od iznosa odobrenog kredita; i da se iznos naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita; da predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge, tj. troškove ova naknada odnosi; i koje vrste usluga i troškova ona pokriva; da mu je sukladno čl. 3. banka zaračunala i naplatila jednokratnu naknadu, tzv. "ulaznu naknadu" u iznosu od 0,50% od iznosa odobrenog kredita; da je na ime tzv. "ulazne naknade" banci dana 16. travnja 2007. uplatio iznos od 1.096,31 kuna; da u vrijeme zaključenja ugovora on i tuženica nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi; da je visina tzv. "ulazne naknade" jednostrano određena od strane tuženice; da se, unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita, da se radi o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak; dakle, da odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak na teret tužitelja) ugovorena; da je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženica kao kreditor učinila dostupnim; da je Ugovor o kreditu tipski formularni obrazac ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke (tj. tipski ugovor) za veći broj korisnika i da nije mogao niti prigovoriti, niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe; da je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti; a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo; da i Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi "... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ..."; dakle, da pozicija tužitelja i tuženice, u ovakvom ugovornom odnosu, nije ni jednaka niti ravnopravna; da je Direktivom Vijeća 93/13, koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; da je pravna posljedica ovakvih odredbi njihova nepoštenost i ništetnost; da navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj; da se spornom odredbom ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate, odnosno iste su suviše općenite; da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju; da o spornoj odredbi tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega da ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio tipičnog formulacijskog obrasca ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te da tužitelj nije mogao prigovoriti, a niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, niti bio u mogućnosti to učiniti; obzirom da iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi; da takva odredba predstavlja netransparentan trošak; i da sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom; te u konačnici ništetnom.

1.1. Tužitelj svojom tužbom nadalje tvrdi: da Ugovor o kreditu sadrži i odredbu iz čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu, kojom korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita, samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, tj. banka; da je iskoristio svoje pravo iz čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu; te da je dana 12. listopada 2011. izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita; i da mu je tuženica zaračunala i naplatila naknadu, tj. trošak za prijevremeno zatvaranje tzv. "izlaznu naknadu" u iznosu od 5.506,86 kuna; da jednostranim određivanjem visine tzv. "izlazne naknade", tuženica je kao vjerovnik zapravo jednostrano odredila obvezu njemu kao dužniku; stoga smatra da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna; da u vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, te da ugovorom nije bilo točno određena visina naknade; da je Ugovorom bilo određeno da visinu naknade određuje tj. zaračunava banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, stoga da je njegova obveza, kako u trenutku zaključenja Ugovora tako i u trenutku prijevremene otplate kredita, bila neodređena i neodrediva; da je sporna ugovorna odredba protivna kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača; da Zakon o zaštiti potrošača, koji je tada bio na snazi (NN 96/03, dalje ZZP), u odredbi čl. 81. propisuje: da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj; poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca; da je odredbom članka 83. ZZP-a određeno da: se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe; da je odredbom čl. 87. istog Zakona propisano: da je nepoštena ugovorna odredba ništetna; osim toga: da je predmetna ugovorna odredba ništetna i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima. Da Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi; da u konkretnom slučaju ugovor ne sadrži parametre ni metodu temeljem kojih bi tužitelju bilo poznato kako se određuje visina tzv. "izlazne naknade"; obzirom je spornom ugovornom odredbom određeno da visinu naknade određuje tj. zaračunava "banka" sukladno svojoj jednostranoj odluci; da takva odredba, odnosno visina naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, nije određena, a niti odrediva; da je iz svega navedenog razvidno da je obveza tužitelja glede naknade za prijevremeno zatvaranje kredita u trenutku zaključenja Ugovora bila neodređena i neodrediva; sve obzirom istu određuje tj. zaračunava sama banka, sukladno svojoj jednostranoj odluci; da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila; kako je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, da mu je tuženica dužna vratiti iznos od 1.096,31 kuna, sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 16. travnja 2007. pa do isplate; te obzirom je ništetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da mu je tuženica dužna vratiti iznos od 5.506,86 kuna; koji iznos je tužitelj platio dana 12. listopada 2011.; u svezi plaćene i ustegnute naknade prilikom prijevremene djelomične otplate kredita; da utužuje taj iznos sa zateznom kamatom, koja na navedeni iznos teče od navedenog nadnevka, pa do isplate.

2. Svojim odgovorom na tužbu tuženica osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja; predlaže sudu tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti, jer neosnovan; tuženica ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja i prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

2.1. Osim toga, odgovorom na tužbu (tako i u priloženim podnescima) tuženica navodi: da je nesporno da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu za adaptaciju stana; međutim, da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne; da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača; a tuženica da se takvim tvrdnjama izričito protivi; i predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja; time da tuženica čini nespornim iznos visine tužbenog zahtjeva tužitelja.

3. U dokaznom je postupku izveden dokaz čitanjem: tužbe i priloga uz tužbu; ugovora o kreditu od dana 21. ožujka 2007.; odgovora na tužbu tuženice; podnesaka stranaka u postupku; prijepisa knjigovodstvenih kartica; zapisnika; te čitanjem potvrde tuženice od 1. travnja 2021. iz koje proizlazi: da je tužitelj bio korisnik navedenog kredita i prijevremeno konačno istog otplatio dana 12. listopada 2011. Da je prilikom otvaranja kredita 16. travnja 2007. od tužitelja naplaćena, tj. ustegnuta: naknada u iznosu od 1.096,31 kuna (tj. 0,50% od iznosa kredita) za obradu dokumentacije, sukladno čl. 3. Naknade, tj. Ugovora o kreditu i da je ista naplaćena, odnosno ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. Dodatno, iz iste proizlazi: da je prilikom prijevremenog zatvaranja kredita dana 12. listopada 2011. naplaćena "izlazna naknada" u iznosu 5.506,86 kuna, tj. ista je ustegnuta od strane banke; za obradu dokumentacije sukladno tada važećim uvjetima tuženice. Na kraju postupka izveden je i dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke u postupku.

4. U svezi prigovora tuženice o mjesnoj nadležnosti ovoga suda, valja napomenuti: da je pravomoćnom presudom ovoga suda u predmetu posl.br. P- 146/2020 između tužitelja SN i tuženice Raiffeisen Austria d.d. Zagreb radi utvrđenja ništetnosti i isplate Ugovora o kreditu broj: 118-50-3984945 donijeta pravomoćna presuda dana 20. veljače 2021., kojom je ovaj sud, između ostaloga, u točki II. izreke presude odlučio: "Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržana u čl. 14. Ugovora o kreditu broj 118-50-3984945 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.03.2007.godine a koja glasi: "U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta kreditora."; cijeneći navedeno, ovaj sud drži: da je iznijeti prigovor tuženice, neosnovan; jer je u navedenom pravomoćno dovršenom postupku utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti, sadržane u čl. 14. istog Ugovora o kreditu. Obzirom se u ovom predmetu raspravlja o čl. 3. i čl. 10. st. 2. istog Ugovora o kreditu broj: 118-50-3984945, to ovaj sud zaključno drži: da je mjesno nadležan u ovom konkretnom slučaju.

5. Sud nije proveo financijsko vještačenje, jer tuženica nije osporila visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja; jer osporava osnov tužbenog zahtjeva tužitelja. Slijedom, kako tuženica ne spori visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, ovaj je sud zaključio: da je nepotrebno i neekonomično provesti predloženo financijsko vještačenje; slijedom isto nije provedeno; obzirom na sadržaj navedene potvrde tuženice od dana 1. travnja 2021.; koju je potvrdu izdala tužena banka na traženje tužitelja.

6. Temeljem provedenog postupka, cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

7. Među strankama nije sporno, što proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu, da su tužitelj (kao korisnik kredita) i tuženica (kao davateljica kredita - banka), dana 21. ožujka 2007. zaključili Ugovor o kreditu i banka stavila na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 48.530,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate 120 mjeseci.

7.1. Također nije sporno da je točkom 3. Ugovora propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita; i da se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora; te da je banka tužitelju dana 16. travnja 2007. naplatila "ulaznu naknadu" za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.096,31 kuna (0,50% od iznosa odobrenog kredita); i da je taj iznos ustegnut navedenog dana od iznosa odobrenog kredita.

7.2. Nadalje, nije sporno da je točkom 10. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora; da je tužitelj platio tuženici navedenu "izlaznu naknadu" dana 12. listopada 2011. prilikom prijevremene otplate kredita u iznosu od 5.506,86 kuna (što proizlazi i iz priloženih podnesaka i potvrde banke od 1. travnja 2021.), sukladno tada važećim općim aktima banke.

8. Sporna je valjanost točke 3. kojom je ugovoreno pravo banke na naplatu "ulazne naknade" za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,50% od iznosa odobrenog kredita; kao i valjanost točke 10. st. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na zaračunavanje "izlazne naknade" za prijevremenu otplatu kredita.

9. Iz iskaza saslušanog tužitelja (inače elektromehaničara) proizlazi: da je s tuženicom zaključio predmetni Ugovor; da mu je odobren kredit u prije gore navedenom iznosu u švicarskim francima (u protuvrijednosti kuna); da mu je po zaključenju Ugovora, na početku bilo sve to vrlo povoljno, no nakon nekog vremena da je kamata počela stalno rasti; da je zato odlučio prijevremeno platiti kredit; da je prilikom zaključenja ugovora platio tzv. "ulaznu ratu"(u gore navedenom iznosu), a na kraju prilikom prijevremenog vraćanja kredita platio tzv. "izlaznu ratu" (u gore navedenom iznosu); prilikom zaključenja Ugovora i prilikom prijevremene otplate kredita, da mu djelatnici tuženice nisu obrazložili točke Ugovora, niti mu predočili koji su realni troškovi zaključenjem samo Ugovora, a koji bi opravdali naplaćenu naknadu za obradu kredita; odnosno, isto tako, u svezi prijevremene otplate kredita; da mu djelatnici tužene banke nisu objasnili koje će sve realne troškove snositi ostvarenjem kredita; da sa službenicima banke nije nikada razgovarao o uvjetima samog Ugovora; da su mu samo predočili taj "tipski" Ugovor i objasnili mu: da ako ne prihvati sve uvjete kredita, da jednostavno neće kredit ostvariti; da je Ugovor potpisao, jer u suprotnom ne bi ostvario kredit; u nastavku iskaza isti je doslovce rekao: "U tom smislu sam i prigovorio, ali objašnjenje je uvijek bilo isto; ako ne platim, neću ostvariti, odnosno, neću zatvoriti kredit.".

10. Na temelju uvida u sam ugovor o kreditu koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je: da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

11. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

12. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama (Narodne novine broj 96/2003 – u daljnjem tekstu ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da: se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano da: smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da: činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca; dok je u stavku 4. propisano da: ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.1. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12.2. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

12.3. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom, tj. tipskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom ostvarenja kredita platiti banci "ulaznu naknadu" za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (od iznosa kredita) za obradu kredita, međutim u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, niti zašto je baš određena u visini od 0,50% od iznosa kredita.

13. Nadalje, Ugovor sadrži i odredbu prema kojoj se u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj obvezuje platiti "izlaznu naknadu" za prijevremenu otplatu kredita; dakle, u svezi tzv. "izlazne naknade" utvrđene aktom kreditora, tj. banke; bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

14. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada logično i uvjerljivo navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice kao i da u trenutku zaključenja ugovora sa tuženicom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za obradu kredita, niti mu je objašnjeno koliko bi ona iznosila; a niti da je bio upoznat sa naknadom za prijevremenu otplatu kredita.

15. Iskaz tužitelja je sud prihvatio u potpunosti, jer: životan, logičan, neposredno uvjerljiv, bez ikakvih proturječnosti, uvjerljiv, te podudaran s ostalim izvedenim dokazima tijekom postupka.

16. S druge strane, tuženica nikakvim dokazima nije osporila takve navode tužitelja; odnosno, tuženica je bila dužna dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru.

17. Valja istaknuti kako pravilno tužitelj interpretira navedeni ugovor po principu «uzmi ili ostavi», jer je imajući u vidu prethodno navedeno, tužitelj mogao samo isti prihvatiti ili ne.

18. Navodi tuženice da je ugovor prilagođen potrebama tužitelja je samo djelomično točna, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no te ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženica kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio zaključen.

18.1. U odnosu na navode tuženice da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP-a potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva (inače je tužitelj elektromehaničar što dodatno ukazuje sudu da nema pravnog niti ekonomskog znanja) i to sve za razliku od tuženice, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupila u okviru svoje djelatnosti.

18.2. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je uočljiva, obzirom da se ista nalazi na vidljivom mjestu. No ova odredba nikako nije jasna, ni razumljiva niti konkretizirana. Ovdje ne govorimo o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takve naknade. Potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Obzirom da banka kao financijska institucija nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, a o spornoj odredbi se nije pregovaralo, to ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tj. ovdje tužitelja; dodatno, predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao prigovoriti, a niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe; takva odredba predstavlja netransparentan trošak, što sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom.

19. S obzirom da je tužitelj temeljem navedene točke predmetnog Ugovora platio tuženici naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja; iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a; jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

20. Nadalje, budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženicu iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetna ugovorna odredba gore navedene točke Ugovora utvrđena je ništetnom.

20.1. U pogledu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita ugovor mora na transparentan način sadržavati razloge i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita, a sve kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze; a banka nije u trenutku zaključenja ugovora pojasnila tužitelju što takva naknada obuhvaća, zašto se ona naplaćuje te koji eventualni troškovi nastaju banci, da bi se ona imala primijeniti; ta odredba nije određena, niti je odrediva, već je odluka o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita donijeta od strane tuženice, kao jače ugovorne strane, te tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecat na sadržaj te ugovorne odredbe; zato je ta ugovorna odredba nepoštena, jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo; dodatno ista odredba nije jasna, jer ne ukazuje koji će se akti i koji će se uvjeti kreditora primjenjivati; što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu dakle, potrošača, tj. tužitelja, pa je kao takva odredba ništetna.

21. Tuženica je, kao financijska institucija, i trebala uvažavati interese potrošača, ali se nije ponijela kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedila: načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje; načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava; te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani; koja su temeljna načela obveznog prava. Profesionalna djelatnost banaka jeste zaključivati ugovore o kreditu. Dužnost je banaka, da potrošačima prije zaključenja pravnog posla daju sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da pojasne bitne značajke i rizike predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. U ovom konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu je formularni, tipski ugovor unaprijed pripremljen od strane banke za veći broj korisnika; dakle, tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti; a da se tužitelj nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog zaključenja ne bi niti došlo; stoga ovaj sud drži: da pozicija tužitelja i tuženice u ovakvom ugovornom odnosu nije jednaka, niti ravnopravna; stoga, da banka nije postupila, u konkretnom slučaju, pošteno prema potrošaču, tj. tužitelju.

22. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. U ovom postupku tužitelj ima status potrošača, jer to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba zaključio s tuženicom, kao davateljicom kredita i to radi adaptacije kuće i stana. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je: svaka fizička osoba koja zaključuje pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili zaključuje pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. U čl. 2. Direktive 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik (u konkretnom slučaju tužitelj) u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja, pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor zaključio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražio radi adaptacije kuće i stana, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženici, koja suprotno od toga, nije dokazala tijekom postupka; dakle, jer nije dokazala da tužitelj predmetni kreditni iznos nije iskoristio u ugovorenu svrhu.

24. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u prije gore navedenim točkama Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2007., te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

25. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

26. U konkretnom slučaju, tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita; te je stoga tuženica u obvezi tužitelju platiti iznos naknada koje je naplatila zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i to iznos od 1.096,31 kuna (145,51 eura) na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i iznos od 5.506,86 kuna (730,89 eura) na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, a imajući u vidu da tuženica tijekom postupka nije izričito osporavala, da joj je tužitelj platio predmetne "ulazne i izlazne" naknade. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a (koja propisuje: kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva) i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

27. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

28. U svezi prigovora zastare tuženice, valja naglasiti da je: na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost; stoga je prigovor zastare tuženice neosnovan. U ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji se od dva dijela, deklaratornog kojim se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude radi utvrđenja ništetnim spornih ugovornih odredbi; i kondemnatornog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata preplaćenih novčanih iznosa nastalih kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara u konkretnom slučaju nije nastupila; obzirom da zastarni rok počinje teći tek kada sud pravomoćno utvrdi ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe.

29. Dakle, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim gore pobliže navedenih točaka Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2007. kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženici plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita; i posljedično isplata navedenih iznosa kao gore. Iz Ugovora o kreditu slijedi da je tuženica davatelj kredita i da je kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju gore navedeni iznos u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 120 mjeseci. Ranije spomenutom točkom Ugovora propisano je da: "ulazna naknada" za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita, te da se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora; te da je taj iznos banka naplatila, tj. da je tuženica taj iznos ustegnula; te da prije gore navedenom točkom Ugovora o kreditu ugovoreno je da: korisnik kredita, tj. tužitelj, može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pisani zahtjev i platiti "izlaznu naknadu" u iznosu određenom aktom kreditora; a uvidom u Ugovor o kreditu, ovaj je sud utvrdio: da se radi o standardiziranom, tipskom ugovoru; odredbom čl. 295. ZOO-a propisano je: da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru; a da je odredbom čl. 269. ZOO-a propisano: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju; a u st. 2. propisano je: da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan; te da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; u st. 2. propisano je: da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano: da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

29.1. Ovaj je sud nakon svih izvedenih dokaza zaključio i drži dokazanim: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva; međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini tog postotka u odnosu na iznos kredita. Nadalje, ugovor sadrži i odredbu prema kojoj se u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktom kreditora, bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora; a navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji tvrdi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice; da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženicom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za obradu kredita niti bio u mogućnosti prigovarati tuženici, a niti mu je objašnjeno koliko bi ona iznosila; da nije bio upoznat sa naknadom za prijevremenu otplatu kredita; a navode iz iskaza tužitelja ovaj sud prihvaća, jer su životni, logični i uvjerljivi; a tuženica, s druge strane, nikakvim dokazima, nije osporila te tvrdnje, niti dokazala suprotno.

29.2. Odredba Ugovora o kreditu koja određuje obvezu korisnika kredita za plaćanje naknade za obradu kredita, ovaj sud drži: da je ništetna, ovo iz razloga jer se radi o ugovoru sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti cijeni prema odredbi čl. 295. ZOO-a; a budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina "ulazne" naknade i "izlazne" naknade, tj. za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženicu iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe utvrđene su ništetnim; jer ovaj sud drži dokazanim: da o sada spornim odredbama Ugovora o kreditu tužitelj nije pregovarao, niti imao mogućnosti pregovarati s tuženicom; da doista stranke o navedenim odredbama Ugovora nisu pregovarale. Dakle, drugim riječima, da se o navedenim odredbama Ugovora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati stoga: da su navedene odredbe Ugovora ništetne, jer je tipski Ugovor prethodno pripremila tuženica; jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti se to moglo, pa je ovaj sud zaključio: da su navedene odredbe ugovora ništetne, budući da tuženica nije dokazala pretpostavke iz čl. 81. st. 4. ZZP-a.

30. Prema tome, očito je da plaćanje "ulazne" naknade za obradu kreditnog zahtjeva prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i odredba prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti "izlaznu" naknadu za prijevremenu otplatu kredita, utvrđenu odlukom banke o naknadama koje važe na taj određeni dan; time da je visina naknade za prijevremeni povrat kredita promjenjiva sukladno odluci banke; stoga je presuđeno kao u izreci.

31. Valja napomenuti, da je tužitelj tijekom postupka, obzirom na uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, uskladio visinu njegovih potraživanja u sadašnjoj domaćoj valuti euro; tako da je u točki III. tužbenog zahtjeva (umjesto iznosa od 1.096,31 kuna) iskazao iznos od 145,51 eura; a u točki IV. tužbenog zahtjeva (umjesto iznosa od 5.506,86 kuna) iskazao iznos od 730,89 eura.

32. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.); podneska od 7. rujna 2021. 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.); za zastupanje na ročištu dana 17. studenoga 2021. 100 bodova (Tbr. 9.); za zastupanje na ročištu dana 3. lipnja 2024 100 bodova (Tbr. 9.); za zastupanje na ročištu dana 22. siječnja 2025. 100 bodova (Tbr. 9.); za izbivanje iz pisarnice radi pristupa ročištima, 3x50 bodova x2 (Tbr. 39.); dakle ukupno 650 bodova, odnosno 1.300,00 eura; na koji se iznos nadodaje PDV od 25% - 325,00 eura; što ukupno iznosi 1.625,00 eura; pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 eura; te za troškove korištenja osobnog automobila radi pristupa ročištima 3x70 km, tj. 3x35,00 eura, ukupno 105,00 eura (Tbr. 50.); što ukupno iznosi 1.756,54 eura. U preostalom dijelu, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka do iznosa 1.881,55 eura, se odbija jer je neosnovan. 33. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rovinju, 28. veljače 2025.

Sudac:

Roberto Uggeri

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovoga suda na nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.